Zdravko Gavran: Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji! (3)
Vrijeme:13 min, 48 sec
Poslije Tuđmana dogodilo se je, povrh svega dosad rečenoga, nekoliko smjena generacija odnosno smjena vodećih ljudi i postava u HDZ-u, u drugim strankama, u državnim vlastima i u višem srednjem sloju, to jest u „elitama“, „vladajućim slojevima“, među „iskvarenom gospodom“, u „oligarhijama“, „strukturama moći“ ili „strukturama grijeha“, ovisno već o tomu kako ih tko vrjednuje.
I fizički gledano, Stipe Mesić, prvi nasljednik i od proljeća 1994. opak Tuđmanov protivnik, bio je od prvog Predsjednika mlađi 12 i pol godina, a Ivica Račan, prvi predsjednik vlade kojeg nije odredio Tuđman, 22 godine mlađi (premda su obojica, doduše, s Tuđmanom dijelila dio zajedničke komunističko-jugoslavenske prošlosti, ne i njegovo odlučno obraćenje na radikalno hrvatstvo još 1960-ih).
Smjene generacija i komunističko odnosno jugoslavensko korijenje kao konstanta
Ivo Sanader (prvi i uz T. Oreškovića jedini dosad predsjednik vlade koji nije bio komunist, zanemarimo sada sve ostalo) od Tuđmana je mlađi 31 godinu, Ivo Josipović (još jedan koji je ’certificiranoga’ partizansko-komunističkog etimona) mlađi je od Tuđmana 35 godina (jednako kao i autor ovih redaka, koji, iako jedan od inicijatora osnivanja HDZ-a, razumije se, nije bio ni komunist ni išta od ostaloga iz bivšega totalitarizma – zato i može ovako slobodno misliti i otvoreno pisati), Jadranka Kosor mlađa je od Tuđmana 31 godinu, Kolindu Grabar Kitarović dijeli od Tuđmana 46 godina vremenske razlike, Zoran Milanović (koji ima i obiteljsku i osobnu komunističku i netuđmanističku korjeniku) mlađi je od Tuđmana 44 godine, T. Orešković, naš čovjek iz svijeta zapadnog biznisa, rođen je kada i Z. Milanović), T. Karamarko mlađi je od Tuđmana 37 godina, a Andreja Plenkovića, rođenoga 1970. dijeli od Tuđmana (iako vuče i obiteljsku i osobnu komunističku i ostalu antituđmanističku korjeniku), 48 godina, dakle gotovo pola stoljeća.
Osobito se mora istaknuti ulogu nesretnog i zlosretnog I. Sanadera, koji je nakon Tuđmanove smrti preuzeo vodstvo HDZ-a i zadržao ga gotovo cijelo prvo desetljeće. On bijaše, simbolički rečeno, maknuo Tuđmanovu sliku da bi na njezino mjesto stavio svoju. Poslije je ipak postavio u središnjici Tuđmanovu bistu, otpori njegovu egomanijskom nadomještanju Tuđmana još su bili jaki. A onda je za nasljednicu odredio J. Kosor. Komentirati to više nije potrebno. S iznimkom Tomislava Karamarka, koji je pokušao HDZ vratiti na tračnice donekle oživljenog tuđmanizma (ali s izraženim skretanjem “udesno”, prema lustraciji i pravaštvu oličenom u ministru kulture, što je, naravno, skupo platio), njegov nasljednik nastavio je ondje gdje su “Ivo i Jaca” stali. Naslovna slika iznad ovog članka i ono što se dalje događalo sve govori. O Sanaderovu orijentacijskom “uputniku o zaboravu i okretanju” pisao je, kao o realnoj praksi i kao o političkoj metafori detuđmanizacije unutar HDZ-a, Nenad Piskač (poveznica je ispod ovog članka).
Tomislav Tomašević – da između ostalih izdvojimo sadašnjega gradonačelnika Zagreba i čelnika zeleno-crveno-žuto-zelene političke platforme koja pretendira na preotimanje vlasti HDZ-u u Hrvatskoj skupa sa SDP-om, s Puljkovima i zacijelo Mostom, a svakako zajedno s raznim pomladcima frakcija jugoslavenskoga komunističkog pokreta i novokomponiranim globalistima – mlađi je od Franje Tuđmana ravno 60 godina. Od Tuđmana do Tomaševića prošla su dakle više od dva naraštaja, ako se jednim naraštajem i dalje smatra raspon od 25 odnosno, u novije dane, neka je i 30 godina.
Druga je stvar to da i mnogi koji su mlađi od Tuđmana za jedan ili dva naraštaja vuku ovakvo ili onakvo komunističko, jugoslavensko ili koje drugo anacionalno korijenje. No to je tema za sebe.
To da na svijetu, pa tako i u politici, kako to davno napisa hrvatski pjesnik katoličkog baroka Ivan Gundulić, „vječna samo mijena jest“, više je dakle nego pouzdana spoznaja i zaključak na temelju empirijske spoznaje.
Neminovno smjenjivanje vladara i politika stalnica je svake nacionalne povijesti, premda u pogledu pravocrtnosti, krivudavosti ili kružnog ponavljanja povijesti i u pogledu njezine svrhe i smisla postoje različite teorije i filozofijsko-teleologijska tumačenja.
Politike protivne Tuđmanovoj kakve su u njegovo doba promicane izvan HDZ-a, promiču se i ostvaruju već dugo unutar HDZ-a
Tu istinu povijesti kao stalnoj mijeni i smjenjivanju ekipa na vlasti, vodećih ljudi, dominantnih ukusa i stilova treba razumjeti i primijeniti i na ovo naše razdoblje. Osobito to treba učiniti onaj manji dio hrvatskog naroda koji bezuvjetno stoji uz HDZ zato što je on tobože i dalje tuđmanistička brana „crnim, zelenim, žutim…“, crvenim i ostalim …“vragovima“. Da ne bi i dalje prebivao u iluzijama i samozavaravanjima.
Ukupno iskustvo kaže nam naime da se neke sasvim druge politike koje su u Tuđmanovo doba promicane i ostvarivane izvan HDZ-a promiču i ostvaruju unatrag 20 godina sve više i sve nepovratnije unutar samog HDZ-a. Osobito je to vidljivo na primjerima odnosa prema Domovinskom ratu i njegovim posljedicama te u području nemara za nacionalni identitet, za političku i gospodarsku suverenost i za tradicijske vrijednosti, u nesuprotstavljanju velikosrbijanskoj, neojugoslavenskoj i velikobošnjačkoj mitologiji i takvim politikama, a napose u području kulture i medija. Sve je to imalo dramatski klimaks u trenutku u kojem je polovina ovlaštenih zastupnika Općeg sabora HDZ-a digla nedavno u Lisinskom svoje ruke za Plenkovićev program kojim se legitimiziraju LGBTQIA-obitelji; druga polovina ili nije došla na Sabor ili nije pristupila glasovanju. No nitko nije prosvjedovao, kamoli pobunio se! A šutnja se razumije kao znak odobravanja.
Vrijeme teče, panta rhei, jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje…
Vrijeme, dakle, teče, sve teče: panta rhei – otkrio nam je još prije dvije i pol tisuće godina Heraklit. „Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. (…) Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti ne će biti sjećanja na ono što će poslije doći“ – otkrio nam je prije više od dva tisućljeća biblijski Propovjednik. Ni danas nije niti će sutra biti drukčije. To će moći potvrditi oni kojih sutra uopće bude ili oni koji ih nadomjeste.
Na tu dimenziju smjene generacija i smjene politika upozorio je još davno u emigraciji politički mislilac i aktivist Ivo Korsky. On je prije ravno pola stoljeća, 1972., u emigrantskom časopisu „Republika Hrvatska“, pokušavajući razriješiti prijepore između (neo)ustaške i haesesovske struje u izbjeglištvu u korist neke nove, treće opcije, u korist sinteze nacionalne politike i otvaranja vrata nečemu što bi nadvladalo u svijesti ono što je nepovratno nadvladano u zbilji, napisao:
Ako želimo zorno predočiti što znači na primjer 25 godina u javnom životu, potrebno je da odaberemo bilo koje povijesno razdoblje i da utvrdimo dva datuma udaljena 25 godina. Najbolje je uzeti ih iz naše vlastite političke prošlosti, jer nam je ona najbliža i najrazumljivija.
Godine 1885. vladao je u Hrvatskoj kao ban grof Dragutin Khuen-Hederváry, a opoziciju protiv njega vodila je Stranka prava, tada na vrhuncu svoje moći, predvođena Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim osnivačima stranke. Četvrt stoljeća kasnije, godine 1910., postojalo je samo sjećanje na duge godine khuenovštine. Stranka prava više nije postojala kao jedinstveno tijelo, a njeni nasljednici, dr. Josip Frank s jedne strane i dr. Mile Starčević s druge strane, dijelili su političku pozornicu s novim silama, koje su u Hrvatsko-srpskoj koaliciji imale svoju glavnu političku skupinu, a u Franu Supilu i Svetozaru Pribićeviću svoje glavne prvake. Vidimo dakle potpunu izmjenu generacija, nove ljude i nove političke oblike.
Ili uzmimo godinu 1900. Starčević je tek pred kratko vrijeme umro, Strossmayer silazi s pozornice, a isto tako i njegov protivnik ban Khuen Hederváry približava se svojoj političkoj smrti. Novi naprednjački pokret stupa na pozornicu i dovodi nove ljude, kao dr. Ivana Lorkovića. A 25 godina kasnije, od svih elemenata koji su 1900. bili važni, ne nalazimo više ni traga, te Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom seljačkom strankom suvereno dominira hrvatskim političkim životom.
Uzmimo 1918. godinu, kad hrvatski legitimisti različnih boja gube bitku, te kad na političku pozornicu Hrvatske po prvi put stupaju u punom broju prvaci iz južne Hrvatske. U Hrvatskoj vlada prava anarhija poraza i stvarno u njoj nema političkog vodstva. Godine 1943., ponovno usred velikog rata, imamo novo političko vodstvo u Hrvatskoj: s jedne strane hrvatsku vladu oko dr. Ante Pavelića, a s druge strane dvije hrvatske opozicije, jednu oko dr. Jurja Krnjevića, a drugu oko Tita. Nije važno, da su obje bile za rušenje hrvatske države i za uspostavu Jugoslavije: prva za kraljevsku, a druga za komunističku Jugoslaviju. Važno je da utvrdimo kako od nosilaca hrvatske politike 25 godina ranije nitko nije ostao u vodstvenoj ulozi. Izmjena vodstvenih naraštaja izvršena je normalno, kako to zahtijeva život.
Mnogi Hrvati mitiziraju povijest, a svoja očekivanja projiciraju u ono što nisu sami stvorili
Eto, za ovaj osvrt dovoljno je rečeno, dovoljno za svakoga tko išta razumije o politici, povijesti, ljudima, sebičnoj i grješnoj ljudskoj naravi, smjenama naraštaja, ideologija i politika, mijenjanju vanjskih okolnosti i mijenjanju duha koji nosi ljude, o mijenama mentaliteta, o pretvaranju revolucionara u konformiste, radikala u oportuniste, borbenih u strašljivce ili pacifiste, ili obrnuto, o prodaji, iznevjeri i izdaji, o sljepilu i naivnosti, o zadrtosti i o nužnosti otvaranju očiju za ono što stvarno jest, ali i o ustrajanju uz određene ideje i ideale i o održanju vjere i nade.
Mnogi Hrvati trajno su skloni ideji vođe kao spasitelja. Skloni su mitizaciji povijesti, nekritičkom veličanju i idealiziranju onoga što je bilo, pretjeranom kuđenju onoga što jest, neutemeljenom nadanju u ono čega sigurno ne će biti, dotle dokle povijesne okolnosti odnosno neke više sile to čemu se nadaju eventualno same po sebi ne proizvedu.
Ukratko, svijest mnogih Hrvata takva je da svoje potrebe i želje uporno žele projicirati u neke vođe koji nisu izrasli u njihovim sredinama, u nekakve „Godote“, koji nikada ne će doći. Isto tako, spremni su projicirati svoja očekivanja u stranke koje nisu sami stvorili, u „Europe“ koje nisu građene po njihovoj mjeri, u neke buduće čudesne preokrete (same po sebi) ili u ono „kaj bu došlo na sveto Nigdarjevo“.
Komu je sve potrebno spoznati da se ne može živjeti od onoga što je prošlo?
Na obrnut način, spoznaja da je razdoblje tuđmanizma odavno i nepovratno prošlo prijeko je potrebna i onima čiji je najviši domet političke mudrosti okrivljivati i danas F. Tuđmana za sva neokomunistička, (neo)udbaška, neojugoslavenska, privatizacijska i ostala zla. I tako širiti rezignaciju i osjećaj nesposobnosti svih ostalih – počevši od samih sebe! – da išta učine što bi izašlo iz sjene i „svemoći“ davnog Tuđmana i svega onoga što je donijela njegova razmjerno kratkotrajna vladavina, ali vladavina u presudnom razdoblju novije povijesti punom velikih promjena, velikih uspjeha, ali i brojnih rana i ožiljaka na narodnom biću.
Takvi koji za sve okrivljuju Tuđmana i koji smatraju da je on tada gotovo u svemu nepopravljivo unesrećio hrvatski narod zauvijek još su više zatočenici doba koje je minulo od onih koji i danas žive u prividu da Tuđmanov duh živi i dalje u HDZ-u, da ta stranka dosljedno ostvaruje njegov program, i koji su zbog toga sretni i na to ponosni.
Duševna, duhovna, umna i politička za(o)stalost u prošlosti resi i one koji misle da je u Tuđmanovo doba sve bilo jako dobro, a da je poslije njega sve išlo loše, naopako i katastrofalno. Takvi ljudi uklapaju se u obrazac nostalgije kao zamjene za politiku odnosno u obrazac sentimentalnoga i pasatističkoga hrvatstva. To je ono kada Hrvati, pogotovu kada se malo podnapiju, počnu zazivati bivše ili davne predvodnike. „Ustani bane!“ „Ustani, Franjo!“ „Vrati se, Tomo!“ – Niti će se koji od njih odazvati, niti će „ustati“. A i da se koji odazove ili „ustane“, loše bi se proveo. Druga su danas vremena. Tko to ne razumije, neka pročita neki znanstveno-fantastični roman ili pogleda neki SF-film o putovanju glavnog lika kroz vrijeme! Što je veći vremenski razmak, nesporazumi i sukobi i razočaranja utoliko su veća.
Kako bi „podgrijani“ tuđmanizam uspio ostvariti ono što ni tuđmanizam u svom zenitu nije uspio ostvariti?
Zbog toga se i moralo u ovom osvrtu, ma koliko to bilo bolno, reći: Tuđman je umro prije blizu četvrt stoljeća, tuđmanizam je u vladajućim politikama uvelike mrtav praktički isto toliko, susljedne politike oblikuju susljedni, od Tuđmana sve mlađi i u svakom pogledu dalji čelnici i naraštaji… Na nama koji smo jošte živi, ili smo u sredini životnoga vijeka, ili smo tek stasali počiva odgovornost za sudbine i dobrobit i opstanak i slobodu i dostojanstvo nas samih i našeg naroda i naše političke zajednice, a donekle i Europe kao šireg okvira u kojem se nalazimo i snalazimo od davnih početaka hrvatske državnosti u ranom srednjem vijeku. Tko ne priznaje da je tako, brka stvarnost s prividima i samo se „izvlači“ od osobne odgovornosti za ono što ovisi o njemu ili o njoj.
A to znači sljedeće: Tko novi kurs nekoć Tuđmanova HDZ-a nikako ne prihvaća, ima samo jednu mogućnost želi li djelovati po svojoj savjesti, a to je okrenuti leđa onomu što nije više isto kao onda. O tomu što zatim može pozitivno učiniti ne će u ovom osvrtu biti riječi. On je ograničen na danu temu, a to je tuđmanizam kao politička doktrina pretakana u praksu i politička snaga koja se oblikovala prije 33 godine, koja je bila na izborima hametice poražena prije 22 godine, čiji je duh nacionalnog ponosa, iako periodički ponešto oživljavan, u stvarnosti ubijan i gotovo posve ubijen tijekom posljednje 22 godine.
Osim toga, kako bi sve one ciljeve koje ni tuđmanizam kao doktrina nije na svom vrhuncu sredinom 1990-ih uspio ostvariti kao politička praksa mogao danas ostvariti neki ’podgrijani’ tuđmanizam? I koliko bi srednjih i mlađih naraštaja uza nj uopće pristalo da ga tko iznova i oživi?! Od 1989. naovamo rođene su 33 nove generacije, a mnogi koji su na početku bili oduševljeni Tuđmanom u međuvremenu su se u sve skupa nepovratno razočarali ili su otišli s ovoga svijeta.
Svako doba ima svoje potrebe, ima drukčije okolnosti i iskustva, ima druge potrebe i izazove, drukčija mjerila i ciljeve, pa mora imati formulirane i drukčije programe i problemska područja nego prije. Tuđmanizam mnoge još oduševljava kao sentimentalno sjećanje ili kao trajna politička vertikala, ali u stvarnosti njihovi životi i djelovanja kreću se u sasvim drugim koordinatama. Rijetki preostali iskreni tuđmanisti i svi radikalno hrvatski idealisti okruženi su ljudima koji ih ili ne razumiju ili ih skupa s tuđmanizmom i idealizmom odbacuju kao smetnju, birajući radije ono što im je sada pred očima, u srcima, o čemu egzistencijalno ovise i što im donosi kakvu-takvu opipljivu osobnu ili obiteljsku korist ili perspektivu. To vrijedi i za „nacionalnu“ politiku i političare i za sve segmente hrvatskoga društva općenito. Čuvari vatre tuđmanizma u njegovu idealnom, idealiziranom obliku postali su gotovo zanemariva „nacionalna manjina“, a bez ikakvih prava koja manjinama inače pripadaju.
Promijenilo se duhovno stanje ljudi i društava
Ni vođe nisu danas u modi, liberalno-demokratski Zapadnjaci praktički nisu ni spremni svrstati se većinski uz jakog vođu, to se smatra autokracijom ili diktaturom, a društva su ionako podijeljena na više skupina i frakcija. Nije dakle na Zapadu danas doba velikih nacionalnih vođa, ako se Orbana razumije kao iznimku, Trumpa kao ’eksces’, Merkel kao bivšu koja je morala koalirati s političkim protivnicima i koja je iznutra rastakala demokršćanstvo, Kaczynskog kao specifično poljsku pojavu i kao političara koji jedva osigurava prevagu svog demokršćanskog PiS-a, i to uz velike otpore. U nacionalne vođe nisu uspjeli izrasti ni Le Pen, ni Haider, ni Tsipras, ni Iglesias, ni Wilders, ni Salvini, ni Kurz, ni Macron, ni Sinčić, ni Škoro, ni Kolakušić, ni drugi koji su to pokušali. To ne će uspjeti ni Milanović.
Ovo doba pogodno je u našem krugu za umrežene tehnokrate vlasti i moći, za birokrate i menadžere transnacionalne i globalističke orijentacije à la Plenković, Prodi, von der Leyen, Draghi, Rutte, Michel, Schmidt…, a sve više i za čudake i čudakinje različitih profila i smjerova… sve dok se, ali ne znamo kada će to biti!, sve skupa opet ne preokrene.
Maštati o tomu kako nas u ovom razdoblju povijesti, u kojem je duhovno stanje ljudi i društava iz dana u dan drukčije, raspršenije i liberalnije nego prije, jedino neki jaki vođa, bivši ili suvremeni, a isto tako i neka tradicionalna politička doktrina nastala u sasvim drugim okolnostima kao što je tuđmanizam mogu spasiti iz stanja u koje smo zapali, osim što je iluzorno, služi skidanju odgovornosti s nas samih za ono što umjesto svakoga od nas nitko drugi, moćniji ni jači ne može niti će učiniti ako sami to masovno propuštamo učiniti… No to je već sasvim druga tema.
(Kraj)
Prethodno:
Zdravko Gavran: Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji! (2)
Povezani sadržaji:
Nenad Piskač: Sanaderov uputnik o zaboravu i okretanju dosljedno se provodi
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
