D. Vidović: Goran Babić – „posljednji pisac velike jugoslavenske književnosti“

Zanimljivo je da su od trojice srpskih članova Komisije dvojica živa, a treći je umro u dubokoj starosti dok se Ivan Obućina, otvoreni zagovaratelj samobitnosti hrvatskoga jezika, od 29. siječnja 1990., vodi kao nestala osoba. Okolnosti su njegova nestanka i do danas nepoznate, ali i vrlo slične sudbini Ivana Šretera. O tome dijelu hrvatske povijesti Goran Babić, naravno, šuti, pa mu mi ovom prigodom pomažemo da si odgovori na pitanje: „Šta će meni moja dica reć?“ Sudbina Ivana Obućine i danas je nepoznata, pa neka ova završna crtica bude prilog tomu da ga se ne zaboravi i poticaj istraživačima  suvremene hrvatske povijesti da rasvijetle njegovu sudbinu.

Uspoređivanje neusporedivoga

Prije nešto više od godinu i pol dana čitao sam štivo Miljenka Jergovića o dvojici hrvatskih književnika čudeći se njegovoj usporedbi sudbine Neretvanina Gorana Babića, koji je do 1990. žario i palio hrvatskom književnom pozornicom (nerijetko i određujući tko će se s nje (s)maknuti) te se vlastitom voljom preselio u Beograd, s kobi Bokelja Viktora Vide, kojemu je, kao prevoditelju i članu uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, povratak u domovinu nakon 1945. ostao sanak pusti, što ga je naposljetku i potaknulo da si oduzme život. Godinu dana poslije bio sam ocjenjivačem knjige Darka Utovca Neretva i njezini ljudi u kojoj je jedno manje poglavlje, pod naslovom Zabludjeli izdanak slivanjskoga krša, posvećeno Babiću. Zapisao sam tom prigodom da se s lijeva Babića obično prikazuje kao žrtvu potpuno izostavljajući poziciju moći kojom se obilato služio pripravljajući teren mogućnosti da mu se, ako se ikad vrati u domovinu, što zasad ustrajno odbija, dodijeli kakav sjevernojadranski otok na kojemu će sa svitom dokonih obožavatelja trošiti proračunski novac. Da sam ipak pogriješio te da na ljevici ne misle o Babiću svi jednako, pokazao mi je Vjeran Zuppa mišlju: „Malo tko može zaboraviti Gorana Babića jer do njegove pojave nije zabilježeno toliko okrutnosti i političkog divljaštva u hrvatskoj kulturi.“ Tom sam se prigodom prisjetio i jednoga Babićeva intervjua u kojemu je na pitanje zašto nikad nije kritizirao Miloševićev režim po prilici odgovorio kako je nepristojno govoriti loše o onome tko te udomio. Ta je misao posve strana mnogim ratnim doseljenicima u Lijepu Našu, inače ljubiteljima Babićeva lika i djela, koji su zahvalnost prema udomiteljima počesto iskazivali otvorenim klevetanjem na domaćoj i međunarodnoj razini.

Tijekom mojega posljednjeg boravka u rodnome kraju zamolio me je Ivo Veraja da potražim Babićevu knjigu Imena (2017.), neku vrstu martirologija „posljednjeg pisca velike jugoslavenske književnosti“, kako sam za sebe kaže, jer se u njoj spominju i mnogi Neretvani. Nakon što sam je kupio, počeo sam je iz znatiželje čitati. Kako se knjiga sastoji od samostalnih štiva naslovljenih po imenima osoba, začitao sam se po zavičajnome ključu, krenuvši od Neretvana, od štiva posvećenoga Stojanu Vučićeviću u kojemu za moj rodni grad Babić zbori: „Ja ne znam nikoga, vezanog za taj ukleti grad (Metković, op. D. V.) a da nije nastradao, jer je u njemu sve nakaradno i nenormalno.“ Kako bi osnažio vlastiti dojam, Babić domeće da je u tome gradu Tuđman 1990. osvojio 85 posto glasova (doduše, taj mu postotak varira od teksta do teksta), a postotak je koji je Tuđmanova stranka osvojila u kojemu gradu Babiću očito obrnuto razmjeran sreći njegovih stanovnika. Zašto, nije teško pogoditi.

Povijesne krivotvorine barda jugoslavenstva

Posebnu sam pozornost posvetio čitanju štiva u kojemu Babić piše o podrijetlu vlastite obitelji, čime sam se kao antroponomastičar bavio. „Babići su živjeli na Slivnu (…) povrh Opuzena gdje su se doselili tri stotine godina prije mog rođenja iz Popova polja, iz sela Pećina iz okolice Bileće. Do tih saznanja je došao moj otac tragajući za tzv. korijenima svoje porodice. Kao izvor su mu navodno poslužile knjige trebinjske biskupije ili neki drugi fratarski (popovski) izvori. Nije sigurno (premda nije ni isključeno) da su Babići u starom kraju bili katolici, tj. Hrvati. Sadašnji su tamošnji Babići (npr. porodica Mire Babić, udovice Stipe Šuvara) Srbi, pravoslavci“, veli bard jugoslavenstva.

Ovdje mi se valja osvrnuti na Babićeve riječi. Mjesnu predaju o podrijetlu Babića s Pećine u Popovu u istočnoj Hercegovini potvrdio je još „pop“ iz Neretvanske krajine Radovan Jerković, inače mučenik režima koji Babić veliča i u kojemu je Kaptol po njegovim riječima bio povlašten, uoči Drugoga svjetskog rata, pa njegov otac Mate nije morao daleko otputovati za potvrdu. Dopustimo mogućnost da Babić možda i ne zna za podatak da je selo Pećina u razdoblju doseljenja njegove obitelji u Neretvansku krajinu bilo isključivo katoličko, o čemu svjedoči Stanje duša Trebinjsko-mrkanske biskupije iz 1639., koje je objavio pokojni bukovički Srbin s beogradskom adresom Marko Jačov. Ni kasniji podatci iz matičnih knjiga, koje se za popovske župe vode od 1708., ne upućuju ni na koju pravoslavnu obitelj na Pećini. Katolici Babići s Pećine spominju se, pak, od 1658. Da Babić svjesno manipulira u svojim zapisima, pokazuje njegovo povezivanje popovske Pećine s fantomskom Pećinom kod Bileće (naselje pod tim imenom ne spominje ni srpski etnolog Jevto Dedijer koji je početkom XX. stoljeća istraživao bilećki kraj), a čak je i na temelju površnoga pregleda zemljovida razvidno kako Bileća ne pripada Popovu. Štoviše, popovska je Pećina gotovo dvostruko bliža neretvanskomu Slivnu nego Bileći, a pravoslavni Babići iz Plane (odakle su se razgranali po istočnoj Hercegovini) potječu iz Crne Gore te s popovskim Babićima nemaju nikakve veze. Na to upućuje i podatak da se Babići katolici spominju barem stotinjak godina prije Babića pravoslavaca. Međutim, Babiću je očito potrebno naglasiti vezu između pravoslavnih i katoličkih Babića te relativizirati njihovo različito etničko podrijetlo, jer „to i nije važno jer se u starini pod turskom vlašću narod dijelio na krst i nekrst“, kako bi skovao etnonim Srbohrvati. Ono što Goran Babić jamačno ne zna jest da iz popovske Pećine potječe njegov sunarodnjak Stojan Vučićević (rođen u obližnjim Turkovićima gdje mu je obitelj živjela u željezničkoj kući) za kojega je pronašao i koju sućutnu riječ iako je njegovo uzništvo na Svetome Grguru pokušao opravdati melodramatskim ljubavnim zapletom.

Nešto podalje, gradeći obrazac stoljetnoga projugoslavenstva vlastite obitelji, Babić se dotiče i imena svojih predaka pokopanih na slivanjskome groblju navodeći kako „mogu podjednako biti i srpska i hrvatska“. Prešućuje, međutim, kako su se narodna imena, kao što je Slavko, počela nadijevati tek nakon 1918., ali i da su mnogi Babići nosili osobna imena kao što su Ante, Ivo ili Jure kojih u srpskome osobnoimenskom fondu nema. Nositelja tih imena te imena njegova oca Mate i bake Lucije puno je slivanjsko katoličko groblje uza crkvu svetoga Stjepana, a na pravoslavnome ih slivanjskom groblju uza crkvicu svetoga Spiridona nema. Usto, narodno ime Boško, koje je nosio njegov djed, jedno je od rijetkih narodnih imena koje je među Hrvatima na povijesnome području Trebinjsko-mrkanske biskupije neprekinuto potvrđeno još od predosmanlijskoga razdoblja. Uostalom, tim je imenom motivirano prezime Bošković koje je nosio jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika svih vremena Ruđer Bošković. Ni činjenica da mu je stric Ilija bio katolički svećenik, da potječe iz Orahova Dola u kojemu su se prvi pravoslavci naselili tek u XX. stoljeću (obitelj Vojislava Šešelja, potomka Hrvata popravoslavljenih sredinom XVIII. stoljeća) nije priječila naše istočne susjede da o Boškovićevu ocu Nikoli pišu kao o pravoslavcu.

Hrvati u okolici Trebinja i Bileće

Sad mi valja učiniti mali povijesni ekskurs u hercegovački dio povijesne Tribunije u kojemu su se Hrvati do danas očuvali u Bobanima i Trebinjskoj šumi te na užemu području grada Trebinja, dakle, u najužemu dubrovačkom zaleđu. U Tribuniji su još prije dolaska Hrvata osnovane Kotorska i Risanska biskupija, a koncem X. stoljeća u povijesnim se vrelima prvi put spominje Trebinjska biskupija, najstarija katolička biskupija u BiH osnovana nakon doseljenja Hrvata. Dolaskom pod vlast raških župana te zatim Nemanjića (koji su Tribunijom vladali gotovo dva stoljeća, a Humom, uz povremene prekide, više od stoljeća) i osnutkom Eparhije humske 1219. na područje se Trebinjske biskupije sve snažnije širi pravoslavlje. Katolike je tijekom tih godina nastojala zaštititi Jelena Anžujska (1236. – 1314.) obnovivši i izgradivši mnoge katoličke crkve i samostane te nadarivši ih posjedima. Iz razdoblja njezina djelovanja potječu crkve svete Tekle u Orahu i svetoga Petra na Zaplaniku, a možda i crkva svetoga Tripuna u Uskoplju. O katolicima u okolici Trebinja svjedoče i pojedini dokumenti poput jednoga iz 1437. u kojemu se spominje latin (katolik) Petković (Latino Petchouich). Otjecanje se katoličkoga stanovništva ubrzalo nakon osmanlijskih osvajanja. Prvi su pouzdani podatci o brojnosti katolika zabilježeni 1624. kad se navodi kako u trebinjskome okrugu živi 80 katoličkih obitelji. Prema Stanju duša Trebinjsko-mrkanske biskupije iz 1639. u Trebinjskoj je šumi i Površi živjelo 14 katoličkih obitelji. Godine 1645. dominikanac Josip Marija Bonaldi spominje 135 katoličkih duša u 15 domova u Žurovićima. Bonaldi ujedno napominje kako je u Žurovićima više od 15 obitelji prešlo na pravoslavlje, a dvije na islam  te opisuje ruševne crkve svetoga Petra na Zaplaniku i svete Tekle u Orahu. Nabraja ujedno desetak sela u kojima žive katolici. Godine 1708. u Slavogostiće je u Žurovićima kao misionar poslan fra Franjo Studić, a 1733. katolici su u Trebinjskoj šumi nastanjivali još samo Kalađurđeviće i Slavogostiće. Od druge polovice XVIII. stoljeća Kalađurđevići su ostali jedino selo u Trebinjskoj šumi s katoličkom većinom. Upravo se to selo nalazi iza zloglasnoga Golubova kamena s kojega je granatiran Dubrovnik, a mnogi ni danas ne znaju da i iza tih visova žive Hrvati te da se suvremeni hrvatski etnički prostor proteže do Ivanice iznad Župe dubrovačke. Važno je pripomenuti da je u gradu Trebinju tijekom cjelokupne osmanlijske okupacije opstala snažna dubrovačka kolonija, a početkom XX. stoljeća ondje je živjelo dvostruko više katolika nego pravoslavaca (relativnu su većinu u gradu imali muslimani). Mnoge će iznenaditi podatak da je tad Hrvata u Trebinju brojem bilo sedmerostruko više nego u Ljubuškome. U samome gradu i nekoliko prigradskih naselja Hrvati su ostali kao znatna manjina (iznad 20 posto) sve do progona nakon Drugoga svjetskog rata.

Na katoličku prisutnost u Površi posredno upućuje spomen sela Bijela, između Rupnoga Dola i Glavske, u kojemu su „nekad živeli Latini“, kako navodi srpski etnograf Obren Đurić-Kozić. Isti etnograf za rodonačelnika roda Pravica, jednoga od najstarijih rodova iz Trebinjske šume navodi da je „po svoj prilici katoličkoga podrijetla“. U vrelima se spominju i različite konavoske i župske obitelji koje su se doseljavale u Površ te prelazile s katolištva na pravoslavlje, među kojima je najstarija obitelj Đivanić, doseljena oko 1700. Tragovi su katoličke prisutnosti posredno razvidni i u odrazima osobnoga imena Juraj zabilježenim 1585. u Biogradu i Dražin-Dolu.

Kad je riječ o Bileći, katolička se prisutnost u starijim razdobljima ogleda u nekim toponimima (poput imena naselja Marojevići), pojedinim povijesnima antroponimima (poput osobnoga imena Jurica zabilježenoga 1475.), te nadimcima doseljenika s bilećkoga područja (nadimak su Bilećanin nosili neretvanski Jurići). Ujedno se u povijesnoj antroponimiji na bilećkome području spominju nositelji narodnoga imena Hrvatin: Hrvatin iz Rudina i Hrvatin Tvrtković iz Plane 1395. Na koncu, u Bileći je 1704. zabilježeno prezime Cvitanović i toponimski lik Bila Rudina, koji uza suvremene toponime kao što je Drinjakov ubo, upućuju na mogući ikavski supstrat i ranu hrvatsku prisutnost u tome dijelu istočne Hercegovine.

Hrvatski jezik kao prijetnja

Kao svjedok vremena Babić spominje i svoje članstvo u Republičkoj komisiji za jezična pitanja osnovanoj u djelokrugu tadašnjega Ministarstva kulture i prosvjete. Godine 1981. ili 1982. povelo se pitanje o imenu jezika. Kako navodi Babić, Predrag Matvejević predložio je da se ustavno ime jezika promijeni iz hrvatski ili srpski jezik u hrvatski književni jezik. Po njegovu su sjećanju protiv te ideje bili osim njega Stipe Šuvar i tri srpska člana Komisije (od kojih je zabezeknuti Vojin Jelić napustio sastanak), a Ivica je Račan, kao presudni član, bio suzdržan. Sjednicu je, koja nije dovela ni do kakva zaključka, vodio Vladimir Anić, a upravo je taj događaj Babić označio kao početak „hrvatsko-srpske tragedije“.

Dakako da u Babićevoj inačici priče o navodnoj tragediji nije bilo mjesta za pitanje otkud tolik broj Srba u Komisiji ili koliko je Hrvata bilo u usporedivu srbijanskom povjerenstvu. Da je stanje bilo potpuno drukčije, pokazuje rukopis Ivana Obućine (rođenoga 1950. u Ivčević-Kosi kod Perušića), hrvatskoga domoljuba, oca sedmero djece, diplomiranoga agronoma koji je početkom 1990. završavao i studij građevine, hrvatskoga proljećara i prijatelja Ivana Marohnića (Marohnić je 1972. osuđen na dvije i pol godine zatvora zbog „kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje SFRJ“). Dana 18. siječnja 1989. Obućina je u rukopisu, za koji još utvrđujem gdje je objavljen, ponudio najbolji odgovor na to što bi se dogodilo da se dopustilo da se jezik u Hrvatskoj službeno nazove hrvatskosrpskim, odnosno da su Babićevi istomišljenici u njoj prevladali: „Zato, druže Ogrizoviću (pri čemu se misli na pedagoga Mihajla Ogrizovića; op. D. V.), što će u bliskoj budućnosti neki Radulović (misli se na Jovana Radulovića, srpskoga književnika rođena u Polači u Kninskoj krajini; op. D. V.) i njemu slični dušobrižnici srpskog naroda u Hrvatskoj tražiti i da se naš narod zove hrvatskosrpski, da se iz naziva izbaci i ono hrvatski ili možda nećemo smjeti ni govoriti hrvatskim jezikom.“ Zanimljivo je da su od trojice srpskih članova Komisije dvojica živa, a treći je umro u dubokoj starosti dok se Ivan Obućina, otvoreni zagovaratelj samobitnosti hrvatskoga jezika, od 29. siječnja 1990., vodi kao nestala osoba. Okolnosti su njegova nestanka i do danas nepoznate, ali i vrlo slične sudbini Ivana Šretera. O tome dijelu hrvatske povijesti Goran Babić, naravno, šuti, pa mu mi ovom prigodom pomažemo da si odgovori na pitanje: „Šta će meni moja dica reć?“ Sudbina Ivana Obućine i danas je nepoznata, pa neka ova završna crtica bude prilog tomu da ga se ne zaboravi i poticaj istraživačima  suvremene hrvatske povijesti da rasvijetle njegovu sudbinu.

Izvor: Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 29. prosinca 2022.

Povezani sadržaj:

Darko Daran Bašić: Jugoslaveni svih zemalja protiv hrvatskog Mostara!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo