Šiljo: Zapad prema agresoru na Hrvatsku i BiH propagirao pacifizam!, a prema agresoru na Ukrajinu propagira militarizam!

Kada su pod zapovjedništvom Beograda bile oružano napadnute i na druge načine ugrožene Hrvatska i Bosna i Hercegovina, na Zapadu je prevladavalo pozivanje na pomirenje, na pregovore i bezube kompromise – kao pristup prevladao je pacifizam. Kada je pod zapovjedništvom Moskve napadnuta Ukrajina, na Zapadu se smjesta počelo propagirati suprotstavljanje agresoru svim raspoloživim nevojnim sredstvima te slanje oružja Ukrajini s ciljem da agresor bude poražen i na političkom i na ekonomskom i na vojnom polju – prevladao je militarizam. Dva međusobno posve suprotna pristupa istih.

Ljeto je i nije pravo razdoblje za duge tekstove. Ipak, ponešto se mora razmišljati i komentirati da umno ne zahrđamo. Istina, političke vijesti iz BiH, iz Hrvatske, iz Ukrajine, Europe i s drugih strana prestižu jedna drugu. No ostane li se samo na vijestima, svi ćemo se u njima izgubiti. Kao što majmuni skakuću po granama, tako i vijesti skakuću po našim ganglijima i moždanim centrima i vijugama. Prave nered u glavi. Onemogućuju sređivanje misli. I brišu pamćenje onoga od jučer, kamoli ne onoga iz prošlosti.

Moramo podsjećati i na ono kako je bilo prije i uspoređivati jedno s drugim

Zato moramo podsjećati i na ono kako je bilo prije i uspoređivati ono nekoć i ono sada. Uzmimo, na primjer, odnos prema ratu.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i njegova nastavka u BiH predstavnici drugih država i organizacija stalno su pokušavali zaustaviti sukob među „zaraćenim stranama“. Inzistirali su na miru i pomirenju, na pregovorima i političkom rješenju prijepora i sukoba. Napadali su svaku pojavu „nacionalizma“ i isključivosti, onako generalno i od prigode do prigode. Napadali su najviše „nacionalistička vodstva“, „zadrte“ i „usijane“ glave, „ekstremiste“, primitivne „Dinarce“, ratoborne „Balkance“… Oni su, kao, bili krivi što je do „građanskog rata“ uopće došlo, a i zato što ne pristaju da se rat smjesta zaustavi.

Ukratko, inzistirali su na miru i pomirenju među „sukobljenim stranama“, tražili i nudili razne kompromise, popuštanja, predaje, po potrebi i izdaje… u korist mira i „suživota“, koji je tada bio na glasu kao jedna od najviših vrjednota i civilizacijskih postignuća te najvažniji cilj za koji se treba svim sredstvima boriti i izboriti.

Sasvim drukčiji odnos prema „zaraćenim stranama“ kod nas i u Ukrajini 

Pogledamo li kako se ti isti Zapadnjaci i neki drugi postavljaju prema oružanom sukobu u Ukrajini, vidjet ćemo da je odnos prema „zaraćenim stranama“ sasvim drukčiji nego onda kada smo mi ovdje vodili svoje ratove.

Kada je Hrvatska bila napadnuta, u pravilu se nije govorilo o „agresoru“ i „agresiji“, a i sve do dana današnjega inzistirali su mnogi na ocjeni kako je bila riječ o „građanskom ratu“. Za koji je svaka od „zaraćenih strana“ snosila ako ne jednaku, a ono svakako veliku odgovornost. I time imala veći ili manji udjel u sveopćoj krivnji „zaraćenih strana“.

U svakom slučaju, izostala je solidarnost s napadnutom stranom, sa zemljom na koju je izvršena nezakonita agresija. Izostalo je svrstavanje. Izostalo je razumijevanje. Izostala je kompasija. Otezano je priznavanje. Izbjegavano je imenovanje agresora i njegova stvarna osuda te učinkovita pomoć napadnutomu.

Nakon što je ove godine napadnuta Ukrajina, nijednoj zapadnoj metropoli nije ni časka padalo na pamet da bi izjednačivali krivnju „zaraćenih strana“. Naprotiv. Odmah se i od početka znalo tko je bezočni napadač, tko nedužna žrtva i što treba činiti. Dok je u ono doba slika o nama u bivšoj zajedničkoj državi bila „šatirana“, sada je čisto crno-bijela. Sada postoje isključivo dobri i isključivo zli. Nema ni podijeljene odgovornosti ni podijeljene krivnje. Nema, uglavnom, ni mirovnih posredovanja, u smislu inzistiranja da se „zaraćene strane“ posjedne za pregovarački stol. Nema mirovnih posrednika kao što su bili De Michelis, Cutileiro, lord Owen, Carrington, Stoltenberg i ostali – koji dolaze  i izrađuju zemljovide na kojima dijele Hrvatsku i BiH ovako ili onako na ova i ona područja te vrše pritiske na „sve sukobljene strane“ da svaka ponešto žrtvuje u ime „svetog“ zaustavljanja rata i postizanja političkog i ostalih kompromisa.

Embargo na uvoz oružja – kako bi rat što prije prestao; sada je obrnuto

Kada je Hrvatska bila napadnuta od JNA i raznih srpsko-srbijanskih paravojnih milicija od, samoproglašenih, obavještajnih, specijalnih i ostalih snaga koje su imale za cilj okupirati ju cijelu ili joj otrgnuti pola ozemlja, ispresijecati ju i raskomadati, to nije nailazilo ni na čiji otpor u međunarodnoj zajednici. Niti je uslijedila odmazda nakon recimo zločinačkog divljanja pod Vukovaru. Naprotiv, Hrvatskoj je odmah na početku rata, na razini UN-a, uveden embargo na nabavku oružja. Da ne bi mogla pružiti dovoljno jak otpor – kao bi rat što prije prestao. (Znamo kako je, kako i zašto g. 1995. prestao.)

Kada je Ukrajina napadnuta, demonstrirana je dosad neviđena solidarnost svih članica EU-a i NATO-a, i još nekih. Solidarnost u pomoći, solidarnost u sankcijama protiv agresora, pa i pod cijenu velike i neprocjenjive vlastite štete. Solidarnost u slanju oružja i drugih ratnih i ostalih potrepština. Solidarnost u financijskom pomaganju i u stvaranju golemog fonda za poslijeratnu obnovu već znatno razorene zemlje.

U svakom slučaju, nema embarga na isporuke oružja Ukrajini kao što ga je bilo prema nama. Naprotiv, toj se istočnoeuropskoj zemlji dostavljaju velike količine raznih oružja i strjeljiva. Nije cilj zaustaviti rat, još manje dopustiti Rusiji da okupira tu zemlju. Naprotiv! Za cijenu se, ovaj put, ne pita. Niti se broje žrtve. Niti se radi na pomirenju. Niti se izjednačuje krivnju među “sukobljenim stranama”. Nema simetrije. Ima samo totalne asimetrije.

Od pacifizma do militarizma

Najkraće rečeno: Kada su pod zapovjedništvom Beograda bile oružano napadnute i na druge načine ugrožene Hrvatska i Bosna i Hercegovina, u (zapadnoj) međunarodnoj zajednici prevladavalo je pozivanje na rješenje u pregovorima i pacifizam. Kada je pod zapovjedništvom Moskve napadnuta Ukrajina, u (zapadnoj) međunarodnoj zajednici smjesta se počelo propagirati suprotstavljanje agresoru svim mirnodopskim sredstvima te slanje oružja Ukrajini s ciljem da agresor bude poražen i na političkom i na ekonomskom i na vojnom polju – prevladao je militarizam. U tom je bitna razlika u dvama po sebi oprečnim pristupima istih (zapadnih) sila.

Povezani sadržaj:

Na današnji dan 1991. – Franjo Tuđman donio odluku da se blokiraju i zauzmu vojarne i skladišta ‘JNA’ u RH

Šiljo/Hrvatsko nebo