Damir Pešorda: Uvod u katastrofu

Vrijeme:3 min, 57 sec

 

Mislim da je prekasno za geopolitičke analize i da se rusko-ukrajinskom ratu može i treba govoriti na drukčiji način. To jednostavno više nije rat dviju država nego sve izvjesniji uvod u katastrofu. Naslova koji sugeriraju da je uskoro ne samo moguć nego i izvjestan nuklearni rat prepune su novine. Također i savjeta kako se ponašati u slučaju nuklearne katastrofe, pa tako u Jutarnjem listu u članku pod naslovom  KAKO PREŽIVJETI NUKLEARNI RAT Praktični savjeti kako ostati na životu za (ne)sretnike koji izbjegnu smrt u prvom valu detonacija hidrogenskih bombi piše: ”Eksplozija nuklearne bojeve glave snage pet megatona, poput kineskih interkontinentalnih projektila Dong Feng 5, iznad Zračne luke Dr. Franjo Tuđman izbrisala bi i veći dio Zagreba s karte.” Utješno, zar ne? Mislim, stanovnici se glavnog grada ne bi dugo mučili i izbjegli bi unaprijed osuđenu na neuspjeh igru preživljavanja. Koju je možda i uzbudljivo gledati na filmu uz kokice, no ne i u stvarnosti sudjelovati u njoj.

Ono što me posebice čudi pa i plaši jest lakoća kojom se o svemu tomu govori. S rezignacijom čitam internetske forume, komentatori koji se tamo pojavljuju, kako proruski tako i proukrajinski, kao da se vesele nuklearnom obračunu Zapada i Istoka. Tako jedni olako izbacuju parole po kojima Rusi imaju pravo pobiti sve Ukrajince jer odbijaju biti Rusi, a drugi pak da nuklearni rat nije previsoka cijena da bi Krim opet bio ukrajinski. Ako treba i protiv volje njegovih stanovnika. Onda svako malo upadne neki pametnjaković kako se ”siledžijama ne smije popuštati”. Načelo je naizgled neporecivo, međutim znamo da stvarnost baš i ne funkcionira tako, na žalost najčešće se događa upravo suprotno. Uostalom, da iza Ukrajine nije stao drugi ”siledžija”, popuštanja bi i te kako bilo. No, kolika će biti cijena američke podrške, vidjet ćemo kada ispostave račun. Sloboda ima cijenu, često je ta cijena tek promjena gospodara. Kada bi sve ostalo na toj, da tako kažem, konvencionalnoj razini, bio bi to ukrajinski problem, eskalira li – postaje problem cijeloga planeta.

Glede onih gore spomenutih suprotstavljenih komentatora, nisam naivan i znam da su mnogi od njih takozvani botovi, bilo da su programi ili stvarni ljudi u funkciji botova, ali to me ne čini mirnijim. Naprotiv! Ako ih netko organizira i plaća, onda to samo može značiti da su upravljači svijeta odlučili iz nekog razloga stvoriti atmosferu u kojoj je uporaba nuklearnog oružja prihvatljiva. Kao da im je nakana prorijediti ljude na zemlji, a tu smo već do grla u teorijama urote. Protočnost i količina informacija koje omogućuje suvremena tehnologija poljuljale su i dobrim dijelom pobrkala nekadašnji red i hijerarhiju pa tako sve teže postaje odvojiti pljevu od žita, mišljenje anonimnih komentatora natječe se na istom virtualnom bojnom polju s mišljenjima sve brojnijih i sve nepouzdanijih ”analitičara”. Ukrajinska kriza do kraja je razotkrila i smrt intelektualca o kojoj se već duže spekulira. Gdje su danas angažirani intelektualci, tzv. ”moralna savjest društva”, da dignu svoj glas protiv olakog potezanja nuklearnih argumenata!? Evo, nema ih u Rusiji jer je Putin autokrat, ali gdje su na Zapadu?

Nekoć se, ma što mislili o njima, čuo glas intelektualaca, osobito kada se radilo o opasnosti od nuklearnog oružja. Nakon što su dvije atomske bombe na Japan, ljudi su još dugo živjeli pod dojmom veličine razaranja koje su one izazvale. Za vrijeme Kubanske krize o opasnosti se govorilo puno ozbiljnije, danas – valjda i zbog razvoja medija – prevladava euforična, navijačka galama i propaganda. Kad stjecajem okolnosti dođe do nekog zapleta, stvari se dalje znaju razvijati i nekom svojom logikom, čak i protivno volji samih aktera. Hrvatska u tom kontekstu, bojim se, slijepo slijedi nešto o čemu se odlučuje drugdje. Istina je da smo relativno mala zemlja, ali ta poslušnost većim dijelom potječe iz naše zapuštenosti, zaostalosti uostalom. Kako reče pokojni Zvonimir Balog u jednom aforizmu: Toliko smo zaostali da ne vidimo ni tko nas vodi.

Bilo kako bilo, Hrvatska ne bi smjela po četvrti put u povijesti jurišati na Moskvu, pa i da je Rusija ultimativno zlo. Zvonimirova kletva snašla nas je navodno zbog odbijanja da s kršćanskim svijetom krenemo u rat za oslobođenje Kristova groba, međutim povijesno iskustvo nas uči da nas novovjeke nevolje naprotiv snalaze zbog odveć revnog pristajanja uz nadnacionalne pothvate i ”velike ideje”. Ukrajinu je potrebno pomagati novčano, oružjem i na svaki način, osim izravnog sudjelovanja u ratu, ali i zagovarati mir. Barem koliko je do nas, a znamo da se nas baš i ne pita. U svakom slučaju, ne bismo se trebali trsiti da zauzmemo što više mjesto na listi prioritetnih ciljeva. Premda, znajući kako ova zemlja funkcionira, nisam siguran da nećemo. Zato valjda u Jutarnjem listu, ne bez stanovite ponesenosti, onako temeljito i opisuju što bi se dogodilo sa Zagrebom ako bi ga pogodila atomska bomba.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori