Z. Gavran: Bidenov SAD ponovno preuzima uzice i presudno utječe na krizna područja u Europi!

Te četiri situacije: ukrajinska, bosanskohercegovačka, kosovska i crnogorska, zorno pokazuju i potkrjepljuju tvrdnju da SAD ponovno preuzima uzice i presudno utječe na krizna područja u Europi. Nije time kraj zbivanjima, i svakojaki daljnji zapleti ili raspleti i dalje su mogući. No u ovom trenutku pokazalo se je na vrlo uvjerljive načine kako ’Ameri’ drže konce u svojim rukama. U općem neposluhu svih prema svima, to je svakako i veliko europsko iznenađenje. I zapadnoeuropske zemlje već su pomalo na koljenima pred američkom voljom, ovisnije sigurnosno, a i energetski, a i na druge načine o SAD-u nego ikada unatrag pola stoljeća. To, a ima i mnogo drugih stvari takvoj ocjeni u prilog, uvjerljivo pokazuje da je američka uloga u Europi ponovno ojačana, te da nije izgledno kako će u dogledno vrijeme oslabjeti – osim ako ju sam Washington odluči oslabiti.

Izjava u srijedu navečer mandatara za sastav nove crnogorske vlade Miodraga Lekića, koji po novom prijepornom zakonu nije dobio mandat od predsjednika države Mila Đukanovića, nego od predsjednika parlamenta, potresla je prosrbski, proruski i probalkanski dio crnogorskoga političkog spektra. Lekić je nakon dvosatnog sastanka s vođama brojnih koalicijskih stranaka i strančica koje tvore tanku parlamentarnu većinu (41:40) izjavio: „Vlade ne će biti.“ Na sastanku se nisu uspjeli dogovoriti o podjeli ’fotelja’, tj. ministarskih i ostalih mjesta. Protuđukanovićevska koalicija raspala se, dakle, i to u ružnoj svađi. Lekić je još dodao: „Znam da će se obradovati stranke poražene 2020. godine“, pri čemu je mislio na Đukanovićev dugovječni DPS – Demokratsku partiju socijalista – i njegove satelite. Očito, i njemu, ’prevejanom’ bivšem srbsko-crnogorskom diplomatu i obrazovanom, kultiviranom političaru domaći sebični primitivizam prevršio je mjeru izdržljivosti i podnošljivosti.

Od najniže točke za Obame, preko Trumpa do Bidena: Amerika je opet ojačala u Europi

No u ovoj kolumni zapravo je tema nešto drugo. Tema je uspješna uloga SAD-a u nekim kriznim situacijama u nekim državama u Europi.

Kao što je poznato, SAD je pod predsjednikom Barackom Obamom bio dospio na najnižu točku svoga međunarodnog utjecaja. Njegov nasljednik Donald Trump pokušao je stvari preokrenuti u korist jačanja Amerike na unutarnjem i na vanjskom planu, no uspio je samo probiti led, a pritom razbiti samomu sebi glavu, steći odviše neprijatelji unutra i vani, a osobito u Europi i u globalnom liberalno-demokratskom establišmentu. Zatim je kormilo preuzeo već ostarjeli Joe Biden, koji doduše pati od senilnosti, i koji se nije nimalo proslavio naprasnim i kaotičnim povlačenjem američkih i savezničkih snaga te stranih i domaćih ljudi iz Kabula, glavnoga grada Afganistana koji je nakon tolikih godina NATO-ove vojne nazočnosti neočekivano hitro, suprotno svim vojno-obavještajnim i analitičkim procjenama, pao u ruke ’opakih’ talibana na blagdan katoličke Velike Gospe 2021.

No u prošloj, 2022. godini SAD je počeo ostvarivati jačanje svoga međunarodnog utjecaja, ako ne posvuda, a ono u Europi svakako. Tomu u prilog govori nekoliko situacija.

Prva situacija: Ukrajina

Prva je i najkrupnija situacija ona ukrajinska. Poglavito SAD zaslužan je što Ukrajina nije pala pod kontrolu ili pod okupaciju Rusije. A još je zaslužniji što je ukrajinska vojska prošlog ljeta krenula u protuofenzivu te oslobodila znatan dio dotad okupiranog područja ili natjerala ruske snage da se iz nekih dijelova zemlje same povuku. Zaslugom ponajviše američkih preciznih raketnih bacača HIMARS, ali i mnogih drugih oružja te političke, logističke, tehničke, informatičke, elektroničke i druge potpore, ruske su snage doživjele teške udarce. One su ne samo doživjele niz teških poraza i neuspjeha, nego su nekoliko puta i temeljito osramoćene. Toliko osramoćene, posljednji put time što su pretrpjele precizni pogodak, vjerojatno projektilima HIMARS, u zgradu u kojoj su spavali ruskih vojnici, kojih je tada po svemu sudeći izginulo i bilo ranjeno na stotine. Odjednom!

Nadalje, zaslugom protudronskih oružja, sada je situacija takva da ukrajinske snage hametice uništavaju u zraku iranske i druge bespilotne letjelice koje s ruskih položaja dolijeću da bi razarale ukrajinsku elektroenergetsku i drugu infrastrukturu.

Druga situacija: Bosna i Hercegovina

Druga situacija, naoko manje u ratnom smislu opasna, bila je u Bosni i Hercegovini. I dok su europske kontinentalne sile, baštinice doktrine ’pokojne’ kancelarice Angele Merkel, očijukale i muljale s konceptom i politikom „građanske“ BiH i upuštale se u nedopustivoj mjeri u nepriznavanje i daytonskog ustava i presuda ustavnog suda i općenito konstitutivnih prava hrvatskog naroda i načela vladavine prava, pravičnosti i zdravog razuma u toj zemlji, politički i drugi eksperti SAD-a točno su i na vrijeme, iako u zadnji čas, procijenili kako ignoriranje legitimnih interesa i legalnih prava hrvatskoga naroda neminovno vodi k raspadu te države najprije u obliku političkoga, a zatim i onoga drugog ružnog kaosa i zatim oružanog sukobljavanja.

Američka diplomacija, pod vodstvom ministra Blinkena i pomoćnika njegova zamjenika Escobara, uvjerila je, ili nekim drugim metodama „uvjerila“, Nijemca Christiana Schmidta, uz asistenciju bliske joj anglosaksonske saveznice Velike Britanije, da navečer na dan općih izbora proglasi odluke kojima je spriječio da hrvatski predstavnici budu politički i možda nepovratno marginalizirani. Nedvojbeni otpor „europske osovine“ nije uspio odvratiti Europljanina Schmidta od toga da posluša ’Amere’!

Nije u Bosni i Hercegovni još ništa ustavno ni zakonski riješeno, niti je jednakopravnost Hrvata upisana u kamen odnosno u izmjene ustava, izbornog zakona i ostaloga. Samo u donesene određene palijativne odluke, ali se promijenila politička klima. Tomu je doduše najviše pridonio islamski fundamentalistički „divljak“ Izetbegović s legijom svojih protuhrvatskih i ujedno protuzapadnim „talibana“ i vanjskih saveznika i pokrovitelja. Njegovi ’meraklije’ pokazali su neviđeno političko, protudemokratsko, anticivilizacijsko i protulogičko barbarstvo, osporavajući i najsvetije postulate kojima se inače diči zapadna, liberalno-demokratska uljudba i čitav uljuđeni svijet. Jedan od njih jest vladavina prava, drugi jest poštovanje različitosti, treći jest spremnost na dijalog, četvrti, najzad, jest i poštovanje samih zapadnih autoriteta.

SAD je, unatoč jakim bošnjačko-bojovnim strukturama i saveznicima SDA-e, Islamske zajednice i ostalih nacionalističko-bošnjačkih hegemonista, uspio u kratku roku – nakon dva i pol desetljeća zimskoga sna u kojem je sarajevskoj „čaršiji“ i europskim, ponajviše fanatiziranim ljevičarskim i ostalim hohštaplerima i birokratima, dopuštao sve moguće „marifetluke“ i „ujdurme“ – preko noći posve preokrenuti ne samo političke odnose, nego i stišati užasnu protuhrvatsku populističku kampanju koja je pred izbore kulminirala i prijetila daljnjom retoričkom, a i fizičkom eskalacijom. SAD je uspio eliminirati iz igre Izetbegovićevu dotad nezaobilaznu stranku SDA, a ostale, programski njoj srodne snage primiriti, ’pripitomiti’ ili do daljnjega uljuditi.

Treća situacija: Kosovo, Srbi, Srbija, „Armija“, Kfor

Treća situacija dogodila se je nedavno u odnosima između Kosova i njegovih manjinskih Srba odnosno Kosova i Srbije s njezinom „Armijom“. Iako su zapadne sile činile diplomatski što su činile da ne dođe do rata između kosovskih i srbijanskih Srba s jedne i kosovskih snaga odnosno albanskih Kosovaca, a možda i Kfora, s druge strane, ni Kurti ni Vučić, a ni lokalni Srbi nisu ih dovoljno, ako su ih uopće slušali. Sve je unatoč posljednjem Escobarovu interventnom posjetu i Prištini i Beogradu vodilo i dalje neminovno prema vojno-policijskom sukobu. No onda se u jednom trenutku sve najednom preokrenulo. Jedina sila koja je mogla tako naglo, uspješno i praktički bezuvjetno odvratiti srbsku stranu od sukoba, a onu drugu zadržati na uzdi, bila je – Amerika.

Jedan detalj dovoljno i slikovito govori u prilog tezi da se naposljetku ostvarilo ono što su ’Ameri’ planirali i zahtijevali. Escobar je u izjavama u Kosovu i Srbiji ponavljao, kada su ga pitali što bi trebalo učiniti u pogledu srbskih barikada, kako bi najbolje bilo da ih uklone oni koji su ih i postavili. On je to i tako govorio, a gotovo svi drugi mislili su da govori u prazno, da ga srbski barikaderi ne će ni slučajno poslušati. Escobar je zapravo time odaslao i poruku Kurtijevoj vladi neka ne pokušava silom uklanjati barikade, a i Vučićevim političkim i vojnim patašonima neka im ne padne na pamet prelaziti s vojskom ili na neki drugi način granicu države Kosovo.

I na kraju se, iako su gotovo svi očekivali suprotno, dogodilo upravo ono što je Escobar ’preporučio’: Vučić je, glavom i bez brade (’bezbradi četnik’, ima i toga), poslušao zadnju opomenu te ’uvjerio’ kosovske Srbe da sami uklone barikade koje su i postavili. Vjerovali ili ne, Vučić je to – nakon vehementnog osobnog i nacionalnog junačenja, hvastanja i aludirajućeg prijećenja – od njih odlučno zatražio. A oni su Vučića – unatoč svem strahu, drskosti, gnjevu i ostalim negativnim emocijama, htijenjima i procjenama – poslušali te barikade uglavnom i uklonili. Nije time još ništa politički ni sigurnosno razriješeno. No sukob je otklonjen, na koji mjesec odgođen, a diplomacija je dobila više vremena da nastavi raditi s ciljem „pune normalizacije odnosa Beograda i Prištine“. Neuređeni odnosi između njih blokiraju brojne europske integracijske procese i prijetnja su miru i stabilnosti balkanskog ’regiona’. U tom trenutku, Amerika je očito procijenila da ne smije ili ne želi dopustiti odnosno da joj ’ne ide pod račun’ još jedan oružani sukob u Europi, još jedna regionalna, a možda i kontinentalna kriza i destabilizacija.

Četvrta situacija: Crna Gora i slom protusuverenističke, protuzapadne i probalkanske koalicije

Četvrta situacija jest ona spomenuta na početku, situacija u Crnoj Gori. Ondje se donedavno činilo da srbske, svetosavske, probalkanske, protuzapadne, proruske i ostale lađe plove širom razapetih jedara, a crnogorske lađe da stoje ili uzmiču, pa i da tonu. Sada se najednom situacija znatno, a možda i bitno izmijenila u korist crnogorskih protučetničkih ’antifašista’ i nacionalista, tj. u korist državotvornih protusrbijanskih, protubalkanskih i prozapadnih suverenista.

Kriza je u toj Hrvatskoj susjednoj ’zemljici’ eskalirala nakon što su Abazovićeva tehnička vlada, očekivana Lekićeva vlada u punom kapacitetu i minimalna većina u parlamentu donijeli zakon kojim se omogućuje da predsjednik parlamenta imenuje mandatara za sastavljanje vlade ako predsjednik Republike to ne učini. A Đukanović to nije htio učiniti, nego je predlagao da se najprije održe izvanredni, prijevremeni izbori. Odmah nato aktivirali su se i EU i SAD, s porukama da je donošenje takva zakona udar na načelo vladavine prava, da je takav zakon neprihvatljiv i da ga ne treba primijeniti. Zaprijetili su izolacijom Crne Gore formira li na temelju toga zakona novu vladu.

Najkonkretnije, to je u javnom diskursu izgledalo naposljetku ovako ovako: Nova američka veleposlanici u Crnoj Gori Judy Rising Reinke otišla je pred Novu godinu, 29. prosinca, u posjet predsjednici parlamenta Danijeli Đurović, koja je iz prosrbskog bloka, i otvoreno joj rekla da novu vladu „ne bi trebalo formirati na osnovi prijepornih izmjena Zakona o predsjedniku Crne Gore“, već da treba najprije popuniti upražnjena mjesta sudaca Ustavnog suda, koji je bez kvoruma, a zatim održati izvanredne izbore.

Unatoč porukama iz SAD-a i EU-a, samouvjereni Miodrag Lekić, na krijesti prosrbskog plimnog vala, izjavio je zatim da će nova vlada svakako biti formirana, bez obzira na one koji se tomu protive. I, što se dogodilo? Nije prošao ni jedan tjedan, a Lekić je, posve poražen, morao priznati da nije uspio postići dogovor s koalicijskim partnerima te da „nove vlade ne će biti“. Time je zapravo kazao da ovaj parlament može i treba još samo donijeti odluku o skraćenju svoga mandata kako bi predsjednik Republike mogao raspisati prijevremene parlamentarne izbore.

Svakojaki zapleti i raspleti i dalje su mogući, no utjecaj SAD-a ne će slabjeti, osim ako sam odluči oslabiti ga

Te četiri situacije: ukrajinska, bosanskohercegovačka, kosovska i crnogorska, zorno pokazuju i potkrjepljuju tvrdnju da SAD ponovno preuzima uzice i presudno utječe na krizna područja u Europi. Nije time kraj zbivanjima, i svakojaki daljnji zapleti ili raspleti i dalje su mogući. No u ovom trenutku pokazalo se je na vrlo uvjerljive načine kako ’Ameri’ drže konce u svojim rukama. U općem neposluhu svih prema svima, to je svakako i veliko europsko iznenađenje. I zapadnoeuropske zemlje već su pomalo na koljenima pred američkom voljom, ovisnije sigurnosno, a i energetski, a i na druge načine o SAD-u nego ikada unatrag pola stoljeća. To, a ima i mnogo drugih stvari takvoj ocjeni u prilog, uvjerljivo pokazuje da je američka uloga u Europi ponovno ojačana, te da nije izgledno kako će u dogledno vrijeme oslabjeti – osim ako ju sam Washington odluči oslabiti.

Povezani sadržaj:

Neobjavljeni intervju s kolumnistom Hrvatskog neba za crnogorski portal „Analitika“

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo