Osamostaljenje Hrvatske utjecalo na istraživanje i hrvatskih govora izvan Hrvatske

Vrijeme:6 min, 45 sec

 

Viši znanstveni savjetnik u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) Domagoj Vidović (na naslovnoj slici) smatra kako je osamostaljivanje hrvatske države uvelike utjecalo na intenziviranje istraživanja hrvatskih govora izvan Republike Hrvatske. Pritom, naglasio je, postoje krajevi u koje hrvatski dijalektolozi nisu ušli i više od pedesetak godina, piše u Hininu prikazu istraživanja rubnih područja hrvatskih govora novinar i publicist Mate Kovačević.

Mate Kovačević, Hina

Sanja Vulić i Stipe Kekez prekinuli su izostanak hrvatskih terenskih dijalektoloških i onomastičkih istraživanja u Boki kotorskoj, koji je trajao više od sedamdeset godina, kazao je Vidović te podsjetio da su u Hercegovini istraživanja uglavnom provodili muslimanski (danas bošnjački) i srpski dijalektolozi. U Sloveniji sustavnih istraživanja do danas nije bilo iako se iz literature zna da su Hrvati autohtoni u Prekomurju, dijelovima Bele krajine i sjeverozapadne Istre, rekao je Vidović u razgovoru za Hinu.

Govori moliških Hrvata poznati su i iz starije literature, a u novije su vrijeme objavljeni i radovi o hrvatskim prežitcima i u talijanskome dijelu Istre iz kojih je razvidno da je u okolici Trsta barem od XVI. stoljeća bilo čakavaca, napomenuo je i dodao da se to otkrilo zahvaljujući suradnji dijalektologinje Sanje Zubčić te povjesničara i paleografa Ivana Botice, Danijele Doblanović Šuran i Marte Jašo.

Hrvatski govori u istočnoj Hercegovini

Vidović je terenski istraživao hrvatske govore u istočnoj Hercegovini te podsjeća da su oni bili gotovo potpuna nepoznanica hrvatskoj javnosti do konca XX. stoljeća jer se istočna Hercegovina smatrala srpskim povijesnim prostorom. Međutim, napomenu je, Hrvati i danas nastanjuju zapadni i jugozapadni dio toga područja, a sve su do 1945., kao transhumantni stočari, bili katastarskim vlasnicima velikih prostranstva i u Gornjoj Hercegovini, osobito u današnjim općinama Nevesinje i Kalinovik, a djelomično i Gacko te vrlo brojni u okolici Trebinja.

Naime, u Trebinju je početkom XX. stoljeća bilo dvostruko više Hrvata nego Srba, dodao je. Istočna je Hercegovina zanimljiva i iz perspektive jezične povijesti i iz perspektive suvremenoga stanja, ocijenio je dodavši da se s natpisa na stećcima te iz povijesne toponimije vidi kako su se štokavski ikavski govori uoči osmanlijskih osvajanja prostirali znatno istočnije nego danas.

Danas je granica između ikavskih i (i)jekavskih govora ugrubo na Neretvi, a proučavanjem povijesnih vrela, poglavito ćiriličnih natpisa, čini se da su se ikavski govori prostirali sve do Trebinja na istoku i Nevesinja na sjeveru, kaže Vidović i dodaje kako je čak i u suvremenoj toponimiji zabilježen i razmjerno velik broj šćakavskih toponima, kao što su npr. Lanišće, Gradovišća, do pred samo Trebinje.

Ističe da šćakavskih prežitaka ima i u Boki kotorskoj. Treba napomenuti kako i šćakavskim i ikavskim govorima govore gotovo isključivo Hrvati i Bošnjaci te tek mali broj Srba, pa je iz navedenih podataka razvidno da je hrvatski jezični prostor nekoć obuhvaćao znatno veće dijelove istočne Hercegovine nego što ih obuhvaća danas, ocjenjuje.

Govoreći o antroponimiji, napomenuo je da su dosad najstarije potvrde osobnih imena Hrvoje i Hrvatin zabilježene upravo u istočnoj Hercegovini, isprva u Popovu i Zažablju, a naknadno i u okolici Trebinja, Nevesinja i Bileće te u Dabru sjeverno od Stoca. Osobna imena koja sadržavaju etnonim Srbin, npr. Srpče, zabilježena su tek u okolici Goražda, gdje se u srednjovjekovlju nalazila hrvatsko-srpska etnička granica, rekao je Vidović. Dodao je i da su ujedno različite inačice kršćanskih imena Juraj, Marin i Martin, koje pripadaju gotovo isključivo katoličkomu krugu zabilježene sve do Onogošta, današnjega Nikšića u Crnoj Gori, i to sve do početka XVIII. stoljeća.

Iako to ne mora nužno značiti da su ih nosili katolici, ipak je pokazatelj određene katoličke nazočnosti u tim krajevima u kojima stoljećima katolika nije bilo, ocijenio je Vidović.

Hrvatski govori u Zubcima i Baru u Crnoj Gori

Osvrnuo se i na nedavno objavljenu knjigu Ilije Vukotića “Zubački zbor”, u kojoj je obrađen govor mjesta Zubaca u blizini grada Bara te ocijenio da je ulazak zubačkoga govora u hrvatsku dijalektološku literaturu pomaknuo dosad poznatu granicu hrvatskoga jezičnog prostora za četrdesetak kilometara istočno. Zupci i Bar najistočniji su hrvatski punktovi na istočnojadranskoj obali, s tim da treba naglasiti kako su to i dvije najistočnije župe na istočnojadranskoj obali u kojima je bogoslužni jezik hrvatski, napomenuo je Vidović.

Zubački se govor, naglasio je, nalazi na razmeđu povijesnih i suvremenih slavenskih, romanskih i albanskih idioma pa je danas rubni hrvatski govor prema drugim južnoslavenskim jezicima i albanskom jer se u okolici Bara govori i crnogorskim, srpskim i bošnjačkim te albanskim jezikom, gdje su okolni Šestani, iz kojih potječe velik broj današnjih Arbanasa u okolici Zadra.

Okolni Šestani su, smatra, dvojezični, a da su temeljno bili hrvatskoga podrijetla pokazuju njihova osobna imena u defteru iz 1585. koja su odreda slavenska. Zubački govor je nekoć bio i na razmeđu prema romanskim idiomima jer se u Baru govorilo antibarejskim dijalektom dalmatskoga jezika, podsjetio je ocijenivši kako je pravo malo čudo da se jedna tako malobrojna zajednica održala više od 400 godina nakon pada pod Osmanlije.

Istodobno se, istaknuo je, održala neprekinuta kulturna i politička veza tamošnjih Hrvata s ostatkom hrvatskoga narodnog bića od biranja hrvat-baše (mjesnoga zubačkog seoskog starješine), preko sudjelovanja u različitim organizacijama s hrvatskim predznakom (poput Hrvatskoga radiše) i djelovanja pojedinaca u hrvatskom proljeću, primjerice Zupčanin Ivo Vicković, koji je jedini hrvatski proljećar iz Crne Gore, do objave male jezikoslovne poslastice, knjige Zubački zbor Ilije Vukotića koji je zubački govor uvrstio na hrvatski dijalektološki zemljovid.

Zubački govor ocijenio je leksički vrlo slojevitim jer čuva slavensku riječ za pršut (bedrica), glagol vjesti (znati) te barem tridesetak dalmatoromanizama, od kojih su neki (npr. antiperka ‘marelica’, krblo ‘bačva za hlađenje vode pri pečenju rakije’, kumin ‘ognjište’, panjaga ‘otvor u zidu’ i putijera ‘čaša’ i žmulj ‘čaša’) zabilježeni isključivo u Zupcima, a postoje izrazno slični dalmatoromanizmi i u susjednim govorima. Barski i bokeljski govori, iako temeljno štokavski, dijele mnoge značajke sa susjednim južnočakavskim govorima poput tvorbe futura II. s pomoću infinitiva kao npr. ako budem odit, rekao je Vidović, dodavši kako je zanimljiv i stari način imenovanja pri kojemu se iznose osobna imena predaka, npr. kad se netko predstavi kao Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov, zapravo vam iznese imena svojih šest predaka i vrati vas u prošlost barem stoljeće i pol.

Napomenuo je kako je u suradnji s Ilijom Vukotićem napisao jednu leksičku i jednu onomastičku studiju o Zupcima, a spremaju se obraditi i zubačku toponimiju, tako da je Vukotićeva knjiga, smatra, tek prvi korak u istraživanju zubačkoga govora i imenoslovne baštine na današnjemu jugoistočnom hrvatskom rubu. Koliko je bitna pomoć našim ljudima u Baru i okolici, pokazuje podatak da je katolička crkva svetoga Ivana u Zupcima pri registraciji u Zavodu za zaštitu spomenika zavedena kao crkva svetoga Jovana, samostan se Gospe Ratačke pred Barom naziva manastirom Bogorodice Ratačke, a nadbiskupska se palača u Starome Baru naziva arhiepiskoskom palatom, naglasio je Vidović.

Govori bunjevačkih Hrvata

Za istraživanje bunjevačkih govora, napomenuo je kako su ih najbolje opisali sami bunjevački Hrvati u rječnicima i drugim priručnicima. Bunjevački govori pripadaju novoštokavskom ikavskom dijalektu s nekim osobitostima u leksiku, pa i u naglasku jer su pod utjecajem mađarskoga češći naglasci na prvome slogu, te su nedvojbenim dijelom hrvatskoga jezika. Nažalost, podsjetio je, srpske su i to lokalne vlasti bunjevačke govore proglasile jezikom iako ih nitko, pa ni vodeći srpski dijalektolozi, nije nazivao zasebnim jezikom.

Zamislimo slučaj da hrvatski dijalektolozi jedan srpski govor u Lici ili istočnoj Slavoniji proglase zasebnim jezikom ili da potiču dio neke nacionalne manjine da umjesto etnonima upotrebljavaju neki subetnonim ili regionim, rekao je. Ocijenio je kako bismo na primjeru bunjevačkih govora trebali shvatiti koliku štetu hrvatskomu jeziku može nanijeti njegovo cjepkanje. Uzdizanje mjesnih govora, dijalekata i narječja na razinu jezika i izdvajanje iz hrvatske matice može, smatra Vidović, dovesti samo do bržega izumiranja tih idioma ili njihova utapanja u druge jezične sustave.

Smatra kako proučavanja hrvatskih dijalekata otkriva različite povijesne i suvremene jezične utjecaje na hrvatski jezik, a dobrim dijelom i rasvjetljava “crne rupe” u hrvatskoj povijesti, poglavito u onim krajevima iz kojih nam nedostaje povijesnih vrela, te pokazuje kako je jedinstvenost u različitosti glavna odrednica hrvatskoga identiteta.

 

Povezani sadržaj:

Nevjerojatno: Subotica želi uvesti “bunjevački jezik”, Hrvati žestoko reagirali

 

Mate Kovačević/Hina/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori