Hrvatske kronike H. Hitrec: Sretni, debeli i užasno komplicirani Hrvati

Vrijeme:9 min, 33 sec

Početkom veljače 2023.

Opet užasni minusi na sjeveroistoku Amerike. Čak su i Kinezi poslali balone da vide što se događa. Prema američkoj zimi koju nazivaju epskom, u Hrvatskoj su hladnoće upravo lirske, velika je stvar već kada uđemo u manji minus, a ni veći nam ne može naškoditi jer smo po anketama najdeblja nacija u Europi i šire. Sretni i Hitrecdebeli Hrvati, eto. U prosjeku, naravno, statistika je vražja stvar, ne računa onih dvadeset ili nešto manje tisuća djece koja nemaju što za jesti u zemlji blagoslovljenoj svim Božjim darovima koje ne znamo koristiti. Ne zato što smo glupi, nego zato što smo užasno komplicirani, kako točno zaključuje Davor Štern u izvrsnom intervjuu za dnevne novine, jedan od malobrojnih ljudi u Hrvatskoj kojemu se može vjerovati, posebno kada govori o energentima, stari naftaš koji je prošao sito i rešeto, a i na pravi se način odnosi prema novopovijesnim temama. Podsjetio je i na naftna polja u Siriji koje smo nonšalantno napustili, a mogli smo, u suradnji, zgrtati lijepe novce, milijune dolara mjesečno, i jeftinije se voziti. Ali što će nam nafta, imamo mi drugih blaga, recimo zlata. Nemamo? Imamo! Gore na Dravi ljudi i danas ispiru zlato, nema grumena, ali se nađe nešto sitnoga. I to je sve, ako zanemarimo hrvatsku povijesnu baštinu, to jest Bosnu gdje ima zlata, nedavno otkrivenog u Donjim krajima, postojbini Hrvatinića.

Priča o zlatu nekako se naglo izgubila u magli afere s SMS-ovima, a vrlo je zanimljiva. Koliko smo mogli saznati,Hrvatska je trebala otežu količinu zlata prenijeti u središnju unijatsku banku, valjda slijedom preuzetih obveza, ali se ustanovilo da zlata nemamo jer smo ga prije dvadesetak godina prodali po smiješnoj cijeni. Nastala je panika, iz HNB-a su slali ljude na Dravu, ali ispiranje traje, pa je zaključeno da se zlato kupi i pločice predaju europskoj središnjici. Po cijeni koja je enormno viša od one koju smo svojedobno naplatili prodajući hrvatsko zlato za bagatelu. Što znači da ipak nismo samo užasno komplicirani nego doista i glupi. Tko to – mi? Ma nismo baš svi, ali se nekako uvijek nađu na položajima zlatni dečki (i cure) koji donose odluke na ponos Hrvatske. A glede kompliciranja vjerojatno smo svjetski prvaci: kada se nađemo pred problemom kao što su posljedice potresa i slično, trijezno i mirno sucisjednemo, smislimo strategiju koja uključuje mnoga tijela i glave međusobno nepovezane i onda jedni drugima idu na jetra, tu su i i ostali organi, te na kraju sve završi na izlazu iz debeloga crijeva, pa nastane što već ondje nastaje.

Prolaze godine dok se ne uvidi što je nastalo, pa hajdmo ispočetka. Slično je i s mnogim zakonima koje donosi HS, a na prijedlog VRH, tako jasnim, razumljivim i dobrim da ih ni sabornici ne razumiju, ali uvijek postoji ona formula negdje na kraju teksta, da će se ovo i ono riješiti podzakonskim aktima koje valjda donosi podzakonodavno neko tijelo „u skladu“ s nerazumljivim zakonom i eto nas u prašumi iz koje vrebaju profesionalni ili amaterski tumači odredaba, a sve završava prosvjedima ili izmjenama zakona ako ima dobre volje, a nema. Da hoću, a ne da mi se, naveo bih desetke zakona koji ne valjaju ni prebite pare (centa), a drže se desetljećima kao pijanac za plot i po njima se kroje sudbine ljudi u raznim područjima. I svi su rečeni zakonski tekstovi komplicirani, jesu, osim onih koji nisu, ali takvi su rijetki. Naš je narod još neuk, osim onih koji znaju znanje, mislim na one koji za opisane zakone ne mare, ali su mnogi stranci na vrijeme razumjeli da je Hrvatska eldorado za kršenje zakona i propisa kakvi god bili, pa se tako i ponašaju, krše, da, ne sjede skrštenih ruku, isprva ponešto oprezni, ali kada vide da im se ništa ružno ne događa, nastavljaju i uspijevaju, usput peru novac jer nisu svi ti silni apartmani, recimo, izgrađeni za veliku zaradu, premda je i ona bitna, nego kao perilice tko zna čijega novca i kojega porijekla.

Hrvatski se puk dotle bavi temama i netemama od kojih nema zarade ni pranja, a samo s vremena na vrijeme poludi i pita zašto teško živi, zašto ima male plaće i mizerne mirovine, zašto Hrvati nemaju izlaz na more, zašto su medicinske sestre upravo bolesno potplaćene i kakvo je to osobito drsko ponašanje u remećenju reda i mira, čime prelazim na netemu Platka i policijske nježne suzdržanosti, za razliku od američke. Tako su europske zemlje i SAD mogle kvalificirati Putinov „specijalni pohod“ na Ukrajinu kao osobito drsko ponašanje i oprati ruke, a nisu. Slučaj PlatakPlatak je simptomatičan, po svemu, obrazac kako se na „lokalnoj razini“ sve može lijepo upakirati, napadače s napadnutima (žrtve s agresorima) u isti koš, teške udarce pretvoriti u lake, slomljenu ruku zanemariti (ima čovjek dvije ruke, neka rabi drugu), pa i napad na žensku osobu ignorirati, nekoliko dana šutjeti, a onda se nevješto vaditi kada vide da su prokleti medijevci od toga načinili veliku priču. Možda bi taktika uspjela da se nije radilo o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja koja je u narodu cijenjena više od mnogih državnih institucija i sastavnica, pa će „borci“ iz skijaških BMW-a ipak biti dostojno pospremljeni, valjda.

Nepravedno bi bilo spominjati samo lokalne razine, na državnoj je vrlo slično, nitko nikoga ne tuče, je li, ali se mnoge svinjarije pokušavaju zataškati sve do trenutka kada taške postanu preteške i dokazni materijal iz njih počinje curiti kao iz zagrebačkih vodovodnih cijevi. Tada se angažiraju stranački i nezavisni vodoinstalateri koji dogovorenim izjavama pokušavaju smanjiti štetu. Ponekad uspiju, uglavnom i ne, i dalje curi, a kada voda dođe do grla poseže se za smjenama uz doličnu pažnju da se smijenjeni/ smijenjena ne uvrijedi, jer bi u stanju duboke uvrijeđenosti mogla povući i smjenitelje. Pravednici sve svaljuju na K. und N. , korupciju i nepotizam, a zaboravljaju na pojam kronizam koji je možda, i sigurno, veći izvor kadrovskih nebuloza jer čovjek ipak ima ograničen broj rodbine, a prijatelja nakupi u životu i za njih se pobrine kada dođe na položaj, što je ljudski. Ako si s nekim išao u školu, ili čak na fakultet, ako ste zajedno tulumarili ili proučavali olovne filozofe, ako ste niz godina u intimnim odnosima premda i neerotskim, znači prijateljskim, naravno da ćete takvoga zaposliti u susjednoj sobi i računati na njegovu odanost, ne ćete dovesti nekoga s ulice, nepoznatog, premda bio i genijalac. No, kada se prijatelj učvrsti na stolcu, vidi da je u sjeni vaše moći i on postao donekle moćan, da je postao faktor koji može na štošta utjecati, razumiju to i potrebiti pa se sve više njemu obraćaju, i tako… da, tako to funkcionira u svakom vremenu, pa i našem. Kronizam nikada ne postaje anakronizam.

Pustimo to, idemo malo na kulturu odnosno umjetnost, jer je kultura suviše rastezljiv pojam, pa bi, ko za vraga, mogla obuhvatiti i političku kulturu. Znači, idemo na njivu umjetnosti gdje ima plodova koji se zborno prešućuju i korova koji se predstavlja kao jestiv plod jer i tu vlada rečeni kronizam, prijatelj hvali prijatelja koji je napisao dozlaboga lošu knjigu, ali i to je ljudski, jer će prijatelj recenzent možda i sam objaviti dozlaboga lošu knjigu, koju će hvaljeni prijatelj od srca pohvaliti, možda čak sjede u istoj novinskoj redakciji. Pa ne će valjda hvaliti neprijatelje, svjetonazorne, Kultura novaideološke i slične, a sve se na hrvatskoj književnoj sceni ravna baš po tome kriteriju. U filmskomu je svijetu (čitam što se gleda) postalo normalnim da Hrvatska šakom i kapom sudjeluje u zapadnobalkanskim koprodukcijama i to kao manjinski partner, a onda se ti proizvodi u našim medijima predstavljaju kao hrvatski film, gotovo hrvatski. Ili serija.Taj južni vetar puše već dugo i ima svoju neumjetničku pozadinu. Pa ako se na Milanovića i njegove sve više nekontrolirane vlakove opravdano diže kuka i motika, treba malo pogledati tko sve i što sve podilazi srpskomu svetu i, artistički navodno, lijepi što je davno razlijepljeno, toliko uporno da je već postalo „normalnim“, kao što rekoh. Doista hrvatski filmovi, a ima i takvih pa čak tu i tamo vrlo dobrih, snalaze se sa skromnim proračunima i sve su komorniji, za velike pothvate (recimo povijesne teme) nema novaca. Ni televizije se ne trude, stoje na nogama (stand up), produciraju nizanke uglavnom besmislene, podilaze najnižim ukusima, umjesto da odgajaju publiku vrsnim produktima. U svemu, da vas ne gnjavim, kriteriji su na mnogim njivama srozani. Upravo tako. Ostaje nam samo dulum zemlje.

Ali nije sve tako crno. Postoji jedan organizam u kulturi koji raste i cvjeta, premda se njegovi plodovi nemaju gdje vidjeti. Zagonetna, od javnosti štićena neprozirnim zidom, egzistira stanovita Kultura nova o kojoj je Portal HKV-a svojedobno rekao sve što se reći može (potražite na portalu, naći ćete), ali kako nas nitko od državnih i paradržavnih tijela ne doživljava, tako je sve ostalo u oblacima. Zato sam bio iznenađen pročitavši u tiskovinama napis o revoltu Eurokaza, u kojemu se vrisku odjednom ipak, s velikim zakašnjenjem, javnosti napokon javno otkrilo što je to Kultura nova, kako dobiva novac i kako ga i komu dijeli, zašto skriva imena članova povjerenstva (ili ih tek naknadno, s velikim odmakom otkriva), koji su njezini kriteriji (socrealistički ideali, podosta blago tvrdi šefica Eurokaza ). A Zaklada Kultura nova nije neka nova smišljotina, ta je tajanstvena organizacija već dugo na sceni i u stvari je paralelno ministarstvo kulture za civilne udruge i njihove projekte, a zna se i koje udruge i koje projekte (pročitajte što smo mi pisali, ponovite gradivo). U rečenom novinskom napisu spominju se i birokratske floskule, i opet blago rečeno, jer kada se čovjek upusti u tekst i tekstove kojima Kultura nova „razjašnjava“ svoju svrhu i smisao, čovjek ostaje zblenut nakupinama riječi i rečenica koje normalni umjetnik ili umjetnička skupina ne može razumjeti ni uz pomoć umjetne inteligencije. I nije to običan birokratski jezik, nego trenirana i uigrana farsa uz pomoć koje je moguće odbiti svaki kulturni projekt, pa i najbolji. Nisam ljubitelj baš svih redatelja koji se vrte uz Eurokaz, nismo vjerojatno uvijek na istoj valnoj dužini ni u poimanju teatra, ali u slučaju Kulture nove potpuno sam na strani eurokazivača jer je riječ o slobodi. O slobodi umjetnosti na jednoj strani, i o zahirenoj ustanovi na drugoj koja kao da je izronila iz davnih vremena ne samo socrealizma, nego i polutajnih društava u dalekoj prošlosti. Na kraju, bez populističkih namjera, moram ipak reći da se opisana Kultura nova financira vašim novcem, poštovane građanke i građani, pa vi vidite… A da tzv. veliki mediji kaskaju za Portalom HKV, više je no bjelodano. Očito im je bilo naloženo da zataškaju pravu prirodu Kulture nove. Kultura zataškavanja.

U Generalskom zboru

Prostorije Generalskoga zbora nalaze se nekoliko metara od zgrade Hrvatskoga sabora, zlu ne trebalo. U njima je Hgzprošloga tjedna predstavljena knjiga o Miroslavu Tuđmanu, čovjeku prezaslužnom u teškim godinama devedesetim, mirnom čovjeku analitičkog uma, sveučilišnom profesoru koji je u novom stoljeću na Sveučilištu štošta doživljavao, pa ga je mimoišao i naslov emeritusa o čemu je autor knjige, akademik Josip Pečarić i (pre)opširno govorio pa su ostale dimenzije Tuđmanova djelovanja nekako ostale u drugom planu, ne i u knjizi, jednoj od onih iz Pečarićeve upravo nevjerojatno velike produkcije knjiga o znanim znanstvenicima i umjetnicima domovinskoga nagnuća.

Uz autora govorili su književnik i novinar Mate Kovačević, te književni kritičar i kolumnist Damir Pešorda, a uvodno predsjednik Generalskoga zbora Marinko Krešić. Ono što je barem za mene u zadnjem redu parketa bilo najzanimljivije jest publika u krcatoj dvorani, ljudi koje sam sretao u ratu, mnogi sada sijedih vlasi, ali većina još orna, naraštaj koji je spasio Hrvatsku.

 

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori