Stjepan Androić: Međuovisnost nataliteta, roditeljstva i rada

Njemački primjer

Država ima više mogućnosti stimuliranja roditeljstva, čime može više utjecati i na povećanje nataliteta. Međutim, problem izbjegavanja roditeljstva ne može se rješavati parolama ni povremenim kampanjama.

Nedostaje stvaranje stalnoga ozračja da će roditelji, ali i svi drugi koji se skrbe o djeci, imati tijekom odrastanja djece sustavnu i stalnu prateću skrb države. Treba imati na umu da je roditeljstvo časna i odgovorna obveza koja zahtijeva žrtvovanje i odricanje svih sudionika u odgoju i obrazovanju djece od rođenja do odrastanja, odnosno do spremnosti za samostalan život i rad. Riječ je o roditeljstvu u širem smislu, a ne samo o majčinstvu, jer podizanje djece uz radost zahtijeva dugotrajna odricanja i žrtvovanja, ne samo očeva i majki, nego i djedova, baka, braće i sestara, usvojitelja, skrbnika i drugih.

Pritom nije moguće uvijek primijeniti ista mjerila i iste propise, ali je moguće na različitim područjima društvene i državne odgovornosti olakšati podizanje i školovanje djece. Bitno je da oni koji se nalaze u funkciji roditeljstva budu sigurni u stalnost primjene mjera i danih obećanja, neovisno o promjenama vlasti, kada se zbog promjena ili neprimjenjivanja propisa neka prava uvode ili mijenjaju na lošije, pa čak i ukidaju. Tako je bilo i sa statusom »majke odgojiteljice«. Prvim Zakonom o radu obećavalo se priznavanje mirovinskoga staža majkama s četvero ili više djece.

To pravo nikada nije ostvareno, a trebalo je proći dvadesetak godina da bi se mirovinskim zakonom priznavalo po šest mjeseci staža za svako dijete. Međutim, to nije dovoljno kao neka trajna pomoć u obnašanju funkcije roditeljstva, nego je više neka nagrada, odnosno satisfakcija.

Slično vrijedi i za razne novčane pomoći povodom rođenja djeteta, koje daju lokalne zajednice ovisno o svojim materijalnim mogućnostima. Takve su pomoći za svaku pohvalu jer su dobrodošle, ali zbog svoje jednokratnosti ne daju stalnu sigurnost. Osim toga takve su pomoći vrlo različite pa bogatije sredine postaju poželjnije za mlade roditelje od ruralnih, u pravilu siromašnijih sredina, koje se posljedično još više prazne. Slična je situacija i s dječjim vrtićima, a osobito školama, gdje siromašnije lokalne zajednice nisu u mogućnosti osigurati djeci tople obroke.

Hrvatska u svemu tome godinama zaostaje za drugim europskim državama, primjerice Njemačkom ili Italijom. Najbolje se to može vidjeti na primjeru Njemačke. Tamo su Zakonom o mirovinskoj reformi već 1992. g. ugrađeni propisi o mirovini za odgoj djece. Korisnost tih propisa dobro je poznata građanima povratnicima s rada u Njemačkoj. Njihov zakon priznaje jednomu roditelji poseban staž za razdoblja odgoja svakoga djeteta u njegove prve tri godine i smatra se da su za to razdoblje uplaćeni doprinosi iako roditelj nije u tom razdoblju radio. Ako je više roditelja zajednički odgajalo djecu, staž za odgoj djece pripisuje se jednomu roditelju. Ako je u tom razdoblju od tri godine roditelj počeo odgajati još jedno dijete po kojem mu pripada pravo na staž za odgoj djece, produžuje se staž i za to dijete, kao i za svako iduće dijete.

Njemački mirovinski zakon rješava i problem staža među rastavljenim supružnicima kada jedan od supružnika nije radio zbog odgoja djece. Tada se često događa da majka (najčešće) nije duži broj godina radila, možda baš zbog toga što se jače posvećivala odgoju i podizanju djece (čest slučaj kod većega broja djece). Dakle rastavom, makar je priznat staž za odgoj djece, majka ostaje bez staža za veći broj godina. U tom slučaju staž se dijeli i dio staža supruga uračunava roditelju koji nije radio. Očito je da se takvim odredbama dodatno štiti i vrjednuje rad onoga roditelja koji nije radio zbog odgoja djeteta.

U Hrvatskoj se još uvijek zanemaruje, a u slučaju rastave i kažnjava roditelja koji nije radio zbog posvećivanja pojačanomu odgoju djece. Dakle, kod Nijemaca se ne izdvajaju posebno obitelji s četvero ili više djece i jednaka su prava radi li se o obitelji s jednim djetetom ili više djece. Treba još napomenuti da posebnu dodatnu zaštitu imaju i obitelji s djecom koja imaju teškoće u razvoju.

Ipak najveću sigurnost u podizanju djece, a time i donošenju odluke za više djece, daje u Njemačkoj pravo na doplatak za djecu, koje nije uvjetovano imovinskim cenzusom. Doplatci za djecu znatno su veći, a bez imovinskoga su cenzusa i sigurniji kao trajno pravo djece. Djecom se smatraju vlastita djeca, pastorčad i usvojena djeca koja žive u kućanstvu, unučad te braća i sestre, sve do 18. godine.

Tom usporedbom, a gledajući na sve naše dosadašnje izmjene i dopune brojnih zakonskih propisa, daje se poruka državi da bi trebala jače štititi položaj roditelja u radnom odnosu i pojačati zaštitu djece tako da zaštita bude trajna tijekom odgoja i obrazovanja djece. To se prije svega odnosi na izmjene i dopune propisa o radu i mirovinama, doplatcima na djecu, ali i na propise o predškolskom i osnovnom obrazovanju. Svi bi trebali biti međusobno sinkronizirani. Na tu potrebu upućuju i sadašnji protesti odgojitelja u dječjim vrtićima, kao i pitanja toplih obroka za djecu siromašnijega imovnoga stanja.

 Stjepan Androić, Glas koncila/https://www.glas-koncila.hr/Hrvatsko nebo