SDP je grobar hrvatskoga gospodarstva

Za Račana rasprodali banke, Inu, Bijele noći, Hrvatski telekom…

Aktualna vlast svim silama pokušava opravdati svoju nemoć pred gospodarstvenim fijaskom pa kao razlog tome navodi kako mora ispravljati tuđe grješke i plaćati skrivene dugove ostavljene od svojih političkih suparnika a počinjene, kako to vladajući uporno kukuriču: „kroz proteklih dvadeset godina“; od Tuđmana nadalje!? Je li tomu baš tako, zaključimo sami iz priloženog.

Okupaciju trećinu države, razaranje dvije trećine (izravne ratne štete iznosile su 35,1 milijardu eura!), zbrinjavanje pola milijuna ratnih izbjeglica, razaranje industrije i gubitak turizma, opustošenje gospodarske i privatne imovine, embargo na uvoz oružja kojeg smo na crnom tržištu plaćali po deseterostruko višim cijenama i na kraju obnovu temeljito porušene zemlje-sve to iznijeli smo doslovno sami na svojim leđima s minimalnim zaduživanjem u inozemstvu od svega 7 milijardi dolara u 10 godina, od kojih su barem 4 bile godine rata. A sve to uz stabilan tečaj domaće valute, konstantan rast plaća u realnim okvirima te uz do dana današnjeg nezabilježene stope rasta BDP-a od 6 posto i više od toga.

Kad se govori o privatizaciji (privatizacijskoj pljački!?) važno je istači i sljedeće. Prvih deset godina suverene hrvatske države (dakle, Tuđmanovo doba!) posredstvom Hrvatskoga fonda za privatizaciju, modelom javnog natječaja, na prodaju je ponuđeno 3,6 milijarda kuna dionica što je tek 4,4 posto od ukupne pretvorene društvene imovine koja je iznosila 75,8 milijarda kuna. To je manje nego što je HFP rezervirao za naknadu imovine bivšim vlasnicima u visini 5,2 ukupne bivše društvene imovine! Nakon ogromnih ratnih razaranja, dakle, nakon 1995. gpdine, u vrijeme ‘strahovlade’ Franje Tuđmana, referentna godina je 1998.:

„Te ‘mračne Tuđmanove 1998.’ ukupni rashodi opće države iznosili su blizu 73 milijarde kuna, a današnje partijske ‘svjetlonoše’ planiraju za 2014. katastrofalne rashode u visini 160 milijardi kuna, s deficitom blizu 20 milijardi kuna, odnosno u visini 5,5 posto BDP-a. To znači da je deficit u odnosu na 1998. povećan dvadeset puta, a cjelokupna država povećana za 140 posto. Središnja država 1998. koštala je oko 64 milijardi kuna, dok danas ‘ista’ košta 130 milijardi kuna. Iako smo imali inflaciju, to je skoro dvostruko povećanje tereta države.“ (citat Tvrtko Dolić)

Tko ima pravo na laž?

Nedavno se je premijer Zoran Milanović u hotelu ‘KAJ’, nedaleko Svetišta Majke Božje Bistričke, pokušao iskreno ‘ispovjediti’ za sve grijehe zbog kojih je došlo do katastrofalnog st®anja u hrvatskom gospodarstvu. Pritom je po ne znam koji put istaknuo kako je 20 godina trajalo potkupljivanje(?) određenih društvenih skupina, zaboravivši na one četiri teške godine ‘šestojanuarske diktature’ pod palicom upravo njegova SDP-a!? A te godine bile su itekako presudne za današnju ‘pijanu oligarhiju’ koja iz povijesti ništa nije naučila, pače i dalje se bavi jedinim što zna, sama sobom! A sada, kaže premijer, kada bi do gola očerupani Kuku-rikavci nešto htjeli promijeniti svi se drže za svoja neka prava i odbijaju bilo kakve promjene, a daljnji život na dug postaje nemoguć. Kazao je da su u Hrvatskoj svi protiv svega što se predloži, ali nitko ne kaže za što je.

„Mi (komunisti?, nap. a.) smo ubili industriju i proizvodnju, to je svjesno napravljeno 90-ih godina, ustvari to je bila razina kriminalnog nemara za koji nikakav rat nije opravdanje.“ I sad slijedi liječnička dijagnoza: „Nema tog kiropraktičara, koji će ovu kralježnicu, bez duge i teške terapije dovesti u red, za to je potrebna puno naprednija kirurgija i dugotrajna terapija“ – slikovito je premijer opisao sveopće st®anje u zemlji. Nakon što ga je netko oslovio kao predsjednika države, istinoljubivi Zoran Milanović je kazao da on nije predsjednik i kategorički ustvrdio da nikada neće biti predsjednik RH sve da ga narod preklinje, jer:

„Predsjednikdržave ne smije lagati (za razliku od mene, premijera!?, nap. a.), ali ne mora reći istinu i dobro da je tako, a istina je takva da jeljudi u politici ne vole čuti i nikada je ne će voljeti čuti. Zato, nije moj posao da budem popularan i voljen nego da pridonesem tome da se (mi, u pijanoj vladi, nap.a.) konačno otrijeznimo i shvatimo što je istina. Ne trijeznimo se od pijanog mamurluka nego od iluzije da imamo ono što nemamo“-završio je Milanović svoju tiradu. Teško je razumjeti na što se odnosi ovo ‘triježnjenje’, možda na ‘pijana’ predizborna obećanja kroz iluzorni  ‘Plan 21’ koji se kroz ove 2,5 godine pokazao pravim Memorandumom laži… na koju premijer za razliku od predsjednika, eto, ima pravo!?

Korijeni propasti

Evo kako ta istina izgleda, primjerice u jednom izvještaju HNB-a: „Ulazak stranoga kapitala na hrvatsko bankovno tržište bio je u početku oprezan. Jedna je strana banka otvorena krajem 1994. godine, čak i prije svršetka ratnih aktivnosti. Ulazak stranoga kapitala ubrzan je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, te su 1996. godine osnovane tri strane banke, a 1997. još tri. Tržišni udjel stranih banaka ostao je ipak mali sve do 1999. godine kad su strane banke kupile dvije velike domaće banke koje je prije toga sanirala hrvatska država. Nakon što su 2000. Godine (SDP-koalicija i ‘transkriptolog’ Stipe Mesić dolaze na vlasti) još dvije velike banke za bagatelu prodane strancima, u strano je vlasništvo prešlo 83,7 posto ukupne imovine banaka“ (tako stoji u analizi HNB-a, lipanj 2004., nap. a.).

Evo i pregleda što se sve zbivalo u hrvatskom bankarstvu i gospodarstvu u to vrijeme. Upravo tada, dakle od 2000.-e do 2003.-e,  izvršene su tri privatizacije kapitalnih hrvatskih banaka, Privredne banke Zagreb, Riječke banke i Splitske banke za mali novac: Splitska je prodana za 48 milijuna eura, Riječka za 41 milijun eura, a 60 posto PBZ-a za 301 milijun eura. Ukupno mizernih 390 milijuna eura dobila je država od prodaje tih banaka, od kojih je dvije prije toga temeljito sanirala, dakako, novcem poreskih obveznika! Navedimo dalje.

2001. godina:Ondje gdje je HDZ stao nastavlja SDP-ova koalicijska vlada punom parom pa prodaje dodatnih 16 posto dionica HT-a DT-u za 500 milijuna eura!

2002. godina: Nakon što je drugi put po sanirala Riječku banku – očerupanu za 100 milijuna ‘bezpovratnih’ dolara, Linić ju je opet prodao, i to za 55 milijuna eura!

2003. godina: Slijedi veličanstvena ‘pljačka nad pljačkama’ hrvatskog bogatstva kroz nerazumnu(i koruptivnu!?) privatizaciju zlatne koke-Ine, kojoj ‘kumuju’ odgovorni drugovi Linić, Jurčić, Crkvenac na čelu s premijerom Ivicom Račanom… Sramotnih 505 milijuna dolara (po uzoru na bombone petstopet sa crtom!, nap. a.) dobiva država od prodaje 25 posto plus jedne dionice Ine.

Ali i od goreg ima još gore: Naftno polje ‘Bijele noći’ (za podrobne informacije treba pitati Davora Šterna, Tomislava Dragičevića ili Slavka Linića!, nap. a.) kojeg je vlada premijera Ivice Račana 2002. godine prodala ruskom ‘Russnieftu’ smatrajući da nema perspektivu, u 2012. je proizvelo 1,92 milijuna tona nafte, što je više od prošlogodišnje ukupne proizvodnje Ine i Mola. Prosječna dnevna proizvodnja na naftnom polju ‘Bijele noći’ lani je, prema podacima Zapadno-sibirske grupe ‘Bijele noći’ iznosila 5260 tona. U 2012. godini na nalazištima Bijele noći probušeno je 26 novih bušotina , koje su osigurale proizvodnju od dodatnih 291 tisuću tona. Godišnja dobit crpilišta u posljednjih desetak godina iznosi između 400 i 450 milijuna dolara, a vrijednost dobiti od nafte koja se proizvela na tom polju od 2002. kada ga je hrvatska vlada prodala, iznosi 4-5 milijardi dolara. To je više od cijele vrijednosti današnje Ine po najvećoj mogućoj procjeni!!!

Da podsjetimo, vlada premijera Račana prema uputama tadašnjeg/ današnjeg financ-ministra SLinića prodala je sibirska naftna nalazišta zvana ‘Bijele noći’ po cijeni od 74 milijuna dolara koja se, zbog sramotno lošeg ugovora, nije uspjela niti u cijelosti naplatiti; nenaplaćeno je do danas ostalo još 16 milijuna dolara. Predsjednik uprave INA-e u to je vrijeme bio Savkin zet i Mesićev favorit, Tomislav Dragičević, član HNS-a, a predsjednik NO INA-e koji je doveo do te odluke bio je aktualni ministar financija, kukurikavac Slavko Linić.

Neki mediji u to su vrijeme pisali o sumnjivoj pozadini prodaje ‘Bijelih noći’, navodeći sporni četvrti aneks Ugovora o kupnji na temelju kojega je, navodno, nepoznatim posrednicima isplaćena provizija od 2 milijuna dolara, a dio ‘Bijelih noći’ prebačen na jednu off-shore kompaniju. Policija i tužiteljstvo u to vrijeme reda radi, ovlaš su i započeli provođenje izvida nad prodajom ‘Bijelih noći’, ali do danas bez ikakvih rezultata pojeo vuk magare! Velika naftna polja ‘Bijele noći’ Ina je kupila krajem 1998. u Sibiru, a prodala ih je 2002. godine švicarskoj tvrtki PBS, iza koje je stajao ruski ‘Russnieft’. (tko ne vjeruje neka ovo pročita na http://www.index.hr/vijesti/clanak/linic-prodao-bijele-noci-za-74-milijuna-dolara-danas-proizvode-vise-nafte-nego-ina-i-mol-zajedno/714904.aspx).

Treba li i spominjati sirijska naftna/plinska polja vrijedna 20 milijardi dolara: INA/hrvatska država bi mogla imati nesagledive financijske posljedice nametnutih sankcija Siriji i povlačenju s tamošnjih naftnih polja. Naime, budući da Sirija nije prihvatila Inino pravno obrazloženje prekida suradnje pozivanjem na višu silu, ona ima pravo raskinuti ugovor. To znači da Inu, u slučaju Assadova ostanka u najmanju ruku čeka vrlo duga i vrlo neizvjesna pravna bitka za 20 milijardi dolara vrijedna nalazišta, javlja Večernji list. Kompenzaciju tog gubitka Josipović danas traži u Turkmenistanu, razgovara on u četiri oka s Gurbangulijem!?

Za razliku od kvazi-istinoljubivog premijera koji je svom narodu podvalio lažni, demagoški ‘Plan 21’, predsjednik države ne smije lagati ali i ne mora govoriti istinu jer njegovo autohtono, političko i gospodarstveno djelovanje ima blagotvorni učinak poput čaja od kamilice dok prave ‘konce u rukama’ i onako čvrsto drži njegov specijalni savjetnik-bogati Srbin i britanski ‘špiclov’, Dejan Jović.

Damir Kalafatić/Hrvatski fokus/https://www.hrvatski-fokus.hr/Hrvatsko nebo