Trofelno skupzvučje

Vrijeme:3 min, 28 sec

 

Neobičan i neočekivan kajkavski iskorak na nacionalnu razinu

U izdanju Naklade Bošković ovih je dana iz tiska izišla knjiga triju suvremenih pjesnika kajkavske lirike. Izuzmemo li prigodne zbornike radova s različitih manifestacija u hrvatskoj jezičnoj zajednici gotovo da i ne postoje zajednička književna djela više autora. Osobito pak to nije slučaj kad je u pitanju dijalektalna poezija. Nju se još od jugoslavenskih vremena po nekom nepisanom pravilu sramežljivo njeguje uglavnom na lokalnoj razini. Pritom se budno pazi da ne skoči preko lokalnog plota. Tako su dijalekti tretirani i u obrazovnom sustavu. Na nacionalnom kulturalnom zemljovidu kajkavski dijalekt, dakle, ne postoji. Kao ni čakavski. 

Kad je suautorstvo, da ne kažemo pjesničko zajedništvo u pitanju naoko je riječ o uzaludnom naporu. Da tomu nije i ne mora biti tako dokazuje zbirka kajkavske poezije „Trofelno skupzvučje“. U njoj su tri člana Društva hrvatskih književnika objavila svoje zasebne cikluse. Njihov je pothvat prepoznala Naklada Bošković i uvrstila ga u program svoje renomirane biblioteke „Petrada“.

Split – novo nakladničko središte suvremene kajkavske poezije

Emilija Kovač (r. 1957., Donji Mihaljevec), Goran Gatalica (r. 1982., Virovitica) i Nenad Piskač (r. 1962., Zagreb), udružili su snage i time kulturalnoj javnosti poručili da kajkaviana nije umrla. Štoviše, ovo troje autora kajkavsku poeziju dižu na višu predmetno-tematsku razinu od one koju, uglavnom nekritički podupiru lokalne i mikrolokalne razine. Stoga možemo reći da je Trofelno skupzvučje prinos ne samo kajkavskoj poeziji, već i suvremenoj – ča, kaj, što – hrvatskoj književnosti.

Strukturu zbirke čine tri poglavlja. Emilija Kovač objavila je ciklus pod nazivom Malički tetrakord, Goran Gatalica – Vumetnost gruntanja i Nenad Piskač – Čkomine krič – samine ptič. Riječ je o tri različite poetike i tri međusobno neovisna poetska polazišta. Što ih je onda svezalo u cjelinu? Troje autora veže ljubav prema jednoj od zapostavljenih sastavnica hrvatskoga jezika. Njihovo skupzvučje prepoznao je Split, središte čakavskoga dijalekta. Zajedničkim su pothvatom kajkavsku poeziju emancipirali iz lokalne na nacionalnu razinu.

U šire kontekste ove neobične i za naše (ne)prilike neočekivane zbirke poezije spada još nekoliko naglasaka. Primjerice, zagovornicima i provoditeljima „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“ zasigurno će činjenica da je Split postao jednim od nakladničkih uzletišta kajkavske poezije – predstavljati šok i kost u jugoslavenskom dubokom grlu. Remetilački faktor glavnoj struji kulturalne politike svakako će u određenoj mjeri predstavljati i povezivanje triju pjesnika u jednu cjelinu. Još od antičkih vremena, od Aristotela, poznata je istina da je cjelina više negoli zbroj njezinih dijelova. Glavna struja europske i hrvatske kulturalne politike ne podnosi europske i hrvatske temelje: antičku kulturu, rimsko pravo i kršćansku uljudbu. Trofelno skupzvučje niklo je na stvarnom kulturalnom identitetu, a ne na tlu novokomponiranih „naših zajedničkih vrijednosti“. Stoga je za očekivati kako će ova zbirka biti prešućena, iako je „bitan prinos i kajkavskoj poeziji i suvremenoj hrvatskoj književnosti“.

Poezija antologijske visine

Pogovor knjizi napisao je bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, književnik Đuro Vidmarović. Među ostalim istaknuo je ovo: „Svaki od ovih autora svijet je za sebe i to je odlika ove knjige. Druga je odlika činjenica da je riječ o vrhunskom pjesništvu. Bez obzira na to što je pisana na dijalektu, poezija ovih autora ima antologijsku visinu i sretna je okolnost što su se odlučili udružiti snage i pokazati javnosti sve mogućnosti i sve dosege koje pruža kajkavsko narječje“.

U poetskom portretu Emilije Kovač autor Pogovora piše kako se ona „služi iskustvima etnografskih i muzikoloških dostignuća istražitelja vjerske, duhovne i sakralne poezije međimurskog dijela Hrvatske“. I dodaje – ona je pjesnikinja „čudesne snage, misaone dubine i jezičnog istraživalačkog senzibiliteta“.

Za Gorana Gatalicu karakteristično je, piše Vidmarović, to što mu kajkavski nije materinski govor. „On ga je prihvatio i zaljubio se u njega vođen melodioznošću, gipkošću i izražajnim mogućnostima kajkavske riječi. Stoga si je dao truda i stvorio svoj vlastiti kajkavski govor“.

„Nenad Piskač nenadmašan je u poetskom ‘poigravanju’ kajkavskim koineom, pri čemu postiže iznenađujuće semantičke sadržaje i leksičke obrate. Njegov kajkavski poetski govor iznimno je bogat značenjem i maksimalno ekonomičan“ – ocjenjuje autor Pogovora.

Trofelno skupzvučje (Split, 2022.) potpisuju urednik biblioteke Petrada, Zvonimir Penović i likovni urednik, slikar Goran Petrač. Nakladi Bošković ovaj naslov nije prvi iskorak u kajkavianu. Dosad je objavila tri Piskačeve zbirke: Bu do kaj (2012.), Pem tam tam pem (2013.) i Nešče me išče (2014.).

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.