Šiljo: Rusija ima i dalje više vojnih i drugih aduta, Putin jest u škripcu, ali je i Zelenski u teškom položaju

Ni stanje na ratištu, ni realne perspektive za sljedeće razdoblje, a ni širi geopolitički odnosi ne daju dovoljno razloga za zaključak kako je rat u Ukrajini u osnovi riješen u njezinu korist. To što se rat vodi na njezinu tlu, te ukrajinska zemlja biva razarana i onesposobljavana, jedna je od najvećih ruskih prednosti. Sve u svemu, Rusija i dalje ima više vojnih i drugih aduta od Ukrajine u međusobnom nadjačavanju s Njom i sa Zapadom te ju ne bi bilo dobro podcijeniti. Zapadni informativni rat stvara djelomice iskrivljenu sliku stvarnoga stanja pa  može i Ukrajince i nas ostale zavarati. Duga hladna zima svakako će biti, i već jest, vrlo neugodna. Osim toga, nekim zapadnim silama postaje iz raznih razloga sve više u interesu zaključiti rat kakvim-takvim mirovnim sporazumom. U takvoj konstelaciji, Zelenskom ne će biti lako vući daljnje poteze – pogotovu ne one za koje ne će dobivati potporu najmoćnijih zapadnih saveznika.

Koliko je stanje na ukrajinskom ratištu i dalje labilno i nepredvidivo, pokazala su dva članka što ih je, jedan uz drugi, objavila katarska Aljazeera na bosanskom jeziku. Prvi je članak iz pera bosanskohercegovačkog publicista Jasmina Agića, a nosi naslov: „Ukrajina može pobijediti Rusiju i osloboditi sve okupirane teritorije“, s podnaslovom: „Nakon ukrajinskog oslobađanja Hersona sve se više govori o mogućnosti oslobađanja svih okupiranih područja u zemlji, ali pokušaj povratka Krima mogao bi izazvati nuklearni odgovor Rusije“. Drugi je iz usta alžirskog stručnjaka, a on nudi posve drukčiju, gotovo suprotnu ocjenu i perspektivu, vidljivu već iz naslova: „Moskva bi mogla pribjeći totalnom ratu protiv Ukrajine“ i podnaslova: „Ruski je vojni učinak dobar, ali zbog izočnosti ideologije Moskva nije povukla učinkovite poteze na terenu, kaže Akram Kharief, specijalist za obrambena i sigurnosna pitanja.“

Znatno drukčije ocjene od onih koje najčešće slušamo

Budući da rijetko možemo čuti procjene vojnih analitičara i geopolitičara izvan zapadne i ruske sfere, zanima nas kako dosadašnji tijek rata i opcije za dalje vidi Alžirac. Uz općenitu napomenu da se Alžir upravo zbližava s Rusijom, što može utjecati i na Khariefove ocjene.

Alžirac je potvrdio da rusko povlačenje sa zapadne obale rijeke Dnjepar/Dnipro u gradu Hersonu jest „gubitak s vojne tačke gledišta i nije riječ o taktičkom povlačenju“, iako je njegov cilj „zaštititi ruske snage u tom izoliranom području kojem su prijetile poplave u slučaju eksplozije brane Kahovka“. To jest „najveći poraz Rusije u borbi od godine 1991.“. Na upit o zapadnim ocjenama po kojima je riječ o „neuspjehu moskovskih strategija u vođenju rata“, o „nadmoći zapadnoga vojnog arsenala i obavještajnih podataka u odnosu na rusko oružje“, on je zatim iznio bitno drukčije ocjene od onih koje najčešće slušamo.

„Ne može se reći da je ruska vojna izvedba loša ili neučinkovita, ali se ruska politička učinkovitost smatra katastrofalnom. Ruski predsjednik Vladimir Putin procijenio je da bi ruska vojska mogla podnijeti teret ’čistog rata’ protiv neprijatelja koji brani svoju zemlju te se može koristiti bilo kojom metodom za oslobađanje svojih teritorija. To je bila pogrješka Moskve od prvog dana, odnosno, nije slijedila klasične planove 20. i 21. stoljeća koji se oslanjaju na neutralizaciju logističkih mogućnosti neprijatelja, odnosno neutralizaciju neprijateljskih mogućnostima kretanja, korištenja energijom i njegovu sposobnost korištenja komunikacijskim mrežama. Ruska vojska na početku rata nije gađala cestovnu, željezničku, energetsku ili prometnu mrežu, pa je snosila teret te pogrješke (po vojnoj procjeni, daleko od moralske prosudbe rata). Time je dala ukrajinskoj vojsci, koja se pripravljala posljednjih osam godina, prigodu voditi bitku protiv nje.“

Alžirski stručnjak ne dijeli raširenu ocjenu o dokazanoj „nadmoći zapadnog oružja u odnosu na rusko“. Tvrdi da se ukrajinska vojska „efikasno suprotstavila ruskim snagama koristeći se ruskim vojnim sustavima“ kao što su sustavi protuzračne odbrane S-300 i Buk, „a oba su proizvedena u Rusiji“. I „najveći topnički kapacitet“ naslijeđen je iz Sovjetskog Saveza, a i oklopna vozila, koja se smatraju oklopnim vozilima ruske proizvodnje. „Ono što je američka i zapadna potpora općenito dodala svemu tomu jest tehnologija“, procjenjuje on. Ukrajina je „dobila moderne komunikacijske sustave kao što je Starlink, koji se smatra jednom od najmoćnijih tehnologija danas unutar ukrajinskog vojnog sustava. Bilo koji pripadnik ukrajinske vojske opremljen Starlink-antenom može poslati detaljne informacije vojnom zapovjedništvu ili na bilo koje drugo mjesto.“

Kharief ukupan ruski vojni učinak smatra „dobrim“ a za ukrajinsku vojsku tvrdi da se oslanja na patriotski duh i oružje sovjetsko-ruske proizvodnje

Kharief dapače iznosi ocjenu da su „Sjedinjene Američke Države i zapadni svijet prodavali iluziju putem medija i vojnih stručnjaka o efikasnom oružju, poput oružja Javelin i Stinger. Ukrajina je opskrbljena desetcima tisuća komada tog oružja, ali je njegova efikasnost na terenu bila vrlo ograničena.“

Što se tiče ukupnoga ruskog vojnog učinka, on ga smatra „dobrim“, dodajući da ruskoj strani „izočnost ideologije“ nije omogućila vući učinkovite poteze na terenu. Zatim podsjeća da je Rusija „napala ukrajinsku vojsku s oko 120 do 150 tisuća vojnika naspram oko 300 tisuća opremljenih i obučenih ukrajinskih vojnika. Bitka je počela, a omjer snaga iznosio je jedan ruski vojnik spram dvama ukrajinskima.“ I ukupni materijalni gubitci pretežu, po njegovu mišljenju, u korist Rusije, jer da su ukrajinski gubitci veći.

Naravno da jesu, moralo bi se primijetiti, kada se rat vodi na ozemlju Ukrajine, a ne Rusije, i kada ruska vojska nemilice uništava ukrajinsku infrastrukturu.

Pozivajući se na „neke izvore“ pa i na izjave „samog ruskog predsjednika“ Putina, Alžirac ishod vojnih sukoba procjenjuje kao: „jedan poginuli ruski vojnik u odnosu na šest [poginulih] ukrajinskih vojnika“. U tomu prepoznaje „koliko ukrajinski vojnici očajnički žele braniti svoju domovinu“, što znači da se „ukrajinska vojska oslanja na patriotski duh, te da se ukrajinski narod postrojava oko svoje vojske i prihvaća gubitke, ma koliko oni bili teški“.

Slabosti ruske vojske i u čemu je presudna zapadna vojna potpora

S time u svezi mora se upozoriti da brojke poginulih i ranjenih na objema stranama nije moguće provjeriti, a da se ne samo ukrajinske i ruske, nego i druge procjene jako među sobom razlikuju. Današnji ukrajinski službeni podatci kažu da je, po ukrajinskoj procjeni, poginulo dosad 84.210 ruskih vojnika. Bila ona točna ili ne, nije vjerojatno da je poginulih ukrajinskih vojnika dosad manje od brojke poginulih ruskih vojnika.

Osim što se služi uglavnom ruskim protuzračnim sustavima, Ukrajina ima „izrazito veliku potporu Zapada i NATO-a u lociranju ruskih ciljeva“ uz pomoć AWACS-a i drugih izviđačkih letjelica koje lete iznad ukrajinske granice i Crnog mora, tvrdi Kharief. On glavne prednosti ruskog oružja vidi u tomu što je ono „lako za korištenje i što se može brzo upotrijebiti“; što je „ubojito na terenu“. Priznaje da ono „ima i slabosti, uključujući problem komunikacije, mogućnost daljinskog upravljanja na bojnom polju, te nepreciznost u razlikovanju neprijateljskih od prijateljskih postrojba na terenu, za razliku ukrajinske vojske, koja ima potporu Zapada“.

S druge strane, rusko zrakoplovstvo „nema mogućnost korištenja projektilima i granatama u bilo koje vrijeme i pod bilo kojim okolnostima, kao što su borbe noću ili u uvjetima slabog osvjetljenja“, zbog čega su ruski zrakoplovi „prisiljeni letjeti niže kako bi točno locirali svoje mete, a to ih čini ranjivima na ukrajinsku protuzračnu obranu“. Lošu ocjenu iznosi o ruskoj mornarici, koja je izgubila raketnu krstaricu “Moskva” te se suočila s velikim napadom autonomnih plovila u luci Sevastopolj i ujedno pokazala svoju „ranjivost“.

Nuklearno oružje ne će biti viđeno u ovom ratu, ali Rusija „može pokrenuti totalni rat protiv Ukrajine“

Alžirski vojni stručnjak ne misli da „ruska vojna doktrina dopušta upotrebu atomske bombe, pa i ako bi ona imala ograničen učinak“. Prihvaća karikirani ruski narativ po kojemu je Rusija „od prvog dana rata pokazivala namjeru da smanji ljudske i materijalne gubitke koji se tiču civila“, pa toga „ne vjeruje“ da će i ubuduće „upotrijebiti smrtonosno oružje kao što je atomska bomba“. Niti će Ukrajina upotrijebiti „prljavu bombu“, kakvu navodno ima. Nuklearno oružje ne će biti viđeno u ovom ratu, misli on. No Rusija „može pokrenuti totalni rat protiv Ukrajine… – napasti na svu infrastrukturu kako bi paralizirala živote civila i vojnog osoblja“.

Vidljivo je svima posljednjih dana i tjedana da ruska vojska već sustavno djeluje u tom smjeru, i osjeća se velika zabrinutost za mogućnost opstanka mnogih Kijevljana i stanovnika drugih područja u njihovim domovima i gradovima tijekom zime. Kharief u takvoj ruskoj strategiji vidi pojačavanje „tempa eskalacije“, te zaključuje, prelazeći na političko područje, da bi preteški udarci zadani ukupnoj ukrajinskoj infrastrukturi doveli do „sloma strukture političkog vodstva u Ukrajini, a i do prekida svih logističkih mreža u ratu“. A to bi imalo za posljedicu da prve crte ukrajinske obrane „postanu slabije i podložne uništenju“. On procjenjuje da će „Rusija produžiti ovaj rat i iskoristiti zimu za pomicanje i pozicioniranje, budući da ima veću sposobnost manevriranja i kretanja od ukrajinske vojske“. Očekuje i to da će ruska vojska krajem prosinca pokušati bilo povratiti neka izgubljena područja, sjevernije i zapadnije, ili se „vratiti svom izvornom planu, a to je „nadzor nad regijom Donbas“.

Kremlj se od početka držao protejski „neuhvatljivo“

To da je „izvorni plan“ bio „nadzor nad regijom Donbas“ posve je proizvoljna tvrdnja. Kao što su neki već primijetili,

Šiljo: Što će se dalje događati u Ukrajini?

Kremlj nikada nije dokraja precizirao svoje vojne ciljeve, a osim toga je tijekom vremena isticao sad ovo, sad ono kao glavni cilj. Kremlj se dakle od početka držao protejski „neuhvatljivo“, pa je stoga i danas nemoguće sa sigurnošću tvrditi je li njegov cilj i dalje nadzor nad čitavom Ukrajinom, ili je on mnogo skromniji; uključuje li i posezanje za Odesom, ili se definitivno sveo na obranu osvojenoga u Donbasu, odnosno na pokušaje da zauzme čitav Donbas i povrh toga zadrži teritorijalni pojas uz Azovsko more kao kopnenu vezu glavnine Ruske Federacije s Krimom i Sevastopoljem. Od kojih Rusija, nedvojbeno, ne  kani odustati, pa makar posegnula i za nuklearnim oružjem.

Alžirski stručnjak zanemaruje možda i presudno značenje američkih preciznih raketa Himars, dometa do 60-80 kilometara, a zanemaruje i značenje drugih zapadnih oružja isporučenih ukrajinskoj vojsci. On i dalje polazi od ruske vojne sile kao glavne sile u ukrajinskom ratu, iako je vrlo upitno ima li ona snage obraniti i sve što je dosad osvojila, a kamoli krenuti u ozbiljniji protunapad. No moramo sami sebi priznati da ni to drugo nije isključeno. Koliko god ruska vojska bila dosad osramoćena i koliko god stravične gubitke u tenkovima i ostalom naoružanju i ljudstvu nedvojbeno pretrpjela, ona u posljednje vrijeme svoju stratešku prednost pokušava ostvariti nad ukrajinskim snagama razaranjem njezina infrastrukturnog, dakle i logističkog, zaleđa. A ima u pričuvi još nekih aduta.

Osim toga, novi desetci tisuća od navodno mobiliziranih 350.00 ruskih vojnika, već pristižu na ukrajinsko ratište. Oni bi mogli dati prevagu u daljnjih bitkama protiv ukrajinskih snaga, koje su već pretrpjele velike gubitke i koje zacijelo nemaju mogućnost ubacivanja u borbe novih desetaka ili stotina tisuća vojnika odnosno zamjenjivanja poginulih, ranjenih i iscrpljenih postava novim postavama.

Putin u škripcu, Zelenski u vrlo teškoj poziciji, ništa se ne može isključiti

Politički gledano, Putin jest u škripcu, ali je i Zelenski, nakon više od stotinu tisuća poginulih i nakon nemjerljivo teških demografskih i materijalnih šteta, u teškom položaju. Ima premalo manevarskog prostora, a ne smije pomišljati na uzmak ni odustajanje od rata s ciljem oslobađanja preostaloga okupiranog teritorija. No ostvarenje tog cilja nije na vidiku. Prihvati li pregovore, njegova opozicija moći će ga pitati: Pa zašto ih nisi prihvatio prije, nego nakon tolikih žrtava, razaranja i šteta? Ustraje li pak u ratu, moglo bi se dogoditi da dođe i do djelomičnog ili šireg preokreta na ratištu, za Ukrajinu nepovoljnoga. I ruskom predsjedniku Putinu visi nad glavom Damoklov mač neuspjeha i mogućega svrgavanja.

U takvoj situaciji ogorčene vojno-političke „borbe na život i smrt“ ne može se stoga ništa sa sigurnošću isključiti, ponajmanje posezanje za ’prljavim’ ratnim sredstvima. Jedno od njih moglo bi biti i izazivanje havarije u nuklearnoj elektrani Zaporižje, koja je znatno većeg kapaciteta od Čornobilja, a i rušenje brana, razaranje hidroelektrana i termoelektrana i tko zna što još.

Ni stanje na ratištu, ni realne perspektive za sljedeće razdoblje, a ni širi geopolitički odnosi ne daju dovoljno razloga za zaključak kako je rat u Ukrajini u osnovi riješen u njezinu korist. To što se rat vodi na njezinu tlu, te ukrajinska zemlja biva razarana i onesposobljavana, jedna je od najvećih ruskih prednosti. Sve u svemu, Rusija i dalje ima više vojnih i drugih aduta od Ukrajine u međusobnom nadjačavanju s Njom i sa Zapadom te ju ne bi bilo dobro podcijeniti. Zapadni informativni rat stvara djelomice iskrivljenu sliku stvarnoga stanja pa  može i Ukrajince i nas ostale zavarati. Duga hladna zima svakako će biti, i već jest, vrlo neugodna. Osim toga, nekim zapadnim silama postaje iz raznih razloga sve više u interesu zaključiti rat kakvim-takvim mirovnim sporazumom. U takvoj konstelaciji, Zelenskom ne će biti lako vući daljnje poteze – pogotovu ne one za koje ne će dobivati potporu najmoćnijih zapadnih saveznika.

Naslovna slika: Nuklearna elektrana Zaporižje na rijeci Dnjepar/Dnipro, u kojoj jedna ili druga strana mogu izazvati havariju sa strašnim posljedicama

Šiljo, Hrvatsko nebo