Šiljo: Zašto je Mate Šimundić napustio Domovinski pokret?

Čarobne formule za usklađivanje skupnih i osobnih stajališta, ciljeva, interesa i kriterija unutar stranaka i političke djelatnosti – nema! Nema ni neke ’više instance’ koja bi u tim stvarima objektivno presuđivala tko je u pravu, a tko u krivu. Za usklađivanje različitosti iziskuje se visok stupanj zrelosti, zajedništva, uviđavnosti, snošljivosti, ali i poštovanja savjesti, slobode i dostojanstva članova. Rasutost društva i naroda na milijun sebičnih ili neuskladivih komadića odnosno samovolja stranačkih vodstava nalazi svoj izraz i odraz i u rasutosti odnosno samovolji stranaka, političara i politika. Takvo stanje drži nas u začaranom krugu razočaranja, frustracije i nemoći većine naroda da ikada ’dođe na svoje’.

Upravo je objavljeno kako je Mate Šimundić, predsjednik splitsko-dalmatinske županijske skupštine, obznanio da napušta i svoju stranačku dužnost predsjednika županijske organizacijeDomovinskog pokreta i sam Domovinski pokret. Njegovo je obrazloženje ovo: „Uvjeren sam da kao nestranačka osoba mogu bolje i učinkovitije nastaviti s radom za opće dobro, zajedno s mnogim izvrsnim ljudima koji me podržavaju i koji žele dobro hrvatskom narodu.“ Mate Šimundić (rođen 1973.) po zvanju je profesor hrvatskog jezika i komparativne književnosti i teolog, angažirani je katolik te oženjen i otac petero djece. S obitelji živi u Kaštel-Lukšiću.

Mnoštvo nezavisnih (?!) političara, zastupnika i dužnosnika

Oni koji dobro poznaju političke i ostale prilike i neprilike u splitsko-dalmatinskoj županiji vjerojatno će bolje razumjeti razloge i okolnosti tog Šimundićeva poteza. Neki će se sjetiti i toga da je u samim početcima, pred prošle izbore za Sabor, iz Domovinskog pokreta istisnut jedan drugi čovjek iz toga kraja. To je bio Josip Jović, ugledan novinar i publicist zasvjedočeno hrvatske nacionalne orijentacije i ljudske čestitosti. Ostalo je neodgovoreno zašto su ga istisnuli.

Bilo kako bilo, i što se god skrivalo iza najnovije odluke, ona nas sili zapitati se: Što se to događa u hrvatskom društvu i politici da toliki ljudi, svojom voljom ili po odluci drugih, napuštaju stranke u koje su se nedavno učlanili? U pravilu: to su stranke koje nisu na vlasti, koje su alternativa vladajućima. Neusporedivo manje napušta se stranke koje su na vlasti odnosno dok su na vlasti. I sili nas da primijetimo: Ako se ovakav trend nastavi, uskoro ćemo imati ne samo mnoštvo svakovrsnih stranaka, strančica, koalicija i nezavisnih lista, nego i mnoštvo nezavisnih (?!) političara, zastupnika i dužnosnika.

Atomizacija hrvatskoga političkog spektra sigurno nije pokazatelj političkoga zdravlja naroda ni društva. Stranke su konstitutivni dijelovi parlamentarne demokracije. Nema nijedne zemlje u Europi u kojoj je na vlasti većina sastavljena od nezavisnih zastupnika. Bez stranaka nije u demokraciji moguće formirati vlast, a pogotovu ne vlast za koju bi se znalo što zastupa, kakve nazore ima, što su joj programski i ostali prioriteti. To g. Šimundić valjda zna, iako u svojoj izjavi ne pokazuje da to zna, ili da za to mari. On naime očekuje potporu od „ljudi“, a ne od političkih subjekata, dakle od političkih stranka. Kao da bi skupština njegove županije i općenito politeja bila sastavljena od „ljudi“, a ne od ljudi koji su uglavnom članovi određenih stranaka odnosno klubova. Privrženi svojim strankama i klubovima.

Mrvljenje i runjenje i umnažanje preko svake mjere stranaka i nezavisnih političara narušava funkcioniranje političkog sustava. Ono ujedno ide na ruku onima koji su najjači, dakle strankama koje drže Hrvatsku u svojim rukama, i koje osvajaju u sumi izrazito velik postotak mandata – i to bez obzira na sve skromniji postotak osvojenih glasova svih birača. A svako osobno renegatstvo baca dodatnu mrlju i na vjerodostojnost stranke u čije je ime dotični kandidat javno tražio da mu što više birača iskaže povjerenje. Smanjuje se povjerenje u stranke općenito, a osobito u one od kojih mnogi očekuju da budu alternativa onima koje već predugo imamo na vlasti, odnosno ‘na grbači’.

Od dr. Vrkljana do Škore, od Jovića do Šimundića: kako uskladiti stranačku pripadnost s osobnom savješću, slobodom i pravom na vlastito stajalište?

Ipak, niz individualnih odmetnuća tjera nas zapitati se što je to sa strankama kada ih toliki članovi ili partneri napuštaju? Konkretno, Domovinski pokret napustio je nedugo nakon izbora dr. Milan Vrkljan, iz kluba Domovinskog pokreta izašla je Karolina Vidović-Krišto, zatim je dao ostavku i našao se izvan stranke nazvane po njemu i sam Miroslav Škoro, dotadašnji vođa i predsjednik, a isto se dogodilo i s njegovom sestrom Vesnom Vučemilović, koja se zatim priključila Hrvatskim suverenistima. Sada se odmetnicima ili izagnanicima pridružio i, u svom kraju ugledan, Mate Šimundić.

Nedvojbeno, unutarnji odnosi, nezrelost, nedoraslost i skučen prostor unutarnje demokracije jesu krupan problem u raznim strankama, osobito u strankama centra, desnog centra, desnice, pravaških i demokršćanskih opcija. To da je razina unutarnje demokracije unutar HDZ-a postala, osobito s Plenkovićem u vodstvu, niža od one kakvu je imao Savez komunista Hrvatske u 1980-ima notorna je činjenica. I u SDP-u i drugdje na ljevici dolazilo je ovih godina do mnoštva pojedinačnih ili skupnih otpadništava ili izgona. No očito je da ni alternativne opcije nisu pošteđene ’unutarpartijskog centralizma’ i monopolizma.

Načelno gledano, nijedna stranka ne bi smjela gušiti slobodu mišljenja i izražavanja različitih i kritičkih stajališta unutar nje same. Isto tako, nijedan član stranke ne bi smio svoj ego stavljati iznad svih drugih i iznad stranačkog zajedništva. No očito je da mnogi ljudi imaju problem u savjesti, zato što ih se u strankama i strukturama prisiljava slijediti određene politike, činiti koješta ili zatvarati oči na razne negativnosti s kojima se oni ne mogu miriti ako žele ostati vjerni samima sebi. Ali je očito i to da ovolika disperzija političkih snaga i subjekata nije ni dobra ni poželjna.

Nema čarobne formule!

Čarobne formule za usklađivanje skupnih i osobnih stajališta, ciljeva, interesa i kriterija nema. Nema ni neke ’više instance’ koja bi u tim stvarima imala objektivno presuditi tko je u pravu, a tko u krivu. Za usklađivanje se iziskuje visok stupanj zrelosti, zajedništva i poštovanja slobode i dostojanstva članova. Općenito, stanje rasutoga društva nalazi svoj izraz i odraz i u rasuću stranaka i u rasuću konzistentnih politika. Takvo stanje drži nas u začaranom krugu razočaranja, frustracije i nemoći.

Povezani sadržaj:

Poticajna skupina Pokreta za hrvatsku budućnost: Povodom raspada još jedne hrvatske „treće opcije“

Prethodno:

Vlasti u Hrvatskoj „za Dom – nespremne“!

Šiljo/Hrvatsko nebo