KOLUMNA ANTE IVIĆA: Komšiji, ipak, neće crknuti krava

Stara engleska poslovica kaže da tamo gdje postoji volja, postoje i putovi.

Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis

Prije puno godina, korisno i ugodno druženje na skupu na kojem sam bio jedan od predstavnika 20-ak europskih zemalja, neplanirano je morao napustiti kolega iz Slovenije. Kad sam mu izrazio žaljenje zbog toga, upitao me: „Sjećaš li se Heisenberga?“ Potvrdno sam kimnuo glavom, shvaćajući što je htio reći, kao što bi ga razumjeli i mnogi od nazočnih iz Europe.

Heisenbergove jare i pare

Fizičari do danas nisu uspjeli otkriti konačne zakone prirode, pa parcijalnim teorijama objašnjavaju djelovanje sila (gravitacijske, slabe, jake i elektromagnetne sile). Stoga se u tumačenju mikrosvijeta elementarnih čestica i atoma, ne koriste metode objašnjavanja makrosvijeta, npr. odnosa svemirskih tijela.

Prije jednog stoljeća, spoznaje fizičara Wernera Heisenberga (čitaj Hajzenberg) utemeljile su kvantnu mehaniku atoma. Unijevši obrat u pogledu na svijet, pokazao je da se eksperimentom ne mogu istodobno odrediti brzina i položaj elektrona. Što točnije odredimo jedno, pogriješit ćemo u drugome. Ta „relacija neodređenosti“ krije i metafizičku poruku kompromisa. Jednostavno kazano, čovjekove spoznaje i sposobnosti su ograničene i teško je dobiti „jare i pare“.

Kompromis i nepravda

Povijest uči da države, bez obzira kako su nastale, nisu vječna kategorija i ovise o silnicama koje ih održavaju. Nametanje modela jedne vrste zajednice kao rješenje za društvo drugačijeg „tkiva“ i „mikroodosa“, nije samo pogrešno, već je i nasilje. Čak i primjena sličnog modela matematičkim rječnikom unosi grešku u rezultat. Veličina te greške predstavlja stupanj postignute nepravde.

Kompromis koji je zaustavio rat u BiH nije donio istinsku stabilnost, što koristi upraviteljima kontroliranog kaosa. U ovoj zemlji čudnog ustroja, u predizbornom razdoblju su iskazivani različiti unutarnji pogledi na budućnost. Dok jedni gaje svijest o prijelaznom razdoblju koje vodi izdvajanju iz države, pripadnici mentaliteta nastalog tijekom četiri stoljeća islamske države i održavanja beskompromisne nejednakosti s drugačijim nadali su se ovladati barem polovicom države.

Zajednički ciljevi i uvažavanje

Niti dvoličan odnos stranaca ilustriran izjavom poznatog aktera da se Hrvati moraju asimilirati ili iseliti, prema Hrvatima kao konstitutivnom i autohtonom narodu koji se izjasnio da želi BiH i koji je prihvaćao sve sporazume tijekom protekla tri desetljeća, niti velikobošnjački projekt, medijski praćen nevjerojatnom količinom mržnje prema Hrvatima, ipak, nisu postigli željeni cilj.

Ako ne postanemo pravednije društvo koje uvažava zakonitosti b-h mikrosvijeta i specifične identitete koji ne služe razgraničenju nego prožimanju i suživotu ravnopravnih naroda i građana, onda se možemo pitati poput suvremenog filozofa:

„Mene naročito zanima moralni status kompromisa učinjenih u svrhu mira, a na račun pravde. Koliko daleko možemo ići ka miru, odustajući od pravde? Dosta daleko, tvrdit ću, ali ne i čitavim putem.“ (Avishai Margalit)

Ne treba gajiti iluzije da i ubuduće neće biti onih kojima hrvatski identitet u kompromisnoj BiH smeta i brinu jedino o tomu hoće li „komšiji Hrvatu crknuti krava“, pa makar se i oni sami patili. Međutim, za razliku od mazohističkog negacijskog pristupa najveće velikobošnjačke stranke, budućnost pripada afirmativnom pristupu hrvatskih stranaka s drugim bošnjačkim blokom i postavljenim zajedničkim ciljevima koji pridonose napretku cijelog društva.

HMS/ https://hms.b/Hrvatsko nebo