Nenad Piskač: „Emancipirani peder“ i njegova utopijsko revolucionarna svijest

U javnom prostoru pojavio se tekst pisan iz plitke unutrašnjosti ideologije „naših zajedničkih europskih vrijednosti“ Mislava Bagu je ubijala hrvatska homofobija. Ne smijemo šutjeti o tome – Index.hr. Autor, Viktor Zahtila, iskoristio je „iznenadnu smrt“ novinara Mislava Bage kako bi u javni prostor poslao nekoliko svojih slobodnolebdećih teza za koje bi, očito je iz teksta i konteksta, želio da postanu opće. Pritom je zaboravio navesti da priznata zajednička vrijednost može postati ono što je primjereno većini, a što je stoljećima u Europi bilo građeno na temelju grčke kulture, rimskoga prava i kršćanske uljudbe. Vrijednost manjine postaje utopijom kad ju manjina zamišlja kao obvezni standard. A nepodnošljivom postaje onoga trenutka kad se manjinska ideologija i njezine utopijske ideje pokušavaju ostvariti u realnom vremenu i prostoru. U tom pogledu navedeni tekst je paradigmatičan. Pogledajmo ključne teze Viktora Zahtile. Kulturalnu javnost one će podsjetiti na Umberta Eca (1932. – 2016.) i njegov poznati esej „Vječni fašizam“ (1995. godine napisan i predstavljen na sveučilištu Columbia, na hrv. preveo Damir Grubiša).

Što se pak tiče smrti novinara M. Bage (1973. – 2022.), portal Hrvatsko nebo reagirao je na nju u skladu s interesom javnosti u svojoj stalnoj rubrici Uskličnik – Kontroverzna smrt čovjeka s kojim je bilo ‘užitak raditi’ i interes javnosti – (hrvatskonebo.org). Stajališta iznesena u tom tekstu od 19. kolovoza ove godine aktualna su i danas.

Kontroverzna smrt čovjeka s kojim je bilo ‘užitak raditi’ i interes javnosti

Najvažnije je ovo: Nema cjelovite informacije o smrti javne osobe premda je u ovom slučaju cjelovita informacija nedvojbeni interes javnosti za čiju afirmaciju se zalagao i nesretni M. Bago. Rupu nastalu zbog izostanka objektivne informacije sada pokušava zakrpati „emancipirani peder“ (V. Zahtila), kako se autor teksta sam predstavio. Ne pratim tu scenu, ali vjerujem mu.

Klasika totalitarizama: Definiranje i ocrnjivanje izmišljenih neprijatelja

 1. Naslov je ključna teza! Naslov, dosljedno izvučen iz narečenoga teksta, sugerira kako Hrvatskom vlada „hrvatska homofobija“. Polazišna teza uvaženog autora jest: Hrvatska je neprijatelj, taj neprijatelj podmuklo ubija progresivne i emancipirane. Antiteza ovoj tezi bliža je objektivnoj istini: Hrvatska je tolerantna prema svima (znatno manje prema svojoj supstanci, razlogu i svrsi postojanja). Naslov, nadalje, nedvosmisleno sugerira kako je M. Bago duže vremena ubijan. Jedina službena informacija izvršne vlasti tolerantne Hrvatske o njegovoj smrti kaže samo to da je „iznenada preminuo“ i da je „bio užitak s njime raditi“ (A. Plenković na sjednici Vlade Republike Hrvatske), što isključuje iznesenu tezu o postupnom, skoro pa sustavnom ubijanju navodne počiniteljice ubojstva – imenice ženskog roda – „homofobije“, ma gdje bila. Uz nju nakalemljen prevažan je, dakako, pridjev – „hrvatska“, ovdje upotrjebljen u protuhrvatskom kontekstu teksta. Hrvatska je etiketirana.

 2. Homofobije, pa ni hrvatske homofobije nema bez homofoba. Homofobi su „naporni nametnici“, „opsjednuti su pederima jer su i sami latentni homoseksualci, ljubomorni što se mi možemo seksat s kim god i kako god hoćemo – dok oni ne mogu“. Teza je: Homofobi su neprijatelji, treba i njih ih etiketirati. (Povijesna je i istinita usporednica s totalitarizmima: Nacionalsocijalisti i velikosrbi Židove su nazivali „nametnicima“ prije negoli su posegnuli za „konačnim rješenjem“). Homofobiranje u kontekstu dosadašnjih poznatih i osuđenih totalitarizama čisto je etiketiranje neistomišljenika, neprijatelja, sa svrhom pretvaranja većine u poslušnu masu vladajuće manjine i njezine ideologije, a ponekad i radi njihove eliminacije iz javnoga života.

 3. Uz hrvatsku homofobiju i hrvatske homofobe među neprijatelje spadaju i „progresivni heteroseksualci“. Teza je odavno poznata: I korisne budale u konačnici su neprijatelji. U totalitarnoj praksi tu tezu najbolje ilustrira velikosrpska totalitarna ideologija i praksa, prema čijoj je interpretaciji i Ivica Račan, uvjereni jugokomunist, na kraju postao „ustaša“.

Svijet „emancipiranog pedera“ je, dakle, okužen i okružen heterogenim spektrom neprijatelja. Neprijatelj jest: država, neistomišljenik, istomišljenik – zapravo svi „znani i neznani“ (Carla del Ponte). Sve osobe oko „emancipiranog pedera“ potencijalno su sumnjive, a on je središte svijeta.

Drveno željezo: Otkrivanje javne tajne

Kad se, dakle, kako to primjećuje i Eco u svom eseju, definiraju neprijatelji, dalje je sve lako i jednostavno kao pekmez, bez obzira u kojem se obliku „vječni fašizam“ pojavljuje ili pod kojim se diskursom skriva.

 4. Četvrta teza izgrađuje osobnu revolucionarnu svijest. Autor svojim „vlastitim stavom“ želi poručiti „drugim pederima“ kako „se ne trebaju uvlačiti u šupak ljudima“. Posljedično –trebaju se „uvlačiti u šupak“ samo „pederima“. I to ne svima, već samo „autanim“ pederima. Oni su jedini pravovjerni. Dakle, ni među „pederima“ ni pravice, rekao bi Krleža. Odnosno, i među njima postoji hijerarhijska struktura. Autoru teksta treba zahvaliti za ovu spoznaju. Ona nije bezazlena, kako se na prvi pogled čini. Naime, ne znamo je li ta i takva hijerarhijska struktura spriječila cjelovitu informaciju o smrti M. Bage, ili pak neka druga. Nijednu mogućnost ne treba isključiti.

 5. Peta teza je također osobne naravi, ali ju nije moguće (više) u cijelosti provjeriti. Naime: „Mislav Bago se nije autao dok je bio živ“, no, „njegova homoseksualnost“ ne smije biti „vječna tajna“. Antiteza je do bola jednostavna i istinita: Bagina homoseksualnost je bila i ostala – javna tajna. Razotkrivanje javne tajne je stvaranje drvenog željeza. Drveno željezo V. Zahtile spada u najopsežniju uredničku rubriku – koš za smeće. Istina, čovjek se može mijenjati vlastitom voljom samo dok je živ. Dakle, za autora teksta i sve žive progresivne, emancipirane i one koji to nisu, još ima nade da će na vrijeme prepoznati nove oblike vječnoga fašizma. No, sve je manje nade da će hrvatska tolerantna javnost ikada dobiti cjelovitu informaciju o smrti osobe koju postumno zlorabi jedan „emancipirani peder“, što otvara opravdanu sumnju da su cjelovitu informaciju blokirali neemancipirani „pederi“. Oni koji se takvima javno ne deklariraju. Odnosno oni za koje ne znamo da su takvi, a imaju moć blokade ovoga „demokratskog standarda“ (cit. Uskličnik). Kakvi pak odnosi vladaju između autanih i neautanih, odnosno emancipiranih i neemancipiranih „pedera“ – ne znam ni na teorijskoj, kamoli praktičnoj razini, pa ne ću nagađati.

 6. Šesta teza opet je iz domene izgradnje osobne revolucionarno progresivne svijesti. Evo kako to plastično izgleda na u iskrenom obliku: „Kao emancipirani peder neću dopustiti da još jedna gej osoba ostane zatajena u smrti“. Izgradnja revolucionarne svijesti kod svakog svjesnog revolucionara ne smije stati. Štoviše: „Zdrava individualnost, samopouzdanje, karizma i seksepil kale se kroz borbu, unutarnju i vanjsku“. Ovakva retorika ispala je iz komunističke „sveske“. Borba s unutarnjim i vanjskim neprijateljem vječna je tema svih totalitarizama.

 7. „Čovjeka se treba sjećati točno kakav je bio, a ne čuvati njegovu homoseksualnost kao prljavu tajnu koja baca ljagu na njegov javni imidž“. Teza je: I poslije smrti treba njegovati pozitivne tekovine naših palih boraca, makar se nisu na vrijeme autali – to jest prešli u otvorenu „revoljuciju“ (J. B. Tito). Propisivati koga i kako „se treba sjećati“ nije se dosjetio ni Adolf, ni Benito. Istina, dosjetio se Tito, iako nije bio „peder“, pače, bio je jugokomunistički homofob, croatofob i pedofil, ali mu je i totalitarna svijest i seksualna nastranost oproštena zbog viših ciljeva, naime, kaj, bio je čvrsto i radikalno na liniji teze broj jedan, vrhovnog aksioma „na ovim prostorima“.

Temelji koje totalitarizmi ne priznaju 

Ovdje su ovlaš osvijetljene samo neke teze iz javno plasiranog ideološkog pamfleta. Ima ih u tekstu još. Nemam, međutim, više vremena čeprkati po urednikovu košu za smeće u uredništvu Indexa. To zadovoljstvo, kao tolerantni i progresivni heteroseksualac, prepuštam zainteresiranim čitateljima svih orijentacija, kakve bile da bile. U svakom slučaju na kritiku iznesenih teza od mene su pozvanije osobe sklone istospolnim odnosima, one koju svoju unutarnju muku ne žele nametati u novi oblik vječnog fašizma, niti se pokoriti hijerarhiji i diktatu „emancipiranih pedera“ i njihovoj „progresivnoj“ ideologiji.

Hrvatska tolerantna javnost još očekuje cjelovitu informaciju o smrti Mislava Bage. Njega se, kao emancipirani i neemancipirani hrvatski državljani sjećamo kao tv novinara, a ne kao „pedera“. Sjećamo se i to da mu je na sprovod došao predsjednik Vlade, ministrica kulture i ministar unutarnjih poslova, što je prilično duboka progresivna poruka. Takvu čast, ne samo od ove Vlade, nisu dobili ni preminuli novinari i druge javne osobe od puno većega formata, uključujući i akademike. Tu čast, vjerujem, pokojnik je zaslužio kao novinar, a ne „peder“ (V. Zahtila). No, možda me V. Zahtila demantira.

Kao državljani slobodne hrvatske države imamo pravo na informaciju o okolnostima smrti svake javne osobe. Zbog izostanka cjelovite informacije u slučaju M. Bage ne prosvjeduju ni obični ni „emancipirani pederi“, ni progresivni heteroseksualci, ni profesionalne provladine udruge za ovo i ono. Nitko. Loše je kad javnost „informiraju“ osobe koje su spremne ideološki parazitirati čak i na tuđoj smrti, a nisu u stanju napisati ni običan nekrolog „prijatelju“, kamoli kritički osvrt na novinarski habitus preminulog novinara, a niti javno zatražiti osvjetljavanje okolnosti smrti. Nadam se da takva praksa nije trajni čimbenik „naših zajedničkih europskih vrijednosti“ uvelike već suprotivih grčkoj kulturi, rimskome pravu i kršćanskoj uljudbi. Temeljima koje su prezirali svi dosad poznati i priznati oblici totalitarizama. E, o tome „ne smijemo šutjeti“ (V. Zahtila).

Kao demokrat i nacionalist autoru pamfleta preporučio bih da poradi na utemeljenju SEP – stranke „emancipiranih pedera“, ali ne ću, ne zato što ih imamo dovoljno (karakterno i tvarno) u postojećim strankama, već zato što sam uvjeren da nije u stanju napisati originalna programska načela SEP-a. Ako bi i pokušao sa svojom možebitnom strankom izaći na izbore, ne bi prošao prag. Poput poznatih nam politpedera za izborni rezultat, sto posto sam siguran, okrivio bi druge, u ovom pretpostavljenom slučaju nepostojeću „hrvatsku homofobiju“. Da ne velim – „povampireni hrvatski nacionalizam“.

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo