Što se zaista dogodilo 17. rujna 1975. u Paromlinskoj ulici u Zagrebu?

Vrijeme:6 min, 40 sec

Nova knjiga o djelovanju Udbe (do 1966.), odnosno Službe državne sigurnosti (od 1967.) i njezinom utjecaju na živote osumnjičenika u operaciji „Paromlin“ 1975. dolazi iz pera povjesničara Josipa Mihaljevića s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu. Ova knjiga posebno se osvrće na ulogu Vinka Markovića, osobu koja možda nije poznata široj javnosti, ali je savršen primjer surovosti nekadašnjega sistema prema neistomišljenicima. Knjiga odgovara na pitanje što se zapravo dogodilo u Paromlinskoj ulici u Zagrebu 17. rujna 1975., ali i kako se taj slučaj odrazio na živote osumnjičenika, kasnije i osuđenika, za eksploziju toga dana. Spomenuta eksplozija dogodila se u zgradi Kreditne banke te je predstavljena kao neuspjeli pokušaj atentata na Josipa Broza Tita koji je dan prije boravio u Zagrebu.

 

Tko je bio Vinko Marković, jedan od osuđenika?

Marković je bio sasvim običan obiteljski čovjek, zaposlenik u PIK-u Borinci u kojemu je, uz manje prekide, radio do odlaska u pritvor 25. rujna 1975. Pod prismotrom SDS-a, u okviru operacije „Bosut“, nalazi se od 1973. zbog povezivanja s Tvrtkom Milošem koji je imao veze s hrvatskim emigrantima. Markoviću je prilikom odlaska u pritvor 1975. pretresen stan prilikom čega su pronađeni neki vjerski predmeti (slike i knjige), ali i knjige s trobojnicom bez socijalističkih obilježja, što se u ono vrijeme smatralo neprimjerenim. Obavljen je i pretres Markovićeva ureda u PIK-u Borinci te je pritvoren i ispitan. Dva dana kasnije naveden je u krivičnoj prijavi protiv osam osoba zbog navodnih veza s ekstremnim emigrantskim organizacijama. Početkom studenoga prebačen je u zagrebački zatvor te je putem do Zagreba, ali i tijekom boravka u zatvoru redovito maltretiran te su mnoge njegove izjave dobivene pod prisilom. Zanimljiv je podatak da su prvotne Markovićeve izjave u kojima nije govorio ono što je odgovaralo istražiteljima, dakle one do 5. studenoga, nestale. Sudeći prema tom podatku, netko bi mogao misliti da istražitelji nisu uzimali izjave od Markovića u prvoj fazi istrage, ali to, naravno, nije istina.

Izjave Tvrtka Miloša kao glavni „dokaz“ krivnje Vinka Markovića

Tvrtko Miloš, jedan od optuženih u operaciji „Paromlin“, od 1973. nalazio se pod stalnim nadzorom SDS-a u okviru akcije „Trešnjevka“, a isto tako i njegovi kontakti s područja Vinkovaca. Miloš je i 1965. bio zanimljiv represivnim tijelima zbog oca Petra koji je 1945. emigrirao i živio u Klagenfurtu. Miloš se našao u trodnevnom pritvoru te, nakratko i vjerojatno pod prisilom, postao suradnik Udbe izvještavajući o susretima s ocem i članovima obitelji. Potkraj 1966. izbrisan je iz evidencije suradnika. Njegove prisilom iznuđene izjave koje je davao tijekom istrage smatrane su glavnim „dokazom“ krivnje Vinka Markovića tijekom suđenja.

Marković je tijekom svoga boravka u zatvoru redovito imao podmetnute doušnike SDS-a u svojoj ćeliji koji su redovito izvještavali o svemu što bi on govorio. Prošao je i kroz određenu torturu glede svoga obavljanja posla jer su ga željeli prikazati kao privrednoga kriminalca, a u optužnici od 17. ožujka 1976. našao se kao sedmooptuženi od 13 optuženika za udruživanje u ilegalnu terorističku organizaciju. Autor navodi i podatak da su, vezano uz operaciju „Paromlin“, do kraja studenoga 1975. čak 73 osobe lišene slobode. Tijekom suđenja SDS je redovito podmetala odvjetnike, a kako pet mjeseci nakon eksplozije nije bilo željenih rezultata, istraga se usmjerila na Tvrtka Miloša kao prvoosumnjičenoga. Miloš je u ožujku 1976. priznao krivicu, ali to „priznanje“ je došlo pod prisilom, što je potvrdio i jedan od optuženika (Antun Zink).

Presude Okružnoga suda u Zagrebu i život u zatvoru

Presudom Okružnoga suda (18. lipnja 1976.) 11 od 13 optuženika dobilo je kazne zatvora u trajanju od 8 mjeseci do 20 godina zatvora. Vinko Marković osuđen je na 8 godina zatvora. Cijeli slučaj dobio je manju medijsku pozornost, a zanimljivo je da je Jugoslavija sedamdesetih i osamdesetih godina bila država s ponajviše političkih zatvorenika u Europi. Vinko Marković na odsluženje zatvorske kazne odveden je u KPD Stara Gradiška 20. lipnja. Više se puta i na razne strane (bezuspješno) žalio na presudu suda. Vrhovni sud SRH u veljači 1977. potvrdio je presudu Okružnoga suda u Zagrebu, a Marković je dva mjeseca kasnije dobio rješenje o otkazu te je time njegova poslovna karijera prisilno okončana. Unatoč svemu što se dogodilo, Marković je (naivno) vjerovao u Savez komunista te se nadao da će sve ipak završiti pozitivno po njega. Vrhovni sud SRH trećestupanjskom presudom u travnju 1978. potvrdio je osuđujuću presudu za udruživanje u ilegalnu organizaciju, a ukinuo dio koji se odnosi na postavljanje mine. Nekim optuženicima smanjene su kazne, Markovićeva je ostala ista. Ubrzo je petorici prvooptuženih ponovljeno suđenje, a cijelo vrijeme Miloš je bio prisiljavan davati lažne iskaze te su tijekom istrage nestajali određeni dokazi. Presudom Okružnoga suda 1. veljače 1979. Tvrtko Miloš, Antun Zink i Josip Pemić optuženi su za postavljanje mine te osuđeni na 15 godina zatvora.

Tijekom svoga boravka u zatvoru Marković je nekoliko puta odbio da se napiše molba za njegovim pomilovanjem jer je smatrao da bi time priznao krivicu za nešto za što se nije smatrao krivim. Iz zatvora je izašao u ožujku 1983. te je i dalje praćen. Boravak u zatvoru ostavio je velike posljedice na njegovo zdravlje. Jedno vrijeme bio je stečajni upravitelj hrvatske filijale tvrtke „Marles“, nakon čega je postao direktorom Poljoprivrednoga poduzeća Retkovci. Preminuo je u prosincu 1999. nakon duge i teške bolesti. Svi osuđeni u operaciji „Paromlin“ na slobodu su izašli do 6. siječnja 1990. Autor u zaključku ne isključuje opciju da je cijeli slučaj SDS namjestila te navodi kako su u povijesti svoga djelovanja imali praksu namještanja krivičnih djela. Osim navedenoga, SDS je namjerno poticala radikalizam hrvatskih ekstremista u emigraciji kako bi se ciljano diskreditirala cijela politička emigracija i pokrenuli kazneni postupci. Autor ne isključuje opciju da je bombu možda postavio netko drugi od hrvatskih nacionalista, ali isto tako ne isključuje mogućnost da ju je možda postavila sama SDS (za što trenutno nema izravnih dokaza).

Suradnici SDS-a i stanje u javnom tužiteljstvu

Valja napomenuti još neke zanimljive podatke koje donosi ova knjiga. Naime, zanimljiv je podatak da se pod prismotrom SDS-a u SRH tijekom druge polovice sedamdesetih nalazilo oko 1500 do 2000 ljudi. U isto vrijeme SDS RSUP SRH imala je preko 800 suradnika, a podatci iz 1978. govore o 862 suradnika. SDS SRH krajem osamdesetih imala je oko 850 djelatnika i 800 suradnika i operativnih veza što govori u prilog tome da je riječ o vrlo dobro umreženoj službi koja je bila u stanju pod prismotrom držati velik broj ljudi. Zanimljivi su i autorovi podatci koji govore o javnom tužiteljstvu, odnosno podatak da je čak 94 % (!) javnih tužitelja i njihovih zamjenika na razini SFRJ bilo članovima Saveza komunista. Na razini SRH, prema podatcima iz 1976., taj je postotak iznosio 86 %. Ovi i mnoštvo drugih podataka o djelovanju Udbe/SDS-a i operaciji „Paromlin“ nalaze se na preko 400 str. pomno i vrlo čitko napisane knjige u kojoj se nalazi mnoštvo korisnih slikovnih priloga. Na kraju knjige nalazi se i popis korištene građe u koju se ubraja mnoštvo arhivske građe, izvora, obavljenih razgovora sa sudionicima, te literature.

Kako bih čitateljima ovoga članka barem malo olakšao mentalno procesuiranje ove teške priče, odlučio sam se na kraj teksta ubaciti jedan vic imajući na umu da se u vrijeme Titove Jugoslavije za viceve protiv sustava završavalo na robiji, jednako onako kao što je novinarka židovskoga porijekla Jennie Lebel, tada 22-godišnja djevojka, završila dvije i pol godine na robiji zbog ispričanoga vica. Ovdje ne donosim taj vic, već jedan o Udbi/SDS-u koja je tema ove knjige, a javnosti je poznat iz izjave jednog od bivših saborskih zastupnika.

Vic glasi ovako:

  • Zašto su bivši udbaši najbolji taksisti?
  • Zato što ti već znaju ime i adresu!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ivan Samardžija

Povezani sadržaji:

UDBA – ima li (joj) kraja?!

NAJBLIŽI SURADNIK ALIJE IZETBEGOVIĆA DŽEMALUDIN LATIĆ: Muslimanija će obuhvaćati 23 posto teritorija BiH, Islamska zajednica je leglo Udbaša

 

Ivan Samardžija, Identitet.hr/https://identitet.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori