Sveti Bruno – utemeljitelj najstrožeg i najmističnijeg katoličkog reda te zaštitnik opsjednutih

6. LISTOPADA

Sveti Bruno, veliki svetac iz 11. stoljeća, utemeljitelj je najstrožeg i najmističnijeg katoličkog reda. Sveti Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je sveti Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Njegovo duhovno raspoloženje iz tog razdoblja najbolje izriče njegova latinska pjesma o ludosti grijeha, a koja počinje ovako:

»Tvorac je svemira svakoga od smrtnika pozvao u život, da po zaslugama primi nagradu slave u nebeskim stanovima. Blago onome koji onamo neprestano upire pamet te budan izbjegava sve što je grješno.«

Sveti Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane »artes liberales« – slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.

Sveti Bruno je kao profesor oduševljavao učenike, među kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam bijaše nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.

Takav je bio i tadašnji nadbiskup Reimsa, čovjek bez obrazovanja i religioznog duha, koji je svetogrdnom kupnjom ili simonijom došao na nadbiskupsku stolicu. Tu je čast za pozamašnu svotu bio kupio od francuskoga kralja Filipa I. Njemu je tu čast, izopćivši ga, oduzeo papin legat, a ponudio je Brunu, a on je tu privlačnu ponudu odbio.

A zašto? – Promatrajući žalosne prilike u Crkvi, Bruno je načinio zavjet da će ostaviti svijet te živjeti životom Kristovih siromaha. Tako su se, naime, nazivale skupine pustinjaka koji su se povlačili u šumovite predjele te ondje živjeli ili u posvemašnjoj osamljenosti ili ipak pod jednim zajedničkim pravilom. Njihov kruh svagdašnji bijaše: siromaštvo, pokora i samoća.

Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.

Velika Kartuzija/Foto: Floriel via Wikimedia Commons

Sveti Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca god. 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace. Čar je te nove kartuzije opisao u jednom glasovitom pismu. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101. godine.

Kad je god. 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je službeno proglasio svetim god. 1514. papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.

Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja pa je o njima nastala glasovita latinska poslovica: »Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata« – Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila.

Svetoga su Bruna njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske. On je to i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu, osnutku kartuzijanskoga reda.

Neka lik toga »čovjeka dubokoga srca« – kako o njemu piše Dom Guigo I. – i idealnog uzora čiste kontemplacije osvijetli njegovo Pismo braći kartuzijancima, dragocjen spis što je izišao iz njegova srca.

»Saznavši iz česta i ugodna izvješćivanja blaženoga našeg brata Landuina za vašu razumnu i doista hvale vrijednu stegu, i čuvši za vašu svetu ljubav i neprekidno nastojanje oko neporočnosti i čestitosti, veseli se duh moj u Gospodinu. Uistinu se veselim, slavim i zahvaljujem Gospodinu, a ipak čeznem za ljubavlju. Veselim se, doduše, kako je i dostojno, zbog rasta plodova vaših kreposti, ali sam žalostan i crvenim se poradi sebe jer ležim mlitav i nepomičan u nečistoći svojih grijeha.

Radujte se, dakle, draga moja braćo, poradi blaženstva koje vam je palo u dio i zbog široke ruke milosti Božje prema vama. Radujte se, jer ste se dokopali mirne i sigurne postaje u samotnoj luci. U nju bi mnogi htjeli dospjeti, mnogi se trude nešto pokušavajući, a ipak ne prispijevaju. Mnogi pak, kad su je se već dokopali, bivaju isključeni, jer im ni jednom nije dano odozgo.

Stoga, braćo moja, nek vam važi kao sigurno i dokazano da će svatko, tko god se služio tim poželjnim dobrom pa ga na bilo koji način napustio, žaliti do kraja. Naravno, ako je u njemu bio neki obzir ili briga oko spasenja vlastite duše.

O vama, svojoj predragoj braći koja nisu svećenici, velim: Veliča duša moja Gospodina, jer nad vama vidim, prema izvještaju vašega starješine i predragoga oca koji se radi vas mnogo diči i veseli, veličanstvo Božjega milosrđa. I mi se veselimo, jer moćni Bog, kad ste vi već neupućeni u čitanje, svojim prstom upisuje u vaša srca ne samo ljubav, već i poznavanje svoga svetog zakona. Budući da opslužujete svom pomnjom i brigom pravu poslušnost, očito je da vi mudro čitate najslađi i životni plod božanskoga Pisma.«