Zorica Vuković: Ujedinjeno kraljevstvo

Tijekom povijesti zabilježeno je kako su neke žene podržavale svoje supruge u činjenju dobra. Npr. Frances Blogg Chesterton (1869. – 1938.) engleska pjesnikinja i autorica školskih drama, supruga i menadžerica Gilberta Keitha Chestertona (1874. – 1936.) književnika, govornika, kršćanskog apologeta imala je značajnu ulogu u njegovoj karijeri. 

U hrvatskoj povijesti zabilježena je velika podrška grofu Petru IV. Zrinskom (1621. – 1671.) supruge grofice Ane Katarine Zrinski – Frankopan (1625. – 1673.) književnice, diplomatkinje, pjesnikinje i prevoditeljice. Podržavala ga je u protivljenju ugnjetavačkoj habsburškoj politici. Kao poliglotkinja pregovarala je s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i s poljskim dvorom. Iako, bezuspješno, ostala je vjerna domoljubnoj ideji i umrla kao zatočenica bečkog dvora ne dobivši prekrasno oproštajno pismo svoga supruga.

No, mnogo je više onih koji su davali podršku svojim ‘uglednim’ supružnicima otprilike na način ‘je l’ ti znaš ‘ko sam ja?’ ili su se u tišini skrivali iza njihovih leđa.

Večernje surfanje tv programima dovelo me do scene iz Afrike i zaintrigirao me. Iako sam propustila početak filma, što sam kasnije nadoknadila, ostala sam zatečena šekspirijanskom romancom iz stvarnog života. Glavne uloge imaju Rosamund Pike i David Oyelowo, britanski glumci koji glume Ruth Williams, Londončanku i crnog princa Bechuane s juga Afrike, za kog se udala.

Seretse Khama (1821. – 1980.) je bio sin kraljice Tebogo i Sekgoma Khama II. (1869. – 1925.), kralja naroda Bamangwato iz Bechuane. Ime Seretse znači ‘glina koja veže’, a dobio ga je zbog pomirenja svog oca i djeda Khama III. (1837. – 1923.), jer im se rodio nasljednik. U dobi od 4 godine, Seretse je postao kgosi (kralj) što Britanci ne žele priznati, već ga tituliraju kao poglavica. Brigu za njega i njegovu sestru Naledi preuzima stric Tshekedi Khama (1905. – 1959.), kralj-regent. Seretse je obrazovanje stjecao u južnoafričkim internatima i na koledžu Fort Hare, gdje diplomira 1944.. Godine 1946. odlazi u London studirati pravo kako bi postao odvjetnik. 

Na plesu, koje je organiziralo Londonsko misionarsko društvo, u lipnju 1947. upoznaje Ruth Williams (1923. – 2002.), službenicu osiguravajuće tvrtke, rođenu u južnom Londonu. Bila je kći Georgea i Dorothy Williams.  Njezin je otac služio kao kapetan u britanskoj vojsci u Indiji, a kasnije je radio u trgovini čajem. Imala je sestru Muriel (Muriel Williams-Sanderson 1921. – 2015.) s kojom je došla na ples i koja ju je upoznala sa Seresteom. On je bio prvi crnac s kojim je razgovarala. Oboje su bili poklonici jazz glazbe. Zaljubljuju se i nakon godinu dana žele sklopiti brak. I sad nastaju problemi. Svi, osim Muriel, su protiv. Čak im Anglikanska crkva, čiji su oboje pripadnici, ne da dozvolu za vjenčanje, jer to ne dozvoljava britanska vlada. Oni se ipak vjenčaju u matičnom uredu Kensingtona 19. rujna 1948., što izaziva veliku pozornost. 

Kanadska novinarka Meckenzie Porter piše 1952.: „Tisak je tretirao njihov brak kao vijest s naslovnica, ismijavajući izdanka drevne i slavne kuće Khama. A ona, koja je željela postati afrička kraljica, je engleska radnica koja nije očekivala ništa egzotičnije nego spavaonicu i muža, koji bi ujutro zgrabio kišobran i uhvatio crveni autobus na kat pri odlasku na posao.“

Daniel F. Malan  (1874. – 1959.), tadašnji premijer Južne Afrike, opisao je njihov brak kao ‘mučan’. Za razliku od njega, Julius Nyerere (1922. – 1999.), tada profesor na sveučilištu, a kasnije predsjednike Tanzanije rekao je da je to ‘jedna od najvećih ljubavnih priča svijeta’. 

Ovaj međurasni brak izazvao je kod mnogih zgražanje zbog politike apartheida Južnoafričke Republike koju su, nakon pobjede burske Nacionalističke stranke 1948., provodili. Tom politikom stanovništvo Južne Afrike podijeljeno je na bijelce, koji su imali sva politička i druga  prava, i one koji nisu imali ta prava: crnci, Indijci, ‘obojeni’ (mulati).

Povratak u Bechuanu u kolovozu 1949. izaziva negodovanje strica, ali učestalim javnim sastancima  (kgotlas), Seretse dokazuje da može biti kralj. Ali izaziva i britansku vlast pod čijim su protektoratom bili. Naime, za narod  Bamangwato, supruga kralja smatra se majkom cijelog naroda, a za pobornike aparthejda bijela kraljica predstavlja veliku opasnost. Novine iz Cape Towna nazvale su Ruth ‘glupom neukom djevojkom’, a nekoliko južnoafričkih novinara zagovara invaziju na Bechuanu, ako ‘bijela kraljica’ ostane. I stric ga se odriče i odvaja se s grupom istomišljenika.

No Ruthin dolazak u Bechuanu poklopio se s najboljom kišnom sezonom desetljeća, što je za narod bio dobar znak. Prozvali su je ‘kraljicom kiše’, jer je za njih kiša vrlo važna budući da  Bechuana ima suhu klimu i u njoj je pustinja Kalahari.  Ruth je izašla pred žene koje su joj pjevale, noseći kante s vodom i kukuruz, na poklon: „Ti si majka svih nas!“ Ruth je zajedno s njima sudjelovala u plesu. Bila je susretljiva prema djeci i ženama i time je pridobila naklonost i muškaraca. 

Ruth se klonila novinara jer su mnogi od njih vrlo ružno pisali i o njoj, o suprugu i o njihovoj zemlji, govoreći o majmunima i džungli, a nisu nikada bili u suhoj Bechuani. Uspostavila je tek prijateljstvo s američkom novinarkom Margaret Bourke – White (1904. – 1971.). Margaret je poklonila Ruthi dva mačića koje je Seretse prozvao Ponos i Predrasuda, prema omiljenom romanu svoje žene Ponos i predrasude Jane Austen (1775. – 1817.)

Bechuana je bila britanski protektorat Bechuanaland od 31. ožujka 1885., a ustvari kolonija, jer su njeni predstavnici tražili zaštitu Britanaca zbog ratobornih Bura s juga Afrike. Stoga je Seretse u ožujku 1950. pozvan u London ‘na dogovor’. Ruth mu je savjetovala da ne ide. Kasnije je rekla: „Imala sam osjećaj da će ga tamo zadržati.“ I doista zadržali su ga, spriječivši mu povratak na 5 godina jer se nije htio odreći svog naslijeđa. U telegramu svojoj ženi napisao je: „Pleme i ja smo prevareni od strane britanske vlade. Protjeran sam iz cijelog protektorata. Volim te. Seretse.“ Ruth nije išla s njim jer je bila trudna, a u slučaju da rodi sina, budućeg kralja, po običaju Bamangwato, on mora biti rođen u domovini. Iako su joj bjelkinje nudile njegu, ona je rodila u bolnici za crnce, djevojčicu Jacqueline. 

Ironično, Serestsein stric Tshekedi, koji je živio u plemenu Bakwena, također je bio zabranjen u plemenu Bamangwato, dok su Britanci organizirali privremenu vladu, koja je uključivala domorodce, bez njega. Mora da se Seretseu činilo da se više nikada neće vratiti u rodnu zemlju.

Ruth se pridružila Seretseu i bračni par je živio prognanički od 1951. u  londonskom predgrađu Croydonu. Britansko javno mnijenje i oko trećine zastupnika parlamenta bilo je uvelike na njihovoj strani, a tijekom tog vremena došlo je do pomirenja s njezinim ocem.

U predizbornoj kampanji 1951. Winston Churchill (1874. – 1965.) je Seretseu obećao dozvolu za povratak. Ali kad je izabran, to se nije dogodilo. Umjesto toga, zabranjen mu je povratak doživotno. Naime, u doba nuklearnog naoružanja, južnoafrička vlada je vrlo jasno dala do znanja da je njena spremnost da opskrbljuje uranom, kojim je bogata, britanski nuklearni program, uvjetovana zaustavljanjem Seretsea. Osim toga preko novinara Nasha i zastupnika Antonya Benna i drugih pristaša, Seretse je saznao da razne kompanije u Bechuani tragaju za bakrom, dijamantima i drugim rudama. Zbog svega je bio i depresivan, shvativši zašto je prognan. Ali tu je bila Ruth. Izvještaj iz 1952. opisao ju je kao ‘ženu snažnog karaktera’.

Ruth je 1952. rekla novinarki Porter: „Ponekad samo sjedi ispred vatre grijući ruke i razmišljajući. Pati od lumbaga zbog klime. Koliko god ga volim — više nego onog dana kad smo se vjenčali — ne mogu ga pomaknuti kad upadne u jedno od svojih crnih raspoloženja. Ne postoji apsolutno ništa što bi ga iz toga izvuklo.“

U egzilu im se rodio sin Ian 1953. godine.

Tijekom tog razdoblja, osim političara, mnogi su bili uz njih. Konačno im je, na traženje stanovnika Bechuane koji su poslali telegram kraljici Elizabeti II. (1926.), dozvoljen povratak 1956. , ali pod uvjetom da budu ‘obični građani’. 

Seretse se odrekao prijestolja i postao stočar u Seroweu. Pomirio se sa stricem, nakon dugog razgovora. Godine 1958. bračni par je dobio blizance Anthonya i Tshekedia II. Anthony je dobio ime po britanskom političaru Anthonyu Neilu Wedgwoodu – Bennu (1925. – 2014.) koji se zalagao za pozitivno rješenje njihova statusa, a Tshekedi je dobio ime po stricu.

Seretse nije mirovao. Osnovao je, kako kažu Englezi, nacionalističku, Demokratsku stranku, koja se danas zove Demokratska stranka Bocvane. Pobijedio je na općim izborima 1965. godine. Kao predsjednik Bechuane, zalagao se za neovisnost, koja je odobrena 30. rujna 1966. i zemlja je dobila naziv Republika Bocvana prema najbrojnijem narodu Tswana koji čini 85 % stanovništva. Seretse Khama postao je prvi njen predsjednik. Za postizanje neovisnosti Bocvane, kraljica Elizabeta II. dala mu je titulu Sir. Bocvana je članica Commonwealtha, Južnoafričke carinske unije, UN-a i Afričke unije.

Neovisna Bocvana bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta i mnogi su smatrali da će postati satelitska zemlja južnih susjeda. Stjeran u kut teškom situacijom, predsjednik Khama se orijentirao na izvoz tri glavna proizvoda svoje zemlje: govedine, bakra i dijamanata. Nakon otkrića golemog ležišta dijamanata u Orapi, ekonomski rast bio je najveći na svijetu tijekom 30 godina. Prihodi od izvoza investirani su u infrastrukturu, zdravstvo i školstvo. Predsjednik Khama je donio mir i stabilnost u tim godinama jer je donio i stroge zakone protiv korupcije tako da Bocvanu karakterizira najmanja korumpiranost u Africi.

Iako po veličini 45. zemlja svijeta, Bocvana je slabo naseljena. Osim rudarstva, u Bocvani se razvio turizam, posebno safari jer je bogata mnogim životinjama. Najvažnija odredišta za safari su rezervat Moremi u delti Okavango i nacionalni park Chobe koji je poznat po najvećoj populaciji slonova na svijetu, oko 70 000 jedinki. U Bocvani je 1980. snimljen vrlo popularni film Bogovi su pali na tjeme. Nažalost, Bocvanu je zadesila i epidemija AIDS-a, što je imalo i utjecaj na gospodarstvo. Ruth je jako pomagala oboljelima. 

Seretse Khama igrao je važnu ulogu i u nezavisnosti Zimbabvea. Umro je u Gaboroneu, glavnom gradu Bocvane, u dobi od 59 godina. Uzrok smrti je bio rak gušterače. Oko 40 000 ljudi došlo mu je odati počast, a pokopan je u rodnom mjestu Serowe. Prozvali su ga ocem nacije, ocem demokracije i ocem Bocvane.

Lady K. kako ju je zvao narod, bila je utjecajna, politički aktivna prva dama tijekom četiri uzastopna predsjednička mandata njezina supruga od 1966. do njegove smrti 1980. godine. Njihov sin pilot, general pukovnik Seretse Ian Khama bio je 4. predsjednik Bocvane od 2008. – 2018. i kralj je plemena Bamangwato.

Ruth je ostala u Bocvani nakon muževe smrti. Primila je priznanje Mohumagadi Mma Kgosi (Majka kraljica ili Kraljica majka).  Živjela je na velikoj farmi u Bocvani, posvećujući vrijeme i trud dobrotvornom radu i druženju sa svojom djecom i unucima. Postala je predsjednica Crvenog križa. 

Naime, katoličkim misionarima domaća plemena nisu dopuštala rad u Bocvani na poticaj protestantskih misionara koji su stigli prvi. Počeli su raditi u Bocvani od 1928. godine, a poznati su po gradnji škola i bolnica. Katedrala Gospe od pustinje ( Our Lady of the Desert Cathedral) u Francistownu, drugom po veličini gradu, započela je ‘život’ bulom Ivana Pavla II. Ad Aptius 27. lipnja 1998. Godine 2006. ova je crkva pokrenula program liječenja zaraženih AIDS-om. Od 2011. godine trinaest je sjemeništaraca pripremalo se za svećeništvo u Bocvani.

Kad je 2017. češko – britanski film, britanske redateljice  Ammae Asante (1969.) A United Kingdom došao u kina, mnogi su se začudili Churchillovoj ulozi u slučaju bračnog para Khama. Neki su se pitali nije li poznati političar bio rasist. A i u njegovu obranu su se uključili mnogi. Među njima je britanski povjesničar Richard M. Langworth (1941.) koji je objašnjavao 30. ožujka 2017.: „Što se tiče optužbi za rasizam, danas se ne može uspoređivati s 1950-ima. Bio je to drugačiji svijet.“ Jer sve treba gledati u kontekstu vremena.  

Da, i Bleiburg, u kome su Britanci odigrali značajno ulogu, odigrao se u kontekstu vremena jer je ‘to bio drugačiji svijet’. Zar?

Priča o Seretse i Ruth stvarno me oduševila u ovom kolovozu. Ona nije za zaborav. To je priča o ljubavi muškarca i žene, o ambicioznom stricu, licemjernim savjetnicima, pokvarenim političarima, britanskoj grabljivosti… No iznad svega pobijedila je ljubavi uz sretan završetak.

Što reći o našim političkim veličinama i njihovim boljim i inim polovicama, samozatajnim ‘kućanicama koje peru hlače s čekovima’, ‘manekenkama srednjoprstašicama’, ‘što mi tko može’ napuhancima, ‘to treba maknuti, baciti negdje’ umišljenih neznalica, ‘devojčici s traktora’ i ‘pevaču’ iz Chicaga, ‘ zagrebačkim eko-čistačima’ i rušiteljima drveća, družini s brojačem novca…?

I još jedna tipična hrvatska karikaturalna situacija – nakon potonuća hrvatske košarke u lipnju o. g., oni ‘surfaju’: Stojan Vranković, zvan Stojko (1964.) predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza i Dino Rađa (1967.) predsjednik Stručnog savjeta za mušku košarku su hrvatsku košarkašku reprezentaciju svojim ‘znanjem’ i zalaganjem uspjeli smjestiti na posljednje mjesto kvalifikacijske skupine za Svjetsko prvenstvo iza košarkaških ‘velesila’ Finske, Slovenije i Švedske. I još kažu ‘nismo mi krivi, ne moramo dati ostavku’. Rađa je svojevremeno kritizirao rad HNS-a, a ‘vatreni’ su u tom periodu bili srebrni na Svjetskom prvenstvu i plasirali se na sva velika natjecanja od tada. I imaju kult reprezentacije. A to u košarci ne štima… 

Kad je Jugoslavija u kolovozu 1990. na Svjetskom košarkaškom prvenstvu (od 8.8. – 20.8.) u Argentini osvojila zlato, čestitke je s hrvatskom zastavom nosio Tomas Šakić, Argentinac hrvatskih korijena, kako sam kaže. Ustvari sin Dinka Šakića (1921. – 2008.), ustaškog časnika. Prišao mu je Vlade Divac (1968.) i oteo mu zastavu.

Kasnije, (2017.), je Tomas pričao: „Nisam navijao za Jugoslaviju, a nisam ni želio da izgubi. Moje simpatije bile su na strani Hrvatske: Kukoča, Petrovića, Čuture… Mislio sam da je Divac Hrvat. Kad mi je uzeo zastavu, shvatio sam da je Srbin. U jednom trenutku borio sam se s Divcem. On je uzeo zastavu i otišao. Bilo mi je teško kretati se jer sam na imao fotografsku torbu. Na fotografijama se to ne vidi, ali smo u jednom trenutku bili na deset centimetara jedan od drugog. Licem u lice, borili se za zastavu. Ja od 180 cm, a on od 212. Povukao sam se jer nisam želio naštetiti Argentini. …Nakon toga zvali su me ljudi diljem svijeta. Održavao sam kontakte s hrvatskom zajednicom i bili su zadovoljni. Svijet je vidio zastavu koju su zabranjivali od 1945.“

Podsjetimo se: u to vrijeme već su Srbi pokrenuli barikade (17.8.1990. kod Knina) i zločine. A ratno huškačka retorika bubnjala je od prvih demokratskih izbora koji su se održali u travnju i svibnju 1990. godine.

Godine 2020. Rađa je dao intervju nekakvom novinaru u kojem reče da bi on učinio isto što i Divac. „Reka bi mu. To nije moja zastava!“

‘Reka bi mu. To nije moja zastava.’ A koja je tvoja zastava? Jer 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi višestranački Sabor, a 20. lipnja 1990. Hrvatski sabor je promijenio ime SRH u Republika Hrvatska. Tom prilikom je pred Saborom podignuta hrvatska zastava s hrvatskim grbom, onakva kakvu je Divac istrgnuo iz ruku Tomasa Šakića.  

Ako zbog treninga i svega ostalog, Rađa nije pratio što se događa u Hrvatskoj, imao je 30 godina da o tome nešto sazna. Ali on je ostao u SFRJ. ‘Reka bi mu. To nije moja zastava.’

Koliko takvih ‘montipajtonaca’ s glavom u pijesku i srcem u Beogradu živi u ovoj našoj napaćenoj domaji?

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo