Proslava 50 godišnjice Hrvatske katoličke Zajednice

Polustoljetno postojanje Hrvatske katoličke Zajednice Ravensburg – Friedrichshafen

Velečasni Ilija Jokić – Kronologija Misije/Zajednice i intervju

„ Govoriti o polustoljetnom postojanju ove naše misije za mene nije nimalo jednostavno, ni lako. Većina od vas bi to sigurno učinila mnogo bolje od mene. Logično, jer ste mnogi ovdje već od godine osnutka naše Hrvatske katoličke misije 1972., a neki i ranije. Sami ste prolazili kroz te teške godine bivše (jugo) države, domovinskog rata, neshvaćanja naših domaćina o onome što se događa u domovini, pa do nerazumijevanja i neshvaćanja među Vama samima, koji ste u jednom trenutku bili na svom vrhuncu, do smirivanja situacije, razumijevanja i prihvaćanja drugih koji mogu i imaju pravo i drugačije misliti nego li vi.  To je stvarnost našeg obitavanja na ovim njemačkim prostorima. No, da ne bi netko dobio dojam kako su to bile samo teške godine koje treba što prije zaboraviti, moramo isto tako reći da se u ovoj Misiji/Zajednici s ponosom i radošću sjećamo svih onih lijepih i sretnih trenutaka koje smo provodili u zajedništvu s našim najbližima, s našim prijateljima iz svih dijelova ove drage Misije/Zajednice. Na što smo ponavljam iskreno ponosni i što ćemo uvijek nositi u svom srcu.

Povijesno – kronološki prikaz pedesetogodišnjeg postojanja naše Misije 

Prvo krštenje koje je ubilježeno u našoj matici krštenih bilo je 2. 7. 1972. godine. Kršten je Andreas Podnar, a krstio ga je naravno svima nama poznati prvi misionar vlč. Vladimir Stanišić. No, i prije ovoga datuma dolazili su misionari povremeno na ova njemačka područja. U bivšoj Misiji bilo je oko 3500 Hrvata katolika. Naravno, taj je broj s godinama padao i rastao, posebno u vrijeme domovinskog rata kada su mnogi naši Hrvati iz Hrvatske i BIH potražili utočište i smještaj upravo na našim prostorima Hrvatske katoličke misije. A to se događa i zadnjih nekoliko godina kako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, i kako su prestale zabrane kada je u pitanju pronalazak zaposlenja naših „novih migranata“. Vlč. Vladimir Stanišić ostaje u Ravensburgu do rujna 1975 god. kada na njegovo mjesto kao voditelji HKM dolazi vlč. Marijan Kopić, zajedno sa vlč. Ilijom Kristić, koji je bio župni vikar (sada je u mirovini u Ulmu).

Ova dvojica misionara ostati će do rujna 1978 godine. Kratko je u to vrijeme bio prisutan i pater Ivan Milanović. Od rujna 1978 u misiju dolazi kao voditelj p. Adam Periškić i p. Antun König , župni vikar (isusovci redovnici). Ovoj dvojici u radu u misiji priskače u pomoć đakon Tomo Jakšeković koji od 1979. pojačava pastoralni tim Misije. Tomo je završio teologiju ovdje u Njemačkoj, i tako je bio dodijeljen ovoj Misiji. Njegova supruga Ivanka Jakšeković biva nakon nekog vremena također namještena u Misiji kao tajnica, i djeluje sve do odlaska u mirovinu (njih dvoje su već pokojni). U to vrijeme je bilo puno naših ljudi koji su dolazili kao „gastarbeiteri“, a posebnu brigu za njih iskazali su pater Antun König i đakon Tomo Jakšeković. Iako su to činili i svi ostali svećenici kada je bila u pitanju socijalna služba: popunjavanje formulara, razni prijevodi, tumači u raznim institucijama, kako društvenog tako i crkvenog karaktera. Naš ured i prostori Misije bili su smješteni u Römerstrasse. S dolaskom redovnika isusovaca polako u Misiju dolaze i časne sestre (Kćeri Božje ljubavi) koje su bile angažirane u raznim pastoralnim službama: kao orguljašice, voditeljice pjevanja i vjeronauka, te kao pomoć svećenicima u kućanstvu i drugim poslovima.

Od rujna 1982.god. u Misiju kao voditelj dolazi pater Pero Mijić koji je ostao do 1992. god kada je u Hrvatskoj, a onda i u BIH bjesnio rat. Mnoge izbjeglice kao što sam to već spomenuo došle su u našu Misiju za vrijeme domovinskog rata. Dobivamo nove prostorije u Pfannenstiel jer su prostorije u Römerstrasse postale  premale. Tamo su se odvijale razne crkvene ali i kulturno zabavne manifestacije: vježba naš folklor, ljudi se okupljaju, gledaju vijesti iz domovine, održava se vjeronauk i razni susreti. Te prostorije smo imali otprilike desetak godina kada se je zbog racionalizacije i skupoće prostora za kojega nam je najam plaćala biskupija prostor morao zatvoriti.  A nove i manje prostore Misija je dobila u Kapuziner str. 12.,  potom u Grüner-Turm-Strasse 24., gdje se i sada nalazi naš ured u Ravensburgu.

Krajem 1992 god. u Ravensburg dolazi kao voditelj pater Drago Majić, koji ostaje svega jednu godinu. 1993. god. za voditelja Misije biva poslan  pater Petar Sabolić koji će ostati sve do 2000 god., kada za voditelja dolazi sadašnji svećenik, moja malenkost vlč.Ilija Jokić. U vrijeme p. Sabolića dolazili su i drugi svećenici isusovci koji su bili na ispomoć ( p. Stjepan Harjač, p. Željo Batinić, i drugi ).

Početkom 2000-tih su nastupile mnoge promjene u Misiji, (ne zato sto je došao vlč. Jokić) nego zato jer su već i ranije najavljivane u životu i radu naše Misije/Zajednice, a sve u svjetlu reorganizacije cijele biskupije Rottenburg-Stuttgart. Tako odlukom biskupa Fürsta 1. 1. 2006. god. biva utemeljena zajednica „Sveta Marija „ u Ravensburgu , a godinu dana kasnije i zajednica „sv. Leopolda Bogdana Mandića“ u Friedrichshafenu, koja ima svoje prostorije u Karlstrasse 17. Tim biskupovim dekretima biva Misija ugašena i nastaju dvije zajednice koje imaju PV-a te zajedno sa svećenikom vode zajednice. Dakle od bivših 5 zajednica (Ravensburg, Friedricshasfen, Wangen, Isny, Mengen) u kojima su se vjernici okupljali, i za koje su svećenici pastoralno skrbili, nastaju dvije Zajednice. U međuvremenu, i svi ostali članovi pastoralnog tima Misije odlaze u mirovinu, ili se povlače u Hrvatsku. Tako da pastoralno aktivan ostaje samo jedan svećenik koji mora pokrivati cijelo to područje. Tako je i bilo prvih nekoliko godina. No, kada je dekretom biskup povjerio pastoralnu brigu vlč. Iliji Jokiću samo za Ravensburg i Friedrichshafen, ostale zajednice su dodijeljene njemačkim, mjesnim župnicima. No,  hrvatski svećenik i nakon te biskupove odluke povremeno odlazi, i dan danas odlazi u te manje zajednice po potrebi, ili barem jednom mjesečno.

Kroz cijelo vrijeme Hrvati slave Euharistiju u Ravensburgu u crkvi St. Jodok (zbog korona virusa i veličine crkve zadnje više od dvije godine u Liebfrauen crkvi, a u Friedrichshafenu u crkvi St. Nikolausu.

Gledajući podjele Sv. Sakramenata stanje Misije/ Zajednice izgleda ovako:

Krštenja je bilo: 843, Prve Pričesti (1973-1995). 148 Prvih svetih Pričesti (od kada se djeca pripremaju i slave prvu Pričest i Krizmu zajedno sa njemačkom djecom), a Krizmi 248. Vjenčanja 250 (mnogi naši mladi u zadnjem desetljeću ženidbu sklapaju i slave u domovini zbog rodbine i prijatelja koji tamo žive ).

Na humanitarnom polju naša mala Zajednica je učinila jako puno (bez lažne skromnosti) i pokazala veliku ljubav prema potrebnima u Hrvatskoj i BIH. U našoj poznatoj karitativnoj akciji „Kap dobrote“ pomažemo od 2004 god. bolesnu djecu slabijeg imovinskog stanja i njihovih roditelja. Od 2004-2021 godine skupili smo i poslali u domovinu vise od 165.000 eura. A u vrijeme Domovinskog rata su šleperi i šleperi pomoći (kao i novčana sredstva) odlazili u domovinu za naše napaćene Hrvate koji su se borili za svoju samostalnost. Na žalost o tome vremenu nemamo puno pisanih tragova u našoj arhivi Misije/Zajednice, ali vi stariji imate sve to zapisano u svojim srcima i sjećanjima.

Razgovor sa vlč. Ilijom Jokić

Velečasni Ilija, recite nam nešto o sebi. O svom djetinjstvu, svećeničkom zvanju i vašoj želji da pastoralno djelujete u Njemačkoj ?

Zovem se Ilija Jokić, rođen sam 13.12.1964. god. u Vinkovcima. Djetinjstvo i osnovnu školu sam pohađao u Privlaci. Klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu (2 razreda), a  maturirao sam u Đakovu, gdje sam upisao i Teologiju, koju sam završio 1990 god. Poslije filozofije, (dakle nakon 2 godine filozofije) bio sam u JNA. Potom sam bio pet godina župni vikar u vrijeme domovinskog rata (1990 – 1995) u Slavonskom Brodu. Iza kapelanske službe odlazim u Adelaide (Australija), gdje sam vodio Hrvatsku katoličku misiju. 2000 godine dolazim u Ravensburg i preuzimam vođenje Hrvatske katoličke misije od braće isusovaca, koju vodim do danas.

Tijekom tih pedesetak godina bilo je sigurno uspona i padova u vašoj Hrvatsko katoličkoj misiji. Raznih problema i teškoća vezano za prostore okupljanja vjernika. Zanima me koje su vaše današnje pastoralne obveze. Kako izgleda vaš pastoralni tjedan? Koliko misa slavite sa vjernicima nedjeljom i blagdanima?

Svake nedjelje slavim dvije svete mise. Jedna je u Ravensburgu u 11.45, a druga u Friedrichshafenu u 14 sati. Jednom mjesečno odlazim subotom navečer u manja mjesta na ovom području i slavimo anticipiranu Misu od nedjelje. Što se tiče radnog tjedna, to su one uobičajene pastoralne aktivnosti svakog svećenika: mise, sprovodi, posjete bolesnicima u bolnicama, posjete obiteljima, susreti sa pojedinim skupinama naših dviju Zajednica.

Nas u Domovini uvijek zanima kako Hrvati u tuđini žive, i uspijevaju li generacijama njegovati svoj materinji jezik i katoličke običaje? Ili već druga, ili treća generacija naših iseljenika biva potpuno, jezično i na druge načine asimilirana u njemački društveni sustav?

Sve ovisi o obitelji i odgoju, kao i svijesti pripadnosti hrvatskom narodu. Neki već u drugoj generaciji zaboravljaju materinji jezik, a neki još u trećoj generaciji govore tečno hrvatski jezik. Obitelj je presudna, i dakako uporno nastojanje da se očuva materinji jezik. Sigurno da cjelokupno okruženje ne ide na ruku da se hrvatski jezik očuva (iako imamo i hrvatsku dopunsku školu). Pritisci moguće asimilacije i društva su vrlo veliki.

Katolička crkva u Hrvata je uvijek pratila život naših iseljenika u inozemstvu. Svećenici  su uvijek u inozemnoj pastvi bili na raspolaganju kako bi se Hrvati katolici osjećali „ kao u Domovini“, ali i kako bi se dobro uklopili u zemlju koja im je pružila mogućnost da u njoj borave i zarađuju za svoje obitelji. Vole li Hrvati iz vaših dviju zajednica sudjelovati u misnim slavljima i drugim aktivnostima misije.

Što se tiče sudjelovanja naših vjernika na misnim slavljima ona uvijek mogu biti bolja, no u načelu ja sam zadovoljan. Postotak je puno, puno bolji, uspoređujemo li to sa polascima njemačkih vjernika nedjeljom u njihove crkve. Imamo veliki broj mladih hrvatskih obitelji sa djecom koja nam dolaze redovito na nedjeljnu sv. Misu. To nas ohrabruje, ali i žalosti jer znamo da je naša domovinska Crkva, Crkva u Hrvata, izgubila tu populaciju koja je sada u Ravensburgu i Friedrichshafenu.

Možete li nam barem okvirno reći koliko Hrvata živi na području Ravensburga i Friedrichshafena? A koliko njih ima barem minimalan kontakt sa Hrvatskom katoličkom zajednicom? 

Na području Ravensburga i Friedrichshafena živi oko 3.500 Hrvata, no ta je broj sigurno veći, jer je veliki broj naših ljudi došao u zadnjih 5-6 godina. Službeni popisi Hrvata koje dobivamo od naše njemačke biskupije nisu kompletni, niti uvijek ažurirani, tako da vjerujem da je taj broj Hrvata katolika puno veći. Na Misi nedjeljom, u obadvije zajednice u prosjeku bude oko 500 vjernika (naravno ako uzmem u obzir i vjernike kojima idem subotom navečer – anticipirana sv. Misa). Blagdanima je naravno taj broj vjernika puno veći.

Puno toga se u pedeset godina promijenilo u Njemačkoj na društvenom i crkvenom planu. Što biste vi vlč. Ilija izdvojili da Hrvati imaju u Njemačkoj, a nisu imali u Hrvatskoj? Dakako i prema pričanju vjernika sa kojima svakodnevno kontaktirate.

Kada govorimo o egzistencijalnim pitanjima koja su važna za život jedne obitelji: imaju sigurno zaposlenje, sigurnu plaću, uređenije društvo, te perspektivu za mlade i talentirane pojedince da će napredovati u svojoj karijeri. Ono što im nedostaje, i sto se uočava posebno kod starijih generacija je velika čežnja za domovinom, koja je uvijek tu, negdje u srcu. Čim su kakvi blagdani, ili kao što su sada trenutno Duhovski školski praznici, oni odmah pakuju stvari i odlaze u domovinu, Hrvatsku ili BIH. To je ono što im fali. Kod mlađih generacija situacija je ipak nešto drugačija. Oni vole otići u domovinu, u Hrvatsku ili BIH, ali nije prisutna svijest da im ona toliko fali kao starijoj populaciji.

Što vas osobno raduje u pastoralnoj skrbi za naše iseljenike, ili eventualno čini ponekad tužnim?

U pastoralnoj skrbi za naše iseljenike posebno me raduje kada vidim, kao što sam rekao puno mladih obitelji sa djecom na nedjeljnoj sv. Misi, a žalosti me što su morali ostaviti svoj rodni kraj i otići iz njega. Žalosti me također i pomisao da će mnogi mladi sutra uz svo nastojanje obitelji i naše Misije/Zajednice izgubiti svoje hrvatske korijene, zaboraviti možda jezik svojih roditelja, oženiti/udati se za nekoga koji možda nije katolik, ili možda uopće nije ni vjernik.

Spremate se za svečano obilježavanje 50. obljetnice postojanja Hrvatske Katoličke zajednice. Kako ćete proslaviti tu veliku obljetnicu?

Obljetnicu 50-godina Misije/Zajednice obilježiti ćemo duhovnom obnovom ( trodnevnicom ) koju će predvoditi prof. Josip Bošnjaković, Svaku večer će biti prigodno predavanje kao i prilika za dijalog i razgovor, te sv. Misa kao kruna završetka dana  Na sam dan proslave 50 obljetnice Hrvatske katoličke zajednice 26.6.2022. sv. Misu će predvoditi  mons. Bože Radoš, varaždinski biskup, u zajedništvu sa hrvatskim i njemačkim svećenicima, te našim delegatom iz Frankfurta vlč. Ivicom Komadinom.

U zemljama Europske unije svi osjećamo posljedice pandemije, a sada posljedice stravičnog rata u Ukrajini. Kako se njemačko društvo i Katolička crkva u Njemačkoj nose sa tim izazovima: poskupljenjima energenata, hrane, i nešto nižim standardom života? 

Sigurno da ni njemačko društvo, ni Katolička Crkva u Njemačkoj nisu pošteđeni svega onoga što se globalno događalo i događa, iako je Njemačka velika i moćna europska zemlja u koju su ljudi rado dolazili i dolaze. I ovdje se osjećaju ti negativni trendovi prvo izazvani pandemijom, a sada ratom u Ukrajini. U početku to nije bilo tako zamjetno, no kako prolaze tjedni i mjeseci naravno da to osjećaju svi u Njemačkoj, prije svega na području standarda i kvalitete življenja. Nakon izbijanja rata u Ukrajini, i prijetnji čak i nuklearnim ratom za cijeli svijet, strah i zabrinutost za egzistencijalnu opstojnost  bio je na prvom mjestu. Sada kada taj rat ne zauzima toliko prostora u medijima, i nije centralna tema sa posebnim emisijama, ljudi uočavanju poskupljenja na svim područjima života i to im stvara zabrinutost i strepnju za njih i njihove obitelji.

Razgovarao: Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo