Šiljo: Plenković ili neubrojiv ili neubrojivo opasan za hrvatsku državu!

Onaj koji unatoč svoj toj neizmjernoj hipoteci Beograda i Srbstva kao cjeline daje prednost “dijalogu” s bivšim i sadašnjim nositeljima takvih “recentnih” politika, koji nikada nijedno zlo nisu priznali, nego se desetljećima rugaju Hrvatskoj, podmeću joj i dalje krivnju i za Domovinski rat  i za Oluju i za sve ostalo, svu istinu izokrećući naglavce, onaj koji se samo reda radi i prigodice sjeti nerješavanja problema “nestalih” (nisu oni nestali, nego su nasilu odvedeni i mnogi nedvojbeno pobijeni, zna se dobro od koga!), taj čovjek uistinu je ili neubrojiv ili neubrojivo opasan za hrvatsku državu. Nipošto ne samo on, no njegova se odgovornost najviše vidi i ima najveće posljedice.

Nakon što se na predbožićnom domjenku družio u Zagrebu s potpredsjednikom srbijanske vlade i ministrom vanjskih poslova Dačićem, u nazočnosti posrednika Pupovca i “duhovnog” pokrovitelja, zagrebačkog metropolita i svesrbskog patrijarha Porfirija, predsjednik hrvatske vlade Plenković pred novinarima je izjavio odgovarajući na njihova pitanja i ovo:

“Vidite kakve kvalitetne odnose imamo sa Slovenijom i da je Slovenija podržala Hrvatsku da uđemo u Schengen i europodručje. Što se tiče odnosa sa Srbijom, njih opterećuje recentna prošlost i posljedice Miloševićeve agresije u kojoj su počinjeni strašni zločini. Mi želimo ići korak po korak i prema normalizaciji odnosa i rješavanju otvorenih pitanja na način koji je promjeren statusu koji imamo u međunarodnoj zajednici.”

U tim trima rečenicama sadržana je sva hrvatska tragedija, tragedija osobito u liku Plenkovića i svih koji tako govore i čine. Za takav tip političara, publicista i bliskih im pametnjakovića sav je problem još i danas  “recentna prošlost i posljedice Miloševićeve agresije u kojoj su počinjeni strašni zločini”. Što mu to znači “recentna prošlost”, to bi on sam trebao reći na hrvatskom jeziku, koji je u ovoj državi još uvijek i unatoč njemu službeni jezik. To je srećom ustavna kategorija, za razliku od kune, koja to nije nikada postala, jer nije bila imenovana u vrlom i nepromjenjivom “recentnom” Ustavu.

No svoditi svu tragičnu povijest hrvatsko-srbijanskih i hrvatsko-srbskih odnosa na neku nedefiniranu “prošlost” i na “posljedice Miloševićeve agresije” znači imati u mozgu ‘feler’ teške kategorije. Toliki ‘feler’ da odmah treba pokrenuti smjenjivanje predsjednika vlade koji i o “recentnoj” i o ostaloj prošlosti, a pogotovu o “recentnoj” sadašnjosti i takvim međunarodnim i ostalim odnosima toliko malo znade da su njegova razina magistra prava i sve ostale titularne i vladalačke razine time pale u vodu. Taj čovjek, pučki rečeno, “nije ubrojiv”. On ne zna ni onoliko koliko znade dijete iz osnovne škole – a na čelu je vlade, praktički i Sabora, hrvatske države.

A i svako malo bolje informirano dijete znade da je velikosrbijansko odnosno svetosavsko zlo postojalo prije Miloševića, za vrijeme Miloševića, i poslije Miloševića. Od cara Dušana do predsjednika Vučića i njegova doglavnika Dačića. A malo bolje informirano dijete znade i to da Milošević nije bio toliki Srbin ni toliki velikosrbin “sa dna kace” kao što su bili, i kao što jesu, mnogi drugi. On je u prvom redu želio svoju vlast, u Srbiji, a kolika će Srbija biti, to mu je bilo manje važno nego mnogim drugima. Pogotovu onima koji su Srbiju htjeli proširiti maksimalno pod obrazinom “transnacionalnog” jugoslavenstva.

Ili možda Plenković ipak zna koliko obično ili napredno dijete iz osnovne škole, dakle možda jest ubrojiv, ali se pravi da nije. I u tom slučaju mora se pokrenuti, samo na drugoj osnovi, postupak opoziva. Znati a praviti se da ne znaš veće je zlo nego ne znati.

A on naime koji ne zna ili se pravi da ne zna kako 1991. – 1995. nije bila na djelu samo “Miloševićeva agresija”, nego agresija u kojoj je sudjelovao neusporedivo veći broj Srba i ostalih ljudi i institucija. U vodstvu i u članstvu vojnih, paravojnih, policijskih, četničkih, političkih, obavještajnih, intelektualnih, propagandnih i drugih postrojbi. Miloševića odavno nema, no mnogi od tih i dalje su tu. I nisu se promijenili. Zato što se nisu ni morali promijeniti.

Onaj tko šuti o 170-godišnjoj “recentnoj” prošlosti velikosrbijanskih stremljenja i osvajanja, od Garašanina i Vuka Karadžića pa do Vučića i Dačića, do “Srpskog svijeta” i do bezočnog klevetanja i neprestanog optuživanja iz njegove centrale ne samo “recentne” Hrvatske, nego i njegove aktualne vlade, vlasti i države, naroda i simbola, taj zaista ništa ne razumije – ili se pravi da ne razumije.

Onaj koji unatoč svoj toj neizmjernoj hipoteci Beograda i Srbstva kao cjeline daje prednost “dijalogu” s bivšim i sadašnjim nositeljima takvih “recentnih” politika, koji nikada nijedno zlo nisu priznali, nego se desetljećima rugaju Hrvatskoj, podmeću joj i dalje krivnju i za Domovinski rat  i za Oluju i za sve ostalo, svu istinu izokrećući naglavce, onaj koji se samo reda radi i prigodice sjeti nerješavanja problema “nestalih” (nisu oni nestali, nego su nasilu odvedeni i mnogi nedvojbeno pobijeni, zna se dobro od koga!), taj čovjek uistinu je ili neubrojiv ili neubrojivo opasan za hrvatsku državu. Nipošto ne samo on, no njegova se odgovornost najviše vidi i ima najveće posljedice.

Takav čovjek, osobito ako je na čelu izvršne i zakonodavne vlasti u državi, velika je opasnost za tu državu i njezin matični narod. Smrtno je opasan i on i oni koji ga održavaju na vlasti za državu koja se uz nadljudske napore i tolike žrtve uspjela othrvati oružanom i propagandnom i inom agresoru (ne agresiji, nego dobro poznatom agresoru!) koji je agresiju planski i svjesno pokrenuo radi stvaranja “velike Srbije”, radi osvajanja tuđega, pljačkanja, uništavanja i etničkog čišćenja.

Dodatni je problem što taj isti agresor ni u glavi ni u udovima nikada nije priznao ništa i nije se pokajao ni za što – pa tako ni, Šešeljev potrčko, Vučić ni Dačić, Miloševićev “socijalistički” ministar i trbuhozborac (“mali Sloba”) -, nego svoj isti posao nastavlja i daljnjih četvrt stoljeća na razne perfidne i podle mirnodobske načine – optužujući hrvatski narod za nacizam, ustaštvo, Jasenovac za 750.000 pobijenih Srba i ostale monstuozne izmišljotine i ponavljajući nebrojene druge stare i novije srbske laži, klevete i potvore, koje su činjenično gledano izvan svakog razuma, čiste – to jest posve prljave – proizvoljnosti. I ne samo to, nego se i službeno niječe hrvatski identitet na raznim stranama i u raznim dijelovima hrvatskoga povijesnog i kulturalnog korpusa.

A Plenković sada tom istom agresoru koji se nije odrekao svoga agresorstva, ni posuo pepelom, ni lustrirao samoga sebe, želi praktički bezuvjetno, osim ako se današnje usiljeno negodovanje može nazvati uvjetovanjem, izaći ususret, da bi isti taj agresor i bezočni ocrnjivač i neprijatelj svega hrvatskoga mogao učiniti veliki europski korak od sedam milja – i ovaj preko Zagreba, ali zato uz pomoć Zagreba i bez “recentnog”, sadašnjeg i budućeg uvjetovanja iz Zagreba.

Napomena: Naslovna fotografija ilustracija je kolumne posuđena u obliku fotografije od Jutarnjeg lista: Goran Mehkek/CROPIX

Povezani sadržaj:

Šiljo: I dezerter Plenković i nekoć junački HDZ pretvorili Hrvatsku u otirač za srpske opanke?

Šiljo, Hrvatsko nebo