ZDRAVKO GAVRAN: VLASTITOSTI NEMA BEZ „DUŠE“!

U duši se korijeni osobna, a na neki način i narodna vlastitost. Postoji naime i nešto, iako teško opisivo, kao ’duša naroda’, recimo ’duša hrvatska’ ili ’duša Hrvatstva’. Duša omogućuje jedinstvo i jedincatost onoga što je po sebi difuzno, raznorodno i složeno ili nepostojano u prostoru i vremenu. Bez duše, općenito, samo smo hrpa tvari u neumornoj mješalici, postajemo i lak plijen grabežljivcima ili tonemo u svijet raz-osobljenosti, u koji nas gura i moderna tehnika i sve drugo što nas otuđuje i nivelira s drugima. Vlastitost je ono što se potvrdilo u dužem razdoblju. Može biti uspavana ili zastrta koprenom sna ili zaborava. No za njom nužno posežemo kada se suočimo s temeljnim pitanjima o sebi: Tko smo? Što smo? Kamo idemo? U čemu je smisao našeg postojanja?

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!

Pa diži čelo kao sunce čisto;

Jer kukavica tek se hrđi klanja,

Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.

Za sjajnim zlatom kô za Bogom gledi

Tek mićenika ropskih podli roj;

Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,

Pa budi svoj!

(August Šenoa, Budi svoj, 1874.)

Ako bi se ukupnu poznatu hrvatsku povijest htjelo najkraće opisati, moglo bi se reći da se ona sastojala od nebrojeno situacija u kojima su Hrvati radili na tomu i borili se da ostanu, da opstanu kao svoji na svojoj zemlji, svoji sa svojim jezikom, istovjetni sa sobom, svoji sa svojom sviješću i svojom slobodom.

’Biti svoj’ nije isto što i raditi na tomu i boriti se da budeš ’samo svoj’ i da ti je sve tuđe – strano. Povijest je oduvijek bila nepregledna mreža ispreplitanja s drugima. I sam August Šenoa, koji je autor u motu citirane strofe, bio je hrvatski domoljub koji nije bio hrvatskog porijekla. U prezimenu je nosio osnovu njemačke riječi schön, koja znači lijep. I, u skladu sa svojim korijenom, podario je hrvatskoj književnosti mnogo lijepoga i plemenitoga. I prihvatio je hrvatsku kulturu kao lijepu i plemenitu, kao svoju, posvojio ju je, nije ju otuđio ili oteo za druge, naprotiv. Takva je bila i većina hrvatskih preporoditelja i romantičara: stranoga porijekla, ali su se pokazali kao većinom vatreni hrvatski domoljubi. Bilo je to doba razbuđenoga hrvatskog književnog i nacionalnog romantizma, osobito u građanskom staležu.

Je li „biti svoj“ zastarjeli rekvizit?

Postoje stvari koje su univerzalne, stvari što ih dijele svi ljudi i narodi svijeta, kao što su tvari, atomi i molekule, stanice i organi od kojih smo sastavljeni, kao što je zrak koji dišemo ili voda koju pijemo, ili kao što su moral, umjetnost ili matematika. Mnogi dijele univerzalnu vjeru u Boga, odnosno prihvaćaju vjeroispovijedi proistekle iz hebrejske Biblije. Svi smo danas ’na internetu’, na globalnoj mreži, omrežju ili međumrežju, za uvezenim računalima i s mobitelima proizvedenima drugdje, vozimo strane automobile i upotrebljavamo nebrojeno toga što nije naše vlastito. Uvozimo stranu naftu. Imamo strane vlasnike naših banaka i osiguranja, trgovačkih lanaca, energetskih tvrtaka i ostaloga. Pripadamo određenim savezima zajedno s drugim državama. Preuzimamo upravo i stranu valutu, euro. Pa ipak, svime time nismo ni rekli ni odlučiti prestati biti svoji. No pitanje je: U čemu se to „svoji“ više uopće sastoji? Ima li toga danas, ili se sve takve stvari mogu i trebaju smatrati zastarjelim, romantičarskim rekvizitima?

Hrvatski personalistički mislilac Franjo Hijacint Eterović tu je istinu izrazio ovako: „Osobnost je najviša vrednota u ljudskom životu. Često se kaže da je čovjek kokrokozmos, mali svemir, čitav svijet u minijaturi. Doista, mi posjedujemo djelomice i rudno i biljno i životinjsko carstvo u nama, baš kao i duševni svijet… Mi svoje naravi ili biti nikome ne možemo dati niti posuditi, jer bismo tada prestali biti mi. Tako nam tajna osobnosti postaje bliža. Moj ja, moja osoba, nosilac (subjekt) je vlastite sudbine, vlastite djelatnosti životnog pravca. Svaki je od nas cjelina za sebe neovisna od drugih. Ono po čemu smo kadri upravljati sobom je duh u nama tj. najviše duševne moći: um i volja i njihove funkcije, spoznaja i ljubav. U duhu je korijen osobnosti. Mi smo gospodari našeg životnog pravca, jer imamo slobodu. Ona je najveći znak čovjekova dostojanstva. […] Prvi i osnovni zahtjev osobnosti je osobna sloboda, a to znači pravo upravljati sam sobom i svojim činima kao svoj gospodar, odgovoran dakako za svoje čine pred Bogom, savješću i zakonom.“

Ljudska povijest kao nepregledan niz povrjeđivanja „nepovrjedivoga“ i ogorčene borbe protiv povrjeđivanja „nepovrjedivoga“

U svakom čovjeku ukorijenjena je želja da razvije ono po čemu jest netko, drukčiji od ostalih, prepoznatljiv, s vlastitim imenom. Takve tendencije općenito su najvidljivije u djetinjstvu i mladosti. No kao što postoje posebnosti svake osobe, tako postoje, mutatis mutandis, i posebnosti svake zajednice, svakog naroda. Sukobi često nastaju zato što jest ili postane prijeporno pitanje granice i razgraničenja među različitim zajednicama ili vlastima: dokle seže „moje“, gdje počinje „tvoje“.

Ta težnja za vlastitošću i (samo)potvrđivanjem prenijela se je dakle s osobnoga na šire planove, na šire zajednice, pa i na narode, i na njihove kulturalne samobitnosti. Odatle je, naposljetku, proizašla i moderna ideja samosvojnosti odnosno „suverenosti nacija/država“, kako je ona formulirana u Povelji Ujedinjenih naroda iz lipnja 1945.. U kojoj je ta suverenost opisana kao „nepovrjediva“.

Pa ipak, unatoč svim uzvišenim proklamacijama, ukupna ljudska povijest mogla bi se kratko opisati kao nepregledan niz povrjeđivanja „nepovrjedivoga“ i ogorčene borbe protiv povrjeđivanja „nepovrjedivoga“. U osnovi je oprjeka i na djelu je teški sukob između dvaju suprotnih načela i pristupa: htjeli nasilu tuđe, osvojiti, podjarmiti i posvojiti tuđe i, nasuprot tomu, braniti svoje. Braniti svoje u bilo kojem smislu suprotstavljanja otimanju i u bilo kojem smislu branjenja onoga što ti drugi želi oteti, ili suprotstavljanja tuđoj političkoj ili ekonomskoj ili vojnoj ili kulturalnoj ili jezičnoj okupaciji, devastaciji ili hegemoniji.

Ima i onih koji bi htjeli da ne bude ni „mojega“ ni „našega“… ili da sve bude „njihovo“

Bilo je i ima i onih koji zbog toga, da bi uklonili razlog prijepora, sukoba i ratova, hoće da ne bi bilo ni „mojega“ odnosno „našega“ ni „njegova“ odnosno „njihova“. To su utopijski kozmopoliti, koji su u raznim razdobljima i dijelovima čovječanstva odijevali različite košuljice: Pa su bivali panslaveni, jugo-slaveni, europejci, Balkanci, arabski nacionalisti, panislamisti, građanski aktivisti, internacionalisti, globalisti…

No povijesni razvoji njima uglavnom ne daju za pravo. Vlastitosti su vlastitosti, navlastitosti su navlastitosti. Hrvati u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji… ostaju i dalje Hrvati bez obzira što imaju državljanstva tih država i što ih priznaju kao svoje države. Svi znaju na primjer da bosanski muslimani nisu niti mogu biti narod u etničkom smislu kada oni zasebnost u etničkom smislu nisu. Pa ipak, vjersko-kulturološki i politički oni su to prema kraju prošloga stoljeća postali, te drugima ne daju da im to osporavaju. No, pritom, i to je paradoksalno, svi skupa u Bosni i Hercegovinu održavaju nekako na okupu svoju državu isključivo silom snaga koje nisu domaće, vlastite, nego strane: snagama moćnije tzv. „međunarodne zajednice“. Vlastitost im štite stranci!

U Hrvatskoj – i drugdje – stranci uz pomoć vladajućih domaćih razgrađuju suverenost, uklapajući domaća zubca u strane zubčanike i mlinove, pretačući domaće mora u strano more, strane propise u domaće zakonodavstvo, uklapajući domaće probitke u veće i (njima) važnije strane probitke. Domaće tradicije, vrjednote i moral odbacuju se u korist uvoznih „zajedničkih vrjednota“, među kojima se ističe liberalizam, dekadencija i novi ideologijski sustav LGBTQI+.

Otpore u ljudima i narodu izaziva upravo to: vanjski udar na vlastitost, i to uz pomoć domaćih jataka. Udar na onu vlastitost koja zajednici i svakomu osobno omogućuje da opstaje kao subjekt, da proteže kontinuitet trajanja u povijesti pod svojim zakonima, simbolima i vrijednosnim sustavima, po vlastitim idejama, po svojoj volji i prosudbi.

„Duša“ omogućuje ljudima i narodima postupati „po svojoj volji i prosudbi“!

No kada kažemo „po svojoj volji i prosudbi“, ne mislimo na neku drukčiju volju i prosudbu od one kakvu imaju i mnogi drugi, recimo Talijani, Švicarci ili Armenci. Ideja suverenosti zajednička je svima. Razlikuju se samo nositelji suverenosti – onako kao što se i ljudi razlikuju jedni od drugih, unatoč svim sličnostima i istostima koje su im zajedničke. U romantizmu ta se posebnost nazivala i „duša“. Smatralo se da, kao i svaka osoba, i svaki narod ima neku svoju posebnu „dušu“ – unutarnji sadržaj koji ga razlikuje od ostalih. I ne samo sadržaj, nego i životno počelo, silu koja zajednicu iznutra pokreće i ujedno daje sadržaj i cilj njezinoj volji.

U toj točki tradicionalno zvanoj „duša“ možda bi i trebalo zastati i zaključiti ovo kratko razmatranja o zajedničkostima, posebnostima i različitostima.

Pogledamo li još jednom citiranu Šenoinu strofu, primijetit ćemo da se u njoj kao pozitivne ističu određene općeljudske, etičko-moralske vrjednote: vlastitost (budi svoj), ljuskost (čovjek ljudskog zvanja), dostojanstvo, uzvišenost i samosvijest (diži čelo kao sunce čisto), suprotnost podložnosti nevrijednomu (Jer kukavica tek se hrđi klanja), iskrenost/nerazdijeljenost u sebi/nedvoličnost/nelažljivost (Tvoj jezik, srce nek su vazda isto), antikorupcionizam/ne-idolopoklonstvo i slobodarstvo (idolima se klanja mićenika ropskih roj, to jest onih koji se dadu podmititi, koji robuju nečasnom koristoljublju), te najzad unutarnje, to jest duševne, a ne vanjske vrijednosti i ciljevi što ih čovjek ima pred očima i kojima mora podvrgavati vanjske vrijednosti i ciljeve (Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi).

Ukratko, Šenoa nas je vratio onomu što je temeljno: a to je ljudska duša. U njoj se korijeni osobna, a na neki način i narodna vlastitost. Postoji i nešto, iako teško opisivo, kao ’duša naroda’, recimo ’duša hrvatska’ ili ’duša Hrvatstva’. Duša omogućuje jedinstvo i jedincatost onoga što je po sebi difuzno, raznorodno i složeno ili nepostojano u prostoru i vremenu. Bez duše, općenito, samo smo hrpa tvari u neumornoj mješalici, postajemo i lak plijen grabežljivcima ili tonemo u svijet raz-osobljenosti, u koji nas gura i moderna tehnika i sve drugo što nas otuđuje i nivelira s drugima. Vlastitost je ono što se potvrdilo u dužem razdoblju. Može biti uspavana ili zastrta koprenom sna ili zaborava. No za njom nužno posežemo kada se suočimo s temeljnim pitanjima o sebi: Tko smo? Što smo? Kamo idemo? U čemu je smisao našeg postojanja?

Povezani sadržaj:

Zdravko Gavran: Volja je pokretač promjena i preduvjet svakog angažmana!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo