Šiljo: Društvo bez postojanoga kodificiranog morala vodi u „totalitarnu anarhiju“!
Vrijeme:7 min, 3 sec
Hrvati su masovno skloni moraliziranju. Pogledamo li i čitav spektar medija, od krajnje lijevih do krajnje desnih, vidjet ćemo da im je zajednička značajka kritiziranje i moraliziranje. No svako moraliziranje pretpostavlja nekakav zajednički sustav morala odnosno normi koje svakoga obvezuju. (Kao što i zemlje dobivaju ime i grade vrijednosti po svom temeljnom narodu ili nekom drugom temeljnom kriteriju zajedništva.) Koji to sustav, koje to norme? Koji svjetonazor? Koju to tradiciju i identitet?
Je li u pitanju ozakonjenja, legitimizacije i posvajanja djece od homoseksualnih i transrodnih odraslih te općega „prava“ na 
promjenu spolnog identiteta ili samoga fizičkog spola odraslih i djece na djelu prešutna i gotovo bezuvjetna koalicija raznih stranaka i političkih skupina u Hrvatskoj? To se pitaju mnogi obični ljudi prateći zbivanja sa zlosretnim posvojiteljima zadržanima i suđenima u Zambiji, a pogotovu stajališta i izjave dužnosnika, političara i medija prema totalnom izokretanju dosadašnjih normi spolnosti, braka i obitelji, prokreacije i ostaloga.
Koje su sve stranke u prešutnoj „koaliciji izokretanja tradicionalnih normi morala“?
Koje sve stranke takva široka, iako neproglašena, koalicija odobravanja, opravdavanja, zagovaranja, štićenja i propagiranja transnacionalnog, homoseksualnog i transrodnog „bračništva“, roditeljstva, posvojiteljstva i „obiteljstva“ obuhvaća? Okuplja li takva „koalicija izokretanja tradicionalnih normi morala“ samo stranke i skupine i medije (neo)komunista i socijalista, neojugoslavena i titoista, globalista i dženderista, polit-manjinaca i tripalovsko-mesićevskih tobože narodnjaka, liberala i zelenih, polit-umirovljenika i ’naprednih’ udrugaških aktivista, radikalnih ljevičara i anarhista? Ili se u njoj nalazi i uzdanica „ostatka“ hrvatskoga katoličkog naroda poznata pod troslovom HDZ? I možda još poneka snaga koja se kiti nacionalno-domoljubnim, desnim, konzervativnim, demokršćanskim, katoličkim, seljačkim, radničkim, građanskim i sličnim, više ili izrazito tradicionalnim perjem? Ili koja se, iako nominalno ateistička, pravi da nije i protuvjerska.
To pitanje nije i ne može biti izolirano ni odvojeno od drugih pitanja, kao što je odnos prema javnom, obiteljskom i osobnom ćudoređu i dobrim običajima, prema kontracepciji, pobačaju, eutanaziji, pojmu braka, „divljem“ braku (konkubinatu) i „pravu“ na neograničen broj razvoda, zatim prema spolnom, rodnom i transrodnom identitetu, formalnoj i fizičkoj promjeni spola odnosno fizičkih spolnih značajki. Ovisno o takvu odnosu logično je očekivati i ’progresiju’ takva pozitivnog odnosa u budućnosti možda i prema „pravu“ na poligamiju („brak“ jednog muškarca s više žena istodobno) i na poliandriju („brak“ jedne žene s više muževa istodobno), prema pedofiliji, kloniranju ili kiborgizaciji ljudi, tj. kombiniranju ljudi i čipova u nova bića, ili što već sve ovako buran znanstveni „napredak“ čovječanstva donese kao realnu „tehničku“ mogućnost.
Lažna predstavljanja političara i stranaka, uz ljubaznu bliskost i suradnju s crkvenim prelatima
Nakon niza drugih primjera, o kojima je u dijelu medija već pisano, nakon niza komentara i kolumni u kojima se propitivalo „tko je tko“ i „što je što“ – od zakona protiv „diskriminacije“ i Istanbulske konvencije pa do ovoga sada odvjetništva najviših dužnosnika HDZ-ove vlade i mnoštva ljudi iz drugih stranaka i cijelog spektra medija u prilog očito nezakonitih ’posvojitelja’ djece (među kojima je i jedna osoba koja je i fizički promijenila svoj spol) iz DR Kongo – nužno je vratiti se na to temeljno pitanje. Na pitanje svjetonazorskog i drugog profila onih koji u demokraciji zastupaju i predstavljaju u tijelima vlasti i pred svijetom mnoge birače odnosno velike skupine naroda koje ih biraju.
Kada se u susjednoj Bosni i Hercegovni po četvrti put izabralo Željka Komšića kao reprezentanta trećega konstitutivnog naroda, tada su gotovo svi u Hrvatskoj bili suglasni i glasni u ocjenama da je to nakaradno, jer da on taj narod na predstavlja niti ga je nominalno njegov konstitutivni narod izabrao. A kada pojedine stranke i političari zanemaruju tradicionalne vrijednosti, dosadašnji svjetovni moral, katolički nauk o dobru i zlu, o grijehu i krjeposti, o dopuštenomu i nedopuštenomu, ili kada izravno krše Božje zapovijedi, pritom i dalje uz ljubaznu bliskost i raznovrsnu suradnju s crkvenim prelatima, tada se događa nešto upravo suprotno. Događa se da se to svjetonazorsko i moralsko odmetništvo nastoji zabašuriti ili relativizirati. Zašto? Zato da bi tradicionalni glasači tih stranaka, dokle takvih u tolikoj većini još ima, unatoč razumljivoj sumnji i nevjerici, mogli i dalje te stranke i te političare smatrati svojim zastupnicima i predstavnicima, svojim reprezentantima.
Zašto je nekim strankama i političarima toliko stalo da održe lažnu percepciju po kojoj su oni to što nisu, naime vjernici, bliski i lojalni pripadnici ili podupiratelji Crkve, i pristaše njezina naučavanja? Zato što im takva percepcija omogućuje dobiti određene postotke glasova koje inače ne bi dobili.
Nije samo HDZ taj koji se bavi takvim zavaravanjima krotkih „ovčica“
I nemojmo se zavaravati! Nije samo HDZ taj koji se bavi takvim zavaravanjima krotkih „ovčica“. I za SDP i još neke izrazito ne-katoličke ili protukatoličke stranke glasuje znatan broj katolika. Istina, SDP je u svjetonazorskim pitanjima neusporedivo otvoreniji, iskrenije ne-katolički od HDZ-a, koliko god HDZ bio SDP-u sličan kao što je jedno drugom slično jaje jajetu, unatoč različitim vrstama, bojama i veličinama. No i SDP, osobito na terenu, pazi da bi stekao određeno povjerenje i kod klerika i kod laika. Uz razne izgovore i opravdanja, u smislu: Ma dobro, taj naš SDP, HNS, Reformisti, HSS itd. zastupaju lijevo-liberalnu ideologiju, ona je takva kakva jest, ali mi smo i dalje to što jesmo i što smo bili: „normalni“ pučki ljudi domoljubne, tradicionalne i vjerničke orijentacije i identiteta. Da je HDZ čestit, bili bismo u njemu. Mi se zapravo borimo za pravdu, protiv korupcije i svakoga drugog zla, a ideologija naše stranke ionako je samo površinski pokrivač. Ne trebaju zato katolici zazirati od stranaka samo zato što su njihove ideologije ateističke ili liberalističke.
Sve ima svoje granice! Krajnje je vrijeme da se „crvene crte“ izoštre
U takvim okolnostima raznovrsnog zavaravanja vjernika-glasača i vjernika-podupiratelja vodstvo Crkve, dakle biskupi s papom na vrhu, ponašaju se poput „premijera“ Hrvatske, krajnje neselektivno, nekritički i posvema „inkluzivno“. Sve je za njih u novijoj povijesti postalo legitimno i poštovanja dostojno i prihvatljivo, samo ako je zamotano u kako-tako „prihvatljivo“ frazeološko ruho i ako političke stranke i političari pokazuju prema Crkvi određenu verbalnu, a prema crkvenim službenicima kakvu praktičku ili personalnu blagonaklonost. I zaslugom takva pristupa dospjeli smo u stanje da nam gotovo svatko komu je do lažnog predstavljanja stalo može danas „prodavati rog pod svijeću“.
Mora se razumjeti da ni biskupima nije lako imati posla s tolikim poganskim, materijalističkim, neprosvijećenim, dvoličnim i lažnim „vjernicima“ i s toliko raširenim suvremenim mentalitetom nasuprotnim kršćanskomu. Nije lako izlaziti nakraj sa zabludjelim mnoštvima. No sve ima svoje granice! Krajnje je vrijeme da se te granice, te „crvene crte“ izoštre, nakon što su unatrag dosta godina jako zatupljene i zamućene. Ako ne će crkveni pastiri, teolozi, navjestitelji i suvremeni proroci, tko će uopće inzistirati na razlučivanju dobra od zla, istine od laži, vjere od nevjere, moralnosti od nemoralnosti.
Progresija novomoralnog individualizma razara tradicionalni moral i postojeći kolektiv
Moralnost odnosno nemoralnost, naravno, mnogo je šira od na početku spomenutih, uglavnom spolno određenih pitanja. Ona obuhvaća i socijalnu pravdu/nepravdu, i zakonitost/nezakonitost, i čestitost/koruptivnost, i časnost/nečasnost, i miroljubivost/ratobornost, i poniznost/oholost, i krotkost/nasilje, i ljepotu/ružnoću, i istinitost/lažnost, i autentičnost/patvorenost, i vjernost/nevjernost, i nesebičnost/sebičnost, i uključenost/isključenost, i ravnopravnost/neravnopravnost, i razna druga razlučenja i razgraničenja između pozitivnoga i negativnoga, dobroga i lošega, dobroga i zloga.
Moral sa svojim mjerilima, vrijednostima i pravilima odnosno normama zadire u sve segmente odnosa u društvu, među ljudima i skupinama. Nema društva bez obvezujućega morala niti su takvo društvo i takva uljudba ikada mogli dobro „funkcionirati“ ni dugo opstati. Progresija novomoralnog individualizma razara tradicionalni moral i postojeći kolektiv. A društvo bez postojanoga kodificiranoga morala vodi u „totalitarnu anarhiju“.
Hrvati su masovno skloni moraliziranju. Pogledamo li i čitav spektar medija, od krajnje lijevih do krajnje desnih, vidjet ćemo da im je zajednička značajka kritiziranje i moraliziranje. No svako moraliziranje pretpostavlja nekakav zajednički sustav morala odnosno normi koje svakoga obvezuju. (Kao što i zemlje dobivaju ime i grade vrijednosti po svom temeljnom narodu ili nekom drugom temeljnom kriteriju zajedništva.) Koji to sustav, koje to norme? Koji svjetonazor? Koja tradicija i koji identitet? Na ta pitanja i Crkva i stranke, i država i narod, i birači i apstinenti moraju potražiti i dati odgovor. Cjelovit, dosljedno razrađen. Inače svatko može raditi, (ne) priznavati ili propagirati doslovce SVE što smatra svojim individualnim pravom.
Naslovna slika: Fotografija nastupa grupe “Let 3”, pobjednice u ovogodišnjem natjecanju u Hrvatskoj za Eurosong
Povezano:
Uistinu, dvosmislenost je postala moćno oružje koje pospješuje doktrinarnu moralnu zbrku
Šiljo, Hrvatsko nebo
