1000 MISLI U KORIST ŽIVOTA
Vrijeme:2 min, 42 sec
Oduzela sam ti priliku da živiš, dijete moje, ali ne i mogućnost da ljubiš. Moj je put dulji, ali naći ću Svjetlost. Zasad, potraži utjehu u Božjim rukama, dok te moje ne budu mogle zagrliti.(Napisala majka pobačenog djeteta 1988.)
110
● Pismo nerođenoj kćeri
Draga kćeri, ne znam odakle početi. Da si ovdje, znam da bih te tako snažno zagrlila da te više nikad ne bih pustila da odeš. Ja bih plakala i ti bi plakala i ne bismo trebale riječi, zar ne? Ali ti nisi ovdje i to je moja krivnja. Željela bih da mogu vratiti vrijeme kako bih promijenila stvari. Ali ne mogu to učiniti i ne mogu učiniti da se vratiš.
Bojala sam se, kćeri, jako sam se bojala. I ti si sigurno osjećala strah jer kažu da dijete u majčinoj utrobi osjeća majčine emocije. Bila si tako malena i bespomoćna, a ja sam ti okrenula leđa. Žao mi je. Bojala sam se da nisam spremna biti tvoja mama. Poznavala sam tvog tatu, ali tebe nisam poznavala. Bojala sam se da ću mu učiniti nažao i uništiti mogućnost za sretnu budućnost. Bila sam zbunjena i bila sam slaba. Srce mi je govorilo da te želim imati i da će sve ispasti dobro, ali nisam ga poslušala.
Željela sam te, kćeri. Uvijek sam te željela. Voljela bih da mi vjeruješ. Žao mi je što nisam slijedila upute svog srca. Zbog moje krivnje nismo zajedno u ovom životu, ali jednog ćemo dana biti u nekom boljem životu. Hoćeš li me moći čekati? Hoćeš li mi moći oprostiti i moliti za mene?
Ono što proživljavam je vrlo bolno. Ali nalazim utjehu u tome što si ti na sigurnom s Bogom. S tobom su tri vrlo posebne osobe: troje od tvojih djedova i baka. Zamoli ih da se založe za mene i za tvog oca. Pomozi nam da si oprostimo međusobno i samima sebi. Pomozi nam da imamo vjere.
Oprosti mi, oprosti mi zbog mog straha i mog neznanja. Oprosti mi zbog mog nedostatka vjere i povjerenja u Boga. Od sada, kad budem odlazila na grob moje bake, stavljat ću cvijeće i za tebe. Njoj uvijek stavljam plavoružičasto cvijeće. Mislim da će se tebi svidjeti roza boje. Kad ga vidiš, podsjetit će te na to koliko te volim. Pusti da se moje suze i tvoje suze pomiješaju s kišom kako bi ostale žive godinu za godinom kao simbol naše ljubavi.
Zbogom, kćeri moja, zbogom. Do ponovnog viđenja. Tvoja mama
● Svi smo nepromišljeni smrtnici; prihvaćamo ono što nam svijet nameće, iako nam srce govori da je loše. Osjećamo se slabima, izgubljenima, osamljenima unatoč tome što svi govore u isti glas. Kako je teško izolirati glasove! Istina nije uvijek onaj najjači glas.
● Što je učinjeno, učinjeno je; ali ostaje bol. Tako jaka nakon toliko godina. Zgažena, udaljena, štogod da bi se izbjegla istina.
● Jesi li u miru? To mi je jedina utjeha. Oduzela sam ti priliku da živiš, dijete moje, ali ne i mogućnost da ljubiš. Moj je put dulji, ali naći ću Svjetlost. Zasad, potraži utjehu u Božjim rukama, dok te moje ne budu mogle zagrliti.
(Napisala majka djeteta pobačenoga 1988.)
Prethodno:
1000 misli u korist života/Hrvatsko nebo
