F. Baras/Udba na Katalinića brigu i Zatvor-ekspres

Sedam stoljeća splitskih tamnica (3)

Tri godine poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kad su se Splićani bili ponadali da je prošlo boljševički udarno vrijeme uhićenja i suđenja, strijeljanja i dugogodišnjih zatvorskih kazni, uslijedio je novi nasrtaj na šutljivu većinu. Da bi ponovno zadali straha, ali i konfiscirali preostalu imovinu “ostacima buržuja i klerikalaca”, komunističke vlasti poduzele su novu, sustavnu čistku. Tih je godina splitsko sudstvo uvelike prebacivalo normu. Nekolicina nediplomiranih, ali komunistički posvećenih, pravnika (neki će od njih poslije postati profesori Pravnog fakulteta!) uz pomoć kojeg do kraja zaplašena prijeratna suca / odvjetnika, danonoćno je pripremala optužnice.

Montirani procesi nizali su se jedan za drugim. Serijski su podizali optužnice protiv: obrtnika i trgovaca, bivših kućevlasnika i brodovlasnika, kanonika, opata, župnika, redovnika, srednjoškolaca, studenata, profesora, činovnika, novinara, odvjetnika, bolesnih umirovljenika, radom iscijeđenih težaka i ribara…

Većeg odjeka u javnosti imala su suđenja bivšem banu i zaslužnom splitskom gradonačelniku dr. Ivi Tartagli, članovima uprave i namještenicima Hrvatske knjižare i Leonove tiskare, splitskim suradnicima UNRRE, te nekim poznatijim trgovcima i posjednicima. Dio inventara Hrvatske knjižare, uglavnom: molitvenici, sličice svetaca, krunice te stotinjak preostalih beletrističkih knjiga i svezaka prve Hrvatske enciklopedije objavljenih u razdoblju 1941.-1944. javno su spaljeni na pločniku ispred izloga knjižare u Hrvojevoj ulici. Da bi sve izgledalo lege artis vlasnike trgovina i posjednike proglasili bi suradnicima okupatora, ratnim dobitnicima, crnoberzjancima, antikomunističkim elementima ili špijunima kapitalističkog Zapada. Što je vrijednost imovine bila veća, to su bile veće i optužbe. Poslije sudskih farsi, osuđenici su odlazili na odsluženje odreda dugogodišnjih zatvorskih kazni, a imovina im je bivala konfiscirana. Poznato mi je da su o tim uhićenjima i procesima postojali i tajni izvještaji američkog ureda UNRRE te britanske konzularne službe iz Splita. Pretpostavljam da bi ih se još uvijek moglo pronaći u pismohranama spomenutih država.

Svim tim stotinama, odreda poštenih i manje-više nevinih muškaraca i žena, zapravo se sudilo zbog političkog ili vjerskog uvjerenja. Eventualni zakonski prekršaji bivali su minhauzenski uveličani i svrstavani pod zajednički nazivnik “reakcionarnog i protunarodnog djelovanja”. Na taj je način komunistička partija željela kompromitirati pripadnike “šutljive većine”, dočepati se njihove imovine (ako su je još imali!) te utjerati strah u kosti potencijalnim protivnicima režima.

Evo kako je Petar Stambolić, generalni sekretar Narodne fronte, podjarivao na naslovnici Slobodne Dalmacije od 22. lipnja 1948.:

«Borba za izvršenje plana izaziva pojačan otpor kapitalističkih elemenata. Oni pokušavaju da ometu izgradnju socijalizma služeći se raznim sredstvima, počevši od sabotaže i stavljanja u službu imperijalističkih država, do nastojanja da smanje radni polet i povjerenje u redovima radnog naroda unošenjem ratne psihoze, sumnje i nevjerice u naše snage. Kapitalistički ostaci nalaze, ponekad svoje zaštitnike i advokate u redovima Narodnog fronta i među kolebljivim elementima…» (U istom broju Slobodne slijedi opširniji izvještaj o sudskoj raspravi koja se vodi pri Okružnom sudu u Splitu “protiv bana bivše Primorske banovine dr. Ive Tartaglie i družine…)

Uhićenike su najprije mjesecima obrađivali u zloglasnom istražnom zatvoru OZNE / UDBE na sjevernoj padini Katalinića briga u nekoć atraktivnoj stambenoj zgradi A. Đenđe, sagrađenoj neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata. Toj zgradi dograđeno je 60-tih (zbog “naraslih potreba”!) današnje istočno krilo. Poslije podizanja optužnice prevozili su ih u sudsku zgradu na uglu Zrinjsko-Frankopanske i Kavanjinove ulice na kojoj je na petom katu pod krovnom terasom bio improviziran ‘priručni’ zatvor. U pretrpanim sobama ljeti je kao u pećnici, a zimi kao u ledenici. Jedina su razonoda “zvuci i glasovi” koji povremeno dopiru sa susjednog Hajdukovog igrališta.

Istražni zatvor UDBE

Međutim, gledanje utakmica onemogućavaju obrnuti “brisoleji” lukavo postavljeni s vanjske strane prozora. U kraću dnevnu šetnju (obično poslije 13 sati) zatvorenike izvode u grupicama na središnju krovnu terasu. Pod budnim okom stražara naoružana šmajserom oni se vrte u krugu pognute glave poput kineskih sjena. Đaci iz obližnjih srednjih škola (među njima i pisac ovih redaka!) te rijetki građani bojažljivo zastaju nastojeći prepoznati nekog od rodbine, prijatelja ili znanca. Jer, zatvorenici su bili svih staleža i uzrasta.

Dograđeni zatvor

Nakon sudskih rasprava-farsi kojima su – u istoj zgradi, u dvorani na prvom katu – osim rodbine pribivali grlati i ratoborni “navijači frontovci”, osuđenike odvode u tranzitni logorna Poljičkoj cesti preko puta Bolnice Firule. (Poslije je pretvoren u skladište drvene građe poduzeća “Jela”, a danas se tu uzdiže jedno od raskošnijih zdanja sagrađeno pri kraju marksističke ere, tzv. splitska “La Mirage”.) Tamo su u rasklimanim vojnim barakama preostalima iz vremena talijanske okupacije, čekali da budu transportirani parobrodom u centralni dalmatinski zatvor u Šibeniku. Osuđene na duže vremenske kazne poslije su iz Šibenika prevozili u marvinskim vagonima put prostranijih kazneno-popravnih domova “diljem naše zemlje ponosne”. U posjete splitskim osuđenicima moglo se odlaziti dva puta mjesečno u određene dane. Rano ujutro na splitskoj željezničkoj stanici okupilo bi se šaroliko mnoštvo: žene sa sitnom i odraslom djecom, momci i djevojke, starci i starice. U rukama im zavežljaji, košare, manji kovčezi. Neupućeni namjernik mogao je pomisliti da na put kreće zakašnjeli ratni zbjeg, ali rat je odavna završio, a Jugoslavija je kročila stazama “socijalističke obnove i izgradnje”. Dakle, spomenuta neobična svita na splitskom kolodvoru nije bio nikakav zbjeg, već članovi uže obitelji osuđenih “kapitalističko-klerikalnih elemenata”. Šibenski vlak ironično smo zvali “Zatvor-ekspres”. Bio je uvijek krcat. Mi mlađi poranili bismo zauzeti sjedala za starije. I danas se sjećam tužnih i zabrinutih lica suputnika. Na tim sumornim putovanjima dobro smo se upoznali i zajednički tješili, uvijek strahujući hoćemo li svog osuđenika zateći u Šibeniku ili je već otpremljen dalje…

Iz čekaonice u prizemlju zatvora ulazilo se kroz teška željezna vrata u sobu za razgovor. Uvijek mrzovoljni ključari sitničavo su i drsko pretresali donesenu hranu, preobuku i lijekove. Poslije kraćeg razgovora slijedio je rastanak u suzama. Uzimali smo prljavo rublje, bilježili narudžbe i odlazili ručati: netko u Hotel “Krku”, netko na klupu u gradskom perivoju. Vraćali smo se popodnevnim ili noćnim vlakovima, opet “via Perković”.

Unatoč strogoj tajnosti, često bi se unaprijed saznao nadnevak odlaska idućeg transporta. Vijest bi se povjerljivo prenosila, pa bi po nekoliko obitelji “delegiralo” zajedničkog “promatrača”. Taj je određenog dana morao neupadljivo dežurati na šibenskim ulicama i zapamtiti tko je od njemu poznatih prošao u tužnoj povorci koja se u pratnji milicionara sa šmajserima sporo vukla put kolodvora. Neki od osuđenika viđeni su tada po posljednji put. Mnogima su kosti istrunule u ilovači kaznioničkih raka “naše zemlje ponosne”…

Frano Baras

VEZANO

F. Baras/Od kripte i kule do Lazareta

F. Baras/Od Questure i Gripa do vile Murse

hkv.hr/  https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo