Nenad Piskač: Papin, Plenkovićev i svetosavski „ekumenizam“

0

 

 

Nemam pouzdanu informaciju o tomu piše li papa Franjo novu encikliku o ekumenizmu s novim smjernicama. Iz izjava njemu najbližih suradnika može se zaključiti da se po njoj ravna i prije negoli je napisana. Da se razmemo, nemam ništa protiv ekumenizma – pokreta za sjedinjenje svih kršćanskih crkava. Ali, kad je riječ o svetosavskoj crkvi (duhovnoj JNA) k tome još i srpskoj, onda se moramo vratiti dosadašnjim, pouzdanim crkvenim dokumentima u kojima se ekumenizam spominje. I ne samo njima, već i nekim drugim povijesnim dokumentima, koji jasno u kontinuitetu pokazuju i dokazuju kako duhovna JNA s ekumenizmom nema nikakve sveze. Njezin je „ekumenizam“ novi „srpski svet“, srpski „commonwealth“. Preciznije – ujedinjenje svih Srba u jednoj državnoj i političkoj zajednici.

„Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“

S tim tipom „ekumenizma“ papa Franjo pokušava nemoguće, a sve kako bi na neodređeno vrijeme odgodio kanonizaciju, koju više ne može spriječiti, ali ju može odgađati, što i čini. Ljudski je priznati da je pogriješio u procjeni i ocjeni da sa Stepincem može trgovati u ime ekumenizma. Nije jedini! I Plenković se slizao s tim tipom lažnoga „ekumenizma“, ali na unutarnjem političkom planu. Tako su sad Varivode postale važnije od Marije Bistrice i svih drugih marijanskih i drugih svetišta i prošteništa, a Grubori važniji od Škabrnje. Tako je sad i na unutarpolitičkom planu pod tepihom tema „Stepinac“. Ono što Papa radi na globalnom planu, Plenković radi na lokalnom. Plodovi su njihova „ekumenizma“ nikakvi: Umjesto zbližavanja, novim tipom „ekumenizma“ stvaraju se novi rovovi.

Teško je razlučiti tko se po čijem „ekumenizmu“ ravna, Papa po Plenkovićevu ili obrnuto. No, posve je sigurno da se oba ravnaju prema „ekumenizmu“ Srpske pravoslavne crkve. Evo primjera. Pravi ekumenizam počiva na dijalogu. Kako ekumenski dijalog shvaća SPC i njezini politički derivati? Jednosmjerno, prema onoj srpskoj – „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“. Zatim i kao totalna izočnost istine i neprihvaćanja povijesnih dokumenata. Umjesto na istini, ekumenski dijalog SPC počiva na mitovima, krivotvorinama i lažima u jednakoj mjeri kao i na strateškim dokumentima velesrpstva „na ovim prostorima“.

Sve je to pokazao rad papinskoga Mješovitoga povjerenstva u kojemu srpsko-pravoslavna strana nije podastrla ništa novoga, osobito ništa od onoga što bi okaljalo blaženoga nam sveca Alojzija Stepinca. Papa i Plenković se, međutim, ne daju obavijestiti. Oni furaju neku svoju agendu. Papin Parolin slomio je jezik ne bi li objasnio neobjašnjivo odgađanje kanonizacije. Plenkovićev ađutant za „društvena pitanja“, stanoviti Milošević, pod budnim okom mentora Pupovca, objašnjava nam već mjesecima zlorabeći javnu televiziju pravo stanje političkoga „ekumenizma“ bratstva i jedinstva, umjesto da javnosti obojica podastru koalicijski ugovor između HDZ-a i SDSS-a.

Stepinac nije trgovao ekumenskim gestama

I Stepinac je tijekom Drugoga svjetskoga rata pokazao neke ekumenske geste. Bio je u dobrim odnosima s patrijarhom Hrvatske pravoslavne crkve, svetim Germogenom. Također je pomagao i nekim višim i nižim klericima Srpske pravoslavne crkve. Sve je to radio u ratno doba, davno prije negoli su nastali Dokumenti drugoga vatikanskoga sabora u kojima je ekumenizam snažno naglašen. Čineći, dakle, ekumenske geste, Stepinac nije time što je činio trgovao nauštrb Katoličke crkve, njezinih svetinja i svetaca, ili hrvatskoga naroda i njegovih težnji. 

Kako sada stvari stoje, apostolat laika morat će se snažnije angažirati i preuzeti neke poslove vezane uz politiku a koje si je „prisvojila“ crkvena vlast podilazeći pritom režimu. Kako će pak laici, prepušteni ruži vjetrova (ne mislim ovdje na razne „vitezove“ i druge vrste folklornoga laikata) to riješiti teško je prognozirati s obzirom na dosadašnju negativnu selekciju i druge iskazane slabosti u odnosu prema vremenitim stvarima tijekom proteklih tridesetak godinica. Naime kaj. U doba kad Hrvatsku trese korupcija neslućenih granica, trebaju li, ipak, samo nepokoreni laici upozoravati na „grijeh struktura“ i „strukture grijeha“? Ili u doba „korona krize“ upozoravati da im „mjere“ guše vjerske slobode? Ili u doba novog vala ponižavanja Stepinca, sami lučiti pravi od lažnoga svetosavskog ekumenizma?

Ako već jesmo u velikoj mjeri „stado bez pastira“, nismo valjda svi postali i „ekumenski trgovci“. Međusobnom zbližavanju u istini najbolje bi pridonijela upravo kanonizacija bl. Alojzija Stepinca. Zbližavanje u laži spada u politikantstvo nespojivo s pravim ekumenizmom.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara