Šiljo: Svi o svemu, nitko o moralu!

2

 

 

Nijedno društvo u kojem ljudi koji raspolažu određenom moći ne poštuju Božje zapovijedi ni ljudske zakone morala, ili u kojem uopće ne poznaju ili ne priznaju moral i dobre običaje kao norme razmišljanja i ponašanja, ne može nikada postati zdravim društvom. Naprotiv, može samo tonuti u močvaru beskrupulozne osobne ili grupaške sebičnosti, pohlepe i kriminala. To je još u petom stoljeću poslije Krista otkrio i na to neobično oštro upozorio svoj i sljedeće naraštaje sveti Augustin…

Zagreb – Katolički bogoslovni fakultet, 28. rujna 2020.

 

Najnovija korupcijsko-kriminalna afera u „Klubu“ Dragana Kovačevića kap je koja je u hrvatskom društvu „prelila čašu“ onoga što se zove nemoral i bezakonje. Istina, svi su dužnosnici osim njega, koji nije bio dužnosnik, nego direktor javnog poduzeća, još na svojim mjestima. I Predsjednik Republike, i predsjednik Vlade, i trojica ministara, i načelnik Glavnog stožera, i mnogi drugi. No to je u neku ruku samo privremeno i prividno. Prave konzekvence tek dolaze na red. Volens-nolens!

Korupcijska afera – potvrda sumraka moralnosti

To da je ova afera kap koja je prelila čašu ima, mimo pravosudne kampanje, svoju najveću težinu upravo u sferi morala, moralnosti i etike politike. Ova korupcijska afera – s razgranatom „hobotnicom“ čiji kraci sežu na sve strane, uvis i ušir – potvrda je sumraka moralnosti. A to je ono o čemu još nitko izrijekom ne govori. Niti tko postavlja središnje pitanje: Zar je moguća ikakva ozbiljna i vjerodostojna politika i sama ozbiljna i vjerodostojna „javnost“ ako je u njima moral sveden na razinu nepostojanja? Zar je išta dobro moguće bez morala i moralnosti i bez svijesti o važnosti, zakonima i pravilima morala i moralnosti?

Svi, naravno, kada se zgražaju nad ovim što se posljednjih dana i tjedana događa, misle doduše na to. Misle, ali to tako ne kažu. U javnoj raspravi svi govore o „korupciji“, „pogodovanju“, „kriminalu“, „političkom klijentelizmu“ i ostalomu, ali nitko ne govori o (ne)moralu i (ne)moralnosti, o (ne)ćudoređu i (ne)ćudorednosti kao izvoru tih i takvih ružnoća, rugoba i zala!

Zanimljivo, o dimenziji moralnosti praktički ne govore – ili ih se ne čuje kada govore – ni dežurni „moralisti“: profesori „moralke“, etike, bogoslovlja (často ponekoj rijetkoj iznimci!). Šuti i Iustitia et pax. Šute uglavnom i dežurni etičari, filozofi, humanisti, propovjednici… 

Svojedobno, početkom 1990-ih, neko se vrijeme u javnosti dosta govorilo i raspredalo o potrebi „moralne i duhovne obnove“. Održan je o tom i jedan simpozij, objavljen je i zbornik radova s tog simpozija. I predsjednik Tuđman govorio je više puta o tomu. A svjetovni su se mediji i „slobodoumni“ političar i intelektualci tada digli „na zadnje noge“, rugali su se i podsmjehivali. Za mnoge od njih to je značilo „(re)katolicizaciju“, re-kristijanizaciju, ’religizaciju’ i ’spiritualizaciju’ hrvatskoga društva, čega su se najviše bojali. Odnosno od čega su najviše zazirali. Radije bez moralne i duhovne obnove, radije ništa nego moral i (religiozna) duhovnost! Čuvali su ono loše iz socijalizma i već duge tradicije modernog bezboštva pod izlikom da je Hrvatska „svjetovna država“, da su „Crkva i država odvojene“ itd. Mitovi, floskule, prikriveni animozitetu prema svemu „novomu“. Eto im sada te „svjetovne (profane) države“ za koju su se rukama i nogama borili! Na žalost, eto je i nama svima! Već odavno.

Gdje su se zagubile „ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline“?

Novoizabrani predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman više je puta u svom govoru na dan konstituiranja višestranačkog Sabora, 30. svibnja 1990. (koji je poslije proglašen „Danom državnosti“) spominjao i te pojmove. Najprije je u uvodnom dijelu istaknuo ovo:

Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj  po mome osobnome osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih naročito hegemonističko unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.

Zatim je u točki 5. – koju je naslovio „Duhovna obnova“ – istaknuo ovo: 

Demokratska gibanja u kratkom razdoblju provedbe prvih slobodnih izbora dovela su do svojevrsnog duhovnoga preporoda hrvatske nacionalne samosvijesti. […] U demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.

Zatim je u točki 9. ustvrdio:

Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju.

Na kraju je, u točki 10., „Moralna obnova i etika rada“, vrlo određeno rekao i ovo:

Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u naslijede pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.

O odgovornosti Franje Tuđmana

Ma dobro, dobro, on je tako samo govorio, a što je učinio da se sve to loše doista preokrene i pretvori u dobro? Riječi, samo riječi! – prigovorit će oni koji ga smatraju (su)krivcem ili glavnim krivcem što nije došlo do stvarne i kvalitetne preobrazbe duha i morala društvenih odnosa, osobito u sferi vlasništva, pravednosti i prava, nego što je i njegova vladavina bila obilježena brojnim nesređenostima i aferama poput onih kakvim svjedočimo danas, na kraju 30-godišnjeg razdoblja uspostave demokratske Hrvatske?

Sve to trebalo bi dobro istražiti u danom kontekstu, kritički vrjednovati, ući dokraja u tu kompleksnu problematiku. No to mnogi ne čine niti sve to skupa ozbiljnije razumiju, nego u Tuđmanu traže ili nalaze „dežurnoga Pedra“, krivca za sve loše. Ne braneći a priori Franju Tuđmana od odgovornosti  za sve loše što je proisteklo iz razdoblja u kojem je on bio nacionalni vođa, niti ga paušalno okrivljujući i napadajući, mora se orijentacijski upozoriti na tri nepobitne činjenice. 

Prva je ta da je od 30 godina hrvatske demokracije Franjo Tuđman bio na čelu Republike devet i pol godina, od kojih u predratno-ratnom razdoblju pet godina, a u borbi s bolešću raka tri i pol posljednje godine života. Dakle u objektivno i subjektivno mirnodopskom smislu on je vladao svega jednu godinu, poslije Oluje, dok je još trajala mirna reintegracija Podunavlja i dok je počinjao golemi posao obnove oslobođenih i ostalih u međuvremenu devastiranih područja.

Druga je činjenica ta da je od smrti prvog Predsjednika i utemeljitelja današnje hrvatske države prošla za malo puna 21 godina. To znači da je on vladao (polu)slobodnom Hrvatskom manje od jedne trećine njezina dosadašnjeg vijeka, a da su drugi vladali duže od dvije trećine njezina vijeka, nakon njega i u posve mirnodopskim uvjetima u kojima temeljna pitanja konstituiranja i izgradnje države, obrambenog i oslobodilačkog rata, zbrinjavanja prognanika i izbjeglica, međunarodnog priznanja i uključivanja u međunarodne organizacije, rješavanje opstanka i konstitutivnih prava Hrvata u BiH više nisu mogla ometati uređivanje Hrvatske iznutra. Nedo se moglo pristupiti sustavnom i čestitom i pravednom uređivanju društva. A upravo je to, u velikoj mjeri, izostalo.

Treća je činjenica ta da je F. Tuđman o važnosti morala, promjene mentaliteta, duhovne obnove i odgovornosti i javno govorio, i u mnogim se situacijama za to zauzimao. I da je podupirao one koji su na tom planu pokušavali nešto raditi, od brojnih državnih ustanova, katoličkih i drugih vjersko-duhovnih subjekata pa do, recimo, populacijsko-pronatalitetnog pokreta „Jedno dijete više“. Dok je živio Franjo Tuđman, događale su se i brojne ružne i nemoralne stvari, no to čega smo se nagledali poslije neusporedivo je gore i nemoralnije nego što je bilo onda. A očekivanja su bila obrnuta. Sjetimo se samo silnim obećanja onih koji su „rušili Tuđmana“ što će sve dobro napraviti kada ga sruše, kolike će opljačkane novce vratiti, kolike kriminalce strpati iza rešetaka. Onda kada im on u tako časnim i odlučnim namjerama ne bude više „smetao“. Sjetimo se Mesićevih moraliziranja i onoga što je činio, sjetimo se Račanove, Sanaderove i daljnjih vlada. Što je od smrti Franje Tuđmana i odlaska njegova HDZ-a s vlasti u zadnjoj godini prošlog stoljeća činjeno i učinjeno moralnije, poštenije, ljudskije, karakternije, domoljubnije, transparentnije, demokratskije nego što je bilo dotad? Može li tko to katalogizirati i argumentirati?

O moralu nitko više i ne govori

Katastrofa koju nitko ne primjećuje jest to da o moralu i duhovnoj obnovi nitko više u svjetovnoj sferi i ne govori. Usta vladajućih političara prepuna su svakovrsnih i svakočijih „sloboda i prava“ (osim prava recimo hrvatskih branitelja, domoljuba i željnih pravde), slogana o „ljudskim i manjinskim pravima“, a protiv „diskriminacije“ i „isljučivosti“, zatim parola o „inkluzivnosti“, političarskih mantri o „nultoj toleranciji na korupciju“, dužnosničkih floskula o „vladavini prava“, „pravnoj državi“, „neovisnom pravosuđu“, „institucijama koje rade svoj posao“, zatim zvučnih slogana o „europskim integracijama“, o podupiranju ulaska ovih i onih u njih, sada i o „hrvatsko-srpskom pomirenju“ i koječemu drugomu. No u svemu tomu, začudo, uporno izostaju riječi „moral“, „etika“, „duhovna obnova“, „moralna odgovornost“, „moralna svijest“, „moralna dužnost“, „karakternost“ (pohvala aktualnom Predsjedniku što se uopće sjetio „čovjeka s karakterom“, no zapravo se je toga sjetio njegov strateg iz sjene, ne on osobno, i to u prilično koristoljubne svrhe!).

Ne tako davno, u devetnaestom i u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća često se govorilo i pisalo o „značajevima“, u značenju „osoba s karakterom“, o „uzor-značajevima“, o „velikim značajevima“. Crkveni ljudi, osobito isusovci, govorili su i pisali o „ljepoti karaktera“, o odgoju za „moralan i krjepostan život“, o „moralnim krjepostima“. Kao izraz i simbol svijeta i kao orijentir u njemu slovilo je i geslo blaženoga Alojzija Stepinca „Frangar non flectar“. U značenju: Imaš moć i fizičku silu, možeš me slomiti, možeš me ubiti, ali me ne ćeš saviti, ne ćeš me kao moralna čovjeka pretvoriti u savitljivca, povijušu, kukavicu, prevrtljivca, „prilivodu“, šete bandijeru odnosno u čovjeka bez postojanosti, principijelnosti i uspravnosti, u „moralnu ništicu“!

Nemaju samo vladajući monopol na nemoral

Da se odmah razumijemo i da ne bi bilo nikakve zabune, mora se odmah dometnuti i ovo: Nemoralna ponašanja, nemoralni odnosi i pristupi našoj političkoj i društvovnoj zbilji nipošto nisu omeđeni samo na one koje sada promatramo kao sudionike koruptivnih „figura Veneris“. Ni na one koji se sada „izvlače“ ili međusobno javno i ružno prepucavaju o tomu tko je (više) odgovoran ili kriv za to što je još jednom, i to drastično, postalo vidljivo na zaslonu pred kojim je čitava hrvatska nacija. Nemoral u Hrvatskoj mnogo je dublji, rašireniji i razvedeniji! Nisu aktualni akteri nipošto njegovi jedini protagonisti, suučesnici, ortaci, ljestvodršci ili korisnici. Ah, ne, nemaju oni monopol na takve stvari. Upleteni su u njih i mnogi, mnogi drugi. Ne samo ustrajno-bijedni glasači – dostojni sažaljenja – dosad vladajućih i njima pridruženih stranaka, nego i mnogi u oporbi i mnogi kritičari „takve vlasti“ koji se moralistički zgražaju nad svime, a nisu zapravo ništa bolji od njih. Zato što na svojim nižim i mnogo skromnijim razinama moći čine – u malomu – isto što i oni koje gledanom na televizijama i po fotografijama u krupnomu planu, u nimalo čistim situacijama. No svekoliki ostali zaslužuju poseban i zaslužen kritički osvrt, te će ga, ako Bog da, i dobiti.

Bez pridržavanja Božjih zapovijedi, ljudskih zakona, morala i načela nema zdravog društva!

U središtu svega jest pitanje pridržavanja Božjih zapovijedi, ljudskih zakona, morala i načela. Nijedno društvo u kojem ljudi koji raspolažu određenom moći ne poštuju Božje zapovijedi, ljudske zakone ni pravila morala, ili u kojem uopće ne poznaju ili ne priznaju moral i dobre običaje kao norme razmišljanja i ponašanja, ne može nikada postati zdravim društvom. Naprotiv, može samo tonuti u močvaru beskrupulozne osobne ili grupaške sebičnosti, pohlepe, kriminala i razvrata. To je još u petom stoljeću poslije Krista otkrio i na to neobično oštro upozorio svoj i sljedeće naraštaje sveti Augustin, filozof, teolog, pisac „Ispovijedi“ i „Države Božje“, crkveni otac i biskup iz sjevernoafričkog grada Hipona. U jednom od svojih razmatranja on je o pravdi i pravednosti kao temelju morala primijetio sljedeće:

Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?… Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu.

Postoji iskvarena ljudska narav

Oni koji misle da se to odnosi na „kraljevstva“, a ne i na „demokracije“ zavaravaju i sebe i druge. Postoje zbilje, postoje istine  koje su dublje i trajnije od prolaznih sustava. Postoji iskvarena ljudska narav – a još više kvare ju iskvarena društva, ideologije, politike, strukture i običaji – koja je na ovomu svijetu „vječna“, i koja u drugima traži primjereno kvarne ortake. Sustavi se mijenjaju, ona ostaje i „snalazi“ se u stalno novim okolnostima. Što su te okolnosti pogodnije, što su prožetije negativnim nasljeđem i isto takvim novim naplavinama, nemoral više eskalira te guši i ubija čitava društva i države. Nemoral i iskvarenost na razini politike, društvenosti i općega stanja svijesti o moralnomu i nemoralnomu, o dopustivomu i nedopustivomu, za sadašnjost je i budućnost hrvatskog naroda i njegove države ono bitno „pitanje sadašnjeg trenutka“. Nisu to mnoga druga pitanja, nego baš to. Ono je sržno, i prema unutra i prema van.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara