Dio hijerarhije kritičan je prema Crkvi, a nekritičan prema njezinim neprijateljima

Vrijeme:4 min, 36 sec

 

Osjećamo kako – u želji da se prilagodi novim vremenima – znatan dio hijerarhije oduzima Crkvi transcendentnu perspektivu, stvara neki savez s globalističkim vlastima (koji će se na kraju okrenuti protiv same Crkve) i tako malo pomalo zamjenjuje našu vjeru stanovitom ideologijom (što osjećamo kao veliku prijevaru).

Iako smo sigurni da ju „vrata paklena neće nadvladati“, mi, obični hrvatski katolici, malo smo zabrinuti i uznemireni zbog ponašanja dijela najviše crkvene hijerarhije. I to bez obzira na nepravedno odgođenu kanonizaciju našeg Stepinca i druge poslastice koje su nam priuštili u posljednje vrijeme naši univerzalni velikodostojnici (i pokoji domaći s univerzalnim pretenzijama). Nismo mi nikakvi vrhunski teolozi, svjesni smo da mnogo toga ne razumijemo i ne znamo. Ali osjećamo, instinktivno, da nešto nije u redu. Valjda stoga što je nama – ovakvima kakvi jesmo, grješni i neznatni, crkveno ne odveć učeni niti vidljivi u prvim redovima – Crkva naša Majka, a mi njezina djeca.

Što osjećamo? Osjećamo kako – u želji da se prilagodi novim vremenima – znatan dio hijerarhije oduzima Crkvi transcendentnu perspektivu, stvara neki savez s globalističkim vlastima (koji će se na kraju okrenuti protiv same Crkve) i tako malo pomalo zamjenjuje našu vjeru stanovitom ideologijom (što osjećamo kao veliku prijevaru). I dosjećamo kako taj dio crkvene hijerarhije (ne)svjesno zaboravlja riječi Njezina Utemeljitelja: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati”.

U takvoj situaciji vidimo kao jedinu branu beskompromisnu obranu realnosti i svega onoga što smo baštinili tijekom dvaju tisućljeća, što taj dio crkvene hijerarhije (ne)svjesno podcjenjuje, čega se olako odriče, što odbacuje ili briše iz pamćenja. Osim što ne briše iz pamćenja one isječke u kojima su pojedini pripadnici Crkve u pojedinim razdobljima bili za nešto krivi.

Ni mi obični katolici ne prikrivamo slabe strane naše Crkve, ali ih i ne potenciramo, pogotovu ne mazohistički, dok se sadiste ostavlja netaknute, kao što čini onaj dio crkvene hijerarhije koji kao da uživa u okrivljivanju nas prošlih i sadašnjih, a time zapravo i samih sebe. I koji takvo postupanje prikrivaju nekakvom ’velikom’, a zapravo neuvjerljivom poniznošću, otvorenošću prema inima i nekritičnošću prema njima.

Takvi prelati ne reagiraju pak na sve ono što su katolicima činili i što čine neprijatelji Katoličke crkve, nego im sve to blagonaklono ’zaboravljaju’ i velikodušno im opraštaju (jer da tobože „ne znaju što čine“), time slabeći vrijednost pravde. A sve to čine i u naše ime iako ih nismo za to opunomoćili, niti nas je itko pitao što mi mislimo o tomu kako se odnositi prema takvima, a niti je to u isključivoj ovlasti hijerarhije – nego je i to i cjelina crkvenosti općenito u ovlasti svih pripadnika i „baštinika Obećanja“, to jest „naroda Božjega“.

A što mi mislimo o tome? Mislimo po prilici ovako: Imamo dvotisućljetnu povijest punu svetaca, mučenika, požrtvovnih vjernika i života prožetih junačkim krjepostima; imamo u svojoj baštini toliko vjernika koji se nisu povukli pred najvećim pogibeljima, koji su pretrpjeli i neopisive užase da bi pronosili Isusovu poruku svima i da bi Njemu ostali vjerni. Danas se prečesto i olako osporava, prlja i napada veličanstvena povijest naše Crkve. Zaboravlja se njezina slava i ocrnjuje se njezina prošlost, pa i sadašnjost. Pritom se ponekad bez provjere i otpora prihvaća i promiče crna legenda koju neprijatelji katoličanstva stvaraju i financiraju, a, što je najbolnije.

I još nešto: Stalno traženje oproštenja odnosno oprosta, nije li to na kraju krajeva konstatacija da se priznajemo djecom jedne majke čijih se činova sramimo. Umjesto da tražimo oproštenje odnosno oprost za ono što je svaki od nas pojedinačno učinio ili propustio učiniti, ili prihvatio šutnjom ili pasivnošću! Ali ne da se on svodi na odnos prema onomu što su drugi i u drugim razdobljima činili. Njima će za ono što su činili suditi Bog! A nama će suditi po onomu što smo sami činili, ili što smo propustili činiti.

Sve ovo što se događa u Crkvi i u svijetu mnogi katolici iskreno doživljavaju kao „posljednja vremena“. Možda ona to i jesu, ali mi to ne znamo. Ako jesu, dobro je pročitati i što je o toj temi pisalo i piše u Katekizmu Katoličke crkve (dok ga globalisti nisu prilagodili sebi):

„Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkriti će ’otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema pod cijenu otpada od istine.

Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

Ta Antikristova obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijansku nadu koja se može dovršiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublaženim oblikom, odbacila krivotvorenje budućeg Kraljevstva Božjega pod imenom milenarizma, osobito pod političkim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, ’u svojoj bîti izopačenoga’.

Crkva će ući u slavu Kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu će ona svoga Gospodina slijediti u njegovoj smrti i njegovu Uskrsnuću. Kraljevstvo Božje ne će se dakle ostvariti nekim povijesnim trijumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego pobjedom Božjom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Zaručnica Kristova siđe s Neba. Trijumf Božji nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjega suda nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi.“ (M. O.)

 

Povezani sadržaji:

Nenad Piskač: Papin, Plenkovićev i svetosavski „ekumenizam“

Zdravko Gavran: Zapad duboko zagazio u razdoblje „prevlasti tmina“

 

M. O. /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.