F. Baras/Od Questure i Gripa do vile Murse
Vrijeme:5 min, 27 sec
Sedam stoljeća splitskih tamnica (2)
Između dva rata policijski režim Kraljevine Jugoslavije koristio se ćelijama “Roka”, ali i novosagrađenim zatvorom u sklopu Općinske zgrade koja se nalazila zapadno od današnje Goričke ulice. Također i podrumima Žandarmerijskog zapovjedništva u Sukoišanskoj ulici.
U “Roka”
Pitanje zatvorskog prostora naglo se aktualiziralo u vrijeme talijanske okupacije 1941.-43. Fašističkom režimu trebao je daleko veći prostor. Zloglasni istražni zatvor nalazio se u Kvesturi smještenoj u već spomenutoj zgradi nekadašnje Općine. Prostor u bivšem Lazaretu ubrzo je postao premalen. Ćelije su bile pretrpane političkim zatvorenicima koji su čekali na suđenje, smaknuće ili odlazak u internaciju preko mora. Tu su u tranzitu “odsjedali” i osuđeni iz drugih dalmatinskih mjesta. U pomanjkanju prostora često se koristila i tvrđava Gripe. Zato su sudske vlasti uputile zahtjev Vladi u Rimu neka hitno razmotri mogućnost “izgradnje odgovarajućih zgrada namijenjenih izdržavanju težih kazni te za potrebe preventivnog zatvaranja kako odraslih tako i maloljetnika”. Razdoblje talijanske okupacije ostalo je zapamćeno kao vrijeme zatvora i rafiniranih mučionica. Osim zloglasnih napajanja ricinusom i naftom, kalabreški sadisti često su primjenjivali “manicure” i “pedicure”, to jest čupanje nokata na živo, a sve popraćeno opernim arijama s gramofonskih ploča. I samo spominjanje Kvesture i “Roka” izazivalo je zebnju među starim i mladim Splićanima.
Spomenut ću malo poznatu pojedinost: tzv. ‘crnu sobu’ zazidanih prozora u sjeverozapadnom kutu prvog kata središnje zgrade Prokurativa gdje je stolovala Federazione fascista. Zgrada je nosila veliki natpis CASA LITTORIA, kao što su se i Prokurative zvale PIAZZA LITTORIA, sve u čast liktorskog znaka koji je krasio vrh susjedne Bajamontijeve fontane. Kada se početkom 60-tih prošlog stoljeća taj prostor adaptirao za potrebe Kluba prosvjetnih radnika, u zidu manje sporedne prostorije pronađena je poveća olovna ploča s tragovima metaka i bodeža. Pretpostavlja se da su u toj skrovitoj, u crno obojenoj sobi, domaći scvadristi prigodice obredno mučili uhapšene rodoljube. U prizemlju iste zgrade neko su vrijeme kao ‘priručni’ zatvor poslužile i prostorije Kina Eden. (U tim prostorima danas posluje glamurozni Restaurant Bajamonti…)
Tri dana poslije kapitulacije Italije partizani su zapalili (11. 9. 1943.) prostorije istražnoga zatvora Kvesture. Nažalost usput je izgorjela i stara Općina s cjelokupnim dragocjenim arhivom! U “Roka” je tih dana bilo zatočeno mnogo osumnjičenih Talijana, ali i priličan broj istaknutijih članova prijeratnih političkih stranaka. Više desetina partizani su strijeljali po brzom postupku, ostale su prije povlačenja pustili, a zatvor zapalili. Kompleks Lazareta naknadno je stradao i u savezničkim bombardiranjima 1944, pa je poslije rata dokraja porušen i raščišćen.
Iako su Nijemci već sutradan po ulasku u grad (28. 9. 1943.) podigli prijeteća vješala na Rivi ispred Crkve sv. Frane, na njima je smaknut samo neuravnoteženi poslužnik s pazara koji je navodno bio zatečen u krađi vojne imovine.
Uredi hrvatske Župske redarstvene oblasti nalazili su se u stambenoj zgradi Rožić – bivšem ‘priručnom hotelu’ za talijanske časnike na proputovanju (danas Berislavićeva br. 10). Tu je bio i manji istražni zatvor. Drugi se zatvor nalazio u jednokatnici na Mandalinskom putu br. 17. Bio je toliko ‘strogo’ čuvan da su iz njega u dva navrata pobjegla čak četrdeset i četiri zatočenika…!
Unatoč svakodnevnoj ilegalnoj djelatnosti pripadnika NOP-a, krijumčarenju oružja i eksploziva, ispisivanju parola, dijeljenju letaka, diverzijama i učestalim smrtonosnim atentatima na službene osobe – u gradu je pod njemačko-hrvatskom upravom javno, a u znak odmazde – nažalost smaknuto četvero rodoljuba-talaca i spomenuti beskućnik. Žrtava bi sigurno bilo daleko više da se za potencijalne taoce nisu zauzimali gradonačelnik dr. Stjepan Vukušić (partizani su ga – valjda iz zahvalnosti! – odmah po ‘oslobođenju’ strijeljali!) i biskup Kvirin Klement Bonifačić. Tim više mi se čini pristranom i provokativnom spomen-ploča u Berislavićevoj ul. 10. koja je na poticaj Mjesne zajednice Špinut bila postavljena tek 1988.! Zamislite, čak 43 godine poslije završetka Drugoga svjetskog rata! Očito su aktivisti te mjesne zajednice željeli i tim ‘skromnim’ činom pridonijeti baš tada nastupajućem militantnom beogradskom antihrvatskom programu. Naime, po njenom sadržaju neupućeni može pomisliti da se tu godine 1944. nalazio veliki hrvatski zatvor-mučilište iz kojega su rodoljube masovno odvodili na gubilišta… (Kako se socijalistički aktivisti nisu sjetili, primjerice, postaviti spomen-ploču dvjesto dvadeset i sedmorici nevinih Splićana svih uzrasta koji su “svi u jednom danu” 3. lipnja te iste godine poginuli pod anglo-američkim bombama!?)
Sutradan po ulasku Narodno-oslobodilačke vojske (27. 10. 1944.) Gradski NO i Komanda područja objavili su proglas u kojem je među ostalim pisalo:
“Krvoločni okupatori i njihove sluge su istjerani, ali ne zaboravimo da njihovi podmukli suradnici – te sramne narodne izdajice – još uvijek žive među nama…”
Gripe
Uslijedila su masovna hapšenja. Tvrđava “Gripe” bila je prepuna zarobljenih domobrana, i njemačkih vojnika, pa su ostale zatvarali u zgradi nekadašnje Žandarmerijske komande i u dvorištu Tvornice bombona Mojosović u Sukoišanskoj ulici.
Već 2. 11. 1944. Sud Vojne oblasti 8. korpusa NOVJ osudio je na smrt strijeljanjem prvu skupinu od tridesetak “ratnih zločinaca”. Logično je pretpostaviti da su se kompromitirani ustaški dužnosnici na vrijeme povukli s vojnim jedinicama, a da su ostali oni koji su držali da im je savjest čista, ili da su na neki način zadužili osloboditelje. Ipak, gorko su se prevarili: noću su ih u skupinama odvozili na groblje Lovrinac, a kamion se vraćao prazan, s odjećom i cipelama…
Ubrzo je na Bačvicama improviziran novi ‘kompleks zatvora i suda’ u dvije vile i stambenoj zgradi jugoistočno od Hotela Park. (Danas Preradovićevo šetalište br. 7, 9, 11). Improvizirane ćelije i samice u Vili Mursi bile su stalno pretrpane. U njenom podrumu su sve do 1990.(!) bili vidljivi tragovi nekih od tih zatvorskih ‘instalacija’. Sud je bio revolucionarno ekspeditivan. Procedura se pretvarala u puku formalnost. Osumnjičene su privodili i iz drugih mjesta oslobođene Dalmacije. Predsjednik suda, (pravoslavac iz Bukovice!) dvojica tužitelja te nekolicina mlađih vojnih ‘islednika’ radili su danonoćno. (Jedan od njih poslije se ogledao kao kazališni i filmski redatelj!)
Koliko je ‘izdajnika’ tih dana strijeljano na Lovrincu? Po svemu sudeći daleko, daleko više nego li su javno objavili. U svakom slučaju nekoliko desetaka puta više nego splitskih rodoljuba za jednogodišnje njemačko-hrvatske uprave… O tom tužnom razdoblju splitske prošlosti objavio je pri kraju svoga života književnik Živko Jeličić intrigantan moderni roman Balada o kostima. Neki od osuđenika na smrt, uspjeli su se otkupiti na način da bi netko od rodbine, najčešće majke ili sestre, odlazio s teško prikupljenim zlatnicima u Beograd gdje bi ih predao određenoj osobi u uredu Moše Pijade! Osobno sam poznavao majku koja je uplativši 20 ‘napoleondora’ spasila od strijeljanja 19-godišnjeg sina: kazna mu je bila pretvorena u dvadeset godina teške robije…
Frano Baras
hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo
