Svi Sveti i Dušni dan: Putujuća Crkva proslavlja pobjedničku Crkvu, a moli za trpeću Crkvu

Vrijeme:10 min, 22 sec

 

Realnost vezana za svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan

Čini mi se da postoji veliki raskorak između onog što Katolička crkva naučava o svetkovini Svih Svetih i Dušnog dana – spomena svih vjernih mrtvih, i onoga što vjernici znaju, i provode te dane u praktični vjernički život. Vjernicima je možda poznato da postoji „ zemaljska“ i „nebeska“ Crkva. Da smo mi živi „zemaljska“ Crkva. A da općinstvo svetih na nebu zovemo „slavna“ ili „pobjednička“ Crkva. Ako to znaju, već je puno u odnosu na konstantnu propagandu kada se svetkovina Svih Svetih zvala dan mrtvih. Zna se iz kojeg razloga. Rijetki su vjernici koji još dublje poniru u teološko značenje svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana. Možda su za to krivi propovjednici, župnici, koji dovoljno i jasno ne propovijedaju katolički nauk. Rijetko koga ćete od anketiranih vjernika te dane čuti da postoji „ putujuća“, „trpeća“ i „slavna ili pobjednička“ Crkva. Zašto? Zato što vrlo mali broj vjernika zna za postojanje čistilišta, smisla čistilišta koje je „trpeća“ Crkva. Tijekom ta dva dana vjernici pretežno putuju, „ hodočaste“ od groblja do groblja, jer imaju svojih najmilijih pokojnika na različitim mjestima. Nažalost neki u posljednji čas, ili na sam dan svetkovine uređuju grobove. Neki uistinu na samu svetkovinu. Doduše ima i svijetlih primjera vjernika koji to čine puno ranije, nekoliko dana prije Svih Svetih. Teološki gledano mi smo „putujuća“ Crkva koja se na poseban molitveni način, preko euharistije i osobne molitve spaja sa „proslavljenom“ i „trpećom Crkvom. Obje Crkve su nebeske Crkve, stvarne, a nama nevidljive. Tijekom ta dva dana trebalo bi više vremena sa vjerničke strane posvetiti sudjelovanju na misnim slavljima. Nažalost crkve su tada poluprazne, a groblja prepuna. Anketirani preko elektronskih medija najčešće kažu: „ To je dan kada se sjećamo i mislimo na naše najmilije koji su nas napustili.“ Još nikoga od anketiranih nisam čuo da su ti dani prilika da preko Općinstva svetih razmišljamo o osobnoj svetosti, ili da te dane imamo izvrsnu priliku moliti za vjernike u čistilištu, ili u „ trpećoj“ Crkvi. Istina je da je teško ući u teološke dubine sasvim prosječnom vjerniku. Među posjetiteljima grobova kroz te dane ima podosta onih koji kao da ne vjeruju u uskrsnuće tijela i život vječni. Ono što je te dane lijepo je svakako poštovanje groblja, grobnih mjesta,  želja i zahvalnost prema onima koji su nas pretekli u životu i smrti. Uz lijepo uređen grob, lijepe cvjetne aranžmane, zapaljene lampaše, ne zaboravimo na sudjelovanje te dane barem u jednoj svetoj misi. Ne zaboravimo se pomoliti za „trpeću“ Crkvu, za one koji su u čistilištu. Da čistilište postoji svjedoče nam mnogi sveci Katoličke crkve, koji su imali vizije čistilišta i čistilišnih muka.

Općinstvo svetih

Općinstvo svetih (lat. communio sanctorum) duhovno je jedinstvo kršćana, kojeg čine kršćani na zemlji, kršćani na nebu i oni u čistilištu. Oni svi dio su jednog “mističnog tijela”, s Kristom kao glavom, u kojem svaki član pridonosi za svoju dobrobit i dobrobit svih. Najstarija poznata upotreba ovoga izraza, koji se odnosi na vjerovanje u mističnu vezu živih i preminulih vjernika u potvrđenoj nadi i ljubavi potječe od sv. Niketasa iz 4. stoljeća; pojam od tada ima središnju ulogu u formulacijama kršćanske vjere. Vjera u Općinstvo svetih potvrđena je u apostolskom vjerovanju riječima: “vjerujem u općinstvo svetih”. Izričaj “općinstvo svetih” ima dva, usko povezana značenja: “zajedništvo u svetim stvarima, [“sancta” – “svetinje”]” i “zajedništvo između svetih osoba, [“sancta” – “sveti”]”. U teologiji se razlikuju tri stadija Crkve u kontekstu općinstva svetih. Vjernici koji još putuju zemljom u vječnu domovinu zovu se “putujuća Crkva”. Vjernici koji se još nakon smrti čiste od svoje grešnosti i ne uživaju potpuno nebesko blaženstvo zovu se “trpeća” Crkva (u čistilištu). Vjernici koji su, nakon zemaljske borbe, već postigli nebesko blaženstvo i uživaju u slavi Božjoj, zovu se “slavna” ili “pobjednička” Crkva.

Čistilište – purgatorium

Čistilište (latinski: purgatorium) je naziv za čišćenje duše nakon smrti, s ciljem postizanja svetosti potrebne za ulazak u raj. Ovaj pojam se pojavljuje gotovo isključivo u katoličanstvu kao dogma vjere. U književnosti, talijanski pjesnik Dante Alighieri, napisao je istoimenu knjigu u trilogiji Božanstvene komedije. U Bibliji se riječ “čistilište” nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta. O ovom se pojmu raspravljalo i prije Isusa Krista, u sklopu zbrinjavanja preminulih i molitve za njih. U judaizmu (Druga knjiga o Makabejcima 12,46) koji se smatra prethodnicom kršćanstva, smatralo se da molitva za preminule pridonosi njihovu čišćenju u zagrobnom životu. Katolička Crkva govori o čistilištu kao o otajstvenom obliku čišćenja za pokojnike, kojima pomaže molitva Crkve. To je smisao kršćanske solidarnosti Kristova tijela preko misa za pokojne. Ljudsko biće koje je umrlo kao grešnik ne može ući u Božje kraljevstvo bez čišćenja i kada njegov posljednji izbor ne vodi u pakao, nego prema nebu. Crkva nikad nije definitivno potvrdila postojanje limba, ali katolički vjernik ne smije nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom. Čistilište je definirano naukom katoličke vjere i svaki katolik mora vjerovati u postojanje čistilišta. Limb je plod teološke spekulacije, a ne objave. Govoreći o limbu većina misli na limb s djecom u koji navodno odlaze nekrštena djeca. Po tome bi ga trebalo razlikovati od limba o kojemu su govorili crkveni oci, u kojemu su dobri ljudi koji su umrli prije Isusova uskrsnuća čekali da im se otvore rajska vrata. Taj limb posebno se spominje u Svetome pismu (1 Pt. 3,19) i katolik u taj limb mora vjerovati. Limb s nekrštenom djecom u Svetom pismu ne spominje se i Crkva nikad nije službeno rekla da postoji. Ipak su brojni teolozi poslije srednjeg vijeka dokazivali da je takvo stanje logično i nužno. Iz Prve Petrove poslanice, glava 3, redak 19 i Druge knjige o Makabejcima, glava 12, redak 45, nazire se gdje Sveto Pismo izravno spominje čistilište, ili ako to stanje nije bilo čistilište, onda na mogućnost postojanja i nekog trećeg stanja koje je očigledno vrlo nalik čistilištu, jer se radi o dobrim ljudima, predodređenima za raj, u kojima ne postoji nikakva sklonost prema grijehu, koji su umrli prije nego što je, zahvaljujući otkupljenju ljudskog roda, raj otvoren, a do Isusova uskrsnuća raj nije bio otvoren nikome i dotad su se negdje nalazili negdje, nikako u paklu, a nekima nije bilo potrebno niti pročišćivanje (nije bilo iskrivljene ljubavi prema sebi).

Katolički nauk o čistilištu

Prema nauku Katoličke Crkve, ljudi koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti bit će podvrgnuti čišćenju kako bi mogli konačno ući u nebesku radost. Takvo čišćenje izabranih, koje ni po čemu nije slično kazni za osuđene, Crkva naziva čistilištem. Jedino duše bez grijeha mogu ući u raj, jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Otk. 21,27). Katolička doktrina o čistilištu temelji se na vjerovanju, da je Bog i milosrdan i pravedan. Budući da je Bog milosrdan, preminuli mogu zadovoljiti za svoje lakše grijehe i nakon smrti, ali kako je Bog i pravedan, preminuli ne mogu izravno u raj, dok se nisu očistili od svih grijeha. Samo duhovno potpuno čisti mogu biti u potpunom zajedništvu s Bogom u raju. Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, djelom izvršiti, mogu postići vječno spasenje. Svaki učinjen grijeh povlači za sobom dvije kazne – vječnu i vremenitu. Vječna se briše valjanom ispovijedi, odrješenjem grijeha u tom sakramentu, dok vremenita kazna ostaje. Ona se čisti ili za života prije smrti (pokorom, dobrim djelima), ili poslije smrti u stanju zvanom čistilište.

Molitva za pokojne u čistilištu – Biblija

Usto, nauk o Čistilištu oslanja se na običaj molitve za pokojne, o čemu govori opet Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak. 12,46). Pretpostavlja se da molitva pomaže preminulom na putu između smrti i ulaska u njegov konačni dom u vječnosti. U Bibliji se riječ “čistilište” nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta. U 16. poglavlju Evanđelja po Luki, Isus spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša. Preminuli bogataš nastojao je pomoći svojoj braći, iz čega se može zaključiti, da se pokojni mogu zalagati za žive ljude. Katolički katekizam tako zaključuje: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika« (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1030-1032. Vjerovanje da u zagrobnom životu postoje “privremene kazne sukladne nečijem ponašanju prije smrti” izraženo je u ranokršćanskom radu na grčkom jeziku poznatom kao “Josipov govor Grcima u vezi Hada”, koji se nekada pripisivao Josipu Flaviju, ali se sada vjeruje da ga je napisao Hipolit Rimski. Nauk o čistilištu bio je radikalan korak, koji je vjernicima dao novu nadu. Rijetki vjernici mogu se nadati, da će postati sveci, ali svatko se može kloniti grijeha, moliti i činiti djela ljubavi i milosrđa. Također svatko može činiti pokoru i popraviti učinjeno zlo te pomoći dušama u čistilištu svojom molitvom i na druge načine te tako biti most solidarnosti živih i preminulih.

Sveci o čistilištu

  1. “Vidjela sam svog anđela čuvara koji me naredio da ga slijedim. U jednom trenutku sam bila u maglovitom mjestu punom vatre u kojem je bila velika gomila duša koje su patile. Mnogo su molili, ali bez pomoći, za sebe; samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su njih palili mene uopće nisu doticali. Moj anđeo čuvar nije me ostavio ni na trenutak. Pitao sam te duše što je njihova najveća patnja. Jednom su mi odgovorili da im je najveća muka bila čežnja za Bogom. (…) [čula sam unutarnji glas] koji je rekao: “Moja milost ovo ne želi, ali pravda to zahtijeva” –  Sv. Faustina
  2. “Suočeni s Božjom savršenom svetošću, duše nekih preminulih osoba osjećaju se toliko jadne i nedostojne da mu se približe da se same podvrgavaju nezamislivo velikim i istovremeno mučenjima za osobno pročišćenje. Unatoč tome, sretne su jer znaju da su spašene. – Sv. Katarina iz Genove
  3. “Sine, cijeli život proveden u najgorim mučenjima je bolji nego jedan dan u čistilištu.” – Sv. otac Pio

Potpuni oprost za pokojnike na Svi Svete i Dušni dan

„ Početak mjeseca studenog u Crkvi je obilježen svetkovinom Svih Svetih i spomendana Spomena svih vjernika pokojnika. Crkva se u mjesecu studenom na poseban način pokazuje u svom otajstvenom zajedništvu – ona proslavljena na Nebu u zajedništvu svetih, trpeća koja okuplja duše vjernih preminulih koje se nalaze u čistilištu te putujuća ili vojujuća koja okuplja žive članove Katoličke crkve.  

Iznimno je djelo milosrđa moliti za duše pokojnika te za njih prikazivati žrtvu svete mise kako bi one što prije doživjele radost Neba te okončale čistilišne muke. U Katekizmu katoličke crkve stoji: „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem“ (br. 1030 – 1031).           

Potpuni oprost od vremenitih kazni za duše u čistilištu, dakle za pokojnike „koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti“ (usp. prethodni citat iz KKC), dio je duhovnog blaga Crkve te se vjernici žarko potiču da ih uključe u svoje molitve.           

Potpuni oprost za pokojnike čije su duše u čistilištu može postići onaj: a) tko pohodi groblje i u dane od 1. do 8. studenoga moli za pokojnike; b) tko na svetkovinu Svih Svetih (1. studenog) i na Spomen svih vjernih pokojnika ili „Dušni dan“ (2. studenog) ili po dopuštenju Ordinarija u nedjelju prije ili poslije pohodi crkvu ili oratorij i ondje, uz redovite uvjete koje je Crkva odredila za dobivanje potpunih oprosta (sakramentalna ispovijed i sveta pričest, moljenje Molitve Gospodnje i Vjerovanja na nakanu Svetog Oca).“

 

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije 31.10.2019.

Molitva za duše u čistilištu

Ponizno Te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti i otpusti siromašnim dušama što nisu žarkom ljubavlju i zdušnom željom tražile Tvoje kraljevstvo, nego su se često bogatile zemaljskim dobrima! Za pokoru i kajanje prikazujemo Ti veliku želju Tvoga preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojom je tražio da svi budu primljeni u Tvoje Sveto Kraljevstvo.

Vladimir Trkmić, Hrvatsko nebo

Povezano

Z. Gavran: Od pomora na proslavi „Noći vještica“ u Koreji do bezrazložnog obilježavanja „Noći vještica“ u Hrvatskoj – čemu sve to?

Facebook komentari

komentara

Odgovori