Z. Gavran: Hrvatska pobijedila Super-računalo i zauzela mjesto „Zemlje Izlazećeg Sunca“

Hrvati su jako „gladni i žedni“ pobjedā. Željni samopotvrđivanja i postizanja uspjeha. Mnogi od njih osjećaju da “mȋ žarki patrioti” možemo više i bolje nego što nam to službene politike, vlade, ustanove, organizacije, mediji i ostali uporno pokazuju – pa i tako da nas ’ubiju u pojam’. Hrvati su u dnu duše svjesni da mogu kao narod postizati više nego što su pojedinačno, osobno i skupno statistički kadri i sposobni. U uspjehu naših športskih ekipa pokazuje se da smo u stanju svladati i pobijediti i sami sebe, svoje slabosti i nezrelosti, i svoja objektivna ograničenja. Da smo u stanju pobijediti i „super-računalo“, a njegovu umjetnu inteligenciju raspršiti kao Šumu Striborovu. Da možemo zemlju s odviše sivila i sumraka, maglovitosti i muljavosti, sumornosti i potištenosti, u hipu preobraziti u „Zemlju Izlazećeg Sunca“. „Ili Jesmo – Ili Nismo!“, izrazio je tu ideju književnik Slavko Kolar u naslovu svoje knjige novela još davne godine 1933. – Sudimo li po nogometu, odgovor glasi: „Jesmo!“

Ima i onih koji misle da nogomet nije toliko važan da bismo se njime toliko bavili. Pa bilo to i na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Pa bili to i uzbudljivi dvoboji hrvatske nogometne vrste s drugima pred očima globalne javnosti. No, milijuni Hrvata ne misle tako. Naprotiv, Hrvate je masovno zahvatio zanos „Varenima“ izbornika Zlatka Dalića. Zahvatila ih je „nogometna groznica“.

Da je tako, svjedoče uz ostalo i reakcije na nedavne objave na našem portalu, a osobito jedna od njih. To je, uoči utakmice s Japanom, objava video-snimke Dalićeva obraćanja nazočnima u nekoj prigodi prije, vjerojatno, koju godinu. Koja nije ni u kakvoj svezi s tom utakmicom i ovim svjetskim prvenstvom. Ona se tolikima toliko svidjela da će, čini se, oboriti, a svakako ozbiljno ugroziti sve dosadašnje rekorde portala Hrvatsko nebo po broju „zgoditaka“ (koji i dalje naglo raste!): sviđalica, dijeljenja i komentiranja vidljivih na portalovoj Facebook-stranici. Da se samo na to ograničimo.

Zlatko Dalić: „Mi smo ponosan narod, vrijedan narod, prkosan narod, vjernici…“

Poruke koje je u tom obraćanju izrekao Dalić osvojile su duše i srca mnogih – svojom jednostavnošću, skromnošću, domoljubnom i vjerskom i općeljudskom pozitivnošću.

Takav pristup rijetko možemo vidjeti na našim malim i velikim zaslonima. Osobito ga nedostaje u diskursu međusobno svadljivih političara, ali i mnogih drugih koji se pojavljuju u javnosti. U javnim nastupima prevladava i u pohvalama i u kritikama umišljenosti i uznositost, zadovoljstvo sobom, zanemarivanje drugih i hrvatskog naroda kao zajednice u kojoj živimo i na koju smo ponosni. Na čijim leđima ostvarujemo toliko toga što ostvarujemo. Prevladava nerijetko malodušje, pesimizam, rezignacija, ili pak ogorčenost, žučljivost, isključivost koja počesto prijeđe i u prijezir drugih ili mržnju prema njima. Koja ne otvara put potvrđivanju hrvatskog naroda, nego njegovu frustriranju.

Svi koji smo gledali utakmicu znamo dobro kako je to bila krizna utakmica. I kako je japanska momčad bila kvalitetna i prodorna: vrlo nezgodan protivnik. Vidjeli smo i to da su se naši igrači u dijelovima utakmice „gubili“ po terenu i u međusobnoj koordinaciji. I da su neki zatajivali. Pa ipak, uspjelo se zaslugom najviše Perišića izjednačiti na 1:1, a zatim zaslugom vratara Livakovića i završnim pogotkom Vlašića pobijediti. Hrvatska se ekipa provukla „kroz ušice igle“ – ali se „provukla“. Uspjela je. Kvalificirala se u četvrtfinale.

Sve ono što Hrvati nisu u stanju riješiti u svojim državama,  politikama, strankama i krugovima, na izborima…

Dogodilo se još nešto. Jutro prije utakmice agencije i mediji prenijeli su vijest kako je tamo nekakvo „super-računalo“, koje je dosad pogodilo unaprijed čitav niz rezultata, recimo ispadanje Njemačke, predvidjelo da će Hrvatsku pobijediti Japan. No to se nije ostvarilo. Hrvati su osim Japance pobijedili i – Super-računalo! To je bila i svojevrsna poruka „umjetnoj inteligenciji“ općenito: Neka ne računa da će i nas uspjeti zamijesiti u tijesto svojih algoritama i pretvoriti nas u odane podanike novoga carstva globalne digitalne totalitarne vlasti. Kakvoj smo svjedočili diljem svijeta u razdoblju tzv. pandemije Covida 19: od pretežno anglosaksonskih zemalja kao što su Kanada i Australija pa do najtotalitarnije od sviju, u konkurenciji sa Sjevernom Korejom, ali informatički naprednijom od nje: do „Narodne Republike Kine“.

Zanimljiv je to s hrvatskim nogometom fenomen. U Moskvi prije četiri godine uspjela je, a i sada je na putu velika uspjeha, nacionalna momčad. No navijači to ne doživljavaju samo kao uspjeh jedne momčadi i njezina izbornika i njegovih pomagača. Naprotiv, oni to doživljavaju kao uspjeh Hrvatske, i kao uspjeh hrvatskog naroda, pa time i samih sebe – kao svoj uspjeh i uspjeh svih nas.

Sve ono što Hrvati nisu u stanju riješiti u svojim državama,  politikama, strankama i krugovima, na izborima, u kulturi, u javnom i zajedničkom i u privatnom životu, – oni najednom „uspijevaju“ riješiti poistovjećujući se s uspjehom i svjetskom potvrdom, afirmacijom, ugledom, snagom, elanom i slavom hrvatske nogometne reprezentacije!

Priprave za nogometno prvenstvu u Katru (a moći će biti i u Kataru, ali samo ako Hrvati počnu masovno govoriti u nominativu ne onako kao što masovno govore sada: Kȁtar, nego Kȁtār ili Kàtār, onako kao što izgovaraju Šȅstār ili Ljèvāk, ili po kajkavskoj akcentuaciji kao Katâr) i prve utakmice praćene su s istom pozornošću, napetošću i uzbuđenjem kao i one na prošlom prvenstvu u Moskvi. Osvoji li Hrvatska koju od triju medalja, pa i ako ju ne osvoji, „Vatrenima“ je već zajamčen vatren doček od stotina tisuća navijača i domoljuba diljem Lijepe naše, kao u srpnju 2018. Zašto je to tako?

Nacionalna nogometna momčad i njezin izbornik izražavaju i potvrđuju duboku težnju i samosvijest hrvatskoga naroda

Lakonski odgovor na to pitanje mogao bi glasiti: Zato što nacionalna nogometna momčad i njezin izbornik izražavaju i potvrđuju duboku težnju i samosvijest hrvatskoga naroda, njegove unutarnje sposobnosti, njegovu potrebu da bude priznat, da se dokaže, pa i njegovu ratničku spremnost i energiju – sve suprotno onomu što još od druge polovine 1990-ih promatraju na javnoj pozornici i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odnosno u bivšoj im Herceg-Bosni.

Posljednji dvoboji hrvatske nogometne momčadi oslobodili su silno veliku i pozitivnu energiju u hrvatskom narodu. Oni su ga na svoj način mobilizirali: i one koji su tamo u Katru, i nas pred ekranima, i one u vozilima, i one koji se okupljaju po trgovima, kafićima i drugim mjestima gdje se može zajedno gledati ’tekma’ i zatim slaviti pobjeda.

Hrvati su jako „gladni i žedni“ pobjedā. Željni samopotvrđivanja i postizanja uspjeha. Mnogi od njih osjećaju da “mȋ žarki patrioti” možemo više i bolje nego što nam to službene politike, vlade, ustanove, organizacije, mediji i ostali uporno pokazuju – pa i tako da nas ’ubiju u pojam’. Hrvati su u dnu duše svjesni da mogu kao narod postizati više nego što su pojedinačno, osobno i skupno statistički kadri i sposobni. U uspjehu naših športskih ekipa pokazuje se da smo u stanju svladati i pobijediti i sami sebe, svoje slabosti i nezrelosti, i svoja objektivna ograničenja. Da smo u stanju pobijediti i „super-računalo“, a njegovu umjetnu inteligenciju raspršiti kao Šumu Striborovu. Da možemo zemlju s odviše sivila i sumraka, maglovitosti i muljavosti, sumornosti i potištenosti, u hipu preobraziti u „Zemlju Izlazećeg Sunca“. „Ili Jesmo – Ili Nismo!“, izrazio je tu ideju književnik Slavko Kolar u naslovu svoje knjige novela još davne godine 1933. – Sudimo li po nogometu, odgovor glasi: „Jesmo!“

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo