Damir Pešorda: Umro je Benjamin Tolić

Vrijeme:5 min, 25 sec

 

S Bendžom sam se posljednji put čuo 2. kolovoza. Dan-dva ranije bio je prebačen iz Zadarske bolnice u Biograd, što je bio znak da mu se stanje popravlja i da korona popušta. Zvučao je dobro i zborio iskričavo kako je to samo on znao. Narednih dana međutim gospođa Dubravka mi je javila da mu se stanje ne popravlja te da i dalje prima kisik. Jedanaestog kolovoza oko podne Benjamin je Tolić preminuo. Potvrdila se još jednom ona Matoševa da hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva. A u ozračju tužnog raspoloženja bliskom mi je postala i opora konstatacija generala Praljka, koji prigodom posljednjeg boravka u Hrvatskoj ustvrdio: Bolje je gore nego ovdje! Gore ih više poznajem. Bendžo je svakako bio jedan od ljudi koji taj omjer mijenjaju u korist onoga gore.

Za divno čudo Hininu korektno napisanu vijest o smrti Benjamina Tolića prenijeli su mediji poput Jutarnjeg lista, tportala, Slobodna Dalmacija, Index.hr, N1 i drugi, što je samo dokaz da je kao intelektualac Tolić bio cijenjen i od ideoloških protivnika. Neki od njih, primjerice Davor Butković i Aleksandar Musić, isticali su ga kao jednog od rijetkih relevantnih intelektualaca na desnici. Šturi biografski podaci o Benjaminu Toliću, objavljeni u brojnim medijima, idu otprilike ovako. Rođen je u Osoju kod Posušja 1943. godine, a u Zagrebu je studirao germanistiku i filozofiju. Studij je završio tijekom emigracije u Beču. Nakon povratka u Hrvatsku radio je kao profesor njemačkog jezika u različitim školama te uređivao Osmojezični rječnik za njemački jezik u Leksikografskom zavodu. Zbog svojih političkih stavova upoznao je jugoslavenski socijalistički zatvor iznutra. Devedesetih se uključuje u HDZ prepoznavši da od tadašnjih lidera jedino Tuđman zna što hoće. 

Radio je u hrvatskoj diplomaciji kao konzul u Njemačkoj i Švicarskoj te obnašao i dužnost glavnog i odgovornog urednika Hrvatske izvještajne novinske agencije, od 1998. do 2000. godine. ”U politici se aktivirao 2003. te kandidirao na parlamentarnim izborima na zajedničkoj listi HIP-a i Hrvatskog bloka – pokreta za modernu Hrvatsku. Pisao je kolumne i objavio šest knjiga, među kojima su i Tko smo mi?, Sanaderova dionica, Vesele karmine i Kraj neovisnosti” –  piše dalje u toj vijesti koju se prenijeli brojni mediji. Pogrešno je međutim reći da se u politici aktivirao 2003. jer Benjamin Tolić bio strastveno politički angažiran od dolaska na studije u Zagreb do smrti, samo se taj angažman različito realizirao u pojedinim razdobljima života: oponiranjem sustavu tijekom studentskog života, emigracijom, zatvorom, pisanjem, čak i prevođenjem (dosljednim forsiranjem kroatizama što tijekom socijalizma nije, eufemistički rečeno, blagonaklono gledano), angažmanom u HDZ-u u osvit demokratskih promjena, radom u diplomaciji, kao i izravnim angažmanom na izbornim listama. Uostalom, politika ga nije ostavljala na miru ni kao dijete jer je bio obilježen kao ustaški sin.

Prisjećam se jedne anegdote vezane uz njegova pokojnog oca koju mi je jednom prilikom ispričao. Tijekom sedamdesetih u kavani Corso pitao ga je partizanski general Ivan Šibl: Toliću, u kojoj je vojsci bio tvoj otac. Odgovara njemu Benjamin: U Crnoj legiji Jure Francetića i Rafaela Bobana. Na to će stari Šibl: ”E, mi ti s njima nismo imali izravne borbe. Kada bi oni krenuli, mi smo se povlačili!” Benjamin je inače bio sjajan kozer s bogatim životnim iskustvom, ali uporno odbijao moja i nagovaranja drugih prijatelja da nešto od toga stavi na papir u bilo kojoj formi. Držao je prostačkim pisati o osobnim tričarijama, smatrao je da svaki autobiografski zapis nužno inklinira k uljepšavanju vlastite slike u očima suvremenika i budućih naraštaja.

U gore citiranoj vijesti uz spomenute Tolićeve knjige svakako je trebalo spomenuti Haaški sapun i posljednju njegovu knjigu Tiranija prostote. Haaški sapun sjajna je politička satira odjevena u primjereno literarno ruho na najboljem tragu pravaške političke satire. Tiranija prostote već samim naslovom signalizira stanovitu rezignaciju aristokratskog duha u vremenu sveopćeg srozavanja kriterija, političkog, intelektualnog i estetskog šibicarenja. Tolić je ostavio duboki trag i u hrvatskom prevodilaštvu te leksikografiji, a u mlađim danima pisao je i stihove. Osobno sam, osim o politici, s njim najviše volio razgovarati o književnosti. Ne samo stoga što smo o mnogim stvarima imali slične stavove nego i zato što se od njega uvijek moglo naučiti nešto novo, čuti pogled na neku poznatu stvar iz nekog drugog kuta koji dotada nismo uzimali u obzir.

Bendžu sam upoznao 2007. kada me pokojni Milovan Šibl pozvao da se pridružim političkoj platformi Jedino Hrvatska, koja je bila prvi pokušaj da se pod Sanaderom zabludjelom HDZ-u stane na put i da se Hrvatska vrati na kolosijek koji je zacrtao HDZ devedesetih s Tuđmanom na čelu. Narod namjere Jedino Hrvatske nije prepoznao na pravi način, ne prepoznaje ih ni danas, ali usprkos političkom fijasku ja sam iz toga izleta u politiku profitirao, stekao sam dvojicu sjajnih prijatelja, Benjamina Tolića i Milovana Šibla. Danas su, na žalost, obojica mrtvi. Posljednjih desetak godina otišla su trojica ljudi s kojima me vezalo političko sličnomišljeništvo, ali – što je puno važnije – iskreno i duboko prijateljstvo. Uz spomenute Tolića i Šibla, to je i Zvonko Bušić. Stoga valjda i one turobne konstatacije s početka ovoga nekrologa.

Mogao bih još puno pisati o Benjaminovom ponositom i aristokratskom držanju, osobito prema političkim moćnicima. I s Tuđmanom, kojega je iznimno cijenio, držao se uznosito i zastupao svoje mišljenje bez ustručavanja, o tome su mi svjedočili neki svjedoci tog vremena. O njegovu stavu prema Sanaderu pisao je neki dan Zdravko Gavran. Osobno se sjećam kako je jedne prigode pokojni gradonačelnik Bandić na vrhuncu svoje moći jednom širem društvu ispred kafića kod Sveučilišne knjižnice, u kojemu sam i sam bio, naručio piće, svi su naručili nešto, samo je Bendžo rezolutno rekao: Ja od tog gospodina ne pijem piće. Nastao je tajac, samo se pokojni gradonačelnik kiselo smješkao ne usuđujući se ništa dalje pitati. Kad su ga neki tijekom pripetavanja između Bandića i Josipovića pitali hoće li potpisati pismo podrške Bandiću, rezolutno je odbio, uz objašnjenje: Za manje ću zlo glasati, ali neću ga hvaliti.

Uz svu tu svoju tvrdoću i oštrinu, Benjamin je bio iznimno topla i osjećajna duša. Kad bi bio posebno dirnut, u oku mu je čak znala zaiskriti suza, a u polemici nikada nije išao ad hominem nego isključivo ad rem. Njegovom je smrću Hrvatska izgubila velikog domoljuba i intelektualca od formata, a ja osobno istinskog prijatelja. Tužan sam zbog njegove smrti i sretan zbog privilegije da sam ga poznavao i da smo prijateljovali. Bila ti laka hrvatska zemlja, Bendžo, i počivao u miru Božjem.

Z. Gavran: Uz smrt B. Tolića – Hrvatstvo u Hrvatskoj već dugo nije poželjno

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo,

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.