Nataša Božinović: Rokeri s Moravu i drugi drugačiji

Shane MacGowan bio je čuveni lider čuvene skupine the Pogues koja je svoj irski etno glazbeni izričaj uokvirila punkom. „Crock of Gold“, dokumentarac o njemu, mogao bi poslužiti našim rokerima s Moravu da vide kako se voli domovina. U dokumentarcu osim članova njegove obitelji, gostuju i poznate osobe koje sa Shaneom vode zanimljive razgovore. Sam je film obogaćen dijelovima njegova života: animirani isječci u kombinaciji s igranim i originalnim zapisima. Shaneova politička i nacionalna osobnost se najbolje očituje u razgovoru s Gerry Adamsom, javnim licem IRA-e. Unatoč tomu što je kao dijete preselio u London, gledatelj svjedoči, ponosnoj, bez ikakve zadrške, podršci političkim ciljevima IRA-e. Oboje u filmu konstatiraju da uopće ne mrze Britance, nego …jednostavno, „pustite nas na miru“.Ta rečenica doslovce ulazi i u kontekst hrvatskoga aspekta hrvatsko-srpskih odnosa. Uz mnoge razlike dvaju odnosa, najveća je najmonstruoznija ideologija koja je poharala hrvatski nacionalni bitak, a zove se pravim imenom: velikosrpski komunizam, a kodnim imenom: bratstvo i jedinstvo. Danas se to još zove multikulturalnost, region itd. I kako god se zvalo i predočavalo u razno raznim bojama, nikako nas ne pušta na miru. Bez obzira na sličnost djelovanja globalnoga britanskog imperijalizma i srpskog lokalnoga, ipak zahvaljujući okviru demokracije, Irci nisu osjetili takvu vrstu psihološke represije kao što okvir totalitarnoga društva to omogućuje. 

Još jedan dokumentarac me uvjerio u to. Radi se o pojavi rock glazbe u SSSR-u i istočnom bloku. U filmu se spominju i razne službe, najviše KGB. One uočavaju da ne mogu spriječiti rock, ali kontrolirajući ga, infiltrirajući se, shvaćaju da mogu spriječiti slobodu.  Zanimljiv je dio filma kada gostuje prvi roker sa zapada osamdesetih u  dvorani gdje uniformirani momci zabranjuju gledateljima koji sjede da se podignu ukoliko ih zahvati glazbena strast iskazivanja emocija na nogama. Proći će još nekoliko godina, do pred sam pad berlinskoga zida, da se iz sjedećeg rocka  prijeđe u stojeći. Kod nas je to gotovo, pa slijedilo zapad. Iz toga će naši jugoslavenski mislioci zaključiti kako je SFRJ imala puno, puno liberalniji pristup, te da je Udba bila mila majka u odnosu na KGB. Moderna i progresivna majka. Međutim, upravo suprotno. Udbi se nije dogadio takav kiks s uniformiranim momcima koji su sputavali emocije. Udba je prije KGB-a shvatila kako je rock odlično sredstvo da igra rokenrol cela Jugoslavija te da strogo kontrolirani rokeri mogu biti politički komesari mlađih generacija puno učinkovitiji od onih partijskih dinosaura nakon 2. svjetskog rata. Da su to shvatili na vrijeme, pokazuje nam slika današnjih rokera i ponekih njihovih poklonika javnih djelatnika. Većina njih; od glazbenih, filmskih kritičara, preko mainstream novinarskih uzdanica, (i mlado i staro), do samih praktičara rocka, su veliki Jugoslaveni, ali imaju hvale vrijedan glazbeni ukus kojeg su im donijeli vjetrovi demokratskoga zapada. Oni jadni misle da su udahnuli vjetar slobode, a zapravo su ga osjetili i percipirali upravo onako kako su to jugoslavenske službe sigurnosti željele i ostvarile.  Unatoč zapadnim Wind Of Change,  njima je i dalje puhalo od Vardara do Triglava. I bogami, dobro ih propuhalo i ispuhalo.  Zato danas imamo Milu Kekina koji je pobijedio 45., a izgubio 95., Štulića koji dobije osip na spomen hrvatske države i mnoge druge konzumente rocka, kako rekoh; javne djelatnike, a koji spadaju u  Yu rock generaciju. 

Da je  Bregovićevo Bijelo Dugme bilo projekt jugoslavenskih službi i da su Bregi darovane strane pjesme za plagiranje zbog vjernosti ideologiji, nije do kraja osvijetljeno. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi mnoge stvari, ali vidimo rezultate. Uz mnoge tekstove pjesama koji su slavili bratstvo, jedinstvo, mater i maćehu otadžbinu imamo i niz Yu ocvalih rokera diljem bivše države koji i danas rade i djeluju po istom načelu. Možda ni uvidom u arhivsku građu, nikada ne saznamo kako su se točno odvijala i po kojoj recepturi određena zbivanja.  To zasigurno ne znači da se štošta toga nije skuhalo povezano s rokerima, baš u udbaškom loncu. Ako je suditi po društvenoj klimi, a kojoj naravno nije uzrok samo ideološki izobličen rock  nego i čitava baština kulturno povijesnih fenomena izobličenih do neprepoznatljivosti, sve je moguće. Referirajući se i na druge fenomene kao primjer može poslužiti tekst u Slobodnoj Dalmaciji novinara Pilića koji veli da je Tito živ, odavno bi omogućio slobodu osmorci u Zambiji. To nije naravno jedini takav tekst u navedenoj novini. Svakodnevno njihovi novinari vezuju diktatora za aktualne događaje u pozitivnom kontekstu. Njima je Tito življi od bilo čega. Istim marom Tuđman je uvijek predstavljen u negativnom kontekstu.

Međutim, nebitno je što  novinari Slobodne Dalmacije bolesno učestalo slave lik i djelo J.B. Tita, nebitno je što i sam njihov politički favorit, današnji gradonačelnik  Puljak, i bilo tko drugi neobrazovan, zaključuje čitajući Slobodnu da je Tito pozitivac, a Tuđman negativac, bitno je što je temelj za takvu vrstu nacionalne štete utkan u udžbenike, dakle u hrvatske institucije. Ne toliko drastično kao u spomenutu tabloidu, ali sam princip institucionalnoga izjednačavanja obiju političkih osoba, Tita koji je ubijao Hrvate i Tuđmana koji je stvarao Hrvatsku, daje forcu za debilizme u SD. I ne samo SD, većina medija, pa čak i HTV-ov TV kalendar je krenuo istim ideološkim putem. Ponešto različitim pristupom, ali istom porukom i zaključkom. Plenkovićevo povijesno povjerenstvo je također odradilo svoje. Mogu nabrajati još primjera institucionalnoga mijenjanja zbilje, počevši od promjene prvoga grba moderne hrvatske države iz najljepše jednostavnosti do dodatka; komplicirane kičaste krune na njemu, poanta je jedna jedina: neprestano se zadovoljavaju antihrvati. A oni su tako nezasitni. 

U kontekstu rocka; što se komu od rokera, i u kojem dijelu njihova razvoja konkretno fizički, psihički i materijalno dogodilo u kontaktu s Udbom, sigurno je zanimljiv aspekt povijesti, ali ono što je za stanje društva još važnije jest spoznaja da ljudi koji su intelektualno dan danas zaglavili u totalitarnome sustavu nikako ne mogu biti moralne vertikale i promicatelji demokratskih sloboda.  Bez obzira što možda s nekima od njih dijelim više glazbeni, književni i filmski ukus negoli s nekim od domoljuba koji raspali Cecu u bemvejcu, ta ljubav spram Hrvatske  u stanju društvene klime kakva je danas, donijet će mi etiketu krkanice  goru negoli limitiranoj Jugoslavenki kojoj je glazbeni domet Sevka, a književni, Ježeva kućica. Nije isključeno da je hipotetski cajkaš iz BMW-a čak sveukupno obrazovaniji, stučniji u svome poslu i inteligentniji od hipotetske limitirane Jugoslavenke, ali medijska bipolarizacija Hrvatske proizvodi u njemu bunt  koji ga gura u cajkaški, a limitiranu gospođu u malograđanski krkanluk. Da banaliziram; on je dokazani domoljub jer je cajkaš, a ona je prosvijećena samo zato što mrzi hrvatske vrijednosti jer su joj uglavili da su te vrijednosti brana njenoj slobodi. Zapravo se radi o  intelektualnoj ograničenosti koja puštena u promet radi veću štetu društvu od odurnih nota koje često čujemo iz skupih auta diljem Hrvatske. Limitirana Jugoslovenka će tako imati pristup puno većem broju hrvatskih kulturnih institucija prilikom zapošljavanja, dobivanja love za nekakav (obavezno regionski, neobavezno, ali često, trećerazredni), projekt, negoli bilo koja druga istinski slobodna i istinski kompetentna, i istinski domoljubna osoba. A ova potonja karakteristika; istinsko domoljublje, postaje sve više manom pri bilo kakvu pokušaju uspinjanja na društvenoj , a kamoli kulturnoj ljestvici. U kulturnom segmentu, očekujem da će se uskoro formalno u natječaju, uz dokaz o nekažnjavanju, tražiti i dokaz o antihrvatstvu. Zahvaljujući redanju povjerenstava od Dalijina do Grmojina, pa preko onoga povijesnoga koji je zakucao ZDSu, a preporodio petokraku, hrvatstvo samo gubi.  Ispada stvarno; da nema hrvatske reprezentacije tko bi se više usudio isticati tu, sve više nebitnu karakteristiku. 

Prije nekoliko godina očito je bilo da roker Bob Dylan ne prati ponosnu hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Hrvatstvo za njega nije samo nevažna karakteristika, ona je monstruozna. Slikovito je svoj stav potkrijepio izjavom kojoj je poanta slijedeća: Srbima su Hrvati isto što i Ku Klux Klan crncima i nacisti Židovima. Jesu li rokeru Dylanu pomogli naši yu rokeri, neki cinkaroši, drukeri iz Možemo (tipa onih koji gledaju svaku ustašku kapu gdje izmili, bilo na Bleiburgu, bilo na na Thompsonovu koncertu), ili je organiziranija udbaška ruka stigla do njega, ne znam. Ali neka crna je. Uglavnom, pojam slobodna čovjekova duha je kompliciran. Dylan je u slučaju konkretne izjave pokazao da je podložan utjecaju i da nije baš inteligentan.  Kad se netko bez provjere ne libi usporediti cjelokupnu hrvatsku naciju sa zločinačkim organizacijama, što zaključiti nego da ima manjak inteligencije. Istodobno, dok je nama teret zločinstva prebacio na čitavi narod, druge dvije nacije; Amerikance i Nijemce, Dylan je u izjavi poštedio navevši im samo njihove ozloglašene skupine. Niti nam se Dylan ispričao, niti su našli da je slučaj zanimljiv za privesti ga kraju.  Mjerodavne hrvatske institucije koje su se trebale pozabaviti time, najvjerojatnije su se i tada više bavile pečatiranjem krivotvorenih, što fakultetskih, što posvajateljskih diploma, da bi sramotnoj kleveti dali pravnu snagu i značaj kakav zaslužuje.  A dodamo li k tomu  prevladavajuće medije,  Dylanu je antihrvatska izjava, samo plus više. 

S druge pak strane Drine ili čega bilo, ako netko u blizini vikne TRAKTOR! Gotovo je. Uzbuni se čitav demokratski svet. A Let 3, ne samo da je viknuo nekoliko puta, nego je i došao na traktoru prilikom natjecanja na Dori. Netko, očito slabo upućen u indoktrinaciju hrvatskoga rocka, je pomislio da se naši rokeri referiraju na Oluju, te da se rugaju s pobjeglim Srbima. Ubrzo su ih Let 3 demantirali s  miss govorima: gledajmo u budućnost, volimo vas sve tamo preko Drine, ili čega već. Srpska javnost ne zna da kad bi Let 3 i vezao traktore za Oluju,  nikako se ne bi rugali Srbima. Pače, ono što je  postignuto u udžbenicima da se s Olujom ne smijemo ponositi jer je pobjednički ponos pretvoren u žal zbog pobjeglih Srba, kod Let 3 u njihovu tipičnu izričaju, već postojeći institucijski kanon, dao bi samo povoda za ruganje s pobjednicima, a nikako s agresorima. Jer, Let 3 su mainstream rokeri. Rokeri u struji, u sustavu. Zato i idu na Euroviziju. Pjesma Wind Of Change  skupine Scorpions iz zapadnoga dijela Njemačke inspirirana je doživljajima s njihova koncerta  u Moskvi u ljeto 1989. Zaista se radilo o vjetru promjene, padu komunizma. Kod nekih naših rokera, a Let 3 slikovito pokazuje, radilo se samo o vjetru iz stražnjice. 

Nažalost, teško da ćemo demokratskim alatima, znanošću, političkim angažmanom, publicistikom izaći na kraj duboko ukorijenjenim nedemokratskoj školi gdje  vjetar promjene izlazi iz stražnjice, pobjeda se pretvara u poraz, izrazi mržnje u izraze ljubavi, a totalitarni špirit u svekoliki progres. Ali vrijedi pokušati.

Nataša Božinović, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo