ZORICA VUKOVIĆ: ŽIVOT ZA NAROD – SMRT ‘U IME NARODA’

Prema Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća, don Ante Bakovića (1931. – 2017.) tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ubijena su 634 katolička svećenika, redovnika i časnih sestara. Među njima su bila 73 bogoslova i sjemeništaraca, 26 časnih sestara (4 su umrle u zatvoru). Svi ti obrazovani i nenaoružani ljudi bili su duhovna i intelektualna elita hrvatskog naroda. Jesu li zato ‘nestali’ s lica zemlje?

Martirologij navodi da su oni bili ‘klasni neprijatelji’. Stoga su najviše likvidacija učinili partizani i OZNA do svibnja 1945. i nakon ‘pobjede’, te na služenju u JNA. Ubijali su četnici, nacisti, vlasti NDH, talijanski fašisti. U angloameričkom bombardiranju izginulo je 32 svećenika i redovnika, a u zatvorima je bilo stotine.

Na popisu se nalazi i ime jedinog ubijenog hrvatskog biskupa. To je dubrovački biskup mons. dr. Josip Marija Carević (1883. – 1945.) za čijim se grobom još uvijek traga. 

Josip Carević rođen je u Metkoviću 16. veljače 1883.. Školovao se u Splitu i Rimu gdje je postigao dva doktorata: iz filozofije i teologije. Govorio je, osim materinjeg jezika, talijanski, njemački i francuski. I, naravno, latinski jezik. Za svećenika je zaređen u Splitu 28. listopada 1908., a za biskupa 4. kolovoza 1929. u Zagrebu. Bio je dvaput pozvan natjecati se za profesora na fakultetima u Zadru i Zagrebu, ali se zahvalio na oba poziva.

Dok je službovao u Splitu, pomagao je mnogima; posebno sirotinji, nezaposlenima, udovicama. Kako nije imao domaćicu, primio je k sebi svoju sestričnu Anu Vuletić, izučenu kuharicu, i njenu kćerkicu Ivkicu. Ana je, nakon prerane suprugove smrti, koji joj je ostavio dugove, ostala u teškom stanju, pa je vođenje domaćinstva kod bratića dobro došlo i njemu i njoj. 

Za biskupa dubrovačkog, Carević je ustoličen 8. rujna 1929. Sa sobom je poveo i svoju domaćicu i njenu kćerku. U Dubrovniku zatiče teško stanje. Jugoslaveni, Srbi, orjunaši, komunisti i sindikalisti ‘vedre i oblače’ Dubrovnikom, a i stanje klera nije baš najsjajnije. Glavna krilatica koja se provlači je: „Sa vrh Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče!“ Ljudi koji se ne slažu s ovom politikom, izloženi su progonu; bilo da ostaju bez posla bilo da su prisiljavani prihvatiti srboslavlje. Kako je imao iskustva s pomaganjem siromasima, biskup Carević je brzo organizirao pomoć nezaposlenima. Osnovao je i Trpezu svetog Vlaha kako bi pomogao onima koji nemaju. Time je ‘uvrijedio’ sindikate i komuniste jer je to kao ‘njihov posao’. Naravno, samo na riječima.

Osim toga, Dubrovnik je pripadao tzv. Zetskoj banovini sa sjedištem u Cetinju, čime se gotovo negirao hrvatski Dubrovnik jer se sve moralo rješavati u Cetinju. To je potrajalo do 1939. godine kad su područja, koja dominantno naseljavaju Hrvati, od Boke Kotorske do Pelješca, uključujući Dubrovnik pripala, Hrvatskoj banovini. (Kud danas ‘nestade’ Boka?)

Zato je biskup za 1900-tu obljetnicu Kristove muke, pokrenuo gradnju velikog križa na Srđu. Križ je blagoslovljen 10. lipnja 1935. godine jer je bilo dosta otpora, pa nije bio podignut 1933. kako je biskup planirao.  

Godine 1991. srpsko-crnogorskim agresorima smetao je taj križ pa su ga granatirali na blagdan sv. Nikole 6. prosinca 1991. Nakon nekoliko dana, branitelji su od dasaka napravili križ. Pod vodstvom biskupa dubrovačkog Želimira Puljića, križ je obnovljen i 12. listopada 1997. blagoslovio ga je kardinal Franjo Kuharić. Kamene ostatke ‘Carevićevog’ križa blagoslovio je na Gružu 2003. papa Ivan Pavao II., i to kamenje ugrađeno je u nove crkve i oltare Dubrovačke biskupije. Godine 2014. do Srđa je napravljen i Križni put gdje se svake godine uoči Uskrsa i na Dan dubrovačkih branitelja 6. prosinca obavljaju pobožnosti.

Kako su duhovne potrebe velike, biskup Carević u Dubrovnik poziva svog prijatelja isusovca, patera Petra Pericu (1881. – 1944.) s kojim se zna iz mladosti jer potječu iz istog kraja. Pater Perica dolazi u Dubrovnik 1937. godine. Postaje duhovnik Križarskog bratstva i okuplja mlade. Vodio je i Marijinu kongregaciju sjemeništaraca. O njemu je mons. Ivo Gugić (kotorski biskup, rođen 1920. godine u Veloj Luci, a ubijen u Kotoru 3. lipnja 1996. godine) napisao:

„Otac Perica bijaše pobornik ne samo morala i prava svete Crkve, nego i prava svoga naroda. Svatko je u njemu mogao gledati divan uzor hrvatskog domoljuba, i to na svim poljima: bio je odgojitelj, prosvjetitelj, neslomljivi patnik, osoba dijamantnoga karaktera, uzoran svećenik, koji je izrastao iz naroda i srastao s njime. Po primjeru Prvosvećenika Krista, ljubio je žarko svoj narod, za njega radio i patio… Te su vrline bile i ostale njegov kapital, njegova čast.“

Patera Pericu s 53 Dubrovčana ubili su partizani 24. listopada 1944. na otočiću Daksi. U narodu još uvijek žive njegove pjesme Rajska Djevo i Do nebesa nek’ se ori… Nakon ekshumacije tijela ubijenih u slobodnoj Hrvatskoj, DNK analizom identificirani su posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.

Pored p. Perice, biskup Carević doveo je u Dubrovnik i časne sestre Malog Isusa i Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva, te Klanjateljice Krvi Kristove iz Banja Luke. Organizirao je i proveo hodočašće u Rim. Hodočasnike je pozdravio papa Pio XII., koji je rekao i ovo:

„Od sveg srca hoćemo blagosloviti drage hodočasnike koji su došli pod vodstvom splitskog i dubrovačkog biskupa, a koji su ovamo stigli da nas utješe ispovijedanjem one vjere i kršćanske pobožnosti koje su tako ukorijenjene u čvrstim tradicijama njihova naroda.“

Organizirao je i Euharistijski kongres 1936. u Dubrovniku i pisao mnogobrojne članke, knjige i poslanice. Kroz njegovih deset godina upravljanja biskupijom, stasala su 34 svećenika, bilo je 19 kandidata za svećeništvo i 43 đaka u malom sjemeništu. Izgrađene su i tri nove crkve, a dvije započete. Obnovljeni su mnogi crkveni objekti.

Kad je biskup pokrenuo gradnju pučke kuhinje, bilo je to previše za sve koji su bili prosrpski i projugoslavenski nastrojeni. Noću mu je došao mladi profesor Križar kojega je poslao p. Perica da ga obavijesti da srpsko-jugoslavenska propaganda djeluje u Vatikanu i da ga optužuju da ima ljubavnicu i dijete, kojoj gradi kuću (njegova sestrična i njena kćerka, pučka kuhinja). Zbog toga je Ana s Ivanicom otišla biskupovoj sestri u Zagreb. Ali ni to nije bilo dovoljno… Kad je, po pozivu, došao u Vatikan, rečeno mu je da oni znaju da je to laž, ali… bla… bla…, biskup mora u prijevremenu mirovinu. Službeno: umirovljen je zbog zdravstvenih razloga.? Dobio je titulu Biskup turskog Aristiniuma. Dubrovnik napušta 1940. i odlazi u Zagreb k sestri u Jurjevsku ulicu. Nadbiskup Alojzije Stepinac mu je ponudio da bude tajnik Biskupske konferencije ili vojni ordinarij, ali on je odlučio služiti tamo gdje trebaju svećenika. Na neki je način i uživao u ‘tišini’. Služio je u Kloštru Podravskom, Ferdinandovcu i Kalinovcu. U međuvremenu je vjenčao Ivanicu i Andriju Jambrošića, parketara iz Zagorja, u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. 

U prosincu 1943. otišao je na ispomoć u Strmec, u župu Veliko Trgovišće u Hrvatskom Zagorju gdje mu se svidjelo i gdje se nastanio u drvenoj kućici Terezije Jambrešić u Vižovlju, Ivaničine svekrve. Opet je Ana bila njegova kuharica, a Ivanica i Andrija su brzo dobili kćerkicu Anu.

Svaki je dan biskup služio sv. Misu u kapelici Majke Božje na Strmcu do koje je pješačio oko tri kilometra. Blagoslivljao je i kuće u siječnju 1944. što je pobudilo simpatije kod stanovništva. Mnogi su pristupali sv. ispovijedi. Čak i partizani kojih je u tom kraju bilo puno. Nadbiskup Stepinac ga je pozivao u Zagreb jer se bojao za njegov život, no on je to odbio smatrajući da ljude dobro poznaje i da mu se neće ništa zla dogoditi. S njima se rado susretao i razgovarao. Dapače, oni su ga simpatizirali jer je spasio od smrti zvonara na Strmcu i jednog čovjeka iz Oroslavlja, koje su htjeli ubiti njemački vojnici jer su navodno pomagali partizanima, a kojima je biskup objasnio tko su oni i da ne čine ništa loše.

Biskup Carević je 4. lipnja 1944. organizirao veliku procesiju koja je krenula od Družilovca do Majke Božje Strmečke. U procesiji je bilo oko 1 500 ljudi. Da ne bi dolazilo do problema, nadbiskup Stepinac mu je izdao dozvolu da obavi i obred sv. Potvrde u župi Veliko Trgovišće. 

Nakon te procesije učestala su misna slavlja, a posebno je zabilježena popodnevna ‘polnoćka’ 1944. godine. Župnik Horvat zabilježio je da je tih dana na ispovijed i pričest došlo i 9 partizana.

Kako je biskup svakodnevno služio sv. Misu, a trebao je dosta pješačiti, na povratku se svraćao u klijet Andrije Korabelija iz Domahova čiji je sin bio u partizanima, da predahne ‘uz čašicu razgovora’. Baš tog čovjeka partizani su nagovorili da dovede jedne noći biskupa k njima. Jer baš tih dana mnoge je ‘pojeo mrak’, a smatrali su da biskup ima u njega povjerenje. Nije poznato kad se to točno dogodilo jer su u spisima zabilježeni razni datumi: travanj, svibanj… Najčešće se spominje Veliki četvrtak na Veliki petak 1945. godine, a to je bilo 29./30. ožujka 1945.. No zna se da je Andrija Korabelija postavio biskupu zamku. Egzekutori su ga stravično mučili. Odrezali mu prst na kojem je bio biskupski prsten jer ga nisu mogli skinuti, skinuli ga do gola, jašili na njemu, kastrirali ga i konačno odveli u šumu gdje je ‘nestao’. Ne zna mu se grob. Kardinal Franjo Kuharić dobio je 1995. godine pismo, u kojem svjedok navodi da su biskupa Carevića iz sela Vižovlja odvela četiri partizana.

„Pogubljen je u šumi Pluska na području župe Luka. Morao si je iskopati grob. Prije smrti svakom je posebno prorekao sudbinu!“

Njegovi mučitelji su poznati, neslužbeno. Glavni strateg i njegova žena ‘nestali’ su 1954. Pronašli su ih zakopane u žitnom polju. Ubio ih je sin. Onaj koji je biskupu prijetio pištoljem ubijen je nehotice od sudruga kad je ovaj čistio pištolj. Jedan je biskupu, kao sv. Bartolu, gulio kožu i rezao udove. Umro je od raka u strašnim mukama, uz kajanje se ispovjedio. 

Narod pamti i da je biskup prorekao jednom egzekutoru da neće biti sretan u opljačkanom. Doista bio je bogat, ali mu se obitelj zbog svađa raspala.

Andriju Jambrešića, Ivkinog supruga, ‘pojeo je mrak’. Njena svekrva Terezija prodala je kuću u Vižovlju i otišla s Ivkom i malom Anom, Ivkinoj majci u Zagreb. Tu je Ivkica upoznala prijatelja biskupovog nećaka, imućnog Miljenka Babića, i nakon izvjesnog vremena se udala za njega. Ali sreća je bila kratka. Na njihov auto, naletio je kamion, ‘kojem su popustile kočnice’, i usmrtio ih. Mala je Ana u Cvjetnom naselju u Zagrebu živjela sa svojim bakama Terezijom i Anom.

U počast biskupu Careviću održan je Studijski dan u Dubrovniku 7. siječnja 1999. u pripremi tadašnjeg dubrovačkog biskupa Želimira Puljića i dr. Mile Vidovića, profesora iz Splita.

Godine 2019. (2020., drugo izdanje) romaniziranu biografiju biskupa Carevića izdao je prof. Mirko Ivanjek, rođen 1950. godine nedaleko Krapinskih Toplica. U knjizi koja nosi naslov Veliki petak 1945. s podnaslovom Biskup Carević: Život za narod – smrt u ime naroda. Knjigu je 19. travnja 2019. predstavio pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško:

„Poput blaženog Alojzija, biskup Carević je sastavnica, dio ključa za razumijevanje hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Smijemo reći da je njegov život, smrt i ono što se nakon nje događalo paradigma na temelju koje se mogu razumijevati metode skrivanja i iskrivljavanja istine, brižnost održavanja kletve i posljedice pod kojima trpimo i danas.“

Profesoru Ivanjeku u istraživanju okolnosti smrti biskupa Carevića, pridružio se i župnik Župe Sedam žalosti BDM u Velikom Trgovišću vlč. Luka Slijepčević koji je bio zatečen jer ništa nije znao o biskupu Careviću. On je pronašao još neke zabilješke u arhivi župe, a upisao je i studij povijesti kako bi što bolje mogao istraživati okolnosti ‘nestanka’ hrvatskog biskupa – domoljuba. Luka (zvat ću ga tako jer je bio vrlo omiljen kapelan u mojoj župi BDM-žalosne, izvrstan propovjednik) bio je jedan od nakladnika 2. izdanja.

Da bi se sačuvala uspomena i odala počast ovom zaboravljenom mučeniku, u župama Veliko Trgovišće i Luka (župnik vlč. Dražen Radigović), prvi put organizirana je manifestacija Dani biskupa Carevića. Vlč. Luka smatra da navođenje zdravstvenog razloga za umirovljenje nije istinito, baš zbog brdovitog uspona u kapelicu na Strmcu kojeg je biskup Carević svakodnevno, bez problema, savladavao.

U arhivi Dubrovačke biskupije čuva se pismo don Danka Lepeša koji je biskupu Careviću izrazio žaljenje zbog bolesti, ali ga moli da zbog nekolicine ne odstupa sa službe. Stoga se pretpostavlja da je biskup imao oporbu i političku, ali i među svećenstvom.

Nadbiskup Stepinac, tadašnji predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, 1940. u okružnici svim biskupima predlože da biskupa Carevića, pošto se umirovljuje, uzmu za tajnika biskupske konferencije jer je ‘sposoban i može im u tomu pomoći’. Vlč. Luka misli  da ‘nadbiskup Stepinac nikada ne bi predlagao nekoga tko ima nekakvih moralnih poteškoća’.

Pismo splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića (1870. – 1957.) iz 1940. godine kardinalu Ermenegildu Pelegrinettiju (1876. – 1943.) apostolskom nunciju u Beogradu  govori da mu je jako žao što Kongregacija nije usvojila apel dalmatinskih biskupa koji su stali uz biskupa Carevića nego je nasjela na klevete.

Ivanjek u pogovoru navodi izvod iz knjige akademika Dubravka Horvatića (1939.–2004.), Ime zla, koji citira dnevnički zapis 16. travnja 1945. Bogdana Radice (1904. – 1993.): Hrvatska 1945. (München-Bacelona, 1974.). Radica bilježi susret u Beogradu u hotelu Majestic s donedavnim čelnikom Orijune, koji je tada već bio visokopozicionirani partijski čovjek Ljubom Leontićem (1887. – 1973.) i dr. Milošem Žankom (1915. – 2000.), koji ističu, da „konačno Hrvate treba integrirati u Jugoslaviju. Hrvati moraju osjetiti i shvatiti da ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni. Zato treba likvidirati svaki pa i najmanji trag hrvatstva. drugo što se mora učiniti: to je ubiti jednog biskupa tako da narod izgubi svaki strah od Boga i Crkve“. Leontić smatra da „treba udariti na dva bunkera – HSS i Katoličku crkvu. Neka svijet vidi da se ne bojimo ni Crkve ni HSS-a“.

A biskup Carević bio je ‘otvorena meta’.

Ivanjek još spominje i memoare  mons. Nikole Moscatella (1885. – 1961.) pod nazivom Uspomene u svjetlu dokumenata: doprinos povijesti katolicizma u Jugoslaviji 1922. – 1946.,  mlađeg Carevićeva kolege sa studija u Rimu, koji ni jednom riječi nije spomenuo biskupa. Moscatello je bio diplomat, savjetnik jugoslavenskog poslanstva i otpravnik poslova SFRJ (ili kako se već zvala u to doba) pri Svetoj Stolici.  

‘Kopajući’ po sjećanjima ljudi, vlč. Luka napominje da nakon 77 godina još uvijek postoji strah. No uvjeren je da će se istina saznati.

U propovijedi u župnoj crkvi u Luki, vlč. Luka je rekao:

„Shvatio sam da danas hrvatski narod treba neopterećene ljude, bez obiteljskih rana, koji će početi studirati modernu povijest. I zato sam, kao župnik i ne baš u cvijetu mladosti, upisao studiji povijesti i počeo studirati. Rodio sam se davno nakon Drugog svjetskog rata, u mojoj obitelji nije bilo niti ustaša ni partizana… Želim bez gorčine i nepristrano posvetiti se proučavanju svjedočanstava i dokumenta o biskupu Careviću. Ono što mogu reći jest činjenica da su na svim stranama u to vrijeme bili neljudi spremni činiti najgore zločine.“

Luka je zaključio:

„Znam da postoje ljudi koji znaju gdje je biskup zakopan. Pomozite mi da završimo ovu sramotu za naše dvije župe! Budući da se ne vodi nikakav krivični postupak, nema policije, nema svjedočenja, nema odlaska na sud. Nazovite me, otići ćemo zajedno, nitko ništa neće saznati, ako to ne želite. …Toliki neprijatelji Crkve i vjere su pokopani katoličkim obredom, sa svećenikom, molim vas, pomozite mi da nakon 77 godina katolički pokopamo jedinog ubijenog biskupa u Drugom svjetskom ratu, da se na taj način odužimo biskupu za dobro koje nam je činio kroz godinu i pol i da skinemo sramotu sa naše dvije župe. Amen.“ Dodao je: „Osobito me raduje da su se naše dvije župe ujedinile čuvajući uspomenu na biskupa Carevića. Hvala novom lučkom župniku Draženu, našem domaćinu, na interesu, na pozivu i na dobroj volji da po prvi puta slavimo misu za pokojnog biskupa Carevića!“

Damnatio memoriae (lat. – osude sjećanja) je izraz koji se u rimskom pravu koristio kao oblik posmrtne kazne da bi se zabranilo sjećanje, odnosno ‘protjerivanje iz javne uspomene’ zbog izdaje ili neke druge krivice prema Rimskom Carstvu. Najčešće se primjenjivao protiv rimskih careva, a prvi protiv koga je bio izrečen bio je Neron. Damnatio memoriae  obilato su koristili komunisti, brišući čak i svoje ‘drugove’ s fotografija. Kako onda ne bi ‘izbrisali’ sjećanje na jednog biskupa. Ili na miroljubivog dr. Ivana Šretera? Ali neće ići!

„Postoji jedno oružje koje je mnogo strašnije od klevete – to je istina,“  reče biskup-diplomat Talleyrand (1754. – 1838.).

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo