Tursku čeka u Siriji novi, moćni vojni protivnik – Iran!

Vrijeme:4 min, 33 sec

 

Čini se da je turski napad na sjevernu Siriju neizbježan. No, za razliku od prethodnih invazija, Ankara se ne može osloniti na sporazume s Moskvom. Ni Iran neće pristati na Erdoganove planove. Detalji obećavaju vrlo opasan razvoj događaja, piše u njemačkom FAZ-u od 21. lipnja Alfred Hackensberger.

Na ulicama u kolonama čekaju terenska vozila sa strojnicama na teretnom prostoru, prepunim boraca koji skandiraju „Bog je velik“. Nekoliko takvih konvoja Sirijske nacionalne armije (SNA) [tako se zove vojna organizacija u sjevernoj Siriji koja nije pod kontrolom vlade u Damasku, nego vlade u Ankari, nap. prev.] prošlo je proteklih dana sjeverom zemlje. Bio je to spektakl kojim je SNA namjeravao pokazati „snagu i borbenu spremnost“, kako je rekao Abdul Salam Hamidi, jedan od njegovih generala. A to pokazuje da se sprema novi rat u tursko-sirijskoj pograničnoj regiji. Bivše sirijske pobunjeničke jedinice već su više od šest godina instrument turske vanjske politike, budući da slijede naredbe Recepa Tayyipa Erdogana.

Turski predsjednik već se koristio pretežno radikalnim islamskim skupinama u Libiji i Gorskom Karabahu. U sjevernoj Siriji one su se već tri puta borile protiv kurdske milicije YPG, koja se smatra ogrankom u Turskoj zabranjenog PKK-a. Četvrta invazija mogla bi početi već u sljedećih nekoliko dana. Erdogan je još u svibnju najavio novi napad, a potom je potvrdio svoje namjere. Cilj mu je uspostaviti „sigurnosnu zonu široku 30 kilometara“ na sirijskom teritoriju duž cijele turske granice. SNA je zauzela tri veća pogranična područja u posljednjih šest godina, tako da bi sada samo trebala zatvoriti praznine. No ovaj put Ankara možda ne će moći tako lako provesti svoj plan.

Turska je 2018. uspjela uvjeriti Rusiju da oslobodi zračni prostor tijekom zauzimanja Afrina. Godinu dana poslije toga američki predsjednik Donald Trump iznenađujućim je povlačenjem svojih trupa utro put trećoj turskoj invaziji na sjevernu Siriju. Danas je, međutim, situacija drukčija. Turska se suočava s novim protivnikom koji nije spreman na ustupke: Iranom. Uz Rusiju, Iran je jedan od najvažnijih saveznika režima Bashara al-Assada. Iranska revolucionarna garda ima brojne vojne baze u Siriji. Usko je povezana s Nacionalnim obrambenim snagama (NDF), milicijskom skupinom koja je vojno jača od sirijske vojske. Najveći problem za Iran jest ciljno područje planirane invazije.

Erdogan planira osvojiti grad Manbij na Eufratu, ali i regiju Tel Rifaat. Enklava milicije YPG nalazi se samo 25 kilometara sjeverno od industrijske metropole Aleppa, koju kontrolira sirijska vlada. Ako bi SNA doista zauzela Tel Rifaat, bila bi na nekoliko kilometara od dvaju šijitskih gradova na teritoriju režima: Nubl i Zahra, koji bi tada bili u dometu raketa i minobacača SNA. To bi za Iran bio neprihvatljiv sigurnosni rizik. Ekstremno radikalni suniti, kojih ima mnogo u SNA, smatraju šijite otpadnicima, odmetnicima kojih se treba riješiti.

Koliko se SNA brutalno odnosi prema pripadnicima drugih vjeroispovijedi, već je dokazano nebrojeno puta. Jedinice SNA devastirale su i uništavale jezidske hramove i kršćanske crkve, organizacije za ljudska prava izvješćivale su o pljačkama, otmicama, silovanju, mučenju i ubojstvima u režiji SNA.

Iran je u međuvremenu povećao svoju prisutnost u Nublu i Zahri. Šijitske jedinice kao što je afganistanska divizija Fatemiyoun na tom području djeluju zajedno s jedinicama NDF-a. Kao i obično, koordinacija je rezervirana za Revolucionarnu gardu, kojoj je cilj spriječiti scenarij iz Idliba, gdje je od 2015. do 2018. džihadistička milicija Hayat Tahrir al-Sham držala pod opsadom dva šijitska sela i neprestano ih bombardirala. Stanovnici su mogli biti evakuirani samo u zamjenu za oslobođenje 1500 pripadnika oporbe iz režimskih zatvora.

No Iranu nije jedini cilj zaštititi šijite. Islamska Republika ima temeljni problem s Turskom, koja je od početka podupirala revoluciju protiv sirijskog vladara Assada. S druge strane, Teheran je Assadovu režimu priskočio u pomoć već 2013., dvije godine prije ruske vojne intervencije u Siriji. U to je vrijeme iranska vojska restrukturirala sirijsku vojsku, desetci tisuća boraca NDF-a letjeli su u Teheran na obuku i bili su opremljeni oružjem. Iran je k tomu pozvao libanonski šijitski Hezbollah da se bori protiv sunitskih pobunjenika u susjednoj zemlji.

Kurdski i sirijski borci protiv Erdogana

Teheran je do danas odigrao ključnu ulogu za Assadovo održanje na vlasti i dalje će raditi na tome. Za Iran je stabilan režim u Siriji bedem protiv sunitskog ekstremizma, dok je Turska sa svojim pomoćnim postrojbama tu kontraproduktivna. A pogotovu zato što Ankara neprestano dovodi u pitanje teritorijalni integritet Sirije i neprestano zauzima nove dijelove sirijskog teritorija. Iranski mediji Tursku nazivaju uljezom, a borce SNA „teroristima koje podupire Turska“.

Iranski ministar vanjskih poslova trebao je 6. lipnja doći u Ankaru na razgovore, no sastanak je u zadnji tren otkazan. Iran navodno već podupire kurdske milicije u Tel Rifaatu i one se sada nadaju da će sirijska vojska u slučaju napada upotrijebiti svoju protuzračnu obranu protiv turskih zrakoplova, dronova i helikoptera. „To bi bilo bitno“, rekao je kurdski vrhovni zapovjednik Mazloum Abdi uz napomenu da su spremni za suradnju sa sirijskom vojskom. U intervjuu za jedan arapski list Assad je već dao naslutiti da će se Sirija braniti od „turske agresije“. Sa saveznikom Iranom kao pokretačkom snagom to bi moglo postati stvarnost. To bi tursku invaziju učinilo vrlo opasnim projektom – s nepredvidljivim posljedicama za cijelu regiju. (Prevela: J. G.)

 

Naslovna slika posuđena je od Arab News-a, a prikazuje koja su područja u Siriji pod čijom kontrolom ovim redom: snage pod kontrolom vlade u Damasku, pobunjenici/islamski militanti, Kurdi i saveznici, Daesh (“Islamska država”), Turski i saveznici, snage koje podupiru zapadne sile (SAD). Šarirani dijelovi nalaze se pod kombiniranim nadzorom. 

 

Alfred Hackensberger/FAZ/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.