Nenad Piskač: Sanaderov uputnik o zaboravu i okretanju dosljedno se provodi

Vrijeme:8 min, 8 sec

 

 

Je li suočavanje s prošlošću najveći hrvatski „unutarnji neprijatelj“? Ako je suditi prema odnosu većine političkih stranaka, državnih i kulturalnih ustanova prema ovoj civilizacijskoj potrebi, onda se može doći i do tog zaključka i potkrijepiti ga nizom dosadašnjih političkih destrukcija, počevši od izigravanja potrebe za donošenjem zakona o lustraciji, preko onemogućavanja otvaranja pismohrana jugokomunističkih represivnih službi, pa sve do sustavnoga potiskivanja svijesti o tomu tko je planirao i izvršio agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih godina.

Koje politike dozivaju „srpski svet“ u Hrvatsku

Tako široko branjeni krug od mrskoga suočavanja s prošlošću nema nijedna država Europske unije. Hrvatska je po tom pitanju na čelu ljestvice. Stoga ju je krajem listopada godine 2021. (sic!) Europski parlament pozvao na otvaranje arhiva jugoslavenskoga represivnog aparata. Kao da kaže hrvatskim dobermanima lakirane prošlosti – ma, dajte majku mu staru, barem te arhive otvorite, kad ste već zarobili demokraciju, ukinuli pluralizam i onemogućili referendum. No, domaći otpravnici poslova poznati su po tome da iz „europskog okvira“ selektivno primjenjuju samo ono što im odgovara. Poznato je što odgovara politelitama izraslima na odbijanju lustracije, na zatvaranju arhiva i potiskivanju velikosrbijanske agresije. To su tri temelja politike neoproštene im hrvatske pobjede. Uništiti kolektivno, nacionalno pamćenje, vršiti neprestanu agresiju na istinu i nametati proizvodnju pristanka po svaku cijenu na politiku neoproštene pobjede. To su prioriteti i ciljevi jugohrvatski obojene politike nesuočavanja s prošlošću.

Bez lustracije nema zdrave demokracije. Živimo u bolesnoj demokraciji. Bez otkrivene istine nema temelja pravde. Živimo u laži. Bez agresora nema agresije. Živimo u kontinuiranoj mirnodopskoj agresiji srednjega stupnja. Uzgojili smo nadziranu demokraciju nelustriranih gojenaca totalitarizma, koji nas iz dana u dan lustriraju. Hranimo nekažnjene zločince i totalitarne politike uzdignute na oltar antifašizma, inkluzivizma i drugih ideološki obilježenih izama. Potičemo i produženu protezu mirnodopski puzeće agresije.

Takvo političko i mentalno stanje u Hrvatskoj odlično je prepoznala Srbija. I prije negoli je urbi et torbi proglasila projekt „srpskoga sveta“, ona je uz pomoć nekadašnje „središnje nacionalne stranke“ i stranke slijednice KPJ/SKJ, bez problema instalirala alate za provedbu „srpskoga sveta“ na najviše političke razine, ugradila ih u zakonodavstvo i ucijepila u proračun. Srbiji je samo preostalo konstatirati „srpski svet“ u Hrvatskoj, što je i učinila u nekoliko svojih strateških dokumenata. Slaba i iznutra pokorena Hrvatska odlično je pripljen teren za „srpski svet“.

Hrvatima ne dopustiti uporabu demokratskih alata

Ozbiljno suočavanje s totalitarnom prošlošću nije bio dio programa nijedne hrvatske vlade u razdoblju od Račana do Plenkovića. U tom smislu politike vladinih nesuočavanja slijedila je i sudbena vlast. Posljednji totalitarizam koji se u Hrvatskoj priznaje, potencira i krivotvori dogodio se u razdoblju od 1941. do 1945. Oni pak totalitarizmi prije i poslije toga razdoblja opravdani su postojanjem Jugoslavije u bilo kom obliku.

Hrvatska je poznata i po tomu što gotovo ni u čemu bitnome njezine politelite ne mogu postići konsenzus. U politici blokade suočavanja s prošlošću postignut je, međutim, zavidan konsenzus. On je to jači što je, istodobno, širi i snažniji konsenzus o tome da je hrvatskome narodu referendum nepotreban demokratski alat. I doista, što će referendum državi i narodu kad su već pristali i duboko zagrezli u obrnutu i nezakonito provedenu lustraciju, u prikrivanje užasa komunističkoga totalitarizma i na pretvaranje pobjede u poraz? Glasujući za stranke koje sustavno iz mandata u mandat provode politike nesuočavanja s prošlošću, pristalo se automatizmom i na protureferendumsko političko ozračje. Drugim riječima rečeno, odustalo se od Tuđmanove politike – „odlučimo sami o svojoj sudbini“.

Stupanj dezorijentacije „države i nacije“ nikad nije bio viši. Evo nekih posljedica. Na čelo države izabran je, ne političar od formata, već njegov osobni „karakter“. Na čelu izvršne vlasti iz europskih visina aterirao je inkluzivni i hladnokrvni „mesija“. Čelnika zakonodavne vlasti čak i u njegovoj stranci od milja zovu „Njonjo“. Na čelo vrhovne sudbene vlasti došao je za dom nespreman sudac Trgovačkoga suda. Na čelo mandatarovih strateških partnera imenovan je najpoznatiji etnobiznismen „na ovim prostorima“. Na čelo oporbe guraju se štreberi domoljubnih floskula s političkim obrtom otvorenim na adresi Hrvatskoga sabora. Na čelo HRT-a izabran je klasičan primjerak sukoba interesa.

Posljedica zaborava: Negativna selekcija kadrova

Ovakvi tipični izdanci politike neoproštene pobjede ne bi mogli figurirati da im već dva desetljeća (najmanje) teren ne priprema politika sustavnoga, kontinuiranoga i, sa stajališta neototalitarizma, odlično upravljanoga izbjegavanja i zaobilaženja suočavanja s prošlošću. Kad je svojedobno Sanader uskliknuo „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, nije mogao ni zamisliti koliko ima sljedbenika ne samo u svojoj stranci, već i daleko dublje i šire. Njegova formula postala je ključnom za obrnuti razvitak „države i nacije“. Po njoj se ravna i neuhvatljiva „duboka država“. Od Sanaderova aksioma, koji je napravio puno više štete državi i naciji negoli iznos, njemu i njegovoj stranci dokazane i pravomoćne korupcije, nitko se nije ogradio. Sanaderov aksiom je temelj i politički humus posttuđmanovskoga razdoblja. Plenković se ne želi suočiti s prošlošću vlastite stranke, ta, kad bi se suočio morao bi nešto poduzeti, a kao čelnik „demokršćanske“ stranke najprije bi se morao u ime stranke pokajati pred svojim biračkim tijelom, koje je stranci priskrbio, ne Sanader, niti on sam, već glavom i bradom Franjo Tuđman. Njegovo biračko tijelo na državnoj razini sve je tanje što je HDZ duže na vlasti, ali to nije bitno, važno je, iz Sanaderova aksioma izvedeno i usvojeno načelo: nek ide dok ide, pa kaj koštalo da koštalo. Pa, kojeg li ludila, ako treba izgubiti ljudsko dostojanstvo – što je tu u odnosu na zaborav prošlosti, ako zbog striktne provedbe besmislenoga aksioma i kriminalnoga načela treba i u zatvor, to je mala žrtva na oltaru beskompromisnoga nepovijesnog okretanja u budućnost!

Pogledajmo pobliže o čemu se radi. Da smo se na vrijeme suočili s prošlošću mandata Milanovićeve vlade i prošlošću stranke u kojoj je izgrađivao svoj karakter, nikad na čelo države ne bi bio izabran baš njegov karakter. Da smo se na vrijeme suočili s posttuđmanovskim promašajima i izdajama stranke u koju se s dva desetljeća zakašnjenja karijeristički učlanio Plenković, nikad ne bi dobio prigodu da „preuzme odgovornost“ izvršne vlasti. Isto vrijedi i za Sanaderova i Plenkovićeva najbližeg suradnika Jandrokovića. Da smo se suočili s ulogom i funkcioniranjem pravosuđa u kontekstu hrvatske države stvorene na temelju Domovinskoga rata, nikad Dobronić ne bi postao predsjednikom Vrhovnoga suda. Da smo se suočili s političkom prošlošću Pupovca, nikome ni na rame ne bi palo da ga „inkluzivira“ (rukopoloži) u vladajuću većinu. Da smo se suočili s dosadašnjim promašajima, lijenošću i izdajama oporbenih politobrtnika, oporbena scena ponudila bi programski i kadrovski i organizacijski „izlaz iz situacije“. Da smo se suočili s dosadašnjim uređivačkim i drugim promašenim politikama javne HRT, nikada prigodu upravljanja HRT-om ne bi dobili ni inženjer Bačić, niti privatni poduzetnik Šveb.

Utrka u zaboravljanju prošlosti traje u svim sektorima koje nadzire režim

Ili, da ne ostanemo samo na „kadrovima“ iz bazena negativne selekcije: Da smo se adekvatno, iskreno i argumentirano suočili s prošlošću postratne obnove i obnove poplavljene Županje, danas bi obnova Zagreba i Banovine od posljedica potresa bila u punom jeku. Da smo se na isti način suočili s prošlošću časne i učinkovite obrane Hrvatske i uloge Hrvatske vojske u oslobađanju okupiranih teritorija, ne bi se dogodilo ovo: Čelni čovjek Hrvatske vojske ne može vjerovati da mu je politički sustav podario dva vrhovna zapovjednika, gospodina ministra i gospodina predsjednika, pa se sad svjesniji državljanin zabrinuto pita koji je od njih dvojice pravi i koga bi vojska trebala slušati ako dođe do nove agresije na Hrvatsku. Naime, kaj. Jedan bi mogao reći da nema agresije s obzirom na dosegnuti visoki stupanj inkluzivnosti s agresorom, drugi pak da je agresija ipak nastupila što zaključuje iz trenutnoga stanja njegova karaktera. I dok se oni usuglase evo agresora na Trgu bana Jelačića. Da smo se suočili s prošlošću obilježenom velesrbijanskom agresijom, ne bismo tako olako ukinuli obvezni vojni rok. Da smo se suočili… 

Prepuštam čitateljima mali napor da sami potraže druge primjere i druga područja u kojima je nesuočavanje s prošlošću slijedom Sanaderova uputnika (svestranačkoga kurikula) za unutarnju političku agendu i praksu, uzrokovalo današnji, nimalo zavidan, položaj države i nacije. Pritom nije zanemarivo primijetiti kako utrka u zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti bez prošlosti i dalje traje u strankama, medijima, udrugama, državnim ustanovama… No, od tog silnog okretanja budućnosti nema kruha, nema pravde, nema istine, nema pobjede nad vidljivim i „nevidljivim neprijateljem“, nema ničega pozitivnoga. A ono negativno čega ima, nije potrebno po stoti put nabrajati. Pa, ipak, na cijeni je onaj koji je temeljitije zaboravio prošlost. Etiketiran je onaj koji nije zaboravio prošlost („revizionist“, „populist“, „fašist“, „antivakser“…).

Prva crta obrane Tuđmanova načela ne će nikad pasti

Razvidno je kako suočavanje s prošlošću nije prazna floskula. Ono u bitnome utječe na sadašnjost i budućnost. Politike izbjegavanja suočavanja s prošlošću, ili selektivnoga suočavanja s bezglavim okretanjem budućnosti jedan su od ključnih čimbenika koji su državu i naciju uspješno doveli u nigdinu iz koje se, u ovom trenutku, ne vidi izlaz. Kad usporedimo Tuđmanovo – „odlučimo sami o svojoj sudbini“ sa Sanaderovim eksperimentom „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, onda smo na korak do zaključka kako je stranka najzaslužnija za obnovu hrvatske državnosti, nekom višom oku skrivenom silom određena kao najbolji alat za razvodnjavanje, krvlju plaćene, državnosti. Da se Hrvati ne dosjete!

Jesmo li stekli kolektivni imunitet politkrda bez duhovnih i političkih pastira u odnosu na „viruse“ prošlosti, više nije novinsko pitanje, već pitanje za vrhovno režimsko i religijsko tijelo – cezaropapistički Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. I on je, međutim, zaboravio prošlost dugotrajnih istraživanja cjepiva i njihovih nus pojava prije negoli uđu u masovnu uporabu i okrenuo se budućnosti procjepljivanja ostataka pobijenoga, raseljenoga i na druge načine depopuliziranoga hrvatskoga naroda eksperimentalnim pripravcima „eliksira života“.

Borba između demokratske Tuđmanove i Sanaderove eksperimentalno-utopističke ostavštine, dakle, nastavlja se. Sanader je u ofenzivi, bio on iza rešetaka ili ne, to je nedvojbena istina. No, prva crta hrvatske demokratske obrane načela „odlučimo sami o svojoj sudbini“, ma gdje bila – nikad ne će pasti.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.