VIDEO/Srce koje čuje: promišljanja o temeljima prava

Govor pape Benedikta XVI. prigodom posjeta Njemačkoj saveznoj skupštini

Zgrada Reichstaga u Berlinu

Četvrtak 22. rujna 2011.

Vrlo poštovani gospodine Savezni predsjedniče!
Gospodine Predsjedniče Savezne skupštine!
Gospođo Savezna kancelarko!
Gospođo Predsjednice Saveznoga vijeća!
Moje dame i gospodo zastupnici!

Čast mi je i radost govoriti pred ovim visokim Domom – pred Parlamentom moje njemačke Domovine, koji se kao demokratski izabrano predstavništvo puka ovdje okuplja da bi radilo za dobrobit Savezne Republike Njemačke. Želio bih zahvaliti predsjedniku Savezne skupštine [prof. dr. Norbertu Lammertu] što me je pozvao da ovdje govorim i na prijateljskim riječima dobrodošlice i poštovanja kojima me je pozdravio. U ovom času obraćam se vama, poštovani dame i gospodo – svakako i kao sunarodnjak koji zna da je doživotno vezan uz svoje podrijetlo i koji sa suosjećanjem prati sudbinu njemačke domovine. Ali poziv na ovaj govor odnosi se na mene kao Papu, kao Rimskoga biskupa, koji nosi najvišu odgovornost za katoličko kršćanstvo. Time priznajete ulogu koju Sveta Stolica ima kao partner unutar zajednice narodâ i država. S obzirom na svoju međunarodnu odgovornost, želio bih vam iznijeti nekoliko misli o temeljima pravne države[1] slobodnih ljudi.[2]

Dopustite mi da svoje promišljanje o osnovama prava započnem malom pripoviješću iz Svetoga Pisma. U Prvoj knjizi o kraljevima kaže se da je Bog uslišio molbu mladomu kralju Salomonu kada je stupio na prijestolje. Što će mladi vladar tražiti u tom trenutku? Uspjeh – bogatstvo – dug život – uništenje neprijatelja? Ništa od tih stvari nije zamolio. On moli: „Daj svomu slugi srce koje čuje, da umije upravljati tvojim pukom i razlikovati dobro od zla“ (Prva Kraljevima 3, 9).[3] Biblija nam ovom pripoviješću hoće reći što je u konačnici bitno za političara. Njegovo krajnje mjerilo i temelj njegova političkoga rada ne smije biti uspjeh, a još manje materijalna dobit. Politika mora težiti da se postiže pravednost i da se tako stvara osnovna pretpostavka za mir. Naravno da će političar težiti uspjehu, bez kojega uopće ne bi imao mogućnost političkoga djelovanja. Ali uspjeh je podređen mjerilu pravednosti, volji da se čini ono što je ispravno i razumijevanju onoga što je ispravno. Uspjeh može biti i zavodljiv i tako može otvoriti put izopačenju onoga što je ispravno, razaranju pravde. „Odmakne li se pravda, što je država drugo nego velika razbojnička družina“, rekao je jednom sveti Augustin.[4] Mi Nijemci iz vlastita iskustva znamo da te riječi nisu prazan bauk. Doživjeli smo da se moć rastavila od prava, da se moć suprotstavila pravu i zgnječila ga, tako da je država postala sredstvo za uništavanje prava – vrlo dobro organizirana razbojnička družina koja je mogla ugroziti cijeli svijet i odvesti ga na rub ponora. Služiti pravu i boriti se protiv vladavine bespravlja jest i ostaje temeljna zadaća političara. U povijesnom trenutku u kojem je čovjek stekao dosad nezamislivu moć ta je zadaća prijeko potrebna. Čovjek može uništiti svijet. Može manipulirati sobom. On može, da tako kažemo, stvoriti ljudska bića i može im uskratiti ljudskost. Kako prepoznajemo što je ispravno? Kako možemo razlikovati između dobra i zla, između onoga što je uistinu ispravno i onoga što se može činiti ispravnim? Solomonova molba ostaje odlučujuće pitanje s kojim se političari i politika i danas suočavaju.

U velikom dijelu stvari koje treba zakonski urediti većina može biti dovoljno mjerilo. No, očito je da u temeljnim pravnim pitanjima koja se tiču dostojanstva čovjeka i čovječanstva načelo većine nije dovoljno: svatko odgovoran mora sebi tražiti mjerila prema kojima će se ravnati u oblikovanju zakona. U trećem stoljeću veliki teolog Origen ovako je opravdao otpor kršćana protiv određenih pravnih naloga koji su bili na snazi: „Ako bi se netko našao među Skitima, koji imaju bezbožne zakone, i bio prisiljen živjeti među njima… postupio bi vrlo razumno kad bi u ime zakona istine, što je u Skita upravo protuzakonje, zajedno s istomišljenicima počeo graditi savez protiv odredaba koje postoje među njima…“.[5]

Na temelju toga osvjedočenja djelovali su borci otpora protiv nacističkoga režima i protiv drugih totalitarnih režima i tako činili uslugu pravu i čovječanstvu u cjelini. Tim je ljudima bilo nepobitno jasno kako je vrjedeće pravo u stvarnosti bilo nepravo. Međutim, kod odlučivanja o tome što odgovara zakonu istine, što je uistinu ispravno i može postati zakon – političaru u demokraciji nije samo po sebi razumljivo. Danas se nipošto lako ne otkriva što je ispravno u odnosu na temeljna antropološka pitanja i što može postati mjerodavno pravo. Odgovoriti na pitanje kako prepoznati što je uistinu ispravno i tako služiti pravdi pri donošenju zakona nikada nije bilo jednostavno, a danas je u obilju našega znanja i naših sposobnosti postalo još puno teže.

Kako prepoznati što je ispravno? U povijesti su se pravni poredci gotovo uvijek temeljili na religiji: iz pogleda na božansko odlučivalo se što je pravo među ljudima. Za razliku od drugih velikih religija, kršćanstvo državi i društvu nikada nije predložilo objavljeno pravo, nikada nije propisalo pravni poredak iz objave. Umjesto toga, ukazalo je na narav[6] i um[7] kao istinske izvore prava – i na sklad objektivnoga i subjektivnoga uma, koji slobodno pretpostavlja da su obje sfere ukorijenjene u Božjem stvaralačkom Umu. Kršćanski teolozi time su se priklonili filozofskomu i pravnomu pokretu koji se počeo oblikovati u drugom stoljeću prije Krista. U prvoj polovici drugoga predkršćanskoga stoljeća došlo je do susreta između društvenoga naravnoga prava koje su razvili stoički filozofi i odgovornih učitelja rimskoga prava.[8] U tom dodiru rođena je zapadnjačka pravna kultura koja je bila i jest od presudne važnosti za pravnu kulturu čovječanstva. Od te pretkršćanske veze između prava i filozofije preko kršćanskoga srednjega vijeka put je vodio u razvoj prava u doba prosvjetiteljstva sve do Izjave o ljudskim pravima i do našega njemačkoga Temeljnoga zakona iz 1949., kojim je naš narod prepoznao „nepovrjediva i neotuđiva ljudska prava kao temelj svake ljudske zajednice, mira i pravde u svijetu“.

Za razvoj prava i za razvoj čovječnosti bilo je odlučujuće što su kršćanski teolozi stali na stranu filozofije protiv religioznoga prava koje je tražilo mnogoboštvo i priznali um i narav u njihovom suodnosu kao izvor prava valjan za sve. Tu je odluku donio već Pavao kada u Poslanici Rimljanima kaže: „kad se god pogani, koji nemaju Zakon (izraelsku Toru), po naravi drže Zakona… oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest… (Rimljanima 2, 14–15). Tu se pojavljuju oba temeljna poimanja naravi i savjesti, pri čemu savjest nije ništa drugo nego Salomonovo slušajuće srce, um otvoren jeziku bića. Ako se pitanje osnova zakonodavstva time činilo razjašnjenim do vremena prosvjetiteljstva, Izjave o ljudskim pravima nakon Drugoga svjetskoga rata i sastavljanja našega Temeljnoga zakona, u posljednjih pola stoljeća došlo je do dramatične promjene stanja. Zamisao naravnoga prava danas vrijedi kao posebno katoličko učenje o kojem izvan katoličkoga prostora ne bi vrijedilo raspravljati, tako da se tu riječ gotovo srami uopće spomenuti. Želio bih ukratko naznačiti kako je došlo do toga stanja. Temeljna je teza da postoji nepremostiv ponor između onoga što jest i onoga što bi trebalo.[9] Iz činjenice postojanja ne bi mogla proistjecati dužnost, jer bi bila riječ o dva potpuna različita područja. Temelj toga mišljenja je danas gotovo općeprihvaćeno pozitivističko shvaćanje prirode. Ako se prirodu – prema riječima Hansa Kelsena – promatra kao „cjelinu činjenica međusobno povezanih kao uzrok i posljedica“, tada iz nje zapravo ne može poteći nikakva vrsta etičkoga naputka.[10] Pozitivističko poimanje naravi, koje narav shvaća isključivo funkcionalno, kako je priznaje prirodna znanost, ne može stvoriti most do etosa i prava, nego može s druge strane prouzročiti samo funkcionalne odgovore. Ali isto vrijedi i za um u pozitivističkom shvaćanju koje se naširoko smatra jedinim znanstvenim. Prema tome, ono što se ne može provjeriti ili patvoriti ne pripada području uma u strogom smislu. Stoga se etos i religija moraju svrstati u područje subjektivnoga i ispasti izvan područja uma u užem smislu riječi. Tamo gdje vrijedi jedino prevlast pozitivističkoga uma – a to je uglavnom slučaj u našoj javnoj svijesti – klasični izvori spoznaje etosa i prava stavljeni su izvan snage. To je dramatično stanje koje se tiče svih i o čemu je nužna javna rasprava, a bitna je nakana ovoga govora žurno pozvati na nju.

Pozitivističko poimanje naravi i uma, pozitivistički svjetonazor u cjelini veličanstven je dio ljudske spoznaje i ljudskih sposobnosti kojih se ni u kojem slučaju ne smijemo odreći. Ali sama po sebi to nije kultura koja je dostatna i odgovarajuća čovječanstvu u njegovoj širini. Tamo gdje pozitivistički um sebe vidi kao jedinu dostatnost, a sve druge kulturne zbilje protjeruje u položaj supkulture, on obezvrjeđuje ljude, štoviše prijeti njihovoj ljudskosti. Ovo govorim upravo s obzirom na Europu u kojoj široki krugovi pokušavaju priznavati samo pozitivizam kao zajedničku kulturu i kao zajedničku osnovu oblikovanja prava, svodeći sve ostale uvide i vrjednote naše kulture na status supkulture, a time i Europu nasuprot drugim kulturama svijeta u stanje beskulturnosti, dok se istodobno izazivaju ekstremističke i radikalne struje. U samoproglašenoj isključivosti pozitivistički um koji ne primjećuje ništa izvan funkcionalnosti podsjeća na betonski bunker bez prozora u kojem sami sebi osiguravamo kli­mu i svjetlo, a ni jedno ni drugo ne želimo više dobivati iz širokoga Božjega svijeta. Pri tom ne možemo skriti činjenicu da i u tom svijetu koji sami stvaramo još uvijek potajno crpimo iz Božjih zaliha kako bismo ih pretvorili u nešto svoje. Prozori se moraju ponovo širom otvoriti, moramo opet vidjeti široki svijet, nebo i zemlju i naučiti sve to pravilno koristiti.

Ali kako to postići? Kako ćemo pronaći ulaz u prostranstvo, u cjelinu? Kako um može povratiti svoju veličinu, a da ne sklizne u iracionalno? Kako se narav može ponovo pojaviti u svojoj pravoj dubini, u svojim zahtjevima i sa svojim naputcima? Prisjećam se događaja iz novije političke povijesti, u nadi da ne će biti previše pogrješno shvaćeno ili izazvati previše jednostranih polemika. Rekao bih da je pojava ekološkoga pokreta u njemačkoj politici od sedamdesetih godina [XX. stoljeća], iako možda nije otvorila prozore, ipak bila i ostala vapaj za svježim zrakom, vapaj koji se ne smije prečuti ni gurnuti u stranu zato što u njemu ima previše bezumnoga. Mladi su postali svjesni kako nešto nije u redu u našem odnosu s prirodom, da tvar nije samo sirovina za naše djelovanje, nego da sama zemlja ima svoju veličinu i da moramo slijediti njezine smjernice. Sasvim je jasno da ovdje ne pravim promidžbu za određenu političku stranku – ništa mi nije više strano od toga. Ako nešto nije u redu u našem ophođenju sa stvarnošću, onda se svi moramo ozbiljno zamisliti nad cjelinom i svi smo upućeni na pitanje o temeljima naše kulture uopće. Dopustite mi, molim, da se još malo zadržim na ovoj točki. Važnost ekologije u međuvremenu je postala neosporiva. Moramo slušati jezik prirode i primjereno mu odgovarati. No, želio bih istaknuti jednu točku koja se – kako se meni čini – zapostavlja, sada kao i prije: postoji i ekologija čovjeka. I čovjek ima narav koju mora poštovati ​​i kojom ne može manipulirati po svojoj volji. Čovjek nije samo sebi samostvarajuća sloboda. Čovjek ne stvara sama sebe. On je duh i volja, ali je i narav, a njegova volja je prava tada kada poštuje narav, sluša je i kada sebe prihvaća onakvim kakav jest i kao onoga koji nije stvorio sama sebe. Upravo tako i samo tako ostvaruje se istinska ljudska sloboda.

Vratimo se temeljnim pojmovima naravi i uma od kojih smo krenuli. Veliki teoretičar pravnoga pozitivizma Kelsen u dobi od 84 godine – 1965. – napustio je dvojnost „biti“ i „trebati“. (Tješi me što se s 84 godine očito još može nešto pametno smisliti.) On je ranije bio rekao da norme mogu proisteći samo iz volje. Priroda bi stoga mogla sadržavati norme samo – dodaje on – ako je volja unijela te norme u nju. To bi opet – kaže on – pretpostavljalo Boga Stvoritelja, čija je volja uključena u prirodu. „Svaki pokušaj raspravljanja o istinitosti ovoga uvjerenja krajnje je uzaludan“, primijetio je.[11] Je li doista? – želio bih pitati. Je li doista besmisleno pitati se ne pretpostavlja li objektivni um koji se očituje u prirodi stvaralački Um, Creator Spiritus [Duha Stvoritelja]?

U tom trenutku morala bi nam u pomoć priskočiti europska kulturna baština. Iz osvjedočenja u Boga Stvoritelja razvila se zamisao o ljudskim pravima, zamisao o jednakosti svih ljudi pred zakonom, prepoznavanje nepovrjedivosti ljudskoga dostojanstva u svakom pojedinom čovjeku i svijest o odgovornosti ljudi za svoje postupke. Te umne spoznaje tvore naše kulturno pamćenje. Ignorirati ga ili ga smatrati pukom prošlošću bilo bi sakaćenje naše kulture u cijelosti i lišilo bi je njezine cjelovitosti. Kultura Europe proizašla je iz susreta Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelske vjere u Boga, grčkoga filozofskoga uma i rimske pravne misli. Taj trostrani susret oblikuje unutarnji identitet Europe. Svjestan čovjekove odgovornosti pred Bogom i priznajući nepovrjedivo dostojanstvo čovjeka, svakoga čovjeka, postavio je pravna mjerila, a naša je zadaća braniti ih u ovom povijesnom času.

Mladomu kralju Salomonu uslišana je zamolba u času kada je preuzimao dužnost. Kako bi bilo kad bi nama, današnjim zakonodavcima, bila uslišana jedna molba? Što bismo tražili? Mislim da ni danas u konačnici ne možemo poželjeti ništa više od srca koje čuje, ništa više nego sposobnost razlučivati dobro od zla i tako uspostavljati prȃvō právo, služiti pravdi i miru.

Hvala vam na vašoj pozornosti!

Njemački izvornik

Video-zapis

Engleski prijevod

Francuski prijevod

Kastilski prijevod

Poljski prijevod

Portugalski prijevod

Talijanski prijevod

S njemačkoga preveo Petar Marija Radelj.[12]

Poveznice s ovim govorom

O misli-vodilji ovoga promišljanja Benedikt XVI. je, u doba kad ga je sastavljao, u apostolskoj palači u Castel Gandolfu uz Gospino pozdravljenje 24. srpnja 2011. rekao: „Salomon je dakle zamolio Boga da mu udijeli ‘pronicavo srce’. Što znači taj izraz? Znamo da ‘srce’ u Bibliji ne označava samo dio tijela, nego središte osobe, sjedište čovjekovih nakana i sudova. Mogli bismo reći – savjest. ‘Pronicavo srce’ stoga znači savjest koja zna slušati, koja je osjetljiva na glas istine i zato je kadra razlučivati dobro od zla. U Salomonovu slučaju taj je zahtjev potaknut odgovornošću vođenja naroda, Izraela, puka koji je Bog izabrao da očituje svijetu svoj naum spasenja. Izraelski kralj zato mora nastojati uvijek biti u usklađen s Bogom, slušajući njegovu riječ kako bi vodio narod Gospodinovim putovima, putovima pravednosti i mira. Ali Salomonov primjer vrijedi za svakoga čovjeka. Svatko od nas ima savjest da bi u stanovitom smislu bio ‘kralj’, to jest da bi odgovarao velikomu ljudskomu dostojanstvu postupajući po ispravnoj savjesti čineći dobro i izbjegavajući zlo. Savjest pretpostavlja sposobnost da čujemo glas istine, da budemo poučljivi za ono na što upućuje. Naravno, osobe pozvane na zadaću vladanja imaju dodatnu odgovornost i, kako Salomon uči, još više trebaju Božju pomoć. Ali svatko mora učiniti svoj dio posla u konkretnoj situaciji u kojoj se nalazi. Pogrješan način razmišljanja predlaže da tražimo od Boga korisne stvari ili okolnosti; zapravo, istinska kvaliteta našega života i društvenoga života ovise o svačijoj ispravnoj savjesti, o svačijoj sposobnosti da prepozna dobro, razlikuje ga od zla i strpljivo ga pokuša provesti u djelo te tako pridonosi pravdi i miru.“

U Općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u srijedu 28. rujna 2011. papa Benedikt XVI. ovako se osvrnuo na taj govor: „Vrlo rado sam prihvatio poziv da posjetim Bundestag. Bio je to zasigurno jedan od vrlo važnih trenutaka moga putovanja. Po prvi put je jedan papa održao govor pred članovima njemačkoga parlamenta. U toj sam prigodi želio objasniti temelj prava i slobodne pravne države, to jest mjeru svakoga prava, koju je Stvoritelj upisao u samo biće svoga stvorenja. Stoga je potrebno proširiti naše shvaćanje naravi, shvaćajući je ne samo kao skup funkcijâ, nego više od toga, kao Stvoriteljev jezik koji nam pomaže razlučivati dobro od zla.“

Primajući vjerodajnice novoga nizozemskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici 21. listopada 2011. papa Benedikt XVI. rekao je: „Dvostrani odnosi između nacionalne države i Svete Stolice očito su drukčijega značaja od onih između nacionalnih država. Sveta Stolica nije gospodarska ili vojna sila. Ipak, kao što ste sami naveli, njezin moralni glas ima priličan utjecaj diljem svijeta. Među razlozima za to jest upravo činjenica da na moralni stajalište Svete Stolice ne utječu politički ili gospodarski interesi nacionalne države ili izborne brige političke stranke. Njezin prinos međunarodnoj diplomaciji uglavnom se sastoji u artikuliranju etičkih načela koja bi društveni i politički poredak trebao podupirati te u privlačenju pozornosti na potrebu djelovanja u ispravljanju kršenja takvih načela. Čini to, očito, sa stajališta kršćanske vjere, ali kao što sam primijetio u svom nedavnom obraćanju njemačkomu parlamentu, kršćanstvo je uvijek ukazivalo na um i narav kao izvore normi na kojima se treba graditi pravna država (Govor Bundestagu, 22. rujna 2011.). Stoga se diplomatski dijalog u koji je uključena Sveta Stolica ne vodi ni na konfesionalnim ni na pragmatičnim temeljima, nego na temelju sveopće primjenjivih načela koja su stvarna poput fizičkih elemenata prirodnoga okoliša. Djelujući kao glas bezglasnih i braneći prava nebranjenih, uključujući siromahe, bolesne, nerođene, stare i pripadnike manjinskih skupina koji trpe nepravednu diskriminaciju, Crkva uvijek nastoji promicati naravnu pravednost jer je to njezino pravo i dužnost. Premda s poniznošću priznaje da njezini članovi ne žive uvijek u skladu s visokim ćudorednim standardima koje ona predlaže, Crkva ne može činiti drugo nego nastavljati poticati sve ljude, uključujući i svoje članove, da nastoje činiti sve što je u skladu s pravdom i ispravnim razumom i suprotstavljati se svemu suprotnomu.“

U Poruci od 8. prosinca 2011. za XLV. Svjetski dan mira papa Benedikt XVI. istaknuo je: „4. Odgajati za pravednost. U našem svijetu u kojem je vrijednost osobe, ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava usprkos javno proglašavanim dobrim namjerama ozbiljno ugrožena raširenom sklonošću pribjegavanja isključivo mjerilima korisnosti, zarade i posjedovanja, važno je ne odvajati pojam pravednosti od njezinih svenadilaznih korijenâ. Pravednost, naime, nije jednostavno plod ljudskoga dogovora, jer ono što je pravedno nije izvorno određeno pozitivnim zakonom, nego dubokim identitetom ljudskoga bića. Samo cjeloviti pogled na čovjeka omogućuje nam da ne podlegnemo ugovornom poimanju pravednosti te da i za nju otvorimo obzor solidarnosti i ljubavi.“

[1] Prevoditeljska napomena: Europski kontinentalni pojam pravne države sliči anglosaskomu pojmu vladavine prava, ali se od njega donekle i razlikuje.

Prâvnā dr̀žava (njemački Rechtsstaat, grčki krátos dikaíou, latinski civitas iuris, engleski state of law, francuski l’etat de droit, talijanski stato di diritto, kastilski estado de derecho, portugalski estado de direito, poljski państwo praworządnego, češki právní stát, slovenski pravna država, švedski rättsstat, mađarski jogállamiság, nizozemski rechtsstaat, danski retsstat) jest:

• država koja počiva na pravima čovjeka; u kojoj se pravo ostvaruje radi zaštite ljudskih prava i sloboda;
• uređena ljudska zajednica u kojoj prevladava na zakonu zasnovano postupanje; pravni poredak u kojem su zakoni pravedno i objektivno pravo;
• politička moć koja se određuje, završava i ograničava pravom kao pravednošću;
• zajednica u kojoj se „razum snage“ zamjenjuje „snagom razuma“;
• čovjekova podređenost vladavini teksta propisa;
• država u kojoj je javna vlast vezana vrjedećim pravom, a sudci dijele pravdu neovisno o državi (de.wiktionary.org);
• država koja je svjesno usmjerena prema ostvarivanju prava (koeblergerhard.de);
• država čije je „zakonodavstvo je vezano ustavnim poretkom, a izvršna i sudbena vlast vezani su zakonom i pravdom“ (čl. 20. st. 2. Temeljnoga zakona SR Njemačke). U formalnoj dimenziji pravna država zahtijeva da je svaki zakon općenito apstraktan, ne regulira pojedinačne slučajeve, nego se može primijeniti na usporedive, ali različite okolnosti; da je sveopći, tj. da se jednako primjenjuje na sve građane, čime se isključuju zakonodavna proizvoljnost prema pojedincima ili skupinama ljudi, diskriminacija i neprimjerene povlastice; da je određen, jer se iz standarda mogu preuzeti jasne upute za djelovanje, tj. građani mogu znati kako se ponašati i što očekivati. Zakon tako postaje predvidljiv. Budući da se apstraktni zakoni moraju specificirati za pojedinačni slučaj, postoji potreba za upravom ili izvršnom vlasti i nadzornim tijelom u sudbenoj vlasti, pa srž podjele vlasti leži u općenito apstraktnom, ali određenom pravu. (bpb.de)
• država u kojoj vlada i uprava mogu djelovati samo u okviru postojećih zakona, u kojoj su temeljna prava građana zajamčena, državne odluke moraju moći preispitivati ​​neovisni sudovi i sve što državna vlast radi podložno je pravu i zakonu (bpb.de)
• država u kojoj je djelovanje državnih tijela 1) podređeno ozakonjenu pravu (obično ustavu) tako da pojedinci imaju pravo na određena nepovrjediva temeljna prava, a državnomu djelovanju postavljena su određena ograničenja i 2) sve državno djelovanje podložno pravu i ostvarenju pravednost i uglavnom je podliježe sudskom nadzoru (Klaus Schubert, Das Politiklexikon, Berlin: Dietz, 2006., str. 249);
• država u kojoj je provedba državne vlasti uređena i ograničena pravom i zakonom, a čiji je cilj zajamčiti pravednost u državi i područjima pod državnim nadzorom (Alpmann Brockhaus Fachlexikon Recht, 2004.);
• država koja sukladno svomu ustavu provodi zakon koji je donijelo predstavništvo njezina puka i pokorava se nadzoru neovisnih sudaca (Duden);
• država koja se kao cjelina temelji na vladavini zakona i prava (hr.wikipedia.org);
• država koja stvara općeobvezujuće pravo i svoja tijela za vršenje vlasti obvezuje na zakon (de.wikipedia.org).

Crkveno učiteljstvo o pravnoj državi ističe:

• „U času kad građanski zakon oduzme nekoj skupini ljudi zaštitu koju joj zakon mora osigurati, samim time i od tada država zapravo niječe jednakost svih pred zakonom. Ako državna moć nije u službi zaštite prava svakog građanina, osobito onoga najslabijega, ugroženi su sami temelji pravne države.“ (Donum vitae, III).
• „Autentična demokracija moguća je samo u pravnoj državi i na osnovi pravilnoga shvaćanja ljudske osobe“ (Ivan Pavao II., Centesimus annus, br. 46).
• O zastranjenjima pravne države Ivan Pavao II. kaže: „U pogledu ljudskoga života Božji je zakon jednoznačan i sasvim određen. Bog zapovijeda: ‘Ne ubij’ (Izlazak 20, 13). Nijedan ljudski zakonodavac prema tome ne može tvrditi: dopušteno ti je ubiti, imaš pravo ubiti, trebao bi ubiti. Nažalost, to se obistinilo u povijesti XX. stoljeća kad su na vlast, makar i demokratskim putem, došle političke snage koje su donijele zakone protivne pravu svakoga čovjeka na život, u ime krivih predrasuda o eugeničkim, etničkim i sličnima razlozima. Ne manje težak problem, zbog toga što je popraćen širokim pristajanjem ili privolom javnoga mnijenja, jest donošenje zakonskih odredbi koje ne poštuju pravo na život od samoga začeća. Kako bi mogli biti ćudoredno prihvatljivi zakoni koji dopuštaju ubojstvo ljudskog bića, još nerođenoga, ali već živog u majčinoj utrobi? Tako pravo na život postaje isključivo povlastica odraslih koji se služe parlamentima za ostvarivanje vlastitih nauma i za promicanje vlastitih probitaka.“ (Ivan Pavao II., Gratissimam sane, br. 21).

Vlàdavina práva (britanski engleski rule of law, američki engleski government under law, poljski praworządność, slovenski pravno varstvo, češki panství práva, ruski i ukrajinski верхове́нство пра́ва, makedonski владеењето на правото, francuski règne de la loi, kastilski imperio de la ley, portugalski império da lei, talijanski imperio del diritto) je:

• načelo je da se, nasuprot samovolji (arbitrarnosti), postupa u skladu s propisima koji su valjano doneseni, objavljeni, stupili na snagu i obvezuju; načelo prema kojem se javna vlast mora podrediti zakonu, a ne je vršiti na proizvoljno;
• sustav političke vlasti u kojem propise poštuju građani (adresati pravnih normi), ali i sami nositelji državne vlasti (adresanti pravnih normi);
• stanje u kojem su svi građani i ustanove unutar države ili zajednice odgovorni pred istim zakonima, uključujući zakonodavce i čelnike;
• vladavina po pravu;
• opredjeljenje da država uspostavi pouzdane ustanove i načine za ispravljanje vlastitih nepravdi;
• bit građanske slobode;
• predanost koja pravnomu poretku daje postojanost i povezanost; uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona (da su opći i jednaki za sve, zakonske posljedice sigurne za one na koje će se zakon primijeniti i primjerene zakonitim očekivanjima);
• mehanizam, tijek, ustanova, praksa ili norma koja podupire jednakost svih građana pred zakonom, osigurava nearbitraran oblik vladavine i općenito sprječava proizvoljnu uporabu moći;
• oblik vladavine koji podržava zakon kao vrhovni autoritet; suprotstavlja se policijskoj državi ili državi moći;
• dio pravne države i znači da se i vlast mora pridržavati zakona; izražava je latinska poslovica patere legem quam ipse fecisti, pokoravaj se zakonu koji si sam stvorio;
• jedna od najviših vrjednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava (članak 3.).

Ideja potječe od Henrika Bractona († 1268.) da se i sam vladar ima pokoravati Bogu i zakonima (Rex non debet esse sub homine sed sub Deo et lege), dakle ljudi se ne pokoravaju drugim ljudima, ali se svi ljudi pokoravaju zakonima. Poglaviti izvor poretka ne poistovjećuje sa zakonom kao poretci građanskoga prava, nego sa sudskom praksom.

• „Vladar je podložan zakonu. Ako tko drugoga pravno obvezuje, mora se i sȃm držati te obveze.“ (Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, 96, 5, ad 3)
• „Čovjek je slobodan tek kada se više ne mora pokoravati drugim ljudima, nego samo zakonu.“ (Nikola Kuzanski)
• „Prikladnije je da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i različit djelokrug ovlasti, da je zadrže u vlastitim granicama. To je načelo ‘vladavine prava’, u kojoj vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji“ (Ivan Pavao II., Centesimus annus, br. 44; usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1904; Sažetak Katekizma, br. 406).
• „Vladavina prava nužan je uvjet za uspostavu istinske demokracije. Nema stvarne i stabilne demokracije bez socijalne pravednosti. Stoga Crkva treba više pozornosti posvetiti oblikovanju savjesti koje će pripremiti predvodnike društva za javni život na svim razinama, promicati građanski odgoj, poštovanje zakona i ljudskih prava i više se truditi oko izobrazbe političkih vođa u etici.“ (Ivan Pavao II., Ecclesia in America, br. 56).

[2] Prevoditeljska napomena: Podjela ljudi na robove (hebrejski ‘āṣūr, grčki δοῦλοι, dūloi, latinski servi) i slobodne (hebrejski ‘āzūḇ, grčki ἐλεύθεροί, eleútheros, latinski liberi) spominje se u Starom i u Novom Zavjetu: Ponovljeni zakon 32, 36; Prva knjiga o Kraljevima 14, 10; 21, 21; Druga knjiga o Kraljevima 9, 8; 14, 26; Prva poslanica Korinćanima 7, 22; Poslanica Galaćanima 3, 28; Poslanica Efežanima 6, 8; Poslanica Kološanima 3, 11; Otkrivenje 6, 15; 13, 16; 19, 18.

Slobòda (latinski libertas, grčki ἐλευθερία, njemački Freiheit, engleski freedom, slovački i slovenski sloboda, češki svoboda, poljski wolność, ruski i ukrajinski свобо́да, bjeloruski свабо́да, srpski i makedonski слобода, francuski liberté, kastilski libertad, portugalski liberdade, talijanski libertà) je mogućnost biranja, odlučivanja i djelovanja bez prisile; neovisno gospodarenje svojim postupcima.

Slobòdnjāk je čovjek koji je stekao ili ima slobodu, nije čiji rob, nije u vlasti drugoga čovjeka ili institucije, nije u zatvoru; ima osobne, političke, vjerske, gospodarske, socijalne i kulturne slobode.

Slobòdār je čovjek kojemu su bliske zamisli i praksa slobode, koji razvija i pristaje uz slobodarstvo, koji voli slobodu, zauzima se za slobodu, teži oslobađanju.

Papina rodna zemlja zove se „Slobodna Država Bavarska“ (Freistaat Bayern).

Himna Sjedinjenih Američkih Država definira njezin prostor „zemljom slobodnih i domom hrabrih“ (land of the free and the home of the brave).

„U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“ (članak 1. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske).

[3] Prevoditeljska napomena:

וְנָתַתָּ֨ לְעַבְדְּךָ֜ לֵ֤ב שֹׁמֵ֙עַ֙ לִשְׁפֹּ֣ט אֶֽת־עַמְּךָ֔ לְהָבִ֖ין בֵּֽין־טֹ֣וב לְרָ֑ע – wənāṯatā lə‘aḇdəḵā lêḇ šōmêa‘ lišpōṭ ’eṯ- ‘amməḵā, ləhāḇîn bên- ṭōwḇ lərā‘ (masoretski tekst)

καὶ δώσεις τῷ δούλῳ σου καρδίαν ἀκούειν καὶ διακρίνειν τὸν λαόν σου ἐν δικαιοσύνῃ καὶ τοῦ συνιεῖν ἀνὰ μέσον ἀγαθοῦ καὶ κακοῦ (Septuaginta)

Dabis ergo servo tuo cor docile, ut populum tuum iudicare possit, et discernere inter bonum et malum. (Vulgata)

Dati ćeš indi slugi tvomu serdce učivo, da puk tvoj sudit može, i razlučit med dobrim i zlim (Petar Katančić, 1831.)

Podaj tvojemu slugi pametno srdce, da on može suditi ovi tvoj puk, i razabirati što je pravo što li krivo (Ivan Matij Skarić, 1858.)

Daj, dakle, sluzi svojemu srce razumno da može suditi narodu tvojemu i raspoznavati dobro i zlo (Milan Rešetar, 1895.)

Daj slugi svojemu srce razumno, da može vladati narodom tvojim i da zna razlikovati između dobra i zla (Ivan Evanđelist Šarić, 1941.)

Podaj svomu sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla (Antun Sović, 1968.)

Podaj, zato, svome sluzi pamet, kojom će znati suditi tvome narodu i lučiti dobro od zla (Silvije Grubišić, 1976.).

Engleski prijevodi imaju deset inačica za lêḇ šōmêa‘ / kardía akúei:

• osjetljivo srce – receptive heart (Christian Standard Bible),
• slušajuće srce – listening heart (New American Bible, Legacy Standard Bible),
• poslušno srce – obedient heart (Holman Christian Standard Bible),
• pronicava pamet – discerning mind (NET Bible),
• pronicavo srce – discerning heart (New International Version),
• razumijevajuća pamet – understanding mind (English Standard Version, Amplified Bible, New Revised Standard Version, International Standard Version)
• razumijevajuće srce – understanding heart (King James Bible, New King James Version, New American Standard Bible, American Standard Version, New Living Translation, Berean Standard Bible, Douay-Rheims Bible, English Revised Version, Literal Standard Version, Majority Standard Bible, Jewish Publication Society Tanakh 1917, New Heart English Bible, Webster’s Bible Translation. World English Bible, Young’s Literal Translation),
• slušajuće srce – hearing heart (Aramaic Bible in Plain English),
• srce koje čuje – a heart to hear (Brenton Septuagint Translation),
• srce koje sluša – a heart that listens (God’s Word Translation).

Njemački prijevodi imaju:

• slušljivo srce – ein hörendes Herz (Einheitsübersetzung 2016, Elberfelder Bibel),
• razborito srce – ein verständiges Herz (Menge Bibel, Schlachter 2000),
• poslušno srce – ein gehorsames Herz (Lutherbibel 2017, Neues Leben. Die Bibel),
• srce koje sluša Tvoje naputke – ein Herz, das auf deine Weisung hört (Gute Nachricht Bibel 2018),
• srce koje Te sluša – ein Herz, das auf dich hört (Hoffnung für alle, Neue evangelistische Übersetzung),
• srce koje čuje – ein Herz, das hört (Zürcher Bibel).

Kastilski prijevodi imaju:

• bistro srce – un corazón comprensivo (El Libro del Pueblo de Dios 1990, Nueva Traducción Viviente 1996),
• brižno srce – un corazón atento (La Palabra),
• poučljivo srce – corazón dócil (Sagradas Escrituras 1569, La Biblia del Jubileo 2000),
• razborito srce – un corazón prudente (Biblia Serafín de Ausejo 1975, Biblia Martin Nieto),
• shvaćajuće srce – corazón entendido (La Biblia Reina-Valera 1960),
• srce s razabiranjem – un corazón con entendimiento (La Biblia de las Américas 1986, Nueva Biblia de las Américas 2005),
• srce koje spoznaje – un corazón que entienda (Biblia Kadosh Israelita Mesiánica, Biblia Universidad de Jerusalem),
• srce koje zna slušati – un corazón que sepa escuchar (La Biblia Textual),
• razlučivanje – discernimiento (Nueva Versión Internacional, Nueva Versión Internacional 2022),
• primljiva (prijemčiva) pamet – una mente receptiva (Versión Biblia Libre).

Srce (hebrejski lêḇ, grčki kardía, latinski cor) čuvstveno je središte ljudskoga bića i sposobnost ćudoredne sklonosti (voljna želja), proizvođač prohtjeva koji nas tjera, poželitelj odluka koje utvrđuju tko smo. U Svetom Pismu spominje se više od 800 puta, nikada u doslovnom smislu ljudskoga mišića koji pumpa krv, nego kao: 1. organ u životinjskom tijelu koji je središte krvnoga optoka te se stoga smatra sjedištem fizičkoga života; 2. sjedište i središte svega fizičkoga i duhovnoga života; 2.a. snaga i smisao fizičkoga života; 2.b. središte i sjedište duhovnoga života, duša ili um, budući da je izvor i sjedište misli, strasti, želja, težnji, čuvstava, sklonosti, nastojanja; 3. srednji, središnji ili najunutarnji dio čega, čak i neživoga.

Jedno od značenja hebrejskoga glagola šama jest: čuti s pozornošću, zanimanjem, slušati. U tom smislu: Amos 4, 1: „Počujte ovu riječ, krave bašanske…“; Brojevi 12, 6: „Saslušajte riječi moje…“; Izaija 28, 23: „Poslušajte i čujte glas moj, prisluhnite pomno moju besjedu“; Mihej 3, 9: „Čujte dakle ovo, glavari kuće Jakovljeve…“; Sudci 5, 3: „Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi!“; Psalam 38, 14: „A ja sam kao gluh i ništa ne čujem“; Mudre izrjeke 21, 28: „čovjek koji sluša, opet će govoriti“. U Prvoj Kraljevima 3, 9 srce je ono koje se služi sposobnošću slušanja; čuje, sluša, razlučuje, prodire, proniče, prožima, raspoznaje, razumije, shvaća bit, živo zapaža; to je srce koje je slušljivo, osluškivo, osluškujuće, ćuteće, osjetljivo, razabiruće, razaznajuće, naučljivo, razumljivo, pojmljivo, pronicavo, oštroumno.

[4] De civitate Dei, IV, 4, 1: „Remota itaque iustitia, quid sunt regna nisi magna latrocinia?“

[5] Griechischen Christlichen Schriftsteller der ersten drei Jahrhunderte, Origenes, Erster Band, prir. Paul Koetschau, Leipizig: Hinrichs, 1899., str. 56, redci 9–23 (Contra Celsum, I, 1); usp. Alfons Fürst, Monotheismus und Monarchie. Zum Zusammenhang von Heil und Herrschaft in der Antike, u: Theologie und Philosophie, 81 (2006.) 3, str. 321–338; citat na str. 336; usp. i Joseph Ratzinger, Die Einheit der Nationen. Eine Vision der Kirchenväter, Salzburg – München 1971., str. 60.

[6] Prevoditeljska napomena: Nárav (poljski narów, ruski norov, češki povaha, slovački povaha) znači: odlike osobnosti, ćud, običaj, osnovno svojstvo, nagnuće, temperament, prvi izvor prava (Ciceron). U hrvatskom i većini drugih slavenskih jezika narav ima antropološko i ontološko obilježje, za razliku od pojma príroda (poljski przyroda, ruski priroda, češki přiroda, slovački príroda) koja ima fizikalnu značajku, smisao pojavnoga, vidljivoga, tvarnoga, osjetilno spoznatljivoga i okolišnoga te označava izvanljudski, objektivni prirodni svijet, ukupnost tvarnoga svijeta, svemir i sile koje u njemu djeluju, sve postojeće po sebi bez čovjekova rada; skup klimatskih uvjeta s biljnim pokrovom i plodnošću. U više jezika nema takve razlike, nego i narav i prirodu označava ista riječ: grčki phýsis; latinski i talijanski natura, slovenski narava, engleski i francuski nature, njemački Natur, kastilski naturelaza, portugalski natureza.

[7] Prevoditeljska napomena: Ȗm (grčki nous; latinski intellectus, od intus legere čitati unutra, njemački Vernunft, engleski intellect, francuski entendement, talijanski intelletto, poljski umysł, slovački, češki, slovenski, ruski, srpski, makedonski i bugarski um) sposobnost spoznavanja; poimanje cjelovite ideje; umnost. Um oblikuje pojam, čita bȋt stvari, uviđa njezine strukture, misaono sabire različite stvari. Rȁzūm (grčki lógos i diánoia, latinski ratio, njemački Verstand, engleski reason, francuski raison, kastilski razón, talijanski ragione, portugalski razão, poljski, slovački, češki i ukrajinski rozum; slovenski, ruski, srpski, makedonski i bugarski razum) diskurzivna funkcija uma; sposobnost povezivanja pojmova u obliku istinitih sudova. Razum pobliže određuje zajedničku osnovicu, prosuđuje, zaključuje. Um i razum nisu dvije različite duševne moći nego dva različita čina jedne te iste moći. Ljudska duševna moć kad razabire istinu iz različitih spoznaja zove se razum, a kad je uviđa zove se um.

[8] Usp. Wolfgang Waldstein, Ins Herz geschrieben. Das Naturrecht als Fundament einer menschlichen Gesellschaft, Augsburg: Sankt Ulrich, 2010., str. 11 i dalje, 31–61.

[9] Prevoditeljska napomena: Škotski filozof David Hume u djelu A Treatise of Human Nature [Rasprava o ljudskoj naravi], London: John Noon, 1739., na str. 335 napisao je: „U svakom sustavu ćudorednosti s kojim sam se do sada susretao uvijek sam primjećivao kako autor neko vrijeme nastavlja običnim načinom prosuđivanja, da ustanovljuje Božji bitak ili iznosi opažanja u vezi s ljudskim poslovima, a onda iznenadno otkrivam da je umjesto uobičajenom sponom tvrdnje ‘je’ i ‘nije’, ne susrećem nijednu tvrdnju koja nije povezana s ‘trebam’ ili ‘ne trebam’. Ta je promjena neprimjetna, ali je ipak od krajnje važnosti. Budući da to ‘treba’, odnosno ‘ne treba’, izražava nov odnos ili tvrdnju, nužno ga je promotriti i objasniti te istodobno navesti razlog onoga što izgleda sve u svemu nepojmljivo, naime kako taj nov odnos može biti izveden iz onih koji su od njega potpuno različiti. No, kako autori obično ne poduzimaju takvu mjeru opreza, ja bih je preporučio čitateljima i uvjeren sam da će ta neznatna pozornost potkopati sve vulgarne sustave ćudorednosti i omogućiti nam da uvidimo kako razlikovanje poroka i krjeposti ne temelji samo na odnosima predmeta niti ga razum opaža.“ Taj odlomak sadržava Humeov zakon ili Humeovu giljotinu (engleski is–ought problem, latinski lex Humiana, njemački Sein-Sollen-Dichotomie, talijanski problema dell’essere e del dover essere, kastilski problema del ser y el deber ser): teza da onaj tko ima pristup samo ne-ćudorednim i ne-vrjednovanim činjeničnim premisama ne može logički zaključiti o istinitost ćudorednih izjava (pa dopušta ćudorednost kao sustav objektivno valjanih hipotetičnih imperativa); pravilo da se norma ne može izvoditi iz činjenice; metaetički prijedlog koji zabranjuje zaključivanje iz „biti“ (jest) na „mora biti“ (treba), tj. da „nikakvo obrazloženje u indikativu ne može proizvesti zaključak u imperativu“ (Raymond Boudon).

[10] Waldstein, navedeno djelo, str. 15–21.

[11] Navedeno prema Waldstein, navedeno djelo, str. 19.

[12] Hvala prof. dr. Nenadu Hlači na probnom čitanju. Nakon što sam dovršio prijevod, utvrdio sam da je tekst ipak već bio preveden na hrvatski i objavljen u Službenom vjesniku biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2011., str. 262–265 pod naslovom „Pronicavo srce: Razmatranja nad temeljima prava“ pa sam ga kolacionirao s njim i preuzeo nekoliko njegovih boljih rješenja.

Vjera i djela/https://www.vjeraidjela.com/Hrvatsko nebo