Z. Gavran: Istina nije proizvoljna niti je u nadležnosti (izmanipulirane) demokratske većine!

Vrijeme:6 min, 45 sec

 

Kako danas stojimo s razlučivanjem istine od laži, dobra od zla? S istinoljubljem i pravdoljubljem? Kako gledamo na čestu tvrdnju ili poštapalicu po kojoj „svatko ima (pravo na) svoju istinu!? Može li zaista biti onoliko „istina“ koliko i ljudi? Ili je istina ipak samo jedna, obvezujuća (ali ne kao politička, fizička ili medijska prisila!) za svakoga, premda nerijetko bila i teško utvrdiva? Je li stvarnost objektivno istinita, ili je stvarnost puki relativistički i postmodernistički „rašomon“: nešto što spoznajemo samo putem neograničena broja priča odnosno „narativa“ – koji jedan drugi pobijaju i isključuju?

Možemo se pitati i ovo: Je li uopće vrijedno htjeti i tražiti i utvrđivati i iskazivati i braniti istinu? Čemu istina uopće? Tȁ u svijetu ionako ljudima najčešće nije toliko ni stalo do istine koliko do toga da u svemu potvrđuju i utvrđuju svoje pred-rasude ili svoje pristranosti.

Mnogi će umjesto gudačima istine radije povlađivati većini i „službenoj istini“

Stara narodna mudrost upozorava i na to kako može biti opasno govoriti istinu, onda kada se istina ne će svidjeti okolini ili moćnima, većinskima, vladajućima: „Tko istinu gudi, gudalom ga po glavi tuku.“

Svjesni toga, mnogi će umjesto gudačima istine radije povlađivati većini i „službenoj istini“. Ili onima od kojih mogu imati neke koristi. Ili onima kojim im u životu mogu naškoditi. Ili koji ih zbog govorenja istine mogu i uništiti.

Ono što zovemo „postmoderno“ društvo već je odavno proglasilo sljedeću maksimu: „Anything goes!“ Nije ju lako prevesti na hrvatski. No njezin je smisao taj da živimo u dobu u kojemu sve može biti podjednako prihvatljivo i podjednako neprihvatljivo. To recimo da muškarci postaju žene i obrnuto i da onaj koji u takvo što sumnja ili to ne bi ni dopustio biva sve više smatran nastranim. Ili to da djeca poučavaju odrasle, a odrasli čine sve više toga što im djeca, čeda modernog oblikovanja svijesti u potrošačkom društvu, zapovjede. Da pametniji popuštaju glupljima, a obrazovane poučavaju neobrazovani i neupućeni. Ili da se slavi Božić, a ne spominje se ništa o bitnom sadržaju i izvorištu slavljenja Božića. Da se slavi nedjelja, ali da se ni najmanje ne vjeruje u to zašto bi se imalo slaviti nedjelju, koja je izvorno slavljena kao dan uskrsnuća Gospodnjeg, i koja je preuzela starozavjetni dan odmora u tjednu (subotu-šabat) što ga je Bog u Deset Božjih zapovijedi odredio ljudima kao „dan odmora, dan počinka“.

Svijest naroda mijesi se da ga se privoli povjerovati u ovaj ili onaj „narativ“

Što je istina, što pravda i pravičnost, što dobro, a što zlo, to se  danas često utvrđuje – anketom. Kao da bi većina, u nekom društvu, bila kompetentna za razlučivanje dobra od zla, istine od neistine. No u demokraciji odluka većine naroda presudna je za vlast, a onda i za sve što vlast ima u svojoj ovlasti. Zato se narod nemilice mijesi. Svijest naroda mijesi se da ga se privoli povjerovati u ovaj ili onaj „narativ“. Da ga se učini imunim na zla jednih, a ponosnim na zla drugih.

Istina i pravda ovise u suvremenim ’demokracijama’ o tomu tko ima novac i moć, a ne o samim objektivnoj stvarnosti ni o argumentima ni o valjanosti tumačenja općepoznatih i općeprovjerljivih činjenica. Ma ne! „Istinom“ će biti u javnom diskursu proglašeno ono u što se najmasovnije prihvaća, a to se postiže tako što se – kao u predizbornu kampanju – u oblikovanje svijesti ’širokih masa’ uloži više novaca, više reklame, više promidžbe. Tada takve  „istine“ i njihovi propagatori dobiju jači pljesak od pljeska za što drugo, više glasova od glasova za druge.

I lažljivac će biti izabran ako oni koji istinu podređuju svojim ukusima ili svojim interesima prevagnu, ako većina zaključi da je u pravu lažljivac odnosno demagog, a ne onaj koji govori po istini.

Ukratko, živimo u doba takozvane relativnosti istine, a zapravo relativizacije istine, puke proizvoljnosti u odnosu ljudi prema istini. Brojčano svrstavanje proglašava se i kriterijem same istinitosti. Ili se pak svakomu dopušta da „ima svoju istinu“, što vodi u atomizaciju i anarhiju. Jednu istinu ima kradljivac, drugu pokradeni. Jednu ubojica, drugu ubijeni. Jednu agresor, drugu njegova žrtva. Jednu samouvjereni režimski propagandist, drugu gromoglasni opozicijski kritičar. Jednu vitez Reiner, drugu harambaša Grmoja. One su nepomirljive. A nema više instance koja bi provjerila činjenice i argumente te izrekla pravorijek u onomu što se može sa sigurnošću utvrditi.

Sve je manje ikakve spoznajne sigurnosti, i očito se nastoji da je uopće ne bude

U moderno naime doba sve je manje ikakve spoznajne sigurnosti, i očito se nastoji da je uopće ne bude. Vidjelo se to i po raskolu u odnosu prema Covidu 19, mjerama i cijepljenju. Tko je i u kolikom postotku bio u pravu, tko u krivu? – Ne znamo ni do danas!

Relativizacija ili zataškavanje istine nužno ljude dovodi do te točke: Ne znamo pozdano ’što je na stvari’ ! S dodatkom: Ali nekomu moramo vjerovati! A komu će tko vjerovati, to je stvar naših ljudskih i građanskih prava i sloboda. Kojima se volimo dičiti i ponositi. Istina se ne može utvrditi u stvarnosti, nego se utvrđuje u našem mišljenju, nerijetko u neutemeljenoj samouvjerenosti. Istina nije nešto objektivno, nego je subjektivna. Kako istina o virusima, tako i istina o demonima i anđelima. Dolazimo do one Protagorine starogrčke ateističke i relativističke spoznaje: „Čovjek je mjerilo svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.“ S modernim dodatkom: Koliko ljudi – toliko mjerilā!

Možemo li zamisliti sustave mjerenja dužine, težine, temperature, naprezanje, napona, kapaciteta, cijene, kamata i ostaloga tako da bi svatko imao svoju proizvoljnu mjernu jedinicu?

Postoji li Sunce?

Postoji li Sunce? Ovisi kak’ se zeme, rekel bi Jožek. A Antiša bi doda: Kako kad, šjor! Dok ga vidiš, ima ga, a kada turisti poslikaju njegov zalazak, više ga nema. – Tako razmišljaju oni kojima su sjene i prividi glavni dokazi istinitosti. Dovoljno je da neku istinu zastru oblaci, ili zaborav, ili šutnja, i ona „prestaje“ biti istinom. I tko ju tada „gudi“, na temelju pouzdanijeg znanja i pamćenja i temeljitijeg zaključivanja i dublje spoznaje, njega će „gudalom po glavi tući“. Osobito ako se razotkrivaju nepovoljne istine o vlasti i politici ili istine o bogatima, moćnima, sebičnima, manipulativnima, licemjernima, lažljivima ili pokvarenima.

No je li relativnost odnosa prema istini ili strah od iznošenja mišljenja i dokaza dovoljan razlog da se zašuti i da se povlađuje onima koji misle da se anketama i referendumima može utvrđivati što je u gnoeseološkom smislu istina, što laž; što u etičkom smislu dobro, što zlo? – Nije!

Od životne je važnosti govorenje istine i ponovno iznošenje starih mudrosti!

S time bi se suglasio i Nick Timothy, koji je 15. siječnja objavio u britanskomu liberalno-konzervativnom dnevniku The Telegraph kratak ogled o tomu ima li svatko pravo iznositi svoju „istinu“ – primjerice princ Harry o kraljevskoj obitelji, o sebi, stvarima i ljudima – neovisno o objektivnoj (ne)istinitosti toga što iznosi, ne mareći za to poklapaju li se njegove tvrdnje sa stvarnošću ili su posve proizvoljne. Timothy je u zaključnim dvjema rečenicama napisao ovo: „U postmodernoj generaciji koja vjeruje da istina može biti moja ili tvoja, govorenje istine i ponovno iznošenje starih mudrosti može biti revolucionaran čin. A mnoge to može i skupo koštati. No od životnog je značenja da to činimo.“

Takvo ohrabrenje iz kolijevke (liberalne) demokracije i svakojakih (post)modernih relativizacija svakako je dobrodošlo. Ima i tamo ljudi koji svojom glavom bistro promišljaju o svemu i proniču ono što se masovno servira i nameće Zapadu i čovječanstvo. Na to ukazuje već naslov njegova ogleda: „Uništenje istine u samoj je srži zapadnoga kulturalnog propadanja“. A ako ni to pomodarima nije dovoljno, tu je i njegov sjajan podnaslov, kojim se približio britkosti i lucidnosti Chestertonovoj. Timothy nas u tom podnaslovu nimalo uvijeno i nimalo ’politički korektno’ upozorava: „Gdje nema ni pravila ni činjenica, sva naša prava dolaze na udar elitā opsjednutih sobom.“ Vrijedi to citirati i u izvorniku, za one koji razumiju i pamte engleske izraze: When there are no rules and no facts, all our rights come under threat from the self-obsessed elites.

Povezani sadržaji:

Ivica Ursić: Što je istina?

ZORICA VUKOVIĆ: MOŽE LI SE GLASANJEM IZABRATI ISTINA?

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori