Milanovićevo državničko postavljanje u Madridu na udaru mainstream-falange

Sve primjedbe i kritike upućene Milanoviću, pa i kad su opravdane, ne mogu prikriti činjenicu da se premjer Plenković, njegovi „obožavatelji” i maintream-falangisti ponose bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći.

U Madridu na summitu NATO je sudjelovao i hrvatski predsjednik Z. Milanović. Nije inzistirao na uvjetovanje ulazak Švedske i Finske u NATO izmjenom izbornog zakona u BiH, zbog čega se prethodno prepirao s premjerom A. Plenkovićem, koji je odmah likujući izjavio:  “Usvojena je deklaracija koja jasno govori o tome da se potvrđuje politika otvorenih vrata NATO, tamo je bio predsjednik RH, odlučeno je da se pozovu Finska i Švedska da postanu članice NATO. S obzirom na to da je tu deklaraciju prihvatio i predsjednik, a ja sam pažljivo gledao da nema neka fusnota ili primjedba, onda je red i da Vlada pokrene postupak za sklapanje Protokola uz ugovor o pristupanju Finske i Švedske. Ono što je bila politika Vlade očito je postala i politika predsjednika, što je meni drago”.

I inače vrlo samouvjerenom i hvalisavom predsjedniku vlade u likovanju se pridružila mainstream-falanga. „PREDSJEDNIČE, ŠTO SE DOGODILO? NEVJERODOSTOJNO Milanović šokirao u Madridu i očekivano pristao na ulazak Finske i Švedske u NATO; smatra li sada i sebe ‘izdajnikom’?” (hk, direktno.hr, 30.06.22.).

„Zoki u Madrid, Zoki iz Madrida: Je li doista mislio baciti NATO na koljena?“ (Ivan Hrstić, Večernji list, 30.06.22).

„Milanović je pričao da izdajnici glasaju za Švedsku i Finsku, a onda je – glasao za Švedsku i Finsku. Dobro da je tako“ (Denis Romac, Večernji list 30.06.22.).

„Zašto je Pale Milanović ostao sam na summitu NATO-a, bez publike koju zanimaju njegove ideje?” (Goranka Jureško, Jutarnji list, 01.07.22.).

No nije sve baš bilo tako kako oni to žele prikazati!

U obraćanju okupljenim šefovima država i vlada članica NATO, ako se pozorno čita, Milanović nije bitno odstupio od onoga što zastupa brutalnije i ponekad neukusno u Hrvatskoj:

Poštovani gospodine glavni tajniče, ekscelencije, poštovani kolege,

Dopustite mi odmah na početku kazati da u potpunosti razumijem želju Finske i Švedske da se pridruže Savezu.

Dokazale su se pouzdanim partnerima i njihov se potencijalni doprinos euroatlantskoj sigurnosti ne može (i ne smije) podcijeniti.

Ali kao što sam napisao u mojem pismu Glavnom tajniku NATO-a u svibnju, želim vam skrenuti pozornost na neke ozbiljne sigurnosne probleme koje Republika Hrvatska ima na zapadnom Balkanu, točnije u Bosni i Hercegovini.

Finska i Švedska podnijele su zahtjev za članstvo jer su sigurnosni izazovi s kojima se one suočavaju više nego očiti. Razumijemo njihovu zabrinutost. Ipak, samo nekoliko mjeseci ranije, u manje turbulentnim vremenima, ovakav njihov potez bio bi manje vjerojatan.

Za Hrvatsku još su svježa bolna sjećanja na razdoblje od prije skoro tri desetljeća, kad smo morali braniti svoju slobodu i neovisnost. Možda se većini od vas, dragi kolege, čini da je naše jugoistočno susjedstvo mirno, a sukobi u Bosni i Hercegovini i na Kosovu da su sada već nejasna i daleka uspomena. To, nažalost, nije tako.

Situacija u Bosni i Hercegovini je, u najboljem slučaju, zabrinjavajuća.

Države na prvoj crti su izravno podložne nestabilnosti i krizi u vlastitom okruženju. Stoga su saveznici i partneri koji graniče s Ruskom Federacijom sada očito više izloženi posljedičnim rizicima i prijetnjama nego mi, koji smo udaljeniji. Razumljivo je kako su mnogi bili prilično glasni u izražavanju svoje zabrinutosti.

Ignorirajući zahtjev Bosne i Hercegovine, Europska unija je 23. lipnja odlučila dati status kandidata samo Ukrajini i Moldovi, bez postavljanja ikakvih kriterija. Iako pozdravljam odluku o Ukrajini i Moldovi, razočaran sam što je EU propustila u ovoj jedinstvenoj situaciji dati europsku perspektivu i BiH. To je bila greška, pogotovo jer su svi zastupnici iz oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine konsenzualno zatražili status kandidata za članstvo u EU. Čak su i izaslanici bosanskih Srba, koji su često nazivani secesionistima, bili suglasni. Bila je to doista jedna od onih rijetkih prilika da se ojača jedinstvo BiH, ponudi jasniji put prema zajedničkoj budućnosti i pruži prijeko potreban poticaj na tom putu.

Zabrinjavaju me događaji u Bosni i Hercegovini. Bojim se da je u ovoj situaciji, postupni napredak – kojemu se mnogi optimisti nadaju – iskreno, malo vjerojatan. U najboljem slučaju, ništa se neće promijeniti nakon predstojećih listopadskih izbora. Vjerojatnije je kako će problemi u Bosni i Hercegovini eskalirati, a trenutačna politička kriza može se još više pogoršati.

U svakom slučaju, ishod neće biti dobar ni za Bosnu i Hercegovinu, niti za Hrvatsku, pa tako ni za NATO. Zbog svojeg ranijeg i sadašnjeg angažmana, Savez ima i interes i odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, i ne može si dozvoliti ignoriranje rastuće krize u toj zemlji.

Nadam se da će upravo zato veći broj naših saveznika pokazati dodatni interes za ono što se događa u BiH. Bosanskohercegovačkim Hrvatima se sustavno onemogućuje biranje njihovih legitimnih predstavnika, te ih se time postupno obespravljuje. Jednostavno rečeno – Izborni zakon mora se promijeniti. Visoki predstavnik to može učiniti potezom pera, koristeći svoje tzv. Bonske ovlasti. Ukoliko se Visoki predstavnik neće baviti takvim ključnim pitanjima, njegova uloga sasvim gubi smisao.

Kreiranje politike prema BiH trebali bismo vratiti na razinu državnika kakvu smo imali u vrijeme Daytonsko/Pariškog sporazuma.

Bio sam mlad diplomat kada se pregovaralo o tom Sporazumu i sjećam se kako su stvoreni preduvjeti za njegov uspjeh. Vodilo se logikom politike koja je bila temeljena na ravnopravnosti pregovaračkih strana načelom da nema pobjednika niti ima gubitnika. Nažalost, to se više ne primjenjuje u odnosu na BiH. Čak i mnoge države za ovim stolom primjenjuju pristup Rebecce West: odabiru svoje favorite u BiH umjesto da hladnokrvno pristupaju stanju na terenu. Mislim da se takva politika ne kreira u glavnim gradovima, već izvire od njihovih lokalnih predstavnika u BiH.

Daleke 1995. godine, u jeku najveće krize, a kada je čak i izravno uključenim međunarodnim akterima ponestalo ideja, upravo je hrvatskom operacijom Oluja promijenjen regionalni odnos snaga, čime je osiguran integritet Bosne i Hercegovine i pripremljen teren za postizanje konačnog dogovora. Mladićeve i Karadžićeve snage nisu zaustavljene NATO-ovim zračnim napadima, već – temeljem Splitskog sporazuma – hrvatskim čizmama na terenu. Jednako tako, zahvaljujući Hrvatskoj vojsci, bihaćka enklava nije doživjela istu sudbinu kao Srebrenica.

Zbog zemljopisnog položaja Hrvatske, na nas značajno utječu zbivanja u susjednoj Bosni i Hercegovini. Dijelimo tisuću kilometara dugu granicu. Jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine su Hrvati, od kojih većina također ima i državljanstvo EU. Mnogi su otišli tijekom rata a nažalost sada odlaze prvenstveno zbog nedostatka vjere u budućnost BiH.

Znam da je ovo povijesni Sastanak na vrhu NATO-a, i da su ulozi visoki. Međutim, dok želimo pomoći Ukrajini da ostvari svoje pravo na samoobranu, dok jačamo našu obranu i odvraćanje, usvajamo novi Strategijski koncept, izražavamo dobrodošlicu dvjema novim članicama i donosimo niz drugih mjera osmišljenih za jačanje našeg Saveza, moja je dužnost privući vašu pozornost na naš nedovršen posao na zapadnom Balkanu.

Jačanjem naših obrambenih sposobnosti i ispunjenjem našeg dogovorenog obećanja da ćemo izdvajati najmanje 2% BDP-a na obranu, Hrvatska čvrsto dokazuje kako ispunjava svoje obveze prema Savezu. Isto tako smo naporno radili na promicanju euroatlantske perspektive naše regije.

Sve što tražimo od vas jest da nas vi, naši saveznici, saslušate, kao što mi pažljivo slušamo vas.

Događaji u Bosni i Hercegovini imaju izravan utjecaj na naš nacionalni interes i sigurnost. Daljnja destabilizacija Bosne i Hercegovine imat će ozbiljne implikacije za širu regiju i NATO. Nadamo se da neće biti prekasno preokrenuti situaciju.

Hvala vam.

Budimo iskreni, takav govor nije zamisliv u ustima predsjednika vlade, njegovih „obožavatelja” i mainstream-falangista. Osim toga, prije nekoliko dana finska premijerka Sanna Marin došla je u Zagreb, finski predsjednik Sauli Niinisto zvao je Milanovića, a u Madridu su se s njim sastali i finski predsjednik i švedska premijerka Magdalena Andersson. Jasno je da Milanovićev pokušaj da napravi nešto u korist ravnopravnosti Hrvata u BiH nije bio uzaludan, inače do tog posjeta, poziva i sastanaka ne bi ni došlo. Nije finska premijerka došla u Zagreb zbog Plenkovića, niti je finski predsjednik zvao njega, niti su se finski predsjednik i švedska premijerka sastali u Madridu s Milanovićem iz kurtoaznih razloga. Očito je da su, za razliku od vlastite vlade, koja je u biti trebala poduprijeti predsjedničku inicijativu, oni ozbiljno shvatili Milanovića. Imaju iskustva i znaju da je blokada jedan od alata kad je nečiji interes u pitanju, ali ne kao nekakav neprijateljski čin, nego samo kao način da se postigne određeni cilj ili barem da neka tema koja neku od strana zanima bude na stolu.

No i nakon tih bilateralnih sastanaka Milanović nije bitno odustao od svojih stavova. On je obraćajući se novinarima rekao: “Finska i Švedska trebaju dobiti pozivnicu, vidjet ćemo što će biti s tim u drugom roku, pretpostavka je da će sve biti u redu, ali nikad se ne zna, ali to znate i bez mene”. Naglasio je da je finskom predsjedniku rekao kako za njega u toj stvari nema nikakva osobnog interesa te da obje države ispunjavaju visoke kriterije i da „nema tu nikakvih tajni koje javnost ne bi smjela čuti. Ja sam govorio o problemu BiH, koja je sigurnosni problem i nešto što nam život u susjedstvu čini nestabilnim i lošim i što ugrožava barem pola milijuna državljana EU-a, što su Hrvati u BiH, i želim da se to riješi. Tko je čuo, čuo je i ja puno dalje od toga ne mogu”. ”To je sada na Saboru, koji o tome odlučuje i izvan je mojih nadležnosti”. “Više sam puta ponovio i u telefonskom razgovoru finskom predsjedniku da ovdje nema ničeg osobnog što se mene tiče, to su države koje ispunjavaju visoke kriterije, ovo što Turska traži od njih je dosta, ja sam tu principijelno više na švedskoj nego na turskoj strani, vidjet ćemo kako će se ta stvar razvijati dalje, hoće li biti neki monitoring, to je teško reći. Moj je prvi interes Hrvatska”.

Sve primjedbe i kritike upućene Milanoviću, pa i kad su opravdane, ne mogu prikriti činjenicu da se premjer Plenković, njegovi „obožavatelji” i maintream-falangisti ponose bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći, da ne smatraju da je temelj vanjske politike interes vlastitog naroda, da se ne ravnaju po vanjskopolitičkim načelima koja vrijede za sve narode i da su spremni žrtvovati vlastiti narod i kad nema konkretne koristi od njihova služenja navedenim središtima moći.

Hrvatska i Hrvati samo mogu biti na strani onih koji uvažavaju i hrvatski interes, u ovom slučaju to je zaštita Hrvata u BiH, a nikako na strani onih koji ga ne uvažavaju odnosno izravno ga ili posredno ugrožavaju. (M. O.)

M. O., Hrvatsko nebo