Šiljo: Kako naš knez Potemkin alias vazal Plenković prezentira lažnu sliku razvijene Hrvatske
Vrijeme:6 min, 37 sec
Plenkovićeva strategija samohvale i zataškavanja onoga što ne valja, napučivanja životom onoga što je opustjelo, proglašavanja razvijenim onoga što je zaostalo, hvaljenja blagostanjem posred onoga što je siromašno i miomirisnog parfumiranja gnjileži koja nadaleko smrdi doseže ovih tjedana svoje „zvjezdane“ vrhunce. Pokazuje se ne više u svojoj zrelosti, nego u grotesknoj prezrelosti. I njega osobno, s njime i HDZ, nužno vodi prema, sve skorijem, sunovratu. Osim, razumije se, ako se mizerna opozicijska i ljevica i desnica pokažu, uz pomoć bezglavog naroda, nespremnima za preuzimanje odgovornosti za ovako „razvijenu“ državu. Toliko nespremnima da Plenković sa svojim HDZ-om i pomoću spomenutih i nespomenutih metoda i instrumenata, ešalona, interesnih struktura i stranih protektora protegne svoju ovako „uspješnu“ i „čestitu“ vladavinu na još jedan mandat.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio je četvrti paket Vladinih mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena, kao odgovor na energetsku krizu s kojom smo suočeni. Tako to piše u posebnom prilogu na službenim stranicama Vlade od 14. ožujka. U tekstu punom samohvale govori se sa stalnim citiranjem Plenkovića o velikim uspjesima njegove vlade na vanjskom i unutarnjem planu. Na sredini teksta, nailazimo i na sljedeći pasus:
Prezentaciju je zaključio prikazom Hrvatske među 15 najrazvijenijih zemalja.
„Tamo nismo došli poklonom, nego trudom, radom htijenjem, političkom voljom, prioritetima i svemu onome na čemu radimo zadnjih sedam godina“, poručio je predsjednik hrvatske Vlade.
Pustimo sada gramatičku nezgrapnost te rečenice. Čitatelj protrlja oči i triput pročita što piše ne vjerujući svojim vlastitim očima. No zaista, piše to što piše, naime da se „Hrvatska plasirala među 15 najrazvijenijih zemalja“. Osim toga, tu se javnost informira kako Plenković iznosi razne brojke i nabraja što Vlada – kao kakav vrlo darežljivi sveti Nikola – daje siromašnim i ugroženim skupinama te kako drži niske stope odnosno cijene energenata, nakon što se pohvalio poboljšanim kreditnim rejtingom, rastom BDP-a i raznim drugim podatcima o dosad neviđenim uspjesima koje su mu priredili njegovi statističari.
Komu knez Potemkin alias vazal Plenković dočarava lažnu sliku o razvijenoj Hrvatskoj?
Takav „narativ“ vrhunac je dočaravanja Plenkovićeve Hrvatske kao Potemkinovih sela. Potemkin je, kao što znamo, bio ruski vojskovođa i knez koji je u vrijeme Rusko-turskog rata (1787. – 1792.) postao namjesnik novoosvojenih krajeva, uglavnom u današnjoj Ukrajini i u priobalju Crnog mora. On je tada po opustjelim stepama južne Rusije dao sagraditi pored puta (znajući da će carica Katarina II. sa svojom pratnjom njime proći) lažna sela u obliku kulisa, poput onih za snimanje kaubojskih filmova. Ondje je rasporedio i lažne seljake (plaćene manekene), lažne pastire i lažna stada kopitara, koja su po potrebi premještana tako da se stekne dojam kao da ih ima posvuda. Tim svojim lažnim, ali uvjerljivim kulisama koje dočaravaju živost i napredak on je zavarao caricu Katarinu II., koja je prolazeći tuda g. 1787. na svom putu prema Krimu stekla dojama o uspješno obnovi osvojene siromašne i opustjele zemlje zaslugom kneza Potemkina.
Komu knez Potemkin alias carski vazal Plenković prikazuje lažnu sliku o razvijenoj Hrvatskoj? Prikazuje ju najprije samom narodu, a onda i onima iz „Carstva“ i koje smo ponajviše njegovom zaslugom učlanjeni, a čiji je on povjerenik za Hrvatsku. I jedne i druge on hoće uvjeriti u svoje sposobnosti i uspjehe odnosno u sposobnosti i uspjehe svoje vlade. I to vlade za koju se uopće ne može reći da jest ikakva vlada, budući da je unatrag šest godina izmijenio odnosno smijenio više od 80 posto njezinih članova. (Morao ih je smijeniti iz raznih razloga, većinom nakon medijskih otkrića o njihovim zloporabama, kaznenim djelima ili nesposobnostima, a nekih se i sam kao tipični makijavelist riješio i smijenio ih samo zato što mu nisu bili dovoljno poslušni, ili što ga nisu dovoljno veličali.)
Sada je pak s uvrštenjem Hrvatske među 15 najrazvijenijih zemalja na svijetu nadmašio i samoga sebe. To je u očima objektivnih promatrača već posve groteskno. Ljudi više ne znaju bi li se takvoj „lakirovci“ smijali, bi li plakali ili bi što drugo, mnogo lošije i ružnije, učinili.
Samohvala – sastavni dio mnogo šire strategije mijenjanja svijesti naroda
Najnovija samohvala svakako je i pokazatelj stanovite poremećenosti svijesti i lišenosti morala, etike i istinoljubivosti. No ona nije samo to. Ona je sastavni dio mnogo šire strategije koju je prije 20-ak godina začeo Ivica Račan, izjavivši jednom ne trepnuvši da „ljudi žive dobro, samo toga nisu svjesni“. Što znači da im treba mijenjati svijest kako bi postali svjesni koliko im je dobro. Tipično vlastodržačka i komunistička metoda indoktrinacije. Koja je u Plenkovićevu mandatu obogaćena raznim kobalovskim i macanovskim i milićevskim, mnogo modernijim metodama od onih kojima su se služili ubogi caristi i komunisti nekoć, a kao kvazi-demokratski izdanci u ovom „novonormalnom“ svijetu.
Ta metoda ima za cilj otupljivanje svijesti naroda do te mjere da se izbriše svako objektivno mjerilo stanja i ljudima onemogući razumno rasuđivanje i postupanje. Njezini svjetlucavi balončići od sapunice, povrh toga, imaju sreću padati na neplodno tlo političke nedoraslosti i kadrovske nesposobnosti i neuvjerljivosti onih koji bi Plenkovića (navodno) htjeli svrgnuti. Dio medija pod kontrolom „plenkista“, osobito javnih, ali i dijela privatnih, svakodnevno „informira“ narod onako kako aktualnom režimu odgovara ili ide na ruku. Ispire mu mozak, kako se to nekoć govorilo. I tu se upotrebljavaju posebna znanja i umijeća, koja je potrebno malčice osvijetliti.
Ne može se reći da i ti mediji prešućuju gotovo svakodnevne afere i otkrića o zloporabama, pronevjerama, uhićenjima i neuspjesima. To bi bilo odveć prozirno i svatko bi uvidio da postoji totalna i primitivna cenzura pa bi se izazvalo kontraefekt. Bilo bi nepravedno tvrditi i to da ti mediji prikazuju Potemkinovu Banovinu i dijelove Potemkinova Zagreba kao već obnovljene od potresa i u punom procvatu, s brojnim oličenim kućama i lijepim zgradama i ogradama te sa stadima kopitara i svega ostaloga što daje ljepotu i ljudsko-narodni smisao onom ruralnom pejzažu. Ali ti mediji uspijevaju mnoge unatoč tomu uvjeriti da je ovo što imamo „najbolja moguća vlada“ i da je ova Hrvatska pod hadezeovskim vodstvom najbolja Hrvatska dosad i najbolja moguća uopće. Valjda im je netko tko je nešto naučio iz povijesti filozofije prišapnuo onu Leibnizovu tezu o ovomu našemu svemiru kao „najboljem od svih mogućih svjetova“, pa su se njome okoristili za domaće i vanjske prezentacijske potrebe.
Teško je i za one koji su otišli, a inače bi se rado vratili
Plenkovićeva strategija samohvale i zataškavanja onoga što ne valja, napučivanja životom onoga što je opustjelo, proglašavanja razvijenim onoga što je zaostalo, hvaljenja blagostanjem posred onoga što je siromašno i miomirisnog parfumiranja gnjileži koja nadaleko smrdi doseže ovih tjedana svoje „zvjezdane“ vrhunce. Pokazuje se ne više u svojoj zrelosti, nego u grotesknoj prezrelosti. I njega osobno, s njime i HDZ, nužno vodi prema, sve skorijem, sunovratu. Osim, razumije se, ako se mizerna opozicijska i ljevica i desnica pokažu, uz pomoć bezglavog naroda, nespremnima za preuzimanje odgovornosti za ovako „razvijenu“ državu. Toliko nespremnima da Plenković sa svojim HDZ-om i pomoću spomenutih i nespomenutih metoda i instrumenata, ešalona, interesnih struktura i stranih protektora protegne svoju ovako „uspješnu“ i „čestitu“ vladavinu na još jedan mandat.
No lako je za Plenkovića! Za narod nije presudno hoće li se on iz sveg ovog meteža vratiti „sa štitom ili na štitu“. Svatko je ionako sam kovač vlastite sreće – pa dok traje, traje. Teško je za one većinske dijelove i pripadnike hrvatskog naroda koji nisu povlašteni i koji ne uživaju materijalno blagostanje i druge povlastice što ih uživaju Plenković, politička klasa i bogata manjina raštrkana po raznim stranama. Povlaštena ili ’posrećena’ manjina ionako u ovakvoj Hrvatskoj uspijeva ostvarivati svoje (vrlo sebične, a često i bezobzirne) snove odnosno svoje ili tuđe privatne probitke i pohlepe. Teško je sve skupa za onaj većinski dio naroda koji je tu još o(p)stao, za sve malobrojnije koji se tek rađaju i za sve koji nisu otišli iz ove kao jedne od, po Plenkoviću, „15 najrazvijenijih zemalja“ na svijetu. A teško je i za one koji su otišli, a inače bi se rado vratili.
Povezano:
Šiljo, Hrvatsko nebo
