Zdravko Gavran: Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan? (1)
Vrijeme:9 min, 43 sec
U takvim okolnostima, kada nacionalne metropole i pojedine nadnacionalne institucije uzimaju sebi za pravo svoje viđenje i svoj interes nametati kao „zajednički interes“, a koji je zapravo interes pojedinih velikih sila ili središta moći, i Hrvatska i druge neposredno zainteresirane zemlje imaju pravo, a njihove vlade i obvezu, sve to promatrati s pozicije svoga nacionalnog interesa.
Republika Hrvatska odnosno sve njezine vlade te vladajuće većine i glavne opozicijske snage od g. 2000. naovamo drže „Zapadni Balkan“ (ZB) visoko na ljestvici vanjskopolitičkih prioriteta. Sve dosadašnje vlade i predsjednici države u razdoblju otkako je i predsjednik Tuđman g. 1999. u Sarajevu supotpisao s ostalima „Pakt o stabilnosti“ pa do danas smatrali su da prama tom dijelu Europe Hrvatska ima u najmanju ruku i „regionalnu“ odgovornost i poseban svoj, nacionalni i nadnacionalni, interes. Nakon blizu četvrt stoljeća tog bavljenja ZB-om, i nakon što se Hrvatska u međuvremenu uključila u sve oblike integriranosti u EU, a i postala članicom NATO-a, mora se unatoč toj naviknutosti iznova o svemu hrabro promisliti, sve rezimirati te dati suvremen i cjelovit odgovor na pitanje „Što je za Hrvatsku tzv. Zapadni Balkan?“
Što „Zapadni Balkan“ uopće jest?
Kao što je poznato, ZB nije ni zemljopisni ni geopolitički pojam, nije ni jedinstvena regija, nego je to samo tehnički pojam kojim EU skupno naziva nekoliko država između Hrvatske i Grčke i između Jadrana i Rumunjske koje nisu članice elitnoga kluba 27 članica, koliko ih ima nakon izlaska V. Britanije iz članstva. To područje može se odrediti i kao područje bivše SFRJ minus Slovenija i Hrvatska plus Albanija. Od tih šest država tri su već u članstvu NATO-a: Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija. Jedna je podijeljena u pogledu NATO-a po entitetskoj granici odnosno po spremnosti svih osim Dodika i njegove vladajuće stranke SNSD na pridruživanje BiH NATO-u, druga se protivi članstvu te je proklamirala neutralnost, ne isključujući iz te neutralnosti vojnu suradnji ni s NATO-om ni s Rusijom, to je Srbija, a preostalo Kosovo nije priznato ni od Srbije ni od pet država članica EU-a te od četiri države NATO-a. Cipar je naime jedina članica EU-a koja nije i članica NATO-a. Ostale četiri koje ne priznaju Republiku Kosovo jesu Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska.
Čitavo to područje ima oko 219.000 četvornih kilometara i u vrh glave (budući da je u tijeku postupni odljev stanovništva u smjeru zapadne Europe) oko 17 milijuna stanovnika; realno ih ima manje. I po površini i po napučenosti ono je kao četiri Republike Hrvatske; naravno, ako se ne uzme u obzir i suverena morska površina Republike Hrvatske, tada je Hrvatska znatno veća. Je li površina i brojnost stanovništva u kontinentalnim razmjerima malo ili mnogo, o tomu se može raspravljati. Smatra se da Europa ima površinu od 10,2 milijuna četvornih kilometara, pa bi ZB u ukupnoj površini sudjelovao s nešto više od dva posto, te da Europa ima 745 milijuna stanovnika, po čemu bi ZB imao udjel od oko 2,3 posto.
Spomenuta računica obuhvaća i Bjelorusiju i Ukrajinu i europski dio Ruske Federacija, do Urala. Ako bi se uzelo u obzir samo EU, koji ima 4,23 milijuna četvornih kilometara i procijenjenih 450 milijuna stanovnika, tada bi ZB obasezao dvadeseti dio površine EU-a i imao u vrh glave jednu dvadesetšestinu stanovništva. S napomenom da se broj stanovnika ZB-a smanjuje, dok broj stanovnika EU-a, zaslugom prelijevanja stanovništva iz europskih nečlanica te imigracija iz trećih zemalja, i dalje unatoč lošem natalitetu – raste.
Vrijednost i ne-vrijednost Zapadnog Balkana, moć i ne-moć međunarodne zajednice
Usporedba bruto domaćeg proizvoda između EU-a i tih šest država još je drastičnija. ZB je lani ostvario oko 80 milijarda dolara BDP-a, dok je EU ostvario 16,6 bilijuna dolara. BDP-a Omjer je dakle zastrašujuće nepovoljan za šest zapadnobalkanskih republike, usporedba izgleda ovako: ZB : EU = 8 : 1660. Odnosno: EU ostvaruje 208 puta (!) veći godišnji proizvod od svih država ZB-a zajedno.
Što se svim tim podatcima i usporedbama hoće reći? Hoće se reći to da se u političkom smislu ZB-u i pojedinim državama tog područja pridaje nezasluženo velika politička i druga važnost. Zašto? Jedan od razloga svakako je potencijalna sigurnosna ugroza s obzirom na neraščišćene odnose unutar tih država i između Srbije i triju drugih. Pojednostavljeno kazano: Nisu sve te države važne ni blizu toliko po onomu koliko mogu Europi dati, nego po onomu koliko joj mogu oduzeti, a to je stabilnost i mir i afiliranost na njezinu jugoistočnom krilu. „Ako ne znamo uspješno privrjeđivati ni čestito urediti svoje države, znamo – ratovati! I mogli bismo se neki od nas ’prišmajhlati’ kojoj nepoželjnoj vanjskoj sili: Rusiji, Turskoj, Kini, Iranu…“ – zapravo je glavni “adut” na koji računaju pojedini vlastodršci sa Zapadnog Balkana, a kojega se i dalje “boje” moćni Zapadnjaci.
Govoriti tako znači, naravno, pojednostavljivati stvari. Područje ZB-a nije zanemarivo, to više što se nalazi kao siva zone ‘obrgljeno’ članica EU-a, ali ne u nj integrirano, još manje stabilno, sređeno i razvijeno. ZB ima važnost mnogo više po svojim krizama i po svom trajnom kriznom potencijalu nego što ga ima po onomu pozitivnomu što daje ili može dati drugima u Europi. A kako su drugi iz međunarodne zajednice svjesni upravo tog potencijala unutarnjeg sukobljavanja, stalno se bave tim područjem, posjećuju ga i pokušavaju posredovati s ciljem da do stvarnog sukobljavanja ne dođe, nego da se na ovaj ili ona način nova sukobljavanja spriječe. Time se tzv. međunarodna zajednica, a osobito velike europske sile skupa sa SAD-om, po potrebi i s UN-om i drugima, bave već desetljećima, i prije i poslije ratova (koje nisu uspjeli ili htjeli spriječiti) na području bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih. Niti je dakle međunarodna zajednica uspjela spriječiti rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, niti je danas posve sigurna da ga može unaprijed spriječiti na Kosovu ili drugdje.
Zašto se zapadne sile pokazuju toliko nemoćnima?
Zašto se međunarodna zajednica, a napose europske i druge zapadne sile pokazuju toliko nemoćnima na tom području koje je razmjerno toliko sitno i komparativno nevažno, politički, brojčano, ekonomski i vojno, spram svih onih koji se njime izravno ili neizravno bave? – To je pitanje za neku drugu raspravu. No svakako je na nj dosad izostao cjelovit i uvjerljiv odgovor. Zapadnim Balkanom velike se i regionalne sile bave nerazmjerno njegovoj objektivnoj važnosti i vrijednosti. Troše svoje energije, troše i svoj novac, šalju i svoje vojnike, policajce, službenike, i svoje milijarde dolara i eura, pomažu, prosvjećuju, pozivaju, posreduju, kataliziraju, koncipiraju, pritišću, uvjetuju, ponekad postavljaju i ultimatume, kao nedavno Vučiću u smislu uklanjanja srpskih barikada na sjeveru Kosova. Pa opet, već jako, jako dugo, ništa definitivno nije riješeno ni razriješeno! To se trenutno najviše vidi po izostanku očekivanih učinaka do kojih ondje unatoč silnom pritiskanju na Beograd i Prištinu da „normaliziraju“ svoje odnose još uvijek nije došlo. I veliko je pitanje hoće li do željenih učinaka uopće, i hoće li ikada u dogledno vrijeme doći.
O odnosu zapadnih sila prema ratu u Jugoslaviji i njezinim narodima i sastavnicama g. 1991. dalo bi se jako mnogo pisati, a isto tako i o odnosu tih sila prema akterima daljnjih zbivanja, sve do Daytonskog sporazuma, ali i poslije njega, sve do aktualnog rješavanja srbijansko-kosovskih, unutacrnogorskih, unutarmakedonskih i unutarbosanskohercegovačkih odnosa. No to je posebna tema. Nas ovdje zanima poglavito jedno jedino pištanje: Što je Hrvatskoj Zapadni Balkan, kako se i zašto prema njemu treba odnositi te koji su njezini i solidarni i nesolidarni interesi i dokle oni sežu?
Nužno je razlučiti „zajednički“ od nacionalnog interesa!
U odnosu prema Zapadnom Balkanu prepliću se dva temeljna, ali u sebi različita interesa. Jedan je takozvani „zajednički interes“: EU-a, SAD-a, NATO-a i općenito zapadnoga kruga država s kojima i Hrvatska, kako se to voli reći, „dijeli zajedničke vrijednosti“. Drugi je nacionalni interes. U hrvatskoj politici, u strukturama i središtima moći, u intelektualnim krugovima i u medijima koji su ostali u satelitskom odnosu prema „metropoli“ Beogradu ili se bezuvjetno poistovjećuju sa zapadnim „zajedničkim vrijednostima“ ta se dva interesa prečesto nekritički miješaju ili se brkaju jedan s drugim ili se nacionani interes olako i nekritički podređuje “zajedničkomu”. No pritom dalji akteri nisu ni blizu tako uviđavni ni kooperativni kako se od Hrvata očekuje da budu uviđavni i kooperativni.
Uzmimo za primjer Njemačku. Njezino ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt) ili Ured kancelara/kancelarice (Bundeskanzleramt) zastupa unatrag tridesetak godina svoja vrlo određena stajališta prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i ostalima. Iako je u međuvremenu ustanovljena Europska unija, koja nastoji formulirati, usuglasiti i voditi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i politiku proširenja koja bi bila izraz volje i nailazila na odobravanje svih članica Unije, berlinske političke institucije uvijek nastoje voditi neku svoju, ako treba i separatnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana. One nju ne usklađuju nužno ni sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom ni sa zajedničkom politikom proširenja za koju su nadležne institucije EU-a. Njemačka vlada ne mari previše za glasove ostalih. Ona primjerice smatra da ima pravo inzistirati na svom modelu rješavanja unutarnjih prijepora u Bosni i Hercegovini, u smislu pretvaranja daytonske u “građansku” državu, neovisno i o tim institucijama i u samom Ustavu BiH, a pogotovu ne obazirući se na stajališta koja naspram Bosni i Hercegovina zastupa ili pokušava zastupati vlada u Zagrebu. Ona ne mari za to što je Hrvatska prvi i neposredni susjed Bosne i Hercegovine, što u toj državi “ima” dio hrvatskoga naroda u statusu konstitutivnosti ni što joj je neusporedivo bliža od Njemačke i što prema toj državi ima mnogo opravdanije strategijske interese nego što ih objektivno ima ili može imati Njemačka.
Zimus se, isto tako, dogodilo da su Njemačka i Francuska formulirale zajednički tekst kojim se nudi rješenje kako „normalizirati odnose između Beograda i Prištine“. Taj njihov tekst kao podlogu aktualne diplomatske inicijative „posvojila“ je u međuvremenu Europska služba za vanjske odnose (EEAS), s „visokim predstavnikom“ Josepom Borrellom na čelu, a snažnu potporu dale su tom tekstu kao diplomatskoj podlozi i polazištu za nastavak pregovora Sjedinjene Države, konkretno u osobi posebnog izaslanika za taj dio svijeta Gabriela Escobara. Koliko je autoru ovih redaka poznato, ni Pariz ni Berlin ni Washington nisu se prethodno o sadržaju tog radnog dokumenta posavjetovali s vladama drugim država u okruženju Srbije i Kosova koje su članice EU-a odnosno NATO-a. Ne! Njihov interes nije smatrao potrebnim savjetovati se s vladama zemalja iz neposrednog susjedstva, nego je ono što misle Pariz i Berlin, a što su zatim s voljom ili preko volje prigrlili Bruxelles i Washington, „oktroirano“ kao jedina moguća ponuda rješenja za Kosovo u ime „međunarodne zajednice“, točnije: u ime zemalja zapadnoga političkog kruga.
U takvim okolnostima, kada nacionalne metropole i pojedine nadnacionalne institucije uzimaju sebi za pravo svoje viđenje i svoj interes nametati kao „zajednički interes“, a koji je zapravo interes pojedinih velikih sila ili središta moći, i Hrvatska i druge neposredno zainteresirane zemlje imaju pravo, a njihove vlade i obvezu, sve to promatrati s pozicije i svoga nacionalnog interesa.
„Ako smo braća, kese [tj. lisnice] nisu nam sestre“, glasi narodna izreka. „Čast svakomu, vjeresija nikomu“, glasi druga izreka, nerijetko ispisana na zidovima gostionica koje imaju problema s gostima koji počaste sebe i društvo, a onda traže da im se to upiše kao dug, “na vjeru”, jer da trenutno nemaju novca kojim bi ceh platili. Pa onda do tog plaćanja nerijetko dođe „na sveto Nigdarjevo“.
(Nastavit će se)
Povezano:
EUROPSKI PARLAMENT: Picula predstavio preporuke za proširenje EU na Zapadni Balkan
Zagreb opet ključni partner SAD-a na Balkanu, što je iznimno važno za BiH
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
