Damir Pešorda: Deset blistavih godina

Vrijeme:4 min, 31 sec

 

Prolazim pretprošle večeri Trgom bana Jelačića, promatram pripreme za Advent, malo nakrivljen bor, adventskim vijencem obrubljena voda Manduševca, umjetni snijeg na imitaciji zimzelenog grmlja, žućkasta gradska rasvjeta… Je li to posljedica kakvog projekta iz arsenala zelenih politika? I odjednom mi se sve to učini nekako otužnim, premda gradske vlasti i mediji najavljuju veličanstven Advent ove godine. Bijele adventske kućice i šarene figure orašara na Trgu Eu uopće mi nisu popravile prvotni dojam. Naprotiv. Sjetih se da se neki dan na ovdašnjim portalima mogla vidjeti snimka noćne Europe iz svemira. Namjera te objave bila je predočiti kolaps ukrajinskog energetskog sustava uslijed ruskog raketiranja ukrajinske energetske infrastrukture. Međutim, osim toga vidjelo se i nešto drugo: uz Ukrajinu i Crno more ”najugašenija” je bila Hrvatska! Beograd blista, a Zagreb se jedva uočava. Slavonija, Dalmacija, Lika – crna rupa.

Ima, bojim se, neke dublje simbolike u toj zatamnjenosti Hrvatske. Hrvatska nije izgubila samo gotovo 600000 stanovnika u proteklih dvadesetak godina nego je izgubila i onaj polet i optimizam iz junačkih devedesetih. Kao da je neki podmukli agresor sve to vrijeme granatirao onu finu infrastrukturu nacionalne vitalnosti. Fizičku energetsku infrastrukturu kudikamo je lakše obnoviti od te infrastrukture kojom protječe nacionalna energija. Četvrtkom, ako ne iskrsne nešto nepredviđeno, pijem kavu s jednim umnim čovjekom. Iako se slažemo oko toga da je vrijedno razgovora samo o onomu o čemu, kako reče Wittgenstein, valja šutjeti – razgovaramo i o politici. Složili smo se oko toga da su devedesete godine dvadesetog stoljeća bile deset najblistavijih godina u hrvatskoj novovjekoj povijesti. Tužno je da nijedan hrvatski povjesničar to razdoblje nije obradio na taj način, ustvrdio je on tom prilikom. Međutim, i ja i on svjesni smo da je riječ o retoričkom pitanju. Teško je očekivati od Goldsteina, Jakovine, Markovine ili Klasića.  

Devedesetih je stvorena samostalna demokratska hrvatska država, što je samo po sebi dostatno da taj period doživljavaju kao pozitivan svi one kojima je hrvatska dobrobit na srcu, dok se svi oni koji to problematiziraju, samim time odaju kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune i sinekure, ali im smetaju Hrvati, osobito oni nespremni na prigušivanje svoga hrvatstva. Devedesete su, zapravo, bile blistave, pobijedili smo agresora u Domovinskom ratu, hrvatski je vanjski je dug devedesetih bio desetak milijardi dolara, od toga je pola otpadalo na dug naslijeđen iz propale Jugoslavije, a velike nacionalne tvrtke bile su mahom u hrvatskom vlasništvu –  Ina, Pliva, većinski paket HT-a, Petrokemija, Đuro Đaković, sve veće banke, Konzum u fazi ekspanzije itd. U odnosu na današnje tadašnji  sabornici u velikoj većini slučajeva bili oličenje pameti i poštenja.

I što vrijeme više prolazi, sjaj tih deset godina biva sve blistaviji. Skandal je da u hrvatskoj kinematografiji osim Vrdoljakova Generala nije snimljen ni jedan afirmativan i koliko-toliko gledljiv film o Domovinskom ratu. Kako Galićev Šesti autobus nisam još gledao, njega ovdje nisam uzimao u obzir. Skandal je također da nije objavljen ni roman koji bi ujedno sabirao iskustva hrvatskog čovjeka u tim epskim vremenima i bio književno relevantan. Zahvaljujući Thompsonu i Škori, jedino je na polju estradnog glazbeno-vokalnog izričaja to razdoblje adekvatno opjevano. Premda i tu previše prostora zauzimaju rezignirane tužaljke poput one Sude mi. Tako da se opravdano može govoriti kako su gotovo mazohistički samozaborav i samoporicanje trajna obilježja hrvatskog karaktera. Crta zbog koje hrvatski neprijatelji često podcjenjuju hrvatsku snagu, iz čega proizlaze samo nevolje za Hrvate, ali i te njihove neprijatelje. Zato Hrvati dugi niz stoljeća nisu imali svoju državu, a države koje su u svoj sastav – što silom, što milom – uključile Hrvatsku, u kriznim bi se razdobljima raspadale.

Suvremeni osporavatelji hrvatske države imaju dva osnovna pristupa u napadu na nju: četnički i jugoslavenski. Devedesetih kada su se osjećali dostatno snažni hrvatski neprijatelji  pokušali su četničkim pristupom. Najbolja ilustracija tog pristupa jest četnička pjesma na ulicama okupiranog Vukovara: Slobodane, šalji nam salate/ ima mesa, klat ćemo Hrvate. Današnju Hrvatsku guši onaj drugi pristup, jugoslavenski. Izraz takvih nastojanja su regionalne lige u raznim sportovima, Deklaracije o tzv. ‘zajedničkom jeziku’ , postupno i koordinirano oblikovanje jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora od estrade do književnosti, kazališta i filma te razne druge inicijative i projekti. Naravno, kroz politiku ‘srpskog sveta’ u igri je još i ponešto umekšana četnička varijanta. Sve u svemu, četništvo i jugoslavenstvo dva su lica iste politike. Bahatost iz Srbobrana od prije sto dvadesetak godina periodično se izmjenjuje sa sladunjavim narativom o bratstvu i jedinstvu. ”Do istrage naše ili vaše” – kliktao je svojedobno usred Zagreba, osokoljen hrvatskom indolentnošću, Nikola Stojanović. Pupovčeve Novosti zasada se zadovoljavaju neduhovitim feralovskom izvrtanjem državne himne, stupidnim likovanjem zbog pada hrvatskih vojnih zrakoplova, fotomontažnim klanjem Thompsona i ”ustaškim” kunama.

Na žalost, malo je ostalo od hrvatskog sjaja iz blistavih devedesetih. Hrvatska ugašeno izgleda ne samo iz svemira, nego i iz neposredne blizine, iz hrvatske svakodnevice. Mnoštvo je razloga što je to tako, no svakako je najvažnije što hrvatsku već dvadeset dvije godine uglavnom vode ljudi kojima hrvatske devedesete nisu bile blistave, nego u najboljem slučaju bezbojne i bez sjaja. Zaostaci nekadašnjeg sjaja ipak bljesnu tu i tamo i taknu žicu ponosa u nacionalnom biću. Za takvo što često se pobrine nogometna vrsta. Zato hrvatski nogomet i jest trn u oku hrvatskih neprijatelja. Izbornik kanadske reprezentacije John Herdman, koji relativno dobro poznaje stanje u Hrvatskoj, izvalio je prije utakmice: ”Sje*at ćemo Hrvatsku.” Za pretpostaviti je da se nakon utakmice osjeća prilično sje*ano. Baš kao i istragaši kad su pomislili da je Hrvatska na koljenima i zaiskali salate.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori