Prozirni Džaferićev govor u New Yorku

Džaferovićev govor o mogućnosti suživota kršćana i muslimana u BiH je vrhunac dvoličnosti, ali i vrlo lukavi pokušaj odvlačenja pozornosti od glavnoga problema. Nije on pri tome mislio na pravoslavce (Srbe), nego na katolike (Hrvate). U pitanju je ovladavanje Federacijom BiH.

PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

U vrijeme osmanlijske vlasti živjeli su muslimani i kršćani zajedno u BiH, bolje rečeno na istom prostoru. Živjeli su zajedno, ali ne i ravnopravno. Jedni su bili pravi građani i vjernici, a drugi drugorazredni u svakom pogledu. Nisu imali pravo graditi vlastite bogomolje, niti su bili izjednačeni pred sudstvom s onim prvim. A i posebni porez su morali plaćati kako bi imali uopće pravo živjeti na istom prostoru s onim sunarodnjacima koji su prešli na islam. Na što je mislio Šefik Džaferović svojom pričom o mogućnosti zajedničkoga života, ne znam.

Muslimani rado odlaze u „islamofobnu“ Europu

Nadam se da nije mislio na ta stara osmanlijska vremena u kojim je kadija (musliman) tužio i sudio. Nadam se da nije mislio niti na onaj život koji kršćani danas imaju u većini muslimanskih zemlja u kojima su još uvijek drugorazredni građani i vjernici. Sumnjam da je mislio na demokratska načela civiliziranoga svijeta u kojem kršćani i muslimani imaju ista prava i mogućnosti. Recimo, na ona načela koja vladaju u Hrvatskoj i zapadnim zemljama u kojima se ljude ne pita jesi li musliman, kršćanin ili ateist, nego jesi li čovjek. Upravo takvo razmišljanje omogućava muslimanima širom Europe da grade tisuće džamija i osjećaju se ravnopravni sa svim drugima.

U tu „islamofobnu“ Europu, kako rado govore poneki muslimanski intelektualci, masovno rado odlaze živjeti i raditi čak i bosanskohercegovački muslimani. Nažalost, nekima ni to nije dovoljno. Htjeli bi puno više. Željeli bi prisiliti Europu da šuti kad islamisti prave nerede, kad ugrožavaju civilizirani demokratski poredak.

Kad su svojevremeno Francuzi protjerali 40-ak radikalnih, uglavnom arapskih, imama zbog  pokušaja širenja radikalnoga islama, govorili su neki muslimanski vjerski predstavnici, pa i oni uvijek nasmijani u Hrvatskoj, kako se radi o islamofobiji. Ti isti „mudro“ šute o zbivanjima u svijetu radikalnoga islama u kojem ne postoji osjećaj pravednosti prema onima koji drugačije vjeruju, misle i žive.

Ne mogu se sjetiti da sam ikada pročitao u bilo kojem mediju kritički osvrt bošnjačkih vjerskih predstavnika o teroru nad ženama i neistomišljenicima u Saudijskoj Arabiji ili nekoj drugoj zemlji u kojoj vlada neprosvijećeni i radikalni pogled na islam kao religiju. Uostalom, Džaferoviću i njegovim partijskim prijateljima Erdogan je uzor državnika.

To da se u Iranu ovih dana događaju veliki neredi, da je mladost ustala protiv radikalnoga islama koji želi kontrolirati čak i oblačenje žena, ne govori kritično nitko od onih koji sustavno optužuju Europu za islamofobiju, onu Europu u kojoj muslimani imaju puno više slobode nego u zemljama iz kojih dolaze.

Vrhunac dvoličnosti

Šteta što gospodin Džaferović nije progovorio u New Yorku nešto i o tome. Da jest, bio bi puno vjerodostojniji. Bili bi puno vjerodostojniji i oni akademici u BiH koji u zadnje vrijeme optužuju zapadni svijet, zajedno s ateistom Komšićem, za islamofobiju, i to samo zbog toga što bi se moglo dogoditi da visoki predstavnik Schmidt promjeni Izborni zakon kako bi Hrvati mogli birati svoje predstavnike. E, to ne ide. I kako bi moglo ići kad Hrvati, očito prema razmišljanjima Džaferovića i njemu sličnih, smiju biti samo katolici, i to oni drugorazredni kojima većinski muslimani trebaju birati zastupnike u Dom naroda.

Govor Džaferovića o mogućnosti suživota kršćana i muslimana u BiH je doista vrhunac dvoličnosti, ali i vrlo lukavi pokušaj da se odvuče pozornost od onoga glavnoga problema. Nije on pri tome mislio puno na pravoslavce (Srbe), nego na katolike (Hrvate). U pitanju je ovladavanje Federacijom BiH.

Suživot, samo u ravnopravnosti

Još jedanput indirektno poručuje Bošnjak, prije bi se moglo reći Bošnjak Musliman, kako manjinski kršćani (Hrvati) mogu živjeti zajedno s muslimanima. Mogu. I trebali bi, ali samo pod uvjetom da budu ravnopravni u svakom pogledu. Džaferović bi trebao shvatiti da su vremena osmanlijske vlasti iza nas, te da o suživotu kršćana i muslimana ne treba puno govoriti, nego učiniti sve da zajedništvo bude uspostavljeno na zdravim demokratskim temeljima, a ne na snovima o nekim prošlim vremenima u kojima su jedni bili sluge a drugi begovi. Ne treba katolicima Hrvatima više nikakva Ahdnama, povelja koja jamči samo preživljavanje, ali ne i život dostojan čovjeka.

BiH je u Europi. Zadnji je trenutak da to shvate bošnjački unitaristi, ali i srpski secesionisti. Što Dodik i „srpski svet“ žele, zna Europa već duže vremena.

Varaju se ljudi poput Džaferovića kad misle da ta ista Europa ne zna što hoće ljudi slični njemu. Upravo je to razlog da je zapadna politika za sada stavila sve karte na građansku opciju, vjerujući kako će Titovi pioniri potisnuti s političke scene Izetbegovića i SDA.  Uvjeren sam da su krivo procijenili odnose snaga u BiH, pogotovo one među Bošnjacima. Puno je kompleksniji problem. Europa bi trebala znati da ima i onih koji, istina, ne vole Erdogana, ali vole Arape. Neka vole i Erdogana i Arape. Na to imaju pravo. Samo neka ne pokušavaju urediti BiH prema njihovom poimanju demokracije u kojoj se vjernike i ljude dijeli na naše i vaše.

 dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik/https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo