„Koji je njen stav“, Plenkovićeva vlada zna. Ha-ha!

No dobro, zato imamo vladu koja se svakako zna prikazati kao ona koja zna „koji je njen stav“. A koja više od svega na svijetu zna koji je – „Plenkovićev stav“. I dok je tako, u njegovoj vladi, u njegovoj stranci i u svemu što oni kontroliraju vladat će savršen sklad i – savršeno podaništvo. Njegov stav – njezin stav – njihov stav! Dok traje – traje! Kad prestane – nestat će i svih tih „stavova“.

„Najgore je kad imate državu o kojoj oni koji žele s nama surađivati ne znaju koji je njen stav”, rekao je danas predsjednik Vlade Andrej Plenković pred stranim diplomatima na svečanosti prigodom Dana hrvatske diplomacije u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U nazočnosti, razumije se, svoga ’doglavnika’, ministra Gordana Grlića Radmana.

Gospon Plenković nije htio reći da je hrvatska država jedna od takvih za koju se ne zna „koji je njen stav“. Naprotiv, u govoru se pohvalio da upravo njegova odnosno HDZ-ova vlada godinama zna što hoće i to vrlo decidirano i kaže. Nakon svega dosad ostvarenoga, pred vratima je veličanstven prelazak na euro 1. siječnja 2023. uskoro se očekuje i trijumfalan ulazak u Schengensku zonu, koji će značiti ukidanje graničnih kontrola prema drugim državama članica te zone graničnih kontrola. Radi se i na ulasku u prestižni zapadni klub najrazvijenih zemalja na svijetu, koji se krije pod magičnom kraticom OECD – Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj. Hrvatska među najrazvijenima na svijetu? Ha-ha!

To što je gospon Plenković izjavio nije se odnosilo ni na njega ni na njegovu vladu ni na njegovu stranku. Ma ne. Bila je to aluzija na njegova grdo-labilnog suparnika s Pantovčaka, Zorana Milanovića. Koji je najprije nastupao proruski, a zatim proturuski, i za kojega je i sam u jednom trenu izjavio: „Ne znam je li (on) ruski agent…“.

On i njegovi uvijek su na pravoj liniji, kao negda ona jedina i neprežaljena Partija

Kod Plenkoviće, eto, nije bilo dvojbe ni sumnje: on i njegovi uvijek su na pravoj liniji, kao negda ona jedina i neprežaljena Partija. S tom razlikom da ona nije nikada skrenula s puta svoga „maršala“, a ova… Što ova? Ma to prepustimo izbornom saboru te stranke/partije u subotu, kada će birati potpredsjednike stranke i koga li sve već.

Jedan tjednik najavio je upravo danas, u utorak, da je Plenković „faraonski“ oktroirao sve koji će biti izabrani za potpredsjednike (predsjednik, zamjenici i glavni tajnik birani su po načelu da ih svi članovi stranke biraju), to jest da je spriječio da ijedan od njih ima „protukandidata“. Bude li tako, bit će to zaista Plenkoviću i njegovim podanicima primjeren „festival (partijske) demokracije“. Finale i krešendo stranačke i ostale „demokratizacije“.

No pustimo njihove interne stvari njima i njihovim odanim članovima i biračima. Vratimo se na početak i zapitajmo se: Znade li ova država zaista „koji je njen stav“ u vanjskim i unutarnjim poslima? Mnogi naime smatraju da je Plenkovićev stav isključivo ono što je ujedno i stav njegovih zapadnih pokrovitelja. Kao diplomat i bivši europarlamentarac, i dobro znani prijatelj i bivšeg predsjednika i sadašnje predsjednice Europske komisije, i mnogih drugih u Bruxellesu i drugdje vani, ispekao je zanat „konstruktivnosti“ i odanosti višnjim vlastima izvana i moćnim silama unutra. U kombinaciji liberalizma, (neo)komunizma, (neo)jugoslavenstva i (neo)serbizma. U neke vrste režimu liberalkomunističkog jugo-serbo-kroatizma.

„Naš stav“ zapravo je „inkluzivnost“ za strana pokroviteljstva, za strana tutorstva

Da ne zamaramo čitatelje, recimo to da gotovo sve hrvatske državne politike imaju već dugo kao jedine strateške ciljeve ulazak u strane klubove – od UN-a, Vijeća Europe, NATO-a i EU-a do sada europodručja, „Schengena“ i OECD-a. Što samo po sebi nije ili ne mora biti loše, naprotiv, premda može ispasti i loše ako Hrvatska pritom ne zna „koji je njen stav“ ili ako će ga svaki put prilagoditi nečijem tuđem stavu. Ili ako ga nije u stanju ni promijeniti ni korigirati u svoju suverenu korist, pogotovu ne ako bi to značilo zamjeriti se moćnima, vani ili unutra.

U sve te klubove ulazi se ako ne po „crvenom tepihu“, a ono svakako po „diplomatskom parketu“. Ili, osobito u razdoblju korone, virtualno. I od ulaska u te elitne klubove očekuje se opipljiva korist i spas za vlastite nemogućnosti i nesposobnosti. Očekuju se, pritom, ne „oni koji žele s nama surađivati“, kako danas reče „diplomatski“ Plenković stranim diplomatskim kolegicama i kolegama. Na žalost, u pravilu je riječ mnogo više o onima koji nama žele upravljati ili iskoristiti i ono što još nisu uspjeli ili stigli okrenuti u svoju korist. Takav je ovaj svijet.

„Naš stav“ zapravo je „inkluzivnost“ za strana pokroviteljstva, za strana tutorstva. A kao plaća za to očekuju se novci iz stranih ili zajedničkih fondova i nastavak političkih, dužnosničkih, diplomatskih i ostalih karijera. Dobro plaćenih i povlaštenih karijera.

U domaji, na što se pak oslanjamo?

Oslonac nije na samima sebi, nego na tuđoj „dobroti“ i na tuđim posredovanjima, zamotanima u svjetlucavi celofan.

U domaji, na što se pak oslanjamo?

Na demografsko odumiranje? Na snažan mirovinski i zdravstveni sustav? Na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i klanovskog pogodovanja?

Na migracije iz pasivnih i sve pasivnijih i sve pustijih krajeva u aktivne južne i zapadne gradove Hrvatske, po vanjskim obodima vlastite zemlje, a i iz pasivnih i iz aktivnih krajeva i gradova u druge zemlje? I na „uvoz“ strane radne snage iz Azije i Afrike? I iz Ukrajine?

Na tuđe kompanije, koje su preuzele gotovo sve zlatne koke i zlatne poluge? Ili na ono nešto domaćih i mješovitih kompanija u kojima se vrhuške bave čime se bave? Na povlaštene korisnike subvencija i fondova EU-a?

Na mađarsku Inu?

Na američki LNG?

Na bivši „ruski“ Janaf?

Na katastrofalno nisu proizvodnju mlijeka, mesa i drugih vitalnih prehrambenih artikala?

Na nabujalu i preskupu državnu i javnu upravu, koja je zajašila sve one koji nešto stvarno proizvode i od kojih se može naplaćivati PDV u iznosu četvrtine cijene robe ili usluge? I koja guši i siše krv onima koji bi mogli vinuti se na strana tržišta i učiniti „radničku klasu“ neovisnom o domaćoj „političkoj klasi“.

Na otuđene gornje i prečesto parazitske i koruptivne slojeve

Na otuđene gornje i prečesto parazitske i koruptivne slojeve?

Na dženderističke istanbulce i anarhiste koji nam agresivno i provokativno mašu pod nosom, a osobito u glavnom nam gradu, svim duginim bojama i seksi-antiseksi-rekvizitima i šarenim i kusavim oblekama? I koji izruguju, vrijeđaju ili marginaliziraju Crkvu i katolike?

Na medije koje kontroliraju moćne strane kompanije, pa i one posredovane vlasnicima iz Srbije ili Republike Srpske ili ’bivše Jugoslavije’, ili, donekle, domaća izvršna vlast za svoje propagandne potrebe?

Na institucije, koje su umrtvljene i sterilizirane, upokorene, „kupljene“, ili u najmanju ruku vrlo sputane?

Na ešalone dužnosnika, „uhljeba“, povlaštenih ili „zbrinutih“ koji ovise o proračunskim sredstvima i onima koji njima „politički“ upravljaju? I koji su time izgubili svoju slobodu iznošenja „svog stava“.

Na brodogradnju, na metalurgiju, na prerađivačku industriju, na moderne tehnologije, na Agrokor i Fortenovu, na Borg, na stranu naftu i plin, na prodaju zemljišta bivših poljoprivrednih kombinata, na strana ulaganja u ono što vrijedi više od njih, na goleme profite stranih vlasnika banaka, osiguranja i ostaloga, na tzv. Hrvatsku narodnu banku, na euro kao čarobni štapić, na Nikolu Teslu, na životinjicu kunu na kovanici od jednoga eura, na bolji rejting za još veća zaduživanja…?

Zna li Plenkovićeva vlada kako parirati svesrpskom maltretiranju i bošnjačkom šovinizmu?

Zna li Plenkovićeva vlada „koji je njen stav“ prema srbijansko-svesrpskom stalnom maltretiranju i kriminaliziranju Hrvatske i hrvatskog naroda, prema optužnicama iz Srbije, prema proslavi dana četničkih pokolja, prema neprogonu ratnih zločinaca, nemoći da se riješi sudbina nestalih, nezahtijevanju od Srbije i Crne Gore i od bivše JNA ratne odštete?

Zna li Plenkovićeva vlada kako stvarno parirati bošnjačkom šovinizmu, koji je prevršio svaku mjeru i postao opasan za Hrvate u susjednoj državi, koju je i Hrvatska skrojila Daytonskim sporazumom i onim što se događalo poslije, kako pak zapadnim političkim farizejima i štetočinama koji nište Hrvatstvo u BiH.

Zna li njegova znalačka vlada, s ministrima Horvatom, Ćorićem i Koržinek ili bez njih, sasvim svejedno, kao se postaviti prema Orbanu i MOL-u, kako prema Pupovcu, Dodiku i Vučiću, kako prema nelegalnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, kako prema arogantnosti nekih manjinaca kao što je iritantni i bezobrazni F. Radin?

Zna li HDZ-ova vlada kako se postaviti prema nelegitimnosti vlastite vlasti?

Zna li, najzad, kako se postaviti prema nelegitimnosti vlastite vlasti i prema izbornom sustavu u kojem HDZ s ostalima ima vlast ne temelju biračke volje svega petine biračkoga tijela?

Što je dosad „ova vlada“ rekla o svom stavu prema razgraničenju na Dunavu i u Bokokotorskom zaljevu, ili prema trodesetljetnoj vojnoj okupaciji Svete Gere, kako se postaviti prema austrijskom simboličkom ništenju jednom fizički poništenih Hrvata na Pliberškom polju? A kamoli prema krivcima za pola milijuna Hrvata pobijenih u neposrednom poraću od Titova komunističkog režima (čije simbole i insignije nije zabranjeno slaviti, veličati, propagirati i njima provocirati preživjele – za razliku od nekih simbola i insignija iz Domovinskog rata)?

Ima li ta vlada odgovor na najnoviji prijedlog rezolucije njemačkog Bundestaga koji kao da su pisali unitaristički Bošnjaci? Ima li ikakvu polugu kojom će se poslužiti kao protusilom prema sve otvorenijem prkošenju hrvatskom nacionalnom i strategijskom interesu u BiH i ujedno prkošenju vladi u Zagrebu koje dolazi od američke diplomacije, dakle prema vladi koja, po Plenkovićevim samoreklamnim riječima, „zna koji je njen stav“…?

Ima li Plenković ikakvo rješenje za blokadu kohabitacije s predsjednikom-štemerom?

Ima li Plenković ikakvo rješenje za ovu neviđenu blokadu kohabitacije s predsjednikom-štemerom? Nije li prekid komunikacije između ustavnih „suoblikovatelja“ i provoditelja vanjske politike već davno trebalo nekako riješiti? Kako? To nije na nama da odgovaramo. Odgovor na to očekuje se od onih koji su ovlašteni i plaćeni da ga pronađu? Ako nikako drukčije, a ono na referendumu o izmjeni ustava? (Kako to da HDZ-u nikada  nije palo na pamet pokrenuti inicijativu za izmjenu bilo čega u Ustavu plebiscitom, ako to već nije u stanju učiniti putem dvotrećinske većine u Saboru?)

No dobro, zato imamo vladu koja se svakako zna prikazati kao ona koja zna „koji je njen stav“. A koja više od svega na svijetu zna koji je – „Plenkovićev stav“. I dok je tako, u njegovoj vladi, u njegovoj stranci i u svemu što oni kontroliraju vladat će savršen sklad i – savršeno podaništvo. Njegov stav – njezin stav – njihov stav! Dok traje – traje! Kad prestane – nestat će i svih tih „stavova“.

Šiljo/Hrvatsko nebo