Zvonimir R. Došen: Negativna baština ’demokratskoga Zapada’
Vrijeme:12 min, 15 sec
Kada je 1991. svima bilo jasno da je Sovjetski Savez pred kolapsom, američki predsjednik George H. Bush sve je činio da spasi truli komunistički imperij, kao što je svim silama pokušavao spasiti i Jugoslaviju. Kad je ukrajinski lider Leonid Kravčuk izjavio da će Ukrajina proglasiti nezavisnost, Bush je dojurio u Kijev gdje je 1. kolovoza održao govor, koji će poslije biti poznat kao “Chicken Kiev speach” (kokošji govor u Kijevu). Zbog golemog nuklearnog arsenala Sovjetskog Saveza Amerika je bila vrlo zabrinuta za sigurnosne implikacije koje će nastati poslie njegova kolapsa pa se Bush u svome govoru obrušio na Ukrajince vičući: “Sloboda nije isto što i nezavisnost. Amerikanci ne će podupirati one koji traže nezavisnost zato da vanjsku tiraniju zamijene lokalnim despotizmom. Amerikanci ne će pomoći one koji promiču samoubilački nacionalizam temeljen na etničkoj mržnji!”
Jedna od zagonetaka s kojom se suočavaju svi koji proučavaju rusku poviest jest impuls da sve što Kremlj radi pripišu golemom teretu ruske prošlosti i da taj teret uzmu kao najvažniji faktor za sve što se danas u Rusiji odigrava. Sedamdeset godina boljševičkoga komunizma bila je samo jedna međuigra u tisuću godina dugoj represivnoj autokraciji i ekspanzionističkoj politici Rusije.
Jedini je izuzetak onaj kratki period Gorbačovog i Jeljcinovog reformističkog predaha prije nego je Vladimir Putin Rusiju vratio na staru kolotečinu. I onim najskeptičnijim je postalo jasno da što se u Rusiji stvari više mienjaju to one više ostaju iste te da je iluzorno vjerovati da će se Rusija u 21. stoljeću imalo promieniti. Zato druge države, osobito europske, nemaju drugoga izbora nego radikalno promieniti odnose koje su imale s Gorbačovom i Jeljcinovom Rusijom i prilagoditi ih novoj situaciji.
Hitler, Staljin i tajni protokoli za okupaciju i podjelu Poljske
Kako bi opravdao svoje velikoruske aspiracije Putin se neprestano poziva na “jedinstvenu rusku poviest”. A o kakvoj jedinstvenoj poviesti on govori? Vjerojatno o onoj za koju je njegov mentor Iosef Visarionovič Đugašvili jednom rekao da ju je teško predvidjeti.
Kao i prije za vrieme sovjetske vladavine za Putina su činjenice ne onakve kakve stvarno jesu nego onakve kako ih on interpretira, ovisno o njegovim pogledima na trenutnu političku agendu.
To je slikovito 2015. ilustrirala polemika u Moskvi kako proslaviti sedamdesetu obljetnicu završetka 2. svj. rata.
U Ribbentrop-Molotov pakt, kojim su Hitler i Staljin 1939.godine dogovorili modus vivendi, bili su uključeni i tajni protokoli za okupaciju i podjelu Poljske i sovjetsku okupaciju baltičkih država. Kada su diplomati zapadnih država pokušali nagovoriti Staljina da se priključi protunacističkoj alijansi, on je to kategorički odbio. Poslije će svi boljševički lideri nijekati postojanje tih protokola i opravdavati naci-boljševik pakt, jer da je njegovim podpisivanjem SSSR dvie godine ostao izvan rata.
Kad je 1985. došao na vlast, Gorbačov je izjavio da su ti protokoli ne samo postojali, nego da su bili njegov najvažniji dio i otvoreno je kritizirao Staljina za podpisivanje pakta.
Trideset godina poslije, za vrieme priprema za sedamdesetu obljetnicu “ruske pobjede”, Putin javno brani taj nacističko-boljševički pakt i izbjegava odgovarati na direktna pitanja o tim protokolima.
Bushev „kokošji govor“ u Kijevu
Od kolapsa boljševičkoga SSSR-a Staljin je prošao nekoliko revizija. Za vrieme njegove krvave diktature živote je izgubilo više od 35 milijuna ljudi, među kojima i ogroman broj njegovih boljševika u onim poznatim čistkama 30-ih godina, a da se i ne spominje milijune onih nesretnika u stočnim vagonima odpremljenih u sibirske gulage.
Odmah poslie kolapsa SSSR-a u Rusiji je pokrenuta inicijativa za odkrivanje Staljinovih zločina i da se ruski narod počne ozbiljno suočavati sa tim dielom svoje poviesti.
Nevladine organizacije za ljudska prava počele su odkrivati tisuće masovnih grobova, podizati spomenike žrtvama i odkrivati istinu o komunističkim zločinima.
Ali čim je Putin došao za predsjednika, službeno mišljenje o Staljinu počelo se opet mienjati. Uzprkos njegovim groznim zločinima on je za Putina bio “uspješan upravitelj i patriot”. Podizanje spomenika milijunima njegovih žrtava 2015. zabranjeno je, a Staljin je u školskim knjigama postepeno rehabilitiran kao “veliki vođa koji je učinio da sviet Rusiju poštiva i da je se boji“.
Kada je 1991. svima bilo jasno da je Sovjetski Savez pred kolapsom, američki predsjednik George H. Bush sve je činio da spasi truli komunistički imperij, kao što je svim silama pokušavao spasiti i Jugoslaviju. Kad je ukrajinski lider Leonid Kravčuk izjavio da će Ukrajina proglasiti nezavisnost, Bush je dojurio u Kijev gdje je 1. kolovoza održao govor, koji će poslije biti poznat kao “Chicken Kiev speach” (kokošji govor u Kijevu). Zbog golemog nuklearnog arsenala Sovjetskog Saveza Amerika je bila vrlo zabrinuta za sigurnosne implikacije koje će nastati poslie njegova kolapsa pa se Bush u svome govoru obrušio na Ukrajince vičući: “Sloboda nije isto što i nezavisnost. Amerikanci ne će podupirati one koji traže nezavisnost zato da vanjsku tiraniju zamijene lokalnim despotizmom. Amerikanci ne će pomoći one koji promiču samoubilački nacionalizam temeljen na etničkoj mržnji!”
U prosincu 1991. ukrajinski je narod na referendumu s 90% glasova glasovao za nezavisnost. U iztočnim provincijama Doneck i Lugansk za nezavisnost Ukrajine glasalo je 83%, a na Krimu 54%. Par dana poslije u lovačkom domu u šumi Belaveža kod Minska sastali su se Boris Jeljcin, Leonid Kravčuk i bjeloruski lider Stanislav Šuškevič. Na tom sastanku ruski su predstavnici predlagali da se SSSR održi u obliku jedne nove Slavenske Unije. Kravčuk je bio uporan da Ukrajina iz ruševina SSSR-a izađe kao nezavisna država. Poslie dvodnevnog natezanja podpisan je ugovor kojim je SSSR prestao postojati, a podpisan je ugovor o osnivanju Zajednice Nezavisnih Država. Tim ugovorom zagarantirano je poštivanje granica i teritorijalnog integriteta svih nezavisnih država.
Kako se rješavalo sukcesiju Sovjetskog saveza, status Ukrajine, sudbinu nuklearnog oružja i crnomorske flote
Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev nazvao je predsjednika George-a Busha. Bush je bio bijesan kad je čuo da je SSSR-a de facto nestalo.
Tri najvažnija pitanja u novim okolnostima bila su: nuklearni arsenal, podjela i razmještanje Crnomorske flote i poluotok Krim.
Nestankom SSSR-a i proglašenjem nezavisnosti Ukrajina je postala treća po redu najjača svietska nuklearna sila, s 2.000 strateških bojnih glava i 2.500 taktičkog nuklearnog oružja.
To je u Bieloj kući prouzrokovalo alarm i pitanje kako Ukrajini oduzeti to oružje. Bit će ono jedno od najglavnijih u zadnjoj godini Buševe i prvoj godini Clintonove administracije. Amerikanci su bili odlučni da Rusija bude jedina nuklearna država na postsovjetskim prostorima.
Sumnjajući u ruske dobre namjere, Ukrajina je tražila od Amerike sigurnosne garancije poput onih koje imaju članice NATO-a, to jest da će Amerika Ukrajini priskočiti u pomoć ukoliko bude napadnuta od Rusije. Amerikanci su izjavili da je to nemoguće i predložili da Rusija Ukrajini obeća osiguranje. Amerikanci su inzistirali da se umjesto ’garancija’ upotrijebi ’osiguranje’ – jer su vrlo dobro znali da osiguranje i garancija nisu jedno te isto.
Na kraju, u siječnju 1994. Clinton je u Moskvi uporabom ‘mrkve i štapa’ prisilio Kravčuka da podpiše trilateralni ugovor (USA, Rusija, Ukrajina) za premještaj nuklearnog oružja iz Ukrajine u Rusiju. Ugovor je finaliziran u Budimpešti u prosincu te godine tzv. Budimpeštanskim memorandumom, koji su podpisale Ujedinjene Američke Države, Velika Britanija i Rusija. U memorandumu sve se tri podpisnice obvezuju da će “poštivati nezavisnost, suverenitet i (tada) postojeće granice Ukrajine, sustezati se od prietnja ili uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Ukrajine i tražiti izravnu intervenciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda da se pomogne Ukrajini u slučaju da ona postane žrtvom agresije”.
Kako kredibilne će biti te garancije, vidjet će se 2014. kad su Amerika, Britanija i UN mirno gledale rusku agresiju na Ukrajinu. U lipnju 1996. dva vlaka natovarena ostatkom strateških nuklearnih bojnih glava napustila su Ukrajinu i došla u Rusiju, gdje će to oružje biti “razmontirano”.
Crnomorska je flota bila jedno od najpriepornijih pitanja između Rusije i Ukrajine. Ovaj “dragulj u ruskoj kruni” osnovao je u osamnaestom stoljeću notorni princ Grigorij Potemkin. S glavnom bazom u Sevastopolju, flota je poslie razpada SSSR-a imala 350 brodova i posadu od 70.000 mornara.
Rusija je bila udlučna da i poslie 1991. bude glavna pomorska sila u Crnome moru, a Ukrajina, koja je tada ruskom Gazpromu bila dužna tri milijarde dolara, nije imala jaku podlogu za pregovaranje.
Natezanja između ruskih i ukrajinskih mornaričkih zapovjednika na Krimu u prvim godinama poslie kolapsa SSSR-a znala su biti vrlo smiješna. Kako su tada na brodovima bile izvješene zastave obiju država, Ukrajinci bi navečer skidali ruske a ostavljali svoje, a Rusi bi ujutro skidali ukrajinske a dizali svoje, a onda bi “odozgo” došlo naređenje da se podignu obje.
Na koncu 1997. Boris Jeljcin i Leonid Kučma podpisali su dogovor o podjeli flote, s time da Ukrajina Rusiji iznajmi jedan dio baze u Sevastopolju gdje će ruski dio flote ostati do 2017. godine.
Rusija će najam platiti oprostom diela novca koji Ukrajina duguje Gazpromu.
Ali kada je 2010. za predsjednika Ukrajine postavljen Putinov pajdaš Viktor Janukovič, on je rok najamnine produžio do 2042. godine, i to bezplatno.
Simbioza starih globalista – američkih kapitalista, boljševika i nacista
Predsjednik Woodrow Wilson napisao je 1918. da je većina silnoga novca poslanoga iz Amerike u Rusiju završila u džepovima boljševika. Taj silni novac boljševicima su poslali Wall Street kapitalisti-globalisti John Rockefeller, Jacob Schiff, Elihu Root, J. P. Morgan i obitelj Harriman. Averel Harriman bit će za vrieme 2. svj. rata američki veleposlanik u SSSR-u.
Kad su ti kapitalisti početkom 1930-ih počeli strahovati od svietskog komunizma, zaključili su da bi bilo pametno financirati i jedan drugi blok i tenzije između ta dva bloka izkoristiti za maksimalan profit i kontrolu. Zato su počeli financirati Hitlerov nacionalsocijalizam. Među prvim i glavnim fundatorima nacista bili su i ovi iztaknuti američki kapitalisti: predsjednik banke City Bank, John J. McCloy; Odvjetnici Shroeder Banke, direktori Union Banking Corporation-a i Hamburg America Shipping Line, braća Allen i John Foster Dulles; te Prescot Bush (otac starijega Georgea Busha).
Poslie završetka 2. svj. rata McCloy je postavljen za visokog povjerenika okupirane Niemačke; John Foster Dulles postao je Eisenhowerov ministar vanjskih poslova (secretary of state); Allen Duless će postati najdugovječniji šef CIA-e, a Prescot Bush senator i jedan od glavnih utemeljitelja CIA-e.
Za vrieme svoje duge karijere, najprije u OSS (Office of Strategic Services), a onda kao direktor CIA-e, Allen Dulles je, uz mnoge druge, 1953. godine organizirao i državni udar u Iranu, kojim je s vlasti skinut demokratski izabrani premijer Muhamad Mosadek, zato što je namjerao nacionalizirati Anglo-Iranian Oil Co., i na njegovo mjesto postavljen je korumpirani šah.
Godinu dana poslije CIA je izvršila državni udar u Gvatemali, kojim je skinut demokratski izabrani predsjednik Jacobo Arbenz Guzman, zato što je htio nacionalizirati američku kompaniju United Fruit Co., koja je dugo vremena na najokrutniji način eksploatirala siromašne srednjoameričke državice. Allen Dulles bio je jedan od glavnih članova njezina upravnog odbora.
Poslie neuspjelog puča u Alžiru protiv generala DeGaule-a u proljeće 1961. i nekoliko neuspjelih pokušaja atentata na Fidela Castra, čija je kulminacija bio fijasko s “invazijom” u Svinjskom zaljevu (Bay of Pigs), Dulles je postao balast za američku vanjsku politiku i predsjednik Kennedy ga je na perfidan način izbacio iz službe. Navečer 28. studenoga 1961. Kennedy je Dullesa odlikovao Medaljom nacionalne sigurnosti, a idući dan Dulles i njegovi zamjenici Charles Cabell i Richard Bissell bili su prisiljeni dati ostavku. Dulles to Kennediju nikada nije oprostio i mnogi vjeruju da su on i podpredsjednik Lyndon B. Johnson bili glavni organizatori njegova ubojstva.
Samo tjedan dana poslie atentata novi predsjednik Johnson postavio je Dullesa za jednoga od sedam povjerenika tzv. Warrenove komisije za iztragu atentata.
Mnogima je bilo jasno da je Johnson Dullesa postavio zato da “upućuje” komisiju kako će izpitivati svjedoke i koja će im pitanja postavljati.
Zapadne “demokracije” opetovano spašavaju komunizam
Da ih Švicarska nije udomila, Amerika financirala, Njemačka financirala i iz Švicarske u zapečaćenom vagonu sprovela do Rusije, boljševici nikada ne bi bili kadri podignuti svoju revoluciju i Rusija ne bi postala centrala svietskoga komunizma.
Na završetku 2. svj. rata, kada je poražena nacistička Njemačka, jedini koji je shvatio da je za mir u svietu komunizam veća opasnost od nacizma i da mira ne će biti sve dok se i njega ne uništi bio je legendarni američki general George S. Patton. Kad je počeo javno govoriti da sada oružje treba okrenuti protiv te crvene nemani, bio je mučki ubijen. Kad je ’odkiveno’ da su Biela kuća, Senat, Kongres i sve druge američke institucije već godinama infiltrirane Staljinovim špijunima, američki politički bosovi nisu komunizam vidjeli kao veliku opasnost. Eleanor Roosevelt tada je izjavila da ona u to ne vjeruje jer “naš prijatelj Joe ne bi to nama učinio”. Poslie “zahlađenja” odnosa s boljševicima Amerikanci su počeli obilato pomagati kineske komuniste, koji bez njihove pomoći (200 milijuna dolara u zlatu) nikada ne bi bili došli na vlast i Kina danas ne bi bila još jedna opasna komunistička nuklearna velesila. Da ne zaboravimo, bez komunističke Kine ne bi bilo ni maloga, ali vrlo opasnog nuklearnog bureta, Sjeverne Koreje.
Transnacionalne (globalističke) organizacije
Jedna od starijih tzv. transnacionalnih organizacija za promociju globalizma, koju je pri koncu 2. svj. rata utemeljio američki predsjednik F. D. Roosevelt, jest organizacija Ujedinjenih naroda. Od 193 države članice glavnu rieč i pravo na veto ima samo pet “velikih”: Amerika, Vel. Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Prijašnji pokušaj stvaranja jedne takve transnacionalne organizacije, Lige naroda, nije uspio jer se američki Senat bojao da bi njezinom ratifikacijom bio ugrožen suverenitet Ujedinjenih Američkih Država.
Član Svietskog ekonomskog foruma (World Economic Forum) i Vijeća za strane odnose (Council of Foreign Relations) Nick Rockefeller jednim je svojim šaljivim (?) komentarom odkrio agendu Novoga svietskog poredka: “Konačni cilj je svakoga čipirati kako bi bankari i druge elite mogli upravljati svietom i kontrolirati čitavo društvo.” Mnogi su njegov komentar uzeli za šalu. Ali Rockefeller se nije šalio. Prije nekoliko dana Bill Gates je donirao 200 milijuna dolara za, kako kažu, međunarodne digitalne izkaznice, to jest za digitalnu kontrolu čitavoga pučanstva.
Kao i komunisti i nacisti, globalisti se drže one stare filozofije iluminata da cilj opravdava sredstva, iako mnogi od njih tumače da to nema veze s tom drevnom udrugom, a još manje s nacizmom ili komunizmom, koji su tu filozofiju rabili kao opravdanje za zločine koje su u njezino ime počinili.
Američka profesorica Janine Wedel u knjizi “Shadow Elite” (Sjenovita elita) opisuje globaliste kao “fleksijane”, transnacionalnu elitu pokretača i drmatora koja u isto vrieme služi kao biznis konsaltant, tink-tanker i savjetnik vlade, a njezina lojalnost često je fleksibilna.
Iako se oni kroz korporativne masmedije i podkupljene političare tome tobože rugaju, nema sumnje da „novi svietski poredak postoji i da nastavlja sa svojim dalekosežnim planovima”.
La démocratie est morte! Vive la démocratie!!!
Povezani sadržaj:
Zvonimir R. Došen/Hrvatsko nebo
