Šiljo: Od „Europske političke zajednice“ do „Otvorenog Balkana“ i „bosanskog belaja“
Vrijeme:9 min, 29 sec
Prvo od tih vrućih pitanja, čije je rješavanje preduvjet za oblikovanje „Otvorenog Balkana“, koje upravo dolazi na red jest unutarnja i vanjska politička budućnost Bosne i Hercegovine. Krupan korak prema bistrenju tog pitanja dogodit će se već sutra, na općim državnim i entitetskim izborima. Oni, doduše, mogu posljedično donijeti i svakog „bosanskog belaja“. No Amerikanci zajedno sa svojim saveznicima i ispostavama vjerojatno misle da imaju snage zaustaviti nepovoljna ili opasna kretanja, kao što je moguće produbljenje unutarnje političke krize, kao što su blokade vlasti, eskalacije nasilja, obnavljanje sukoba, osamostaljenje Republike Srbske i tako dalje. Jesu li oni to doista u stanju, ili će se ispostaviti da SAD sa svojim opunomoćenikom Escobarom, sa „svojim“ NATO-om i sa svim ostalim „alatima“ nije više ni na Zapadnom Balkanu „gospodar situacije“, to ćemo vrlo skoro i vidjeti.
Američko-europsko glasilo „Politico“ prenijelo je danas informaciju dobivenu od trojice dužnosnika po kojoj je predstavnik Ujedinjene Kraljevine („Velike Britanije“) rekao na sastanku u četvrtak da njegova da će premijerka Liz Truss ne samo spremno nazočiti prvom sastanku na vrhu “Europske političke zajednice” u Pragu sljedeći tjedan, već i da je njezina država spremna biti domaćinom sljedećeg takva sastanka.
„Europska politička zajednica“ Macronova je zamisao
Što je uopće „Europska politička zajednica“? To je nešto što bi sljedeći tjedan, 6. listopada, imalo nastati. Što točno? – To ne zna ni francuski predsjednik E. Macron, inicijator „kluba“ u kojem bi bilo 27 država članica EU-a i 17 ne-članica, dakle gotovo sve europske države, uključujući šest zemalja tzv. Zapadnog Balkana, Tursku (koja je europska samo po malom dijelu ozemlja zapadno od Bospora i Dardanela) te Gruziju i Azerbajdžan, dvije južnokavkaske zemlje koje bi se moglo i svrstati i ne svrstati među europske. Treća južnokavkaska zemlja, Armenija, nije pozvana; ona je (dosad bila) saveznica Ruske Federacije. Pozvane su i Norveška i Švicarska, koje ne žele biti članice EU-a (više im se isplati tako), ali jesu članice „Europskoga ekonomskog prostora“, te Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je prije dvije-tri godine napustilo EU.
Spomenuti izvori rekli su insajderskom političkom glasilu „Politico“ i to da je britanski „šerpa“ (šerpe su opunomoćeni predstavnici vlada koji sudjeluju u prethodnim, političko-stručnim konzultacijama) predložio na sastanku s kolegama iz EU-a da se i naziv novog kluba promijeni u “Europski politički forum”. Time se pokazuje navodna želja Londona za ponovnim političkim zbližavanjem s europskim kontinentom i s Europskom unijom. V. Britanija stalno je u krizi otkako je napustila EU. Za sadašnju premijerku i The Economist piše da je već „mrtva“, iako je tek stupila na najvišu dužnost; britansko gospodarstvo tone, a tone i funta. Osim toga, London je uz Varšavu najžešći u Europi na proukrajinskom i proturuskom kursu – pa mu je stalo utjecati i na daljnje poteze prema ratu u Ukrajini i onomu što se bude dalje ili drugdje događalo.
Mnoge najviše zanima čemu uopće „Europska politička zajednica“. Za sada se umjesto odgovora može reći da je njezin inicijator francuski predsjednik E. Macron i da je njegova zamisao kako bi trebalo i države članice EU-a i gotovo sve ostale europske države „staviti“ u isti okvir. Taj bi okvir bio širi od EU-a (27+17=44). Naravno, EU bi u njemu imao glavnu riječ. A unutar EU-a – budući da je najjača igračica, A. Merkel, otišla u političku mirovinu, i kako nova vlada u Berlinu, a i Njemačka kao gospodarstvo koje se našlo u silnim teškoćama zbog nestašice (ruskog) plina i iz drugih razloga povezanih s ratom u Ukrajini, pokazuju velike slabosti te trenutno nemaju ni u čemu vodeću ulogu – glavnu bi ulogu mogao imati Macronov Pariz. Doduše, ni on nakon nedavnih izbora nema većinsku potporu u parlamentu, a u pokušajima da ruskog predsjednika Putina putem dugih telefonskih razgovora privoli na pregovore i zaustavljanje agresije doživio je ljetos poprilično poniženje. Doživjela ga je Francuska kao sila, a koja hoće biti velika sila i ne može prežaliti svoju „staru slavu“.
Macron se prije dvije-tri godine poluotvoreno suprotstavio širenju EU-a
Uostalom, javna je tajna da Europska unija počiva na Njemačkoj i Francuskoj, da su one najutjecajnije i ekonomski najjače zemlje. Kada složno nastupaju, taj se tandem prijašnjih desetljeća pokazivao kao gotovo nezaustavljiv u EU-u. Kada jedna dođe u slabiju poziciju, tada druga pokušava preuzeti vodstvo, ali ne bez nastojanja da drugu pridobije na svoju stranu.
Što bi konkretno značila i što bi donijela novozamišljena „zajednica“, koju bi Englezi htjeli preimenovati u „forum“ (njima je oduvijek bio mrzak pojam „europska zajednica“), to još ne zna ni njezin inicijator Macron. No on svakako zna to da želi ojačati ulogu Francuske u Europskoj uniji i putem nje u „široj Europi“. Ambiciozan čovjek, mora se priznati, premda njegove ambicije znatno premašuju i njegove osobne sposobnosti i realne francuske državne kapacitete.
Nadalje, Macron je taj koji se prije dvije-tri godine poluotvoreno suprotstavio nastavku širenja EU-a. Razlozi su bili: imamo previše unutarnjih problema, pa ako uvezemo i balkanske i druge probleme, ako povećamo broj država članica koje su-odlučuju ravnopravno s nama, EU ne će više moći funkcionirati. Drugi su ga uspjeli smekšati, pa je na zagrebačkom samitu pod protukoronskim prigušnicama prije dvije i pol godine ipak ostalo gorjeti blijedo zeleno svjetlo zapadnobalkanskim zemljama. Ali su ponešto promijenjene propozicije. Svi su zbog neodustajanja od nuđenja „europske perspektive“ zemljama između Hrvatske i Bugarske bili sretni, političari su blistali od zadovoljstva, dajući optimističke izjave…. No otad se nijedna od šesterih formalnih i neformalnih kandidatica nije pomaknula gotovo ni milimetra u smjeru članstva u Europskoj uniji.
Pokušalo se doduše skinuti bugarsku blokadu s početka službenih pregovora sa Sjevernom Makedonijom (ujedno i s Albanijom), mamilo se Vučića i vodeće dužnosnike i političare u Sarajevu plavom EU-mrkvom… no sve u svemu svih tih šest država u mnogo je dubljim krizama i praktički mnogo dalje od Bruxellesa nego što je bilo prije dvije i pol godine. Dapače, krizni potencijal takav je da nešto negdje mora „puknuti“ – samo je pitanje gdje će prvo puknuti, zbog čega ili povodom čeka, te na komu ili na čemu će „puknuti“.
Ni balkanski političari nisu „veslo sisali“
A što se „EU-perspektive“ tiče, koliko se god njome diče, balkanski političari i te kako su svjesni kako stvari stoje, nisu ni oni „veslo sisali“. Vide oni da im se članstvo u Uniji, od kojega očekuju primarno i gotovo jedino materijalne koristi i gospodarski napredak na tuđi račun, odmiče u nedogled. Osim toga, pitanje je bi li oni bili pravi igrači za europske politike (Ne bi, naravno!). A svjesni su i toga da im je draža vlast ili moć u vlastitoj državi nego europeizacija vlastite države, koja za njih i vladajuće strukture ima vrlo visoku cijenu, u smislu nužnih reformi, jačanja demokracije i vladavine prava, poštovanja nezavisnosti institucija i medija, zakopavanja nacionalizma, rastanka od prošlosti i odustajanja od politika nacionalnog i etničkog sukobljavanja te slavljenja vlastitih (uglavnom lažnih) „junaka“ odnosno zločinaca, i tako dalje.
S druge strane, vide oni vrlo dobro kako je i „Europska politička zajednica“ pokazatelj da se za sljedeće razdoblje doista i ne planiraju ili nisu izgledni nikakvi krupni koraci prema davanju članstva u Europskoj uniji njihovim državama, nego da ih se samo hoće staviti u širi politički okvir, „pod kapom“ Bruxellesa, Pariza, Berlina i još poneke zapadne metropole.
Drugim riječima, ideja o novoj kontinentalnoj „političkoj zajednici“ implicira i Macronov i općenito zapadnoeuropski poluotvoreni otpor daljnjem, a pogotovu naglom ili pospješenom širenju EU-a.
Odate moćni balkanski vladari, dužnosnici i stranački čelnici, koje bi se po zapadnim kriterijima smjelo, a najčešće i trebalo kvalificirati kao „autokrate“, izvlače svaki za sebe odgovarajuće zaključke. Zaključke o njima poželjnom stvarnom smjeru i okviru. U tomu, naravno, prednjači Srbija, sa svojim predsjednikom A. Vučićem. Za njim klipsa i s njim zdušno surađuje albanski vladar Edi Rama, ne mareći mnogo za svoje sunarodnjake na Kosovu. A pridružila im se i socijaldemokratsko-manjinska, makedonsko-albanska vladajuća većina u Skopju. U čemu? U ideji regionalnog povezivanja u „Otvoreni Balkan“.
Nositelji inicijative „Otvorenog Balkana“ računaju na potporu Turske i uživaju simpatije SAD-a
Dok nismo u Europskoj uniji, dobro je „regionalno“ se povezati, misle oni. Točnije, u tom povezivanju Vučić vidi Beograd opet kao „balkanskog hegemona“, a Rama u suradnji s njim daje Albaniji veće značenje i ulogu nego što ga ona sam po sebi zaslužuje. Pritom obojica stišću Kosovca Kurtija odnosno stavljaju u srbijansko-albanski škripac albanske Kosovce i Kosovke te „Republiku Kosovo“ kao novopriznatu državu, koju praktički već neko vrijeme nitko i ne tretira kao samostalnu državu dostojnu pravog poštovanja ili kao bitnog subjekta kojega bi se moralo išta pitati, kada je taj Kurti ionako svojeglavi i nepopustljivi nacionalist.
Prema Beogradu okreće se i crnogorski predsjednik (odnedavno tehničke) vlade, etnički Albanac Dritan Abazović, čemu predsjednik Crne Gore i nacionalno orijentirane crnogorske snage pružaju žilav, ali za sada uglavnom neuspješan otpor.
Ostaje još privoljeti službeno Sarajevo da se i ono prikloni „Otvorenom Balkanu“, za što dominantno bošnjačke snage u vrhu države nisu dosad pokazivale spremnost. Ali što ne znači da se i one ne će „predomisliti“.
Takvo regionalno povezivanje računa i na pokroviteljstvo i opipljivu političku i ekonomsku potporu turskog autokrata Erdoğana, koji je nedavno posjetio Sarajevo i Beograd, a usput i Zagreb, i koji se počesto susreće sa svojim balkanskim kolegama autokratima. Novo neojugoslavensko povezivanje po formuli 6-2(Hrvatska i Slovenija)+1(Albanija)+1?(Kosovo) uživa i simpatije američkog State Departmenta, koji računa da bi na taj način pridobio i Srbiju na svoju stranu, oteo ju ruskom utjecaju, prigušio ili zaustavio kinesko ekonomsko prodiranje i jačanje nazočnosti u tim zemljama. Washington ujedno računa da bi na taj način imao u ovom zakutku Europe „jedinstveno tržište“. Što je, isto tako, jedan od prvih ciljeva pragmatičnih Amerikanaca. A računaju i na jačanje svoga geopolitičkog utjecaja na europskom jugoistoku.
Amerikancima preostaje najprije razriješiti nekoliko vrućih političkih pitanja
Amerikancima, doduše, preostaje i nužno predstoji nekako razriješiti nekoliko vrućih političkih pitanja, kao što je odnos Srbije i Kosova, politički status Crne Gore spram Srbiji te političko stanje i unutarnji odnosi u Bosni i Hercegovini. Na čemu su se već angažirali, i u čemu surađuju s Europskom unijom. Koja, doduše, nije (bila) sklona Vučićevoj zamisli „Otvorenog Balkana“, nego bi htjela da se regionalna suradnja ostvaruje u okvirima njezinih „predpristupnih“ programa i pravila. No na kraju bi se moglo pokazati da je jedno s drugim spojivo. Čime bi i „l’empereur“ iz Pariza, koji k tomu nije u nimalo dobrim odnosima sa „sultanom“ iz Ankare, mogao biti zadovoljan.
Prvo od tih vrućih pitanja, čije je rješavanje preduvjet za oblikovanje „Otvorenog Balkana“, koje upravo dolazi na red jest unutarnja i vanjska politička budućnost Bosne i Hercegovine. Krupan korak prema bistrenju tog pitanja dogodit će se već sutra, na općim državnim i entitetskim izborima. Oni, doduše, mogu posljedično donijeti i svakog „bosanskog belaja“. No Amerikanci zajedno sa svojim saveznicima i ispostavama vjerojatno misle da imaju snage zaustaviti nepovoljna ili opasna kretanja, kao što je moguće produbljenje unutarnje političke krize, kao što su blokade vlasti, eskalacije nasilja, obnavljanje sukoba, osamostaljenje Republike Srbske i tako dalje. Jesu li oni to doista u stanju, ili će se ispostaviti da SAD sa svojim opunomoćenikom Escobarom, sa „svojim“ NATO-om i sa svim ostalim „alatima“ nije više ni na Zapadnom Balkanu „gospodar situacije“, to ćemo vrlo skoro i vidjeti.
Povezani sadržaj:
Šiljo/Hrvatsko nebo
