Ogled o utjecaju rata u Europi na Jugoistočnu Europu (II.)

Ovaj rat u Europi ne vodi se po nekakvom nalogu SAD-a, već je to pitanje budućnosti Europe i smjera kojim će ići partnerstva u EU-u i savezništva u NATO-u. Imamo nakon Drugog svjetskog rata opet rat u Europi. Rusija se dugo spremala na invaziju na Ukrajinu, i to čak i najavljivala. Samo što to dobar dio javnosti i međunarodnih aktera nije htio vidjeti. No kako je došlo do sprege između svih obavještajnih informacija, odnosno obavještajnog znanja i javnosti, svjetska javnost odnosno javnost koja je to htjela čuti, mogla je znati. To nam govori do sada nezabilježena pojava, jer su zapadne obavještajne službe (uglavnom CIA) dijelile obavještajne informacije s javnošću s briljantnom točnošću u predviđanjima i obavještajnom znanju o ruskim pripremama za rat, i izvjesnosti kao „protu“ djelovanje na informacijsku (propagandnu) priprema za rusku invaziju na Ukrajinu. To je vjerojatno poželjna posljedica nedostatka uvjerljivosti zbog bivših obavještajnih namještanja ili promašaja oko Iraka.

Pretpostavka za pokretanje rata bila je kako će Zapad, pri tome se ponajprije mislilo na SAD i EU biti nejedinstven. To je za sada pogrešna premisa, jer su čak i zemlje EU-a gotovo jednoglasne. Ipak posredstvom medija mogli smo doznati kako Europska komisija može zateturati kao svojevremeno, kada je priopćeno kako se kupovanjem energenata za rublje ne krše sankcije, dok se neke zemlje dragovoljno odriču krvave nafte i plina, a Poljskoj i Bugarskoj prestala je tada isporuka takvih energenata.

Na žalost Europa se izlaže opasnosti stvaranja zbilje u Europi s dvije brzine, ali ovaj put u suprotnom smjeru od integracija, u centrifugalnom smjeru razjedinjenja, što je i jadan od glavnih vanjskih ciljeva inicijatora ovoga rata. Treba biti jasno kako od EU-a neće biti ni „E“ ako Putin u ratu ostvari većinu svojih ciljeva, jer imamo rat u Europi i to je neizostavno i rat za sudbinu EU-a, koja bi trebala pokazati punu odgovornost za Europu i svoj geopolitički okoliš. To je put od trgovačke zajednice kakva je EU bila, preko normativne sile kakva je prije ovoga rata bila, do snažnog geopolitičkog aktera kakva EU jednostavno poslije ovoga rata mora biti, uz uvjet da nema slabih karika kao do sada. Ovo je rat protiv Ukrajine, Europe, a u konačnici i EU kao dio ruskog strateškog zaleđa, ali i protiv Zapada, jer što je SAD ako ne može dati potporu Europi. Zato je snažna poluga sigurnosti i stabilnosti Zapada zakon Lend-Lease (posudi-daj u zakup), koji kao što je pružao američku pomoć Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, sada pruža vojnu pomoć Ukrajini kako bi se ona obranila od ruske invazije. Pokazuje se kako ni promjena u sastavu američkog Kongresa ne rezultira smanjenjem američke pomoći Ukrajini.

Ipak sadržaji posljednje Rezolucije Europskog Parlamenta (siječanj 2023.) daju nadu kako se razumiju sve boljke odlučivanja u EU-u. Osim što se traže sankcije za Dodika (kao destabilizirajućeg čimbenika u BiH) i od Srbije (kao destabilizirajućeg čimbenika u regiji) kao kandidata za članstvo veća razina usklađenosti oko Zajedničkih vanjskih i sigurnosnih politika EU (sankcije Rusiji), koje su dugo bile njezine najslabije politike, tu se nalaze konture budućeg odlučivanja kako bi Unija postala geopolitički čimbenik. Pokazalo se kako načelo konsenzusa (jednoglasja) unatoč svojoj demokratskoj normi, predstavlja bitno otežavajući čimbenik u efikasnom odlučivanju kod rješavanje velikih kriza. Rezolucija EU parlamenta, naoko nelogično po samoj prirodi predlagača, predlaže uvođenje kvalificirane većine u odlučivanju o bitnim i ažurnim pitanjima. To u praksi znači kako moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta i to kao prvi 55 %, tj. 15 od 27 država članica, i kao drugi, glasovanje država koje imaju najmanje 65 % stanovnika stanovništva EU. No kada manje od četiri države članice glasuju protiv, postotak stanovništva država članica koje glasuju za nije relevantan za odobrenje kvalificirane većine. To se naziva „pravilom dvostruke većine“, a onemogućava u ovom slučaju djelovanje Putinovih „trojanskih konja“, na koje je on prethodno i računao.

Jesmo li već u Trećem svjetskom ratu ili prema njemu nezaustavljivo krećemo, ne treba razbijati glavu, jer smo u vremenu velikih sukoba, a po kriteriju utjecaja na mnoge zemlje on to i jest. Mi možemo sada samo nagađati je li invazija na Ukrajinu plod biološke uvjetovanosti i smrtnosti ruskog Cara ili nelegitimne težnje prema interesima Rusije. „Specijalna operacija“ kao sredstvo za njihovo ostvarivanje najviše govori o njezinu naredbodavcu, zato su njihove sudbine usko povezane. Ipak se tu radi o bivšem KGB-ovcu srednjeg ranga, jer i internetom kruži slika kako je mladi Putin u vrijeme Reaganova posjeta Moskvi 1988. g., na Crvenom Trgu plavokos i mišićav s fotoaparatom na prsima „glumio“ turista u njegovoj blizini. To što je kasnije postao „omiljeni“ diktator druga je stvar, iako je u modernoj povijesti on možda od svih velikih diktatora jedan od bogatijih, ako ne najbogatiji, ali o tome ćemo već doznati više. Ukrajina i Zapad mogu baš uslijed toga igrati na kartu, kako njegov politički, ali i fizički opstanak može biti važna „moneta“ ili (anti)strateški cilj u vođenju ovoga rata.

Kraj se već mogao naslućivati i poslije neuspjelog Blitzkriega i pokušaja postavljanja proruske vlasti, s otprilike 200 000 vojnika, operacije su kasnije pokrenute na istoku i jugu Ukrajine, tek kao iznuđena opcija i za dobivanje podrške u Rusiji. No nikako nas ne smije zavarati ograničena racionalnost Vladimira Putina, kako se s njime može dogovoriti i sl., jer on je jednostavno u svojoj realnosti, a odijeva ljudskiji lik samo kada je u ozbiljnijim problemima. To nam potvrđuje i njegov „novogodišnji“ govor (2022./2023.) ispred „vojnika i vojnikinja“ glumaca, gdje on govori kako se Rusija bori za svoje povijesne prostore i nove prostore Rusije, kako je rekao. Ovdje se može osjetiti kako je denacifikacija informacijska taktika, a teritorij strateški cilj. On je u govoru opravdavao invaziju i izjednačio opstanak Rusije sa zauzimanjem Ukrajine. Osim toga ovdje on pokazuje svoju nesigurnost u komunikacijske sposobnosti, jer to mora ponavljati. Ovdje se jednostavno mora zaključiti kako Putin igra igru po pravilima nultog zbroja, gdje jedna strana dobiva sve, a druga gubi sve, i zato on ne misli o miru jer ga s dvojbenim rezultatima ili pak s porazom on neće preživjeti, te zato on i ne smije pomišljati o miru. Vladimir Putin započeo je igru po svojim pravilima, i to treba uzeti u obzir kada se razmišlja o ovom ratu i njegovu kraju. Priznati kako on kaže pripojenje novih zemalja, čini nacizam i fašizam nepotrebnim gradivom iz povijesti, kao opomenu čovječanstvu.

No treba priznati kako Rusija još uvijek funkcionira kao carstvo, što je vrijedilo i za SSSR. „Statizam“ možemo zvati tu usredotočenost na državne interese, a zanemarujući društvene i privatne interese svojih građana. Ta caristička ekspanzija kamuflirana je u obliku dubinske strateške obrane. Sovjetski savez imao je sustav aktivne obrane od pet prstenova. Prvi krug bila je sama Rusija, gdje je samo sjever Norveške bio dodir s vanjskim svijetom. Drugi krug činile su zemlje republike saveza. Treći krug bile su „narodne demokracije“ sateliti SSSR-a, gdje je vladala Brežnjevljeva doktrina. Četvrti krug činile su države u svijetu prosovjetske orijentacije. Peti krug činili su međunarodni komunistički pokreti i saveznici u svijetu državnog i nedržavnog karaktera. Tako su SSSR, a sada i RF funkcionirali i funkcioniraju kao carstvo po brahijalnosti obrane interesa po modelu carističke povijesti strateške kulture.

Kako je prvi čovjek Rusije pasionirani „simboličar“, nevjerojatnim zvuči činjenica kako je on za svoju odluku o pripojenju ukrajinskih regija Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporožja odredio dan 30. rujna, kada je baš na taj dan potpisan Münchenski sporazum 1938. godine, kada su Njemačkoj predani čehoslovački Sudeti, kako su tada mislili, kao prilog miru. Tada je britanski ministar vanjskih poslova Chamberlain slavodobitno uskliknuo: „Imamo sporazum!“, misleći naravno na mir, koji znamo kako je završio, najvećim ratom u povijesti. Netko reče kako se povijest uporno ponavlja jer je ljudska priroda uvijek ista, što god mi mislili o tome.

Nekoliko dana prije (prve) djelomične mobilizacije u Rusiji, objavljen je tekst Mobilizacija kao promjena paradigme sustava, Elene Panine, direktorice Instituta međunarodnih, političkih i ekonomskih strategija RUSSTRAT. U tekstu autorica tvrdi kako je Rusiji mobilizacija neophodna, ali ona bi donijela naglo pogoršanje unutrašnjih proturječnosti, dok bi, kako tvrdi, njezino nepoduzimanje moglo dovesti do ratnog poraza i sloma države. Dalje se nabrajaju različite krize ruskog sigurnosnog sustava i ruskog društva, od kriza javne potpore, ciljeva operacije, društvene krize, kriza elita, tu je i kriza upravljanja i naposljetku i ekonomske krize, koje kriznom interferencijom prigušuju akcijski manevar, a rezonancijom poput matrjoške (babuške) jedna otvara onu drugu. Ruski analitičari već neko vrijeme govore kako Rusija ulazi u revolucionarnu situaciju.

Ruski gubitci su do sada (siječanj 2023.) preko 300.000 poginulih/ranjenih/nestalih, koji uključuju regularnu vojsku, plaćenike, vojsku takozvanih LNR/DNR (koje su nominalno od početka 2023 integrirane u rusku vojsku) i dr. S oko 200.000 koji se nalaze na ratištima u Ukrajini, proizlazi da je do sada kroz Ukrajinu “prošlo” više od pola milijuna vojnika ruskih snaga, koji su ništa drugo do revolucionarni kapacitet, a kada ga pomnožimo s članovima njihovih obitelji, npr. s tri dobijemo jedan i pol milijuna ljudi, što je više od 1 % stanovništava. Dalje, kada se uzmu gubitci materijalnih sredstava, prema procjenama vojnih stručnjaka ruske snage izgubile su 60 % tenkova, 70 % projektila za napade na kopnene ciljeve, 40 % oklopnih transportera i 20 % topničkih oružja. Kada se sve ovo uzme u obzir i k tomu najave kako se u Rusiji planira mobilizirati još milijun i pol ljudi, na pamet moraju doći dvije misli. Prva kako je to ludost jer se nemaju čime opremiti, a raste potencijal eventualne pobune, a druga kako to sliči na ona predviđanja iz bivše države kako će se u slučaju krize masovno mobilizirati u rezervu kao pacificirajuće sredstvo.

Što se tiče modela upravljanja, na samom početku bilo je očito kako mnogo što u ruskoj vlasti ne štima, kao kada prvi obavještajac koji Putinu daje obavještajna znanja o situaciji u svijetu Sergej Nariškin mucajući odgovara na pitanja svog predsjednika, a neverbalno vidljivo pokazuje kako ne želi biti tu gdje jest. U završnom dijelu teksta kalkulira se u kojem bi se slučaju ruski oligarsi, uglavnom vlasnici „zemljine utrobe“ (rudnih bogatstava) kao sudionici sirovinskog kapitalizma protivili ratu.

No nikako ne treba poput Putina zanemariti transformaciju i dosege Ukrajine i njezine vojske. Tu je došlo do nove razine revolucioniranja vojnih sposobnosti od informatike, dronova i obrade do distribucije obavještajnih podataka. Sustav upravljanja topničkom paljbom ukrajinske vojske bitno je unaprijeđen u odnosu na početak rata, tako već u rujnu 2022 g. vremenski razmak od uočavanja cilja do njegova uništenja iznosi do pola minute, dok je u vojsci Ruske Federacije to razdoblje od 4-6 sati. To znači da je ukrajinsko topništvo napustilo svoje paljbene položaje već nekoliko puta. Ova postignuća naravno znače kako ukrajinska vojska dobiva znatnu pomoć Zapada u oružju i vojnoj opremi, ali i da je gotovo usvojila temeljne doktrine ratovanja NATO saveza. No to znači i kako je unaprijeđena efektivna simetrična komunikacija u ukrajinskom obrambenom sustavu. Ukrajinske obrambene snage učinile su brojne jednostavne inovacije, kao npr. kada jeftinim komercijalnim dronovima ispuštaju razne eksplozivne naprave, a u legendu je ušao dječak koji je jeftinim dronom primijetio, a poslije s ocem locirao rusku kolonu koja se kretala prema Kijevu, te je ona bila zaustavljena i većim djelom uništena, na samom početku invazije.

Ispaljivanje američkih proturadarskih raketa HARM, koje su bile namijenjene za „osljepljivanje“ radara za nadzor sovjetskog protuzračnog sustava iz zrakoplova MIG 29, nije samo tehnološki pothvat, nego je svojevrstan obrat i na simboličkoj razini. Tijekom ovoga rata ukrajinska obrana je znatno digitalizirana od improviziranih mreža bespilotnih letjelica, vojnika i oružja, povezanih satelitskom komunikacijom i prilagođenim softverom, osigurava razinu koordinacije i točnosti koja Ukrajincima omogućava da se nose s brojčano nadmoćnim i bolje naoružanim snagama goleme, ali trome ruske vojske. Tome naravno pomaže i snažni ukrajinski IT sektor. “Neprijatelj se 20 godina pripremao za pravi rat. Mi smo napravili tehnološki skok u 10 mjeseci”, pohvalio se na Twitteru ukrajinski ministar digitalne transformacije Mihajlo Fedorov. Dok Jaroslav Hončar, suosnivač Aerorozvidke, jedne od kompanija koje su sudjelovale u transformaciji ukrajinske vojske od 2014., zaključuje „Pod granatama se najbolje uči“. Osim toga i zapadni stručnjaci kritiziraju svoje obrambene sektore kao spore u usporedbi s ukrajinskim, a možemo samo zamisliti koliko su u čudu ruski stručnjaci. Kako obrambeni sektori i uspješnih zemalja postaju spori i tromi, možda nam prikaže na brzinu skovana sintagma „od gerile do kamarile“ (op.a.), što je naslonjeno na teoriju kako su najbolji ratnici naroda bez države kao Kurdi, Sikhi, pa i Hrvati u Domovinskom ratu.

Ruske snage imaju problem obrambenog i vojnog zapovijedanja ili još bolje vođenja, kao i stare navike u ruskoj vojsci, gdje je komunikacija primarno hijerarhijska i informacije su jednosmjerne odozgo prema dolje (npr. obavještajne informacije), ili suhe zapovijedi (od raznih zapovjedništava). Linije zapovijedanja ima previše aktera od Glavnog stožera koji zapovijeda regularnom vojskom, Rosgvardiye, Wagnerovaca gdje je sve više kriminalaca iz Rusije ali i iz Afrike, Kadirovaca, vojnih snaga Donecka i Luhanska, a vjerojatno i drugih formacija. Osim navedenog možemo primijetiti pojavu višestrukih, a nefunkcionalnih linija zapovijedanja, do toga kako s velikom vjerojatnošću možemo reći kako su posebno početni „specijalniji“ dio ruske invazije vodili isključivo birani pouzdanici predsjednika Putina u paraobavještajnom formatu. Korupcija, nepotizam i nefunkcionalni oblici upravljanja dovest će Rusiju kao zatvoreno društvo bez sposobnosti prilagodbama do ozbiljnih ratnih, sigurnosnih i društvenih kriza.

Ovo ne znači kako invazijske ruske vojne snage ne uče u hodu i iskazuju određene napretke. Posebno od imenovanje generala Sergeja Surovikina za zapovjednika združenih ruskih snaga u Ukrajini osjeća se viši stupanj usklađenosti ruskih postrojbi. Njega je početkom ove godine zamijenio načelnik Glavnog stožera OS RF general Valerij Vasiljevič Gerasimov. To je na neki način i prirodni nastavak i može biti smirujuće za visoke vojne zapovjednike, jer je ugled vojske ozbiljno uzdrman, uz to ovo može biti vraćanje primata regularnim vojnim snagama, kako bi se ukrotili „Kadirovci“ i Wagnerovci, koji ne prežu od vrijeđanja vojnih zapovjednika, a rezultata ne daju. Ne treba zaboraviti kako se uz ime generala Gerasimova veže istoimena doktrina hibridnog djelovanja, dok je ovo brahijalna agresija, pa je sve moguće, tj. neki neočekivani događaji ovime će se moći objasniti. No trebamo biti svjesni kako će ovom kadrovskom izmjenom biti jednostavnije korištenje strateških vojnih sposobnosti Rusije u Ukrajini.

Osim navedenog Vojska RF postiže uspjehe i u elektroničkom boju, posebno u ometanju navođenja dronova u obrambenim sposobnostima, kao i funkcionalnim izbacivanjem jednog broja ukrajinskih radara, kako bi strateški (u ovom slučaju strategijski) bombarderi neometano rušili Ukrajinu. No ovo je ograničenog dosega zbog zatvorenosti i gore opisanih manjkavosti te društvene limitiranosti i posljedične nesposobnosti za učenje velikog dijela obrambenog sustava RF. Vjerojatno je stoga ministar obrane Šojgu najavio reformu vojske i to usred rata?!

U razdobljima prije invazije ukrajinsko društvo nije bilo ništa bitno bolje, ali rat i neposredna opasnost na vlastitom tlu koja prijeti uništenjem nacije i njezinih građana pobudilo je refleks buđenja kao i uslijed dobronamjernih savjeta izvana, dovelo je do znatnog napretka u razumijevanju situacije, prilagođavanju ratnim uvjetima, tako da je to najveće postignuće ukrajinskog društva i obrambenih snaga. Rat još nije gotov, no rezultati se polako ali sigurno ucrtavaju na ukrajinskim, ali i našim savezničkim mentalnim mapama, a radi se na tome da ta svijest zahvati znatnije i Rusiju, pokretača rata. Ubrzana organizacija i provođenje referenduma od strane Rusije na okupiranim ukrajinskim područjima samo je povećanje uloga u mogućoj geopolitičkoj trgovini, ali i nasilna promjena narativa ekstenzijom (proširenjem) Rusije, kako bi se rat predstavio kao obrambeni rat, za pridobivanje što većeg dijela ruskog javnog mnijenja i pokušaj oživljavanje motivacije za ratnu mobilizaciju. Uništavanje plinovoda Sjeverni tok u Baltičkom moru u međunarodnim vodama govori nam kako „izvođač“ nije htio previše isprovocirati NATO, a opet je sukladno „doktrini šoka“ upućena poruka EU-u i građanima europskih država, jer diverzija je izvedena u vremenu netom prije sezone grijanja.

Možda gledamo i novi serijal Putinovih krivih polazišta za svoje procjene. Naime velika anketa YouGov-Cambridgea, provedena u 25 zemalja (sredinom listopada 2022), pokazuju „neočekivani otpor“ građana zapadnih zemalja. Od 13 europskih država u kojima je provedena anketa, u njih 10 javnost je snažno uvjerena kako treba nastaviti s ekonomskim sankcijama Rusiji. Dobar dio ispitanih građana traži još žešće sankcije. U tom smjeru i intenzitetu su mišljenja građana Njemačke, Francuske, Švedske, Danske, Španjolske, Poljske, Velike Britanije, Australije, SAD-a i Kanade. U Francuskoj i Njemačkoj nešto je slabije to mišljenje, od 57 i 58 posto, a u skandinavskim zemljama i Britaniji jače od 70 %. Stajališta građana Italije, Grčke i Mađarske, pokazuju kako njihovi građani ne daju podršku za nastavak sankcija.

Ograničena vojna mobilizacija za Rusku Federaciju predstavlja velik politički izazov. Prema razini otpora kao odgovoru i na „ograničenu“ vojnu mobilizaciju, izgleda kako je ona pogubnija i od selektivnih sankcija prema Rusiji i predstavljat će stalnu opasnost za stabilnost ruskog društva. U pitanju je i sama opstojnost Ruske Federacije, što nikako nije najsretnija okolnost kao rezultat invazije jer bi snažnija erozija RF bila znatan i globalni sigurnosni i (anti)stabilizacijski izazov. SSSR se raspao poslije povlačenje iz Afganistana, a što možemo očekivati od ili poslije invazije na Ukrajinu.

Groteskna proslava pripojenje ukrajinskih područja, gdje je introvertirani Putin bio ceremonijal majstor uz istovremeni znatan gubitak osvojenih teritorija govori o mnogo čemu, ali o panici najviše. Odmazda za djelomično uništavanje Krimskog mosta koji povezuje poluotok Krim i Rusiju u obliku masovnih raketnih napada na civilne ciljeve u Ukrajini, kao da je uvjerio svijet o pravoj prirodi ruske invazije na Ukrajinu. Tako je na glasovanju Opće skupštine UN-a protiv rezolucije koja osuđuje ruski pokušaj nelegalne aneksije ukrajinskog teritorija, i koja brani teritorijalni integritet Ukrajine i štiti principe Povelje UN-a, glasovalo samo pet zemalja. Ukrajina će ako se prestane boriti jednostavno  nestati, sve ostalo je jahanje na ruskoj propagandi. Na kraju treba reći kako su SAD, Velika Britanija, ali i Rusija jamčili Ukrajini mir kada je Ukrajina 1994. g. kao najveća europska država predala treći nuklearni arsenal na svijetu. I, da, nije jasno zašto se govori o pobjedi Ukrajine, a ne o obrani slobode, možda zato što umjesto pobjede može biti neriješeno, dok slobode ili ima ili nema, nema polovične slobode jer to jednostavno nije sloboda.

Darko Marinac

nastavlja se

D. Marinac: Ruska ciklona na Balkanu (I.)

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo