Uvođenje eura u svjetlu učenja Eugena Kvaternika i Rudolfa Bićanića

Ban Josip Jelačić ukinuo je kmetstvo 25. travnja 1848. godine, istodobno ukinuo je i desetinu. Ne znam koliku „desetinu“ hrvatski narod i njegova država danas plaćaju Europskoj uniji kako bi iz zajedničke čarape „povukli europska sredstva“, ali znam da se u 21. stoljeću osjećam kao kmet. Evo, zašto. Po ukidanju kmetstva narod je, kao i danas, tražio cjelinu hrvatskih zemalja, slobodu rada i poslovanja, poreznu pravdu i jednakost. Zahtijevalo se osnivanje narodne banke, koja će štititi hrvatski narod na monetarnom i financijskom planu.

Graditelji i razgraditelji nacionalne supstance

Bansko vijeće 2. prosinca 1848. donijelo je odluku o nabavi stroja za kovanje novca, a 1. prosinca 1848. ban Jelačić donio je odluku o osnivanju kovnice novca u Zagrebu. Sve se to događalo unutar ondašnje inačice današnje Europske unije. Činilo se tada da će se Habsburška Monarhija razvijati prema velikim pravima naroda, od jezika do love. No, kao i obično u vječnoj borbi dobra i zla, krenulo se drugim putem – prema centralizaciji i germanizaciji. Ban Jelačić je od junaka, koji je spasio Beč, ubrzo postao običan carski, bečki činovnik, nešto slično kao što je danas unutar Europske unije Plenković bruxelleski činovnik, koji, za razliku od Jelačića, nikad nije bio junak (osim u očima vlastitih pristaša, te ostataka njegovatelja kulta ličnosti).

O tomu kako su se razvijale, zavijale i odvijale stvari između Hrvata i novca može se više saznati iz knjige Mire Kolar-Dimitrijević „Povijest novca u Hrvatskoj od 1527. do 1941.“ (Zagreb, 2013.). Pogledajmo samo za ovu prigodu izdvojene naglaske. „Već za Francuske revolucije tražilo se unificiranje mjernog i novčanog sustava Europe“. Ideja o eurozoni nije od jučer. Drugo – „Složenost novčanog sustava i važeći novac bilo je teško pratiti neukom narodu. To je bio dobar razlog što su se trgovinom mogli baviti samo dobro upućeni, pa i oni skloni kojekakvim prijevarama“. Prema tome, ništa se bitno nije dogodilo od sredine 19. stoljeća do danas, osim što smo bogatiji za neugodna iskustva s promjenom hrvatske valute u jugoslavensku, bogatiji iskustvom zamjene bečke i peštanske centralizacije beogradskim unitarizmom a sada i eurounijskim, bogatiji smo i za spoznaje „pretvorbe i privatizacije“ društvenoga u privatno vlasništvo, to jest za proces prvobitne akumulacije kapitala ostataka jugokomunističke elite. Ukratko, od bana Jelačića do danas, ako li ne i od ranije, i na monetarnom i na financijskom planu vodila se borba između nacionalista i inkluzivista, između suverenista i integracionalista. Odnosno, između graditelja i razgraditelja nacionalne supstance.

Monetarni nacionalisti prolazili su uglavnom bosi po trnju. Tako i Dragutin Seljan. On je napravio i tiskao u Gajevoj tiskari „Ogledalo zemlje“, djelo koje je nastojalo postaviti gospodarsku osnovu „ilirskoga“ pokreta. Knjiga je odmah uništena. Javio se i Imbra Ignjatijević Tkalec koji je iznosio niz važnih prijedloga koji se odnose na stanje novčarskoga tržišta. Svi njegovi prijedlozi odbačeni su, pa je Tkalec završio u političkoj emigraciji, davno prije ustaša. Onda je stari dobri Ante Starčević nagovorio Eugena Kvaternika (1825. – 1871.) na pisanje knjige „Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjemu blagostanju“ (tiskano 1863.). Kvaternik, kao pravi pravaš, nije se dao vući za nos Beču i Pešti. Njegovi prijedlozi financijske reforme ticali su se samo hrvatskih krajeva. Kvaternik je napravio kardinalnu grješku – nastojao je Hrvatima otvoriti oči i poučiti ih tomu kako funkcioniraju i koju snagu skrivaju burza i dionički kapital, te kako se vrijednost novca može višestruko uvećati u kratkom razdoblju. Ustaša! Sad znamo još jedan razlog zašto su izvorni pravaši nestali iz hrvatske politike.

Kontinuitet ekonomskog zaostajanja ne smije stati!

Naime, kaj. „Kvaternik je prvi pokušao modernizacijom i radom na novcu i kapitalu započeti preobrazbu hrvatskog društva i prilagođivanje dostignućima suvremenog svijeta, koji je bio znatno napredniji. Težište je stavljao na osnivanje burze i oplođivanje postojećega kapitala najmodernijim sredstvima“. Gospodarski i novčano Hrvate opismeniti i osoviti prvi je pokušao jedan nacionalno odgovoran pravaš, a ne komunist, jugounitarist, eurointegralist, inkluzivist, liberal, liberalni demokrat, profesionalni karijerist ili socijalist. Zalagao se, dakle, za stvaranje moderne bankarske i burzovne terminologije, analizirao ekonomski i društveni život u Hrvatskoj i nastavio tamo gdje je Tkalac morao stati. Kvaternik je zastupao stajalište da kredit postane dostupan „malom čovjeku“, obrtniku i seljaku. Uočava da bi gospodarstvo naroda koji živi između Dunava i Jadrana po prirodi stvari trebalo cvasti, da se novac zarađen u Hrvatskoj ulaže u Hrvatsku umjesto da se nosi van, da se osnivaju domaća domoljubna društva i vodi borba protiv luksuza, da se mladež odgaja kao domoljubne i poštene ljude. Njegova knjiga Hrvatski glavničar trebala je postati udžbenikom, međutim, Kvaternik je prognan čim mu je knjiga izišla. Svoje poglede gradio je na poznavanju francuskog „tržišta kapitala“ i pariške burze.

Sad ćemo preskočiti nekoliko zanimljivih desetljeća tijekom kojih je onemogućen ravnomjeran razvitak hrvatskih zemalja budući da su Istra i Dalmacija bile pod bečkom upravom a Hrvatska i Slavonija pod mađarskom. Mala digresija: Danas smo pod upravom „direktiva“ Bruxellesa i Europske središnje banke, ali se Hrvatska i dalje razvija neravnomjerno, te i dalje ekonomski zaostaje za drugim srednjoeuropskim državama.

Hrvatske krune u sudaru sa srbijanskim dinarom

U Zagrebu je prva burza osnovana 1907. godine u sklopu Trgovačkog doma. Knjiga s Kvaternikovom terminologijom, tezama i sintezama ni tad nije usvojena, pa autor po drugi put odlazi van, živi razočaran u teškim uvjetima u Italiji… Zagrebačka burza je u početku dobro poslovala sve do dolaska Hrvatsko-srpske koalicije na vlast kad počinje njezino propadanje kako bi se otvorio prostor i put ostvarenju interesa beogradske burze utemeljene 1895. pod francuskim utjecajem, a koji su hrvatske elite odbacile zajedno s Kvaternikom.

Krajem 19. stoljeća umjesto austrijskog guldena uvedena je zajednička austrougarska kruna, pripreme su trajale sedam godina, koliko otprilike Plenković najavljuje zamjenu kune eurom. Na samom početku 20. stoljeća u Hrvatskoj je osnovana Hrvatska poljodjelska banka, pod okriljem Katoličke crkve. Kreditirala je seljačke zadruge. Potom je utemeljena i Jadranska banka (u Trstu). Značajnu ulogu u to doba igra i Bank pro Čechy a Moravi, češka banka čiji kapital pomaže osnutku Hrvatske zemaljske banke (u Osijeku) koja će ubrzo postati Jugoslavenska banka… Pred raspad Austro-Ugarske u njoj inflacija prelazi u hiperinflaciju, raspada se kompletan državni financijski sustav. Stagnacija Hrvatske iz doba Austro-Ugarske pretvorila se ubrzo u slobodan pad s katastrofalnim posljedicama za „održivi razvitak“.

Po raspadu Austro-Ugarske na sedam zasebnih država, Hrvatska s Bokom kotorskom i Vojvodinom (zajedno sa Slovenijom) izdajom hrvatskih političara ulazi u novu inkluzivnu integraciju sa Srbijom, koja je zapravo predstavljala okupaciju Hrvatske budući da Hrvatski sabor nikad nije odobrio tu izdaju. Srbija je imala dinar. Hrvatska je imala krune s kojima se u „zajedničkoj državi“ od 1. prosinca 1918. plaćalo sve do siječnja 1923. godine. Po osnutku Narodne banke Kraljevstva SHS (1920.) krune su tijekom tri godine mijenjane u dinare u omjeru 4 naprama 1, kako je to bio predložio ministar Milorad Nedeljković a ozakonio svojim rješenjem ministar Velimir Janković. Na toj i takvoj promjeni valute Hrvatska je ostala bez tri četvrtine svojega kapitala. Bila je to pljačka epskih razmjera – od koje se ionako oslabljena Hrvatska cijelo stoljeće ne će dokraja oporaviti. Srbijanski dinar pokorio je hrvatske krune, kao i crnogorski perper i turski novac u Sandžaku i Makedoniji. Ministar Kosta Stojanović odredio je da se porez i sve obveze državi moraju plaćati u dinarskoj vrijednosti i prije negoli je u Hrvatskoj kruna zamijenjena dinarom. A ministar Kosta Kumanudi istu je logiku primijenio pri upisu unutarnjeg zajma.

Beogradsko oslobađanje Hrvatske od hrvatskog kapitala

Još 1918. za 100 kruna moglo se dobiti 22 franka, a 1921. godine 100 kruna vrijedilo je 1 franak i 70 centima. Nove, inkluzivne, beogradske vlade natjecale su se u tome da što više obezvrijede krunu. Primjerice, u Češkoj je kruna vrijedila četiri puta više od hrvatske… Iz Hrvatske nestaje srednjoeuropski financijski sustav, a nameće se novi francusko-serbski. Tako u Zagrebu na Zrinjevcu niče Banque Franco-Serbe… danas je tamo Arheološki muzej.

Ekonomsku pljačku Hrvatske u okrilju inkluzivne beogradske integracije (izvedene uz pomoć hrvatskih korisnih idiota i za račun velikih europskih sila) najsustavnije je opisao dr. Rudolf Bićanić u knjizi „Ekonomska podloga hrvatskog pitanja“, izišloj godine 1938. On je ovako osvijetlio putove beogradske pljačke Hrvatske: 1. oduzimanjem 20 posto od imovine krunskih novčanica, 2. nepovoljnom razmjenom 1 dinara za 4 krune, 3. velikim opterećenjem uvoza i naročito izvoza fiskalnim carinama koje su plaćali ponajprije zapadni krajevi kao najveći izvoznici i uvoznici, 4. poreznom nejednakošću koja je formalno postojala do 1928. (manji su porezi bili u Srbiji, veći u Hrvatskoj), 5. izvanrednim zaduženjem države kod Narodne bake koje plaćaju porezom najviše Hrvati, i 6. ratnim reparacijama i ratnom štetom.

Osim sustavne državne pljačke Hrvatsku je pogodilo i nametanje izrazito koruptivnog državnog birokratskog aparata, kojega Bićanić opisuje – kao da govori o današnjem domaćem, dijelom i eurounijskom aparatu – ovim pridjevima: „glomazni, tromi, lijeni, indiferentni, do očaja formalistički, neekspeditivni, nepraktični, neracionalni i ignorantski, a strašno skupi birokratski aparat s orijentalnim tradicijama, metodama i moralom koji se samo ‘mazivom’ može da pokreće, koji se održava samo ličnim protekcijama ili pak strada od ličnih partijskih osveta, a koji uz to drži u svojim rukama čitavu moć i vlast u državi od najkrupnijih državnih poslova, radova i liferacija do bagatela namještanja i premještanja državnih namještenika ili malih obrtnih dozvola, – najpodesniji je milieu za korupciju, koja se odatle kužno širi po cijeloj državi“. Čini se da bivši ministri sada u prdekani ili pod istragom ili pod opravdanom sumnjom nisu čitali Bićanića, odnosno da su usvojili logiku starojugoslavenskog državnog aparata.

Nema rješenja hrvatskog pitanja u bilo kakvoj Jugoslaviji

Bičanića je Vladko Maček potaknuo da napiše Ekonomsku podlogu hrvatskog pitanja, jer mu je trebala znanstvena argumentacija u njegovu utopijskom rješavanju hrvatskog pitanja koje je isključivo rješavao unutarjugoslavenskom logikom – samostalno hrvatski, ni tada ni kasnije, on se nije usudio ni misliti. U knjizi Bićanić tvrdi da su Hrvatska, Slovenija, Bosna i Vojvodina ekonomski eksploatirane, da središte ekonomske i financijske moći može biti i Zagreb, a ne samo Beograd – pa je u tom dijelu Bićanić preteča hrvatskih proljećara. U prvom dijelu podsjeća što je Hrvatska unijela u zajedničku državu, govori i o predratnim dugovima i pretjeranim zahtjevima brze poslijeratne obnove Srbije.

Poglavlje pod naslovom „Priča o državnom i narodnom jedinstvu ili srbijanska hegemonija kao sistem“ analizira srbijansku birokraciju, nasilje i korupciju u financijskom sektoru, te ulaganja u srbiziranu vojsku, državne tvrtke i banke. Dolazi do zaključka da je država najveći poslodavac, najveći ulagač, najveći kupac, najveći trgovac, vlasnik telekomunikacija i prometnih sredstava, te da su državne banke Hrvatskoj oduzele akumulirani kapital. Na kraju u poglavlju „Posljedice i perspektive ili pokušaji srbijanskog imperijalizma“ predlaže reformu vlasti i prestanak sustavnog izrabljivanja Hrvatske.

Poštedimo čitatelja ostalih detalja iz razdoblja prve Juge, koju je Hitler osvojio u samo 12 dana. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u srpnju godine 1940. uvedena je kuna i utemeljena Hrvatska državna banka. Protiv kune, banke i države u cjelini odmah ustaše i četnici i partizani. Poslije Drugoga svjetskoga rata obnovljena je Jugoslavija i revolucionarnim metodama uveden je jednopartijski komunistički totalitarizam s dogovornom ekonomijom i beogradskom povlaštenošću. Pljačka Hrvatske iz razdoblja monarhističke Jugoslavije nastavila se novim metodama s istim ciljevima. Jugoslavija se na kraju raspala onako kako je i sklepana i održavana, kako prva, tako i druga – na zločinu s elementima genocida.

Novo doba stara praksa

Republika Hrvatska uvela je kunu 30. svibnja 1994. Jugokomunistički i velikosrpski elementi tvrdili su da je kuna ustaška valuta. Oporba je stoga umjesto kune predlagala krunu, ta ipak je kruna prije kune prepjevana u srbijanski dinar! Kuna je međutim opstala sve do danas, kad pleše posljednji, moguće ne i zadnji valcer. Naime, kaj. Logika razgraditelja je doživjela dijalektički pomak: Ako se hrvatsko ekonomsko pitanje nije moglo riješiti u okviru dvije Jugoslavije, onda se može riješiti unutar Europske unije. Pritom je bitno, i u jugoslavenskom i u europskom okviru, samo jedno – oslabiti hrvatski suverenitet.

U međuvremenu hrvatske vlade i monetarne vlasti oslobodile su stoga hrvatski narod tereta vlasništva nad telekomunikacijama, financijske, medijske i naftne industrije, proizvodnje hrane, zalihe zlatnih rezervi, pogodovale su stranim bankama, dopustile enormne kamatne stope, devizne klauzule, održavale nerealni tečaj kune… što je u sinergiji s korupcijom u državnom aparatu, te nakaradnim izbornim sustavom i postizbornim izdajama rezultiralo masovnim iseljavanjem Hrvata i pražnjenjem hrvatskih prostora od života i rada.

Napokon, nakon što je sama sa sobom u društvu s Hrvatskom narodnom bankom vodila „najširu javnu raspravu“ (A. Plenković), Vlada je u prosincu 2020. godine na svoju ruku i vlastitom voljom donijela Nacionalni plan zamjene hrvatske kune eurom. Plan je započeo Plenkovićevim i Vujčićevim uvodnim hvalospjevima samima sebi, bez ikakva povijesna osvrta i utemeljenja.

Zakon o uvođenju eura kao službene valute Republiku Hrvatsku oslobodit će i od nepotrebnog tereta kune i odgovorne i suverene monetarne politike, a birokraciju odnarođene Narodne banke, tzv. monetarnu vlast, prikopčati na naddržavnu politiku i pipu Europske središnje banke. Takve su, naime, „direktive“, „uredbe“, „smjernice“ i „odluke“ na koje se poziva Zakon. Njega je donio Hrvatski sabor 13. svibnja 2022. godine. Odluku o proglašenju toga zakona potpisao je 17. svibnja 2022. Predsjednik Republike. Zakon stupa na snagu „prvog dana od dana objave odluke Vijeća EU-a…“.

Povijesni kontinuitet 20. stoljeća s dva kratkotrajna diskontinuiteta

O pitanju zamjene aktualne kune bruxelleskim eurom hrvatskom narodu oduzeto je pravo odlučivanja referendumom, isto kao i prigodom zamjene austro-ugarske krune i hrvatske kune u dinar. Hrvati i danas ne smiju odlučivati o najbitnijim pitanjima vlastite monetarne i financijske prirode. Tko onda o tomu odlučuje? Savez za Europu, ta neustavna polittvorevina, odustao je od hrvatske kune i prije negoli je Hrvatska formalno ušla u Europsku uniju (2013.). Sve je tuđe razgraditeljima uvijek bilo bolje od autentično hrvatskog. Od bivših komunističkih država članica EU nacionalnim valutama ostale su vjerne Poljska, Češka i Mađarska. Sve te postkomunističke države početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bile su po razvitku i potencijalima iza Hrvatske. Trideset godina kasnije Hrvatska je dramatično zaostala za njima, što je činjenica koju će bruxelleski činovnici na privremenom ili stalnom razgraditeljskom radu u Hrvatskoj sigurno predstaviti kao svoj veliki uspjeh. I dobro naplatiti.

I tako su Hrvati umjesto Kvaternikova financijskog opismenjavanja i dizanja na vlastite noge, te umjesto Bićanićeva otrježnjenja, i u 21. stoljeću prihvatili i modernizirali jugoslavenski model vođenja financija s naštrebanom euroretorikom i time usavršili investiranje u vlastitu propast. Trenutno je najvažnija državna gospodarska grana „povlačenje sredstva iz europskih fondova“. Slučajno ili ne, taj je spasiteljski gospodarski sektor pod izravnim nadzorom države i njezina aparata opterećen nevjerojatno visokim stupnjem korupcije državnih dužnosnika, službenika, namještenika i povlaštene klijentele.

Prelaskom na euro bit će, među ostalim, nemoguće ikad više ući u trag crnom novcu izvučenom po raspadu komunističke Jugoslavije kao i isisanom kapitalu tijekom procesa pretvorbe i privatizacije, kriminalu koji, navodno, kako piše u nekom zakonu za mazanje očiju – „ne zastarijeva“. Nije dakle ovo prvi put da su Hrvati na financijskom i monetarnom planu uz pomoć vlastitih razgraditelja (od Račanova ministra financija Crkvenca, do Plenkovićeva ministra Marića) prevedeni žedni preko vode. U pitanju je povijesni kontinuitet, nakratko prekinut u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske i u prvom desetljeću Republike Hrvatske. U razvoju hrvatske političke misli nacionalni monetarni i financijski suverenitet ponovo postaje idealom prema kojemu treba težiti. Tko ne uči na vlastitim grješkama iz povijesti, osuđen ih je ponavljati u budućnosti.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo