Zdravko Gavran: Kampanja tračerske protu-dobrodošlice nadbiskupu Kutleši od promasonskog Jutarnjeg lista i „progresivnih“ medija

Slično kao svojedobno protiv Wojtyłe i Ratzingera kada su izabrani za papu, svjetovni mediji koji inače preziru katoličke vrjednote i izruguju katolički nauk o moralu, perfidno bacaju sjenu sumnje na monsinjora Kutlešu. U tu svrhu tračerski i nedostojno novinarske profesije prepričavaju stvarna ili tobožnja, anonimna ogovaranja po „Kaptolu“, čime šire neprijateljsku klimu prema budućemu zagrebačkom nadbiskupu. Pod suncem, ništa novo! Tako su i Bozanića svojedobno na Kaptolu dočekali. Poželjeti je mons. Kutleši da takvu „dobrodošlicu“ prebrodi i da se s vremenom pokaže kao neke vrste „današnji Stepinac“, na kojega se u svom prvom obraćanju nakon imenovanja i pozvao.

Zagrebački promasonski dnevnik Jutarnji list (JuL) pokrenuo je kampanju vatrene protu-dobrodošlice novoimenovanom nadbiskupu koadjutoru s pravom nasljedstva Draženu Kutleši. Hinin nekatolički i ljevičarski upravno-urednički vrh smatrao je očito potrebnim i primjerenim prikazati u obliku vlastite “vijesti”, pomoću neke svoje produžene novinarske ili uredničke ruke, to što su javnosti „otkrila“ dvojica novinara-komentatora JuL-a, Tomislav Mamić i Robert Bajruši. Hinin prikaz već su preuzeli i prenijeli brojni drugi mediji, kako to i inače čine.

„Na Kaptolu šokirani imenovanjem Kutleše“

Tako smo u medijskom prostoru dobili tijekom subote, 18. veljače šarenilo ovakvih naslova: Jutarnji list: Imenovanje Kutleše za Bozanićeva nasljednika šokiralo je Kaptol (Hina), Kaptol iznimno nezadovoljan papinim imenovanjem Dražena Kutleše (Telegram.hr), Na Kaptolu šokirani imenovanjem Kutleše, traže “krivce” za papinu odluku (N1); Imenovanje Kutleše za Bozanićeva nasljednika šokiralo je Kaptol (tportal.hr), Kaptol je šokiran imenovanjem Kutleše: “Od ovog pape više nas ništa ne može iznenaditi” (Nacional.hr) itd.

JuL-ov članak odnosno Hinin prikaz odmah su objeručke preuzeli i prenijeli mnogi drugi mediji, željni žutila i senzacionalizma, a poznati i po nekatoličkim ili protukatoličkim stajalištima. U njemu se ističe: da je Kutleša „za jedne karijerist koji jednostavno ne može odbiti funkciju“, za druge „osoba od povjerenja Vatikana, ali i umirovljenog biskupa iz Mostara“, pri čemu se očito misli na „konzervativnog“ mons. Ratka Perića, za treće „osoba koja je ponizila kardinala Bozanića“, za četvrte „prelat koji je samo potvrdio dojam koji je stekla javnost: Papa nema povjerenja u kler Zagrebačke nadbiskupije“

JuL je istražio i „otkrio“ koja to i kakva „atmosfera vlada među klerom“. Tvrdi da su njegovi novinari obavili razgovore s desetak visoko pozicioniranih sugovornika na Kaptolu u bliskih suradnika kardinala Bozanića i s onima „koji vrlo dobro razumiju odnose unutar HBK“ – ali točnost i istinitost te informacije nije moguće provjeriti zato što ne navode nijedno od tih desetak imena. JuL tvrdi da se po Kaptolu od utorka održavaju interni sastanci (?), na kojima se traže „pogrješke koje su dovele do tog imenovanja, a i krivci za takvu situaciju“; na kojima se „pomno iščitavaju skrivene poruke u brojnim govorima zahvala crkvenih velikodostojnika koji su uslijedili nakon, po njima, šokantnog imenovanja“ i na kojima se traže odgovori koje će poteze koadjutor Kutleša prve povući po dolasku u Zagreb. “Pikantno”, nema što!

Ozbiljni istraživački novinari morali bi zagrebati malo dublje od tračerske površine

Nije ovdje mjesto ni prigoda za ulaženje u unutarcrkvena interna pitanja i odnose unutar katoličkoga visokog klera, ni u analizu stanja u crkvenoj pokrajini zagrebačkoj, a ni u općoj Katoličkoj crkvi. Hrvatsko nebo kao portal nema namjeru spuštati se na razinu rekla-kazala ni na prepričavanje tračeva izmišljenih ili stvarnih, no anonimnih klerika koji se skrivaju od javnosti, a koji ne-katoličkim novinarima navodno tako rado i ’za nekrst spremno’ otkrivaju interne crkvene stvari i tajne. U ovom osvrtu samo će se konstatirati da su se (polu)službeni mediji takozvane glavne struje (mainstream) očito odlučili negativno postaviti prema mons. Kutleši već prije nego što je on uopće došao u ’naš beli Zagreb-grad’. U grad kojemu je trenutno na čelu lijevo-anarhistička koalicija koja je ili u sukobu s katoličkim učenjem ili za njega nimalo ne mari. O profilu, naravni i svjetonazorskoj orijentaciji nositelja državnih vlasti u Zagrebu znamo već dovoljno, pa to nije potrebno i ovdje još jednom elaborirati.

Ozbiljni istraživački novinari, ako ih u Hrvatskoj doista ima, a svjesni da imenovanje mons. Kutleše jest određeno poniženje vodstva i preziranje kleričkog ’rezervoara’ zagrebačke nadbiskupije, morali bi zagrebati dublje od tračerske površine. Morali bi istražiti egzaktno stanje koje zanima crkvenu ili svjetovnu javnosti tako da navode pouzdane podatke, javno provjerljive izvore i u javnosti ugledne svjedoke i priznate stručnjake i znalce. Mogli bi i usporediti ovaj događaj – i prve reakcije na nj – s nekim prijašnjima. Recimo s papinskim imenovanjem 28. svibnja 1934. za nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca, nakon što je na prethodne diskretne prijedloge zagrebačkog nadbiskupa Bauera i drugih veto stavljao srbijansko-jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević (krajem te godine ubijen u atentatu u Marseillesu). „Kaptol“ je naime dotad inzistirao na kandidatima koji su za beogradski velikosrbijanski dvor i krug oko dvora bili odviše i neprihvatljivo hrvatski nacionalno orijentirani, a prihvatio je formalnoga „solunskog dobrovoljca“ Stepinca. Znamo kakvim se Stepinac poslije pokazao.

Ozbiljni istraživački novinari morali bi, sada kada je ta tema otvorena, istražiti kako su se novinari i kako se crkvena javnost postavila prema imenovanju krčkog biskupa Josipa Bozanića za nasljednika Franje Kuharića na zagrebačkoj nadbiskupskoj (a faktično i stožerničkoj, tj. kardinalskoj) stolici. I tada je to bio „šok“ za „Kaptol“, za visoki i ostali kler zagrebačke nadbiskupije i metropolije. No zna se i to da je tada nadbiskup Kuharić, svete uspomene, inzistirao na jednom drugom kleriku kao na svom nasljedniku unatoč tomu što je Vatikan tog čovjeka, iz vrlo određenih razloga, odbijao prihvatiti i imenovati. Naposljetku je vatikanskoj Kuriji puknuo film, pa je papa sv. Ivan Pavao II. „prelomio stvar preko koljena“, oglušio se o prijedlog(e) hrvatskog kardinala te poslao u nacionalnu metropolu za nadbiskupa „provincijalca“ s Krka.

Sada u spomenutoj medijskoj recepciji imamo smiješnu situaciju da se skoroga „pridošlicu“ na Kaptol suprotstavlja kakti „fetivom“, pravom, echter-Agrameru, „domačêm sinu“ i neupitnom vlastitom autoritetu Bozaniću.

To što je o zakulisju prethodnih imenovanja naznačeno praktički je „javna tajna“, nije „rekla-kazala“. Iako će dakako, kao u svim ozbiljnim stvarima, tek otvaranje arhiva tamo nekih dalekih godina u budućnosti osvijetliti u cijelosti što se te već davne godine 1997. događalo uoči donošenja odluke da se u Zagreb postavi za nadbiskupa dotadašnjega i razmjerno vrlo mlada i kratkostažna krčkog biskupa, a isto tako da se i čovjeka rođenoga u Prisoju u Bosni i Hercegovini, koji je službovao u Rimu i odande bio raspoređen u porečku i pulsku biskupiju sada, nakon kratkotrajnog koadjutorstva u Splitu, pre-rasporedi u Zagreb.

Kako su, i zašto, s vatrenim neprijateljstvom dočekivani papa Poljak i papa Nijemac

Dok istraživački novinari naš domaći teren dobro ne istraže i ne izvrše određene komparativne analize, oni koji imaju nešto duže i nešto šire pamćenje od ovih koji iz dana u dan brišu pamćenje javnosti kako bi u nj utiskivali svoje nove „informacije“ i „komentare“ prisjećaju se dvaju vatreno-neprijateljskih dočeka u dijelu javnosti papama u novijoj povijesti.

Prvi je bio izrazito neprijateljski doček u tadašnjoj jugoslavenskoj i zapadnoj „progresivnoj“, „liberalističkoj“ i katoličko-liberalnoj javnosti dotadašnjem stožerniku Karolu Józefu Wojtyłi kada je u konklavama izabran za papu. Što je smetalo? Nije mogao smetati nikakav recidiv ili sjena sumnje iz II. svjetskog rata, kakva se i danas baca na bl. Alojzija Stepinca i na tolike druge Hrvate. Nije se moglo ni aludirati ni na kakvo postupanje za vrijeme II. svjetskog rata koje bi se problematiziralo kao kod pape Pija XII., zato što je Wojtyła priznavan kao dokazani poljski domoljub i antifašist, dok se Pija XII. neutemeljno napadalo da se nije dovoljno odlučno suprotstavio Hitleru. Što je bila zlobna i pakosna potvora i pokazatelj temeljnog (i namjernog) nerazumijevanja postupanja Crkve u teškim političkim i ostalim okolnostima.

Što je, dakle, smetalo kod razmjerno mladoga i simpatičnoga Wojtyłe? Smetao je njegov „konzervativizam“! Smetalo je zapravo njegovo katoličko pravovjerje, pridržavanje Vjerovanja i držanje do katoličkih tradicija, nesklonost diranju u dogme, u katolički moral i u crkvenu disciplinu. Smetao je i njegov nedvojbeni antikomunizam i antisovjetizam. Smetala je mnogima i njegova ideja o prihvaćanju Rusije i o širem integriranju europskih naroda i država od onoga koje su svjetovni vladari poslije planirali i proveli: degaulleovska ideja o skladnoj „Europi od Atlantika do Urala“. A najviše je mnogima smetalo to što su slutili su da bi taj uporni i mudri i hrabri Poljak mogao pomoći da dođe urušavanja komunizma i raspada sovjetskoga komunističkog carstva, kao žarišta globalnoga socijalističkog pokreta, u koji je vjerovao i velik dio zapadnih intelektualaca i umišljenih intelektualnih, pa i niza takvih teoloških veličina među katoličkim klericima i prelatima.

Ni izbor nasljednika sv. Ivana Pavla II. nije naišao na dobrodošlicu. „Njemački buldožer“ jedna je od etiketa koja je bila lijepljena na kardinala Ratzingera kada je postao papom Benediktom XVI. Prokazivalo ga se i pokušavalo diskvalificirati kao pripadnika Hitlerove mladeži (Hitler-Jugend), itd. No nije zapravo smetalo to iz njegove mladosti – po toj logici krivci bi bile tolike stotine milijuna pripadnika raznih mladeži, uključujući Titovu „socijalističku omladinu“, koja mu je svake godine nosila i predavala štafetu, i još mlađe „pionire“, koji su jednostavno svi odreda, po automatizmu, upisivani u članstvo takvih organizacija; smetalo je nešto drugo. Što? Smetalo je Ratzingerovo katoličko pravovjerje, njegova dosljednost u pridržavanju velike i najsvjetlije tradicije katoličke teologije i katoličkog naučavanja o Bogu, vjeri, moralu, čovjeku, društvu, kulturi, Europi i ostalomu. Ljevičarsko-liberalni, masonski i svakojaki drugi „antiprotivni“ duhovi htjeli su i tada, a. D. 2005., kao i a. D. 1978., kada je izabran „papa Poljak“, da na papinsku stolicu zasjedne nekakav „napredniji“ lik, sklon relativizaciji, razvodnjavanju ili odustajanju od ključnih točaka katoličkog učenja i crkvene discipline.

Poklonicima “svoga” pape Franje sada ni on nije autoritet kada je imenovao mons. Kutlešu za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora

Zanimljivo je još nešto primijetiti. Isti novinari i mediji koji inače hvale papu Franju i brane ga od hrvatskih katoličkih tradicionalista i od hrvatskih katoličkih nacionalista, kojima je dakle sadašnji Papa orijentir u unutarkatoličkim raspravama i strujanjima, najednom propuštaju iskazati povjerenje prema papi Franji. Pa bi bilo posve logično da ga iskažu i na primjeru imenovanja nadbiskupa Kutleše, kojega je imenovao upravo papa Franjo. Ali ne, sada im ni njegov autoritet i njegova „prihvatljivost“ nisu dovoljni da bi poradi „svoga“ Pape stali i na Kutlešinu stranu. Da ga ne bi dočekivali komplotom sumnjičenja, ogovaranja, tračeva i insinuacija, kakav su upravo proizveli, nego uobičajenom i pristojnom i dobrohotnom dobrodošlicom.

(A o potrebi da se u „Crkvi zagrebačkoj“ i općenito u Crkvi među Hrvatima provedu temeljite reforme, koje će za Kutlešu biti najteža zadaća i najveća kušnja, da se i ne govori. O ponekom aspektu stanja Crkve kod nas pisac je ovih redaka već dosta toga napisao i objavio. Objavio je i u nakladi kaptolskoga Glasa Koncila prije 12 godina knjigu Svjetla i sjene slobode – razmišljanja o hrvatskom katolištvu u demokraciji, što danas zacijelo više ne bi bilo moguće. I još će pisati, ako mu Bog podari života, vremena, snage i volje za to. I ako mu, uz iznimku ovog portala, to što piše ijedan drugi medij bude htio objaviti.)

Bez ulaženja u ovom trenutku dublje u „temu Kutleša“, „temu Kaptol“ ili „temu promasonsko-neojugoslavensko-ljevičarski mediji u Hrvatskoj“, mora se upozoriti da se novoimenovanom koadjutoru s pravom nasljedstva na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici, i vjerojatno budućem nositelju „crvene (stožerničke) kapice“, već priređuje vatrena medijska i ina dobrodošlica.

Slično kao svojedobno protiv Wojtyłe i Ratzingera kada su izabrani za papu, svjetovni mediji koji inače preziru katoličke vrjednote i izruguju katolički nauk o moralu, perfidno bacaju sjenu sumnje na monsinjora Kutlešu. U tu svrhu tračerski i nedostojno novinarske profesije prepričavaju stvarna ili tobožnja, anonimna ogovaranja po „Kaptolu“, čime šire neprijateljsku klimu prema budućemu zagrebačkom nadbiskupu. Pod suncem, ništa novo! Tako su i Bozanića svojedobno na Kaptolu dočekali. Poželjeti je mons. Kutleši da takvu „dobrodošlicu“ prebrodi i da se s vremenom pokaže kao neke vrste „današnji Stepinac“, na kojega se u svom prvom obraćanju nakon imenovanja i pozvao.

Povezano:

Nenad Piskač: O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (1)

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo