Povijesni govori: Stjepan Radić

Prisjetimo se poznatih i manje poznatih, no svakako važnih govora velikana iz hrvatske prošlosti, onih koji su riječju i djelom ostavili trajan pečat u našem narodu. Njihove temeljne misli i poruke, premda izrečene u drukčijem političkom, kulturnom ili društvenom okružju, nisu izblijedjele u vremenu, nego ostaju kao nadahnuće, podsjetnik, opomena ili smjerokaz za sadašnjost i budućnost.

Stjepan Radić: Govor u Saboru 24. studenoga 1918.

____________

Sam govor predsjednika HRSS, Stjepana Radića na noćnoj sudbonosnoj sjednici Narodnoga vieća dne 24. studena 1918.

Gospodo!

Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je dakle, da ne ću govoriti sbog vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to, da se ne nadam, da ću vas odvratiti od ovoga predloga i nagovoriti, da prihvatite moj predlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao, da zna unapred, da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle zato, da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato, da pokucam na vašu saviest, da nemate kasnije izgovora, da vam nitko nije pokazao ponora, u koji hoćete da strovalite sav naš narod, a napose narod hrvatski.

Gospodo!

Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili – osim zastupnika Hrvoja – kao da ovo nije dvorana hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište, a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra rieč na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se nijedan govornik nije nimalo sjetio ni Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom, da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grieh u tom, što se vidi, da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga, što naš narod hoće i treba.

Gospodo!

Vama su svima puna usta rieči: Narodno jedinstvo – jedna jedinstvena država, jedno kraljestvo pod dinastijom Karagjorgjevića. I vi mislite, da je to dosta govoriti, da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato, što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljestvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karagjorgjevića može spasiti i usrećiti.

Kako je površno, kako plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!

Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika, koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći, da u svim tim zemljama živi, ili bolje – da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu ne ćete ni da čujete, dapače niti o podpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite, što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u poviesti, da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cielog pojedinoga naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci: A što će značiti sutra?

Gospodo!

Sav ovaj vaš rad u Narodnom Vieću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan.

Vi niste upravo nikakvi demokrati zato, jerbo nimalo ne marite za sve ono, što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka.

Vi se ni najmanje ne osvrćete na to, da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski iz sve duše zamrzio militarizam tako, da se to ne da ni izreći, ni opisati.

Vi tako malo marite za to narodno mišljenje i uvjerenje, te govorite i pišete, da narod iz kukavštine i straha ne ide u vojsku.

Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom.

Vi nimalo ne uvidjate, kolika to mora biti odvažnost i mudrost, kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i ne će da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u »zeleni kader«, a drugi upotrebljuju sva sredstva i novac i prijateljstvo i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tudju gospodsku zapovjed, tobože na obranu kralja i domovine.

Vi gospodo upravo ni malo ne marite za to, što naš seljak u obće, a napose seljak hrvatski, ne će ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi, koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio, da zna svuda, da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas tobože brani od Talijana, on govori ili barem misli, da ste vi isto ono, što su bili magjarski i njemački tlačitelji. A znate, zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uvidja ono, što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: Ili Italija ima uza se cijelu antantu – onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku – i onda ćemo mi proti njoj uspjeti na temelju svoga prava; u nijednom slučaju ne će nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni nitko drugi.

I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete, da ni Italija, ni antanta ne će raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete, da ondje, gdje ne vriedi pravo cieloga naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe.

I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu, da će naš narod propasti, ili da će silno nastradati, ako sada odmah na vrat na nos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade.

Vi dakle naš narod plašite kao malu djecu i mislite, da ćete tako narod predobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete predobiti za čas i Srbe; ali stalno znam, da Hrvate za to predobiti ne ćete, a ne ćete ih predobiti za to, jerbo je sav hrvatski seljački sviet isto tako proti vašemu centralizmu, kako je proti militarizmu, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo, što će se dogoditi: Mi ćemo Hrvati reći otvoreno čisto i bistro: E, ako Srbi u istinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im ju blagoslovio; ali mi Hrvati ne ćemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.

Ja sam gospodo, već više puta u sjednicama ovoga središnjega odbora potanko razlagao, kako je rat učinio od naših seljaka republikance i kako je posve krivo misliti, da sam tomu, tobože »kriv« ja, da sam ja seljačtvo tobože »zaveo«. Ja sam vam naročito iskreno izpripoviedio, kako je i mene samoga veoma iznenadilo – dakako ugodno – kad sam na prvoj sjednici glavnoga odbora u ovo ratno doba, dne 27. srpnja 1918. opazio, da su svi seljaci odlučno i oduševljeno za republiku, te su me već prije sjednice, kad sam ulazio, pozdravili poklicima: Živio prvi republikanac, ciljajući tim očito na moj nedavni saborski govor, u kojem sam dokazivao i dokazao, da je hrvatski banski ustav posve republikanski, da je banovina Hrvatska zapravo isto, što i republikanska Hrvatska, a hrvatski ban, da je po pravom svom značenju zapravo kao neki predsjednik republike.

Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato, jer je vama demokracija prazna rieč; jer vama ni u snu ne padne na um, da se ravnate po smislu te rieči, koja znači, da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest, da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine.

Gospodo!

Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo iz vana, onda je posve naravski, da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite za nikakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz, kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.

Eto, vi niste htjeli sazvati cielo Narodno Vieće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate, da niti Narodno Vieće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhjiske (gospodske) samovolje i nametljivosti.

Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cielo Narodno Vieće? Zato, jerbo znadete, da radite krivo i da bi se to odmah opazilo, čim bi se viećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost, kad pomislim, da vi mimoilazite naš hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja ne ću o tom duljiti, samo vas upozorujem, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može preći preko tisuću i više godina hrvatske povjesti i hrvatske državnosti.

Vi do te povjesti i do te državnosti ne držite posve ništa tobože zato, jerbo da smo mi Hrvati bili pod tudjincem i da je to tobože tudjinska povjest. Ali imate u tom dvostruko krivo. Prvo imate krivo zato, jerbo znalice i hotice prešućujete, da smo se mi Hrvati – barem mi na ljevici – uvjek borili proti tomu tudjincu i da smo u toj borbi znali i pobiediti bar toliko, da tudjinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i podpuni gospodar.

To je jedno, a drugo je ovo: Vi kao naobraženi ljudi znadete, da povjest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vriednost bez obzira na politiku. Čovjeka, koji zaboravi sve, što je doživio; čovjeka, koji radi, kao da se ničega ne sjeća, što je prije doživio, smatramo ludjakom, kažemo, da je pomjerio pameću. Hrvatski narod ne će da bude takov ludjak i ne će da zaboravi svoju prošlost, to manje, što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte si poruke njihovoga prvaka Masarika – koji je inače mnogo pisao proti povjestničkomu pravu – i vidjet ćete, da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjestničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu.

Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono, što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšastnici u svim vašim strankama, koje su danas ovdje zastupane.

Da spomenem najprije vas, Slovence, Vi ste do neba digli viku – sami od sebe i posve dragovoljno – da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. U tom ste svi vi Slovenci bili složni i klerikalci Dr. Šušteršić, Dr. Krek, Dr. Korošec i liberalci Dr. Tavčar, Triller, Hribar i radikalci Dr. Ravnikar i drugovi, pače i socijalisti. Tako su pisale sve vaše novine, u tom ste smislu dali podpisivati svibanjsku deklaraciju (od 30. svibnja 1918.) i što je glavno, svomu ste narodu govorili, da je to jedini spas za njega i na tom temelju, na zajednici, na narodnom i državnom jedinstvu Slovenaca i Hrvata dobili ste narodno povjerenje, došli ste i ovamo.

Ali vi ćete reći: Mi ne samo da ostajemo na tom temelju, već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba. Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite, da slovenski narod hoće to, što vi tu sada predlažete, t. j. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim.

No ja vam ovdje čisto i bistro velim, da to nije istina, i što još mnogo više vriedi, još pred četiri dana vi ste sami kazali, da to nije istina. Još pred četiri dana izjavio je Dr. Remec na našoj sjednici ovoga odbora da se on »podpuno slaže s g. Radićem i da izjavljuje u ime sveukupnoga naroda slovenskoga, da su svi Slovenci republikanci.«

Kad se gospodin Svetozar Pribićević na to okosio riečima: »Pa tu je eto i gosp. Dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu za republiku,« ispravio se je Dr. Remec, zastupnik sveslovenske pučke stranke, veleći: da on sada »u ime devet desetina slovenskoga naroda izjavljuje, da su sve to republikanci.« I premda vi Slovenci to dobro znadete, vi ipak znalice i hotice proti volji svoga naroda, dakle posve neustavno predlažete centralističko državno jedinstvo s kraljevinom Srbijom.

A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća – od 7. do 12. vieka – čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija i još dalje ovamo do Kupe i jest bila prava pravcata Hrvatska.

No vi ćete reći: Mani tu staru povjest. Ali gle: zadnjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila sgoda, da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i proti narodu odciepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni, da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi program narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti!

I vi, gospodo, Srbi Vojvodjani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: Trojednica naša uzdanica, te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete, da načinite nijednicu.

Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, Dr. Alaupović, govori čak: Vi Hrvati, kao da želi time pokazati, da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve, što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni rieči govorili ni razpravljali, a kamo li bi narod bio o tom glasovao.

Znam, što ćete mi svi odgovoriti: Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas, kad možemo oživotvoriti ono, o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tudjom vlašću – vi volite govoriti: u tudjem robstvu – nismo smjeli pravo ni sanjati.

Dobro. Pa što je to, o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to – ako je istina, što govorite vi Srbi, ja čujem, da nije – da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srbski narod – po vašem sudu – nema. Ja doduše čujem, da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste u istinu samo Dušanovci, vi ste za veliku srbsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku »zavjetnu misao«, za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka i t. d., i t. d. Mi Hrvati za to nismo. Naš je hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao podpun čovjek, a to znači, da ne će više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tudjinu ni bratu, ni tudjoj ni svojoj državi, nego hoće, da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tomu protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda – a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim, – vi niti časak ne mislite na to, kako činite strahovitu krivicu i preveliku da oprostite – glupost.

Strahovita je krivica, kad vama baš ništa ne vriede potoci mučeničke – vi velite junačke – krvi i Srba i Hrvata i Slovenaca, jer vi velite, da je ta krv prolita za kralja Petra i za novo veliko kraljevstvo. Vama ništa ne vriede sve suze, molitve i uzdisaji svih naših matera, žena, sestara i kćeri. Vi govorite, da te suze imadu biti dragulji na kruni kralja Petra i sjajne zrake kraljevske neke slave i veličine! Vi nemate ili ne ćete da imate ni pojma, da sav naš narod, napose naš narod hrvatski želi, hoće, traži i zahtieva, da mu njegova prolivena krv donese onakvu pravu i podpunu republikansku slobodu, kakovu je vidio i okusio mnogi naš čovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu, za kakvu se bore – i kakvu će postići – njegova seljačka braća u Rusiji.

I kad ste tako do skrajnosti nepravedni, onda naravski ne možete biti ni mudri.

Eto, tu je pročitan brzojav onih srbskih ministara, koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu, da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga Vieća, i ono, u čem se slože, da Srbi predlože na odobrenje srbskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu Vieću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i hrvatskomu državnomu saboru.

Vama nije dosta taj predlog. Vama se žuri, da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate, da je nepametno, da je nerazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamo li – proti narodu. Vi niste ništa naučili ni od Tisina ni od Vilimova pada. Vi ste tobožnjom revolucijom postali N. V. (Narodno Vieće) i vi očito mislite, da je to sada novo »Njegovo Veličanstvo«. A ja vam opet velim, što ste već toliko puta od mene čuli, da sada bez naroda nema nikakve stalne ni opravdane vlasti.

Znam, znam, vi držite, da ste ne samo u narodu, nego da baš vi i zastupate narod. Ja sam vam dokazao, da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi dakle niste više ni u narodu, a kamo li da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove ne će biti ništa… Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i proti njegovoj volji proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama, vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madjarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom. Narod će po svem tom vidjeti, da vi niste njegovi, pa za to ne će biti za vas. Kamo god ga pozovete, on vam se ne će odazvati, a najmanje će vam se odazvati, da vam dade svoje povjerenje i da ikada slobodnom svojom voljom prizna i odobri vaše nasilje i vašu prevaru. Za taj slučaj, da vi uspijete, to jest, da za tu stvar predobijete antantu i da antanta bude dosta nepametna i dosta jaka, da vam pomogne, vi ni u tom slučaju ne ćete imati naroda za se. Čim dodje do prvih izbora, kakvigod oni bili, za konstituantu ili obični sabor, narod ne će više birati takve gospode, koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe, i koja su mu bez ikakvoga pitanja narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude, koji su i sada u ovoj najvećoj težkoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i izključujete iz svoje sredine, komu dapače i o glavi radite, ja ću vidite biti, ako Bog da, kao riba u vodi ne samo medju seljačtvom hrvatskim nego i medju seljačtvom slovenskim i srbskim.

Gospodo!

Završit ću onim, o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom. Vas ima dosta, koji dobro znate, da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo – jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba – i onda, prije 20 i više godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave. Vas ima dosta, koji znadete napose to, da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riečju i činom ustanem proti uništavanju srbske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i biesan sbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom »Književnom Glasniku«, a ponovljene ludo u zagrebačkom »Srbobranu«, da naša borba mora trajati do »iztrage«, t. j. do uništenja jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: Proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako, da vam sada, poslie ovoga strahovitoga rata velim, dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih rieči o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati, da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. Dajte već jednom shvatite, da je narodnost nešto mnogo dublje i šire, nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite, da narodnost vriedi, osobito poslie ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljačtva i radničtva i gradjanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vriedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko, koliko s pomoću narodnosti ljudi više privredjuju i ljepše se slažu. Dajte već jednom pojmite, da je za uviek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma.

Osobito o militarizmu i birokratizmu – o činovničkoj sili i samovolji – ne će naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtjeva, da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj obćini, u svome kraju. Da to u istinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku, da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.

Gospodo!

Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s kraljevinom Srbijom već zato, jer eto u ime kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predlaže sasvim nešto drugo, nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvodjani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nada sve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato, da izvršite jedno urotničko djelo proti narodu, napose proti Hrvatskoj i proti Hrvatima. Dajte uvidite barem to, da je ova stvar tako važna i sudbonosna, da treba sazvati čitavo Narodno Vieće, a, naravski i hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem predlogu vi zaključujete, da u ime središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cieli središnji odbor ni nema više članova, to je očito, da će svatko kazati, odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio, da proglasi jedinstvenu vladu s kraljevinom Srbijom, a odbor očito nema te ovlasti i toga prava.

Gospodo!

Sav sviet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodredjenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobodjenje. To pravo samoodredjenja pripada u medjunarodnom smislu svim trim našim narodima – Slovencima, Hrvatima i Srbima – kod odredjivanja naših državnih granica prema tudjim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uredjenje naše zajedničke države.

Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest, koja vas sili, da što brže svršite djelo, za koje znate, da ga hrvatski narod ne će odobriti, a koje želite što prije proti njegovoj volje provesti i tobože učvrstiti.

Gospodo!

Najstrašnija je stvar, najveći je grieh i najveća politička pogreška svoj rodjeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj sviesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živila republika! Živila Hrvatska!

____________

(Prijepis: HKV)

Izvor: Seljačka sviest i narodna volja – Put k seljačkoj republici, Naklada Radićeve Slavenske knjižare, Zagreb, 1923., str. 27–42.

____________

Stjepan Radić (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. – Zagreb, 8. kolovoza 1928.), hrvatski političar, publicist, suutemeljitelj HPSS-a (poslije HSS)

S političkim djelovanje krenuo je već u gimnazijskim danima, zbog čega mu je bilo zabranjeno redovito školovanje. Nakon što je privatno maturirao u gimnaziji u Karlovcu započeo je studij prava u Zagrebu, a nastavio u Pragu, no zbog sukoba s policijom izbačen je s praškoga sveučilišta, a zatim i s budimpeštanskoga. Godine 1895. sudjelovao je u Zagrebu u spaljivanju mađarske zastave pa je protjeran i sa zagrebačkoga sveučilišta i osuđen na šest mjeseci zatvora. Studij je nastavio u Parizu i diplomirao na temu Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni. Ponovno se vratio u Prag i ondje surađivao s T. Masarykom, koji je znatno utjecao na njegov politički razvoj, no zbog prethodne praške osude ponovno je protjeran iz grada.  Godine 1902. trajno se nastanio u Zagrebu i počeo zalagati za političko organiziranje seljaštva kao najbrojnijega hrvatskoga stanovništva. Godine 1904. s bratom Antunom osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku, a 1908. postao je zastupnikom u Hrvatskom saboru. Sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS, ali je bio protiv ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. U Kraljevini SHS protivio se unitarizmu, centralizmu i monarhističkom uređenju odbijajući priznati dinastiju Karađorđević i samo ujedinjenje te ističući pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i stvaranje seljačke republike. Godina 1919. – 1920. ponovno je zatvoren jer je tvrdio da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Sabora. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i promijenila ime u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS). Između dvaju svjetskih ratova ta je stranka postala najjačom oporbenom strankom, a Radić najpopularnijim hrvatskim političarom i najvećim oponentom jugoslavenskomu režimu. U oporbi je poslije surađivao i sa S. Pribićevićem i s njim 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskoga ustava i federalizam, a protiv centralističke politike. U atentatu 20. lipnja 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini, kada su ubijeni poslanici HSS-a P. Radić i Đ. Basariček, Stjepan Radić bio je teško ranjen te je preminuo iste godine od posljedica ranjavanja.

hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo