Zorica Vuković: Na rubu ‘znanosti’

Vrijeme:15 min, 20 sec

 

Izrazi poput ‘smatra se’, ‘solidnu zaštitu’, ‘ne zna se koliko traje zaštita nakon cijepljenja’, ‘koji smo se cijepili protiv velikih boginja’ ne spadaju u znanost. Jer znanost provjerava, donosi dokaze i argumente.

 

„Otkriće se sastoji u tome da se vidi
ono što je svako drugo tijelo vidjelo
i razmišlja o onome što nitko
drugi nije mislio …“

                             

 Albert Szent-Gyorgi, fiziolog (1893. – 1986.) 

 

U najavi obveznog sistematskog pregleda za hrvatsko pučanstvo, dobili smo još jednu nebulozu jer ni bolesni ne mogu doći do adekvatnih pregleda na vrijeme, a kamoli sveopća populacija. Što su to potpisali Plenki i Slučajni u Švicarskoj na sastancima WHO i WEF-a proteklog mjeseca pitao je u Saboru zastupnik Marin Miletić 1. lipnja ’22.. A kad će dobiti odgovor? Ne zna se! Samo se zna da je u najavi još jedna virusna majmunarija u vidu boginja (Atene, Aštarte, Izide ili Kali ili…), a bitno je da će se moći otkriti svemoćnim PCR testom. Blago njima! Lova je osigurana…

Na web stranici HZJZ https://www.hzjz.hr/sluzba…/majmunske-boginje/ između ostalog piše: 

Smatra se da cijepljenje protiv velikih boginja pruža solidnu zaštitu od majmunskih boginja, ali ne zna se koliko dugo traje zaštita nakon cijepljenja. Tako da ne znamo koristi li danas nama koji smo se cijepili protiv velikih boginja. Cijepljenje protiv velikih boginja je krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih godina ukinuto svuda u svijetu, nakon proglašenja eradikacije velikih boginja.“ 

To su napisali stručnjaci, pozivajući nas pritom da ‘vjerujemo struci’. Izrazi poput ‘smatra se’, ‘solidnu zaštitu’, ‘ne zna se koliko traje zaštita nakon cijepljenja’, ‘koji smo se cijepili protiv velikih boginja’ ne spadaju u znanost. Jer znanost provjerava, donosi dokaze i argumente.

Kako bi to izgledalo da su ovi ‘znanstvenici’ živjeli u srednjem vijeku (oko 1000. ≈ 1200. godine) kad je stanovništvo bolovalo od bolesti koju su prozvali Vatra svetog Antuna, ali i Sveta kuga (sacra pestis) i Sveta vatra (ignis sacra). Simptomi bolesti su bili specifični, od snažnih napada groznice i halucinacija do crnih udova kao posljedicu suhe gangrene. Jedna od karakteristika bolesti je oticanje ekstremiteta, popraćeno osjećajem vatrene vrućine ili hladnoće, pa otud pučki i naziv bolesti – vatra. 

Bolest su uzrokovali toksini proizvod gljivice ražena glavica koja raste na klasu raži, pšenice i srodnih trava ili se razvija na sjemenu tijekom lošeg skladištenja. Ljudi i stoka bi se zarazili ako su jeli ovakvo žito. U pronalasku uzroka bolesti i zaštiti pučanstva značajnu su ulogu odigrali redovnici. 

No, vratimo se virusima.

Godine 1858. godine Rudolf Ludwig Karl Virchow (1821. – 1902.), njemački liječnik i političar, ‘otac patologije’, ustvrdio je da sve bolesti (kao i sav život) potječu iz jedne stanice koju virus ‘otme’ i u njoj se razmnožava. Stanica se počinje raspadati omogućujući daljnje širenje virusa. Ta teorija je i danas važeća – 160 godina nakon izrečenog, unatoč napretku znanosti. 

Kome to odgovara?

Već 1892. godine, bez elektronskog mikroskopa, Dmitrij Josifovič Ivanovski (1864. – 1902.), otkriva i ‘izolira’ virus mozaične bolesti duhana. Neovisno od njega, nizozemski mikrobiolog i botaničar Martinus Willem Beijeink (1851. – 1931.), utemeljitelj virologije i mikrobiologije okoliša, otkriva isti virus kojeg naziva contagium vivum fluidum (lat. zarazna živa tekućina). On zaključuje da se agens može replicirati i razmnožavati u živim biljkama, o čemu nema  znanstvenih dokaza. Radi se o ‘vjerovanju’ ili bolje rečeno o praznovjerju.

Posljednji korak, bez povratka, za sve suvremene virologe, napravio je prof. John Franklin Enders (1897. – 1985.) sa suradnicima. Oni su ponudili protokole za ‘dokaz’ postojanja virusa i ti se protokoli, uz neznatne modifikacije, koriste i danas. 

U epruvetu sa zdravom staničnom kulturom dodali su antibiotike, izgladnjivali stanice i dodali enzime kako bi se olakšala navodna reprodukcija zaraznog virusa. Zaključuju da je raspad kulture, u takvim uvjetima, uzrokovao virus, potpuno zanemarujući sve ono što je kulturi još dodano. 

Enders je zapažanja 1. lipnja 1954. godine opisao kao nagađanja s napomenom da ih u budućnosti treba provjeriti. Za to čudnovato ‘znanstveno’ otkrića on je 10. prosinca 1954. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Od tada nitko nije napravio kontrolne eksperimente kako bi se utvrdilo jesu li toksični antibiotici i izgladnjivane stanične kulture odgovorni za citopatski efekt (strukturne promjene u stanicama koje su uzrokovane virusnom invazijom) ili je nešto drugo posrijedi? Je li Nobelova nagrada garancija da je Enders dao izuzetan znanstveni doprinos virologiji? I je li PCR test garancija prisutnosti virusa u nekom organizmu?

Majka se znanost, putem medija,  javno odrekla ‘razmetnoga sina’ Luca Montaignera (1932. – 2022.), nakon što je izjavio da HIV virus ne zadovoljava Kochove postulate (Robert Koch 1843. – 1910., njemački bakteriolog).  Montaigner, francuski virolog, je s kolegicom Fraçoiseom Barré-Sinoussi (1947.) podijelio Nobelovu nagradu 2008. godine za njihov rad na prepoznavanju virusa HIV kao uzročnika AIDS-a, a u slučaju famoznog SARS-CoV-2, proglasili su ga ‘teoretičarom zavjere’.

KOCHOVI POSTULATI

 1. Mikroorganizam mora biti izoliran kod svakog slučaja određene bolesti.

 2. Mikroorganizam mora biti izoliran u čistoj kulturi in vitro (u ‘epruveti’) i tako rasti u nekoliko generacija.

 3. Ako se takva čista kultura ucijepi u osjetljivu životinju, mora u njoj izazvati tipičnu bolest.

 4. Mikroorganizam mora biti ponovo izoliran iz tipičnih lezija pokusne životinje. 

Danas se dodaje i 5. postulat: Tijekom bolesti dolazi do pojave specifičnih protutijela u serumu bolesnika protiv uzročnika koji je uzrokovao infekciju.

U jednom intervjuu 2005. godine, dr. Charles Dauget, koji je radio na elektronskom mikroskopu za Montagnierov tim, je rekao: „Nikada nismo vidjeli čestice virusa (HIV-a) u pročišćenom virusnom gradijentu. Ono što smo cijelo vrijeme gledali bili su stanični ostaci, bez virusnih čestica.“

Dr. Stefan Thomas Josef Lanka (1963.) njemački virolog je ustvrdio: „Ono što oni zovu ‘virus’ jednostavno su fragmenti bivših stanica za koje nikada nije dokazano da išta uzrokuju!“ 

Lanka je krajem 2011. ponudio nagradu od 100 000 eura onome tko znanstveno dokaže, u jednom znanstvenom članku, postojanje i veličinu virusa ospica. Liječnik David Bardens (1984.) predstavio mu je niz publikacija koje dokazuju postojanje ovog virusa. Lanka to nije priznao, pa je Bardens novac tražio sudskim putem. Okružni sud u Ravensburgu je 12. ožujka 2015. naložio Lanki da plati 100 000 eura. Lanka je nakon suđenja rekao: „Dobra vijest je da je u suđenju za virus ospica prvostupanjska presuda objavljena na internetu toliko apsurdna da sumnja svatko tko je prije vjerovao u teoriju infekcije. …Hvala tužitelju i Okružnom sudu u Ravensburgu. Oni su u svijet iznijeli činjenicu da nema dokaza o postojanju virusa ospica i niti jednog od takozvanih virusa koji izazivaju bolesti.“

Lanka se na presudu žalio. Usput su ga se putem medija odrekli mnogi uvaženi članovi društva, a i danas ga smatraju teoretičarom zavjere. No ponovno suđenje na Višem regionalnom sudu u Stuttgartu 2016. uvažilo je Lankinu ​​žalbu s obrazloženjem: „Vještak kojeg je sud naručio dolazi do zaključka da niti jedna od dostavljenih publikacija ne sadrži znanstvene dokaze o postojanju virusa ospica te da su publikacije manjkave.“ U prosincu 2016. Bardens je pokušao revidirati ovu presudu, ali sud to nije uvažio. 

Lanka je sa svojim kolegama Monikom Berger-Lenz, Christopherom Rayem, Karlom Krafeldom 2008. godine objavio knjigu: HIV – AIDS und die Virenlüge: Wie man mit Angst und Lügen Menschen kontrolliert und Geld macht (HIV – AIDS i virus lažu: Kako kontrolirati ljude i zaraditi novac strahom i lažima). Autori ističu da je AIDS zločin što znaju čitatelji Lankina časopisa Klein-Klein-Verlag-a već dugi niz godina: navodni HIV ne postoji, ne može se dokazati, baš kao i svi drugi virusi za koje se tvrdi da su patogeni. Pacijenti s AIDS-om zapravo ne umiru od smrtonosnog virusa, već od smrtonosnih lijekova protiv AIDS-a, nakon što je bolest utvrđena PCR-testom. Ovo navodi i Kary Mulis i Robert F. Kennedy, Jr. (1954.) koji ističu odgovornost glavnog američkog ‘stručnjaka’ za virusne bolesti Anthonya Faucia (1940.). 

Lanka i suradnici opisuju kako je Montagnier slao svoje radove američkom biomedicinaru  Robertu Gallu (1937.) na ispitivanje. Gallo krade Montagnierove rezultate za koje je ranije rekao da uopće ne sadrže virus.

„Ova uzbudljiva priča čini jednu stvar posebno jasnom: znanost se ne bavi istinom! Znanost je priča o slavi, o moći, o novcu!“, ističe suautor i urednik časopisa Klein-Klein-Verlag,  Karl Krafeld (1949. – 2013.) i na svoj način ovaj virus naziva ‘ukradenim laboratorijskim artefaktom’ i tako obrazlože što HIV zapravo jest. Smrtonosni lijekovi protiv AIDS-a davani su u Africi besplatno kao razvojna pomoć. Krafeld pita: „Je li ova kontrola stanovništva na kolonijalistički način?“

I tako dolazimo do PCR testa koji je već kod HIV-a bio ključan u stvaranju globalne histerije mada se njegov izumitelj, nobelovac Kary Mullis (1944. – 2019.), svojski trudio objasniti kolegama da njegova tehnika nije niti izbliza podobna za dijagnostiku. Ali što on zna? Prema Endersovom protokolu, iz uzoraka stanične kulture nasumično je određena genetska sekvenca zamišljenog virusa i započeta su testiranja jer bez testiranja nema ‘slučajeva’ i nema niti virusne epidemije. Službeno, PCR je zlatni standard, empirijski dokaz uzročnika bolesti, ali prije nego se pristupi izradi standarda mora postojati određeni fenomen. U slučaju HIV-a, među homoseksualnom populacijom i ovisnicima o drogi, radilo se o raspadu imunološkog sustava. 

Nedavno se na međumrežju pojavio video koji je pokazao pozitivni test na narančin sok što školarci koriste da ne bi morali ići u školu. Jutarnji list se o tome raspitao kod prof. dr. sc. Zlatka Trbonjače,  imunologa sa Sveučilišta u Rijeci. „Ma to je nemoguće. Možda postoji neka kemijska reakcija koja se dogodila, jer test zasigurno nije predviđen za naranču. Možda je to način antivaksera i onih koji u svemu vide zavjeru da se BAT testovima (brzi antigenski test) izruguju na ovaj način. Takvih priča koje nemaju veze sa stvarnošću u ovom vremenu pandemije sam se jako puno naslušao. Radi se o apsurdnim stvarima, o kojima uopće ne treba trošiti riječi. Ne vidim koja bi to bila kemijska reakcija na naranču, a na limun ne bi bila, ili bi bila na jednu naranču, a na drugu ne bi bila. Zaista mi se čini apsurdnim i trebalo bi pitati proizvođače testova kako je to moguće,“ kazuje veliki vakser-stručnjak Trobonjača.

Da mora biti riječ o nekoj kemijskoj podlozi, suglasna je i mikrobiologinja HZJZ doc. dr. sc. Irena Tabain: „Radi se o nekakvoj kemijskoj reakciji. Nešto slično su ljudi radili s nekim slatkim napitcima i riječ je o nespecifičnoj kemijskoj reakciji.“

Radi se o nekakvoj kemijskoj reakciji, stručno obrazlaže Irena. Postavlja se pitanje kako jedna specifična kemijska reakcija postaje odjednom nespecifična, nekakva? I kako doc. dr. sc. mikrobiologinja i prof. dr. sc. imunolog  ne znaju što je to specifično. Ili jest ili nije… Kako se onda ti ljudi zalažu za testiranja?

Naravno, kad bi se naveli svi slučajevi ‘nekakvih kemijskih reakcija’, ne bi bilo dosta i nekoliko knjiga.  Nažalost, ljudi malo čitaju. Glavni informatori su fake news. Kada su, konačno, objavili sliku snimljenu elektronskim mikroskopom ‘kako korona virus ulazi u stanicu’, znalci mikrobiolozi su odmah primijetili da su zapravo podmetnuli sliku exosoma koji izlazi iz stanice. 

Je li taj ‘krunoliki virus’ ustvari exosom? Sveznajući ministri iz ‘ministarstva istine’, raznih država, tvrde da nije. 

Exosomi su ‘mjehurići’ promjera 30 nm – 150 nm koje proizvode stanice gotovo svih organizama. Smatralo se da se stanica tako rješava otpadnih produkata. Danas se zna da se radi i o načinu na koji stanice međusobno komuniciraju. 

Exosomi su obavijeni lipidnom dvoslojnom membranom. U njih su upakirane različite biološke molekule koje na ovaj način izlaze iz stanice u izvanstanični prostor te se prenose kroz organizam ali i izvan njega. Otkrila ga je u eritrocitima ovce Rose Mamelak Johnstone (1928. – 2009.) kanadska biokemičarka poljsko-židovskog porijekla, a imenovala ga je s Eberhardom G. Tramsom, exsosom. Još uvijek se o građi i funkciji exosoma ne zna dovoljno osim da je vanjska membrana bogata lipidima (kolesterolom, sfingolipidima, ceramidima te drugim gliko i fosfolipidima). Od proteina koji su zastupljeni u membrani exosoma nalazi se MHC (bitan u imunološkom odgovoru), heat-shock protein (protein toplinskog šoka – odgovor stanica na stres), zatim molekule CD9, CD63, CD81 i slične koji predstavljaju transmembranske proteine bitne za međustanično prepoznavanje. 

Smatra se kako jedna ljudska stanica proizvede od 1 000 do 10 000 exosoma i u svoju okolinu otpušta točno određene proteine, lipide, mRNA i DNA i tako stanice na daljinu međusobno komuniciraju u nizu biokemijskih procesa koji se odvijaju u zdravom organizmu, a pojavljuje se specifični oblik komunikacije kod nekih tipova tumora. Najznačajnijih uloga exosoma je prijenos molekula RNA koje u stanici utječu na sintezu proteina, a to znači i utjecaj na njenu funkciju. Stoga je interesantno da neka udaljena stanica u organizmu može na ovaj način djelovati na funkcioniranje stanice koja primi sadržaj exosoma.

Exosomi su opisani i kao glasnici zdravlja i bolesti. Iako su neophodni za normalna fiziološka stanja, oni također djeluju na potenciranje staničnog stresa i oštećenja u bolesnim stanjima, uključujući neurodegenerativne bolesti, rak, bolesti jetre i zatajenje srca.

Budući da je ovo područje nedovoljno istraženo, tko garantira da utrka za ‘Nobelom’, za slavom i moći neće površnim ‘znanologijama’ doprinijeti narativu zla? Biotehnološke tvrtke već gledaju kroz periskop kako bi uskočile…ako već nisu. U tom svjetlu profesor Aled Clayton s Odjela za tumore i genetiku Sveučilišta u Cardiffu je rekao: „Meni se sviđa termin exosom jer to je ono što mislim da izučavam, no ne mogu to dokazati.“

Ovih dana svjedoci smo kako se politika pokušava obračunati s liječnicima koji su tijekom plandemije Co pokazali hrabrost i otvoreno govorili istinu. U utorak 14.6.2022., Hrvatska liječnička komora pokreće disciplinski postupak, s ciljem oduzimanja licence za rad, liječnicima dr. Almi Demirović i dr. Damiru Biloglavu. Tereti ih se da su radili kontra medicinske etike, između ostalog zato što su postavljali pitanja o učinkovitosti maski u prevenciji i sprječavanja zaraze Co virusom ili sigurnosti i učinkovitosti mRNA ‘cjepiva’. Napominjem da je dr. Demirović ukazivala na štetnost cijepljenja djece budući da je njeno dijete nakon tzv. ‘redovnog cijepljenja’ oboljelo od autizma. Nažalost, to nije jedini slučaj. O tome svjedoči i Nikolina Nakić u slučaju njene, tada trogodišnje, djevojčice koja je isto tako, nakon cijepljenja oboljela od autizma, a o tome je svjedočio i Robert de Niro o njegovoj kćerki. Svi su bili napadnuti od mainstrama.

Nedavno je desetogodišnji, do tada zdravi dječak, sinčić mojih poznanika, obolio od dijabetesa. Rekoše mi njegovi roditelji da je takvih slučajeva mnogo u Hrvatskoj. 

O tome je svojevremeno pisao i dr. sc. Raymond Obomsawin (1950. – 2021.) kritizirajući ‘medicinski reket’ WHO-a koji nasilu provodi umjetnu imunizaciju djece u svijetu. Pod utjecajem WHO-a, te multilateralne agencije stvorene i održavane od UN-a, nacionalne države su se obvezale da će do 2000. godine postići 90 % imunizacije djece u svojim zemljama.

Dr. Obomsawin piše: „Napor da se istraži i sakupi ovo izvješće dogodio se dok sam radio kao evaluacijski analitičar u Odjelu za evaluaciju u Kanadskoj agenciji za međunarodni razvoj. 

Zanimljivo je da se 13.-15. rujna 1997. više od 500 roditelja, liječnika, sveučilišnih znanstvenika, zdravstvenih službenika, pravnih stručnjaka, etičara, novinara i aktivista iz 34 države odazvalo na Prvu međunarodnu javnu konferenciju o cijepljenju. Brojna važnija zapažanja izlagača na konferenciji dodatno potvrđuju i nadopunjuju alarmantne nalaze iznesene u mom izvješću. Slijede neka ključna zapažanja:

 

  •  ‘P’ u starom DPT cjepivu (kombinirano cjepivo protiv: difterije, hripavca i tetanusa) toliko je otrovno za ljudski mozak da bi cijelostanično cjepivo protiv hripavca trebalo odmah povući s tržišta.

 

  •  Cjepiva koja uzrokuju upalu mozga i teška oštećenja mozga, kao što je DPT, također su biološki sposobna uzrokovati blaže oblike oštećenja mozga, kao što su teškoće u učenju i poremećaj pažnje.

 

  •  Živa virusna cjepiva su uključena u ozljede mozga, kao što je MMR cjepivo (kombinirano cjepivo za zaštitu od ospica, zaušnjaka i rubeole) koje je sada povezano s autizmom, dok isto cjepivo nikada nije u potpunosti istraženo zbog svojih dugoročnih učinaka na ljudski imunološki i neurološki sustav.

 

  •  Živa virusna cjepiva također mogu biti implicirana kao uzrok genetskih oštećenja kod ljudi.

 

  •  Postoje brojni izvještaji o odraslim osobama u Kanadi, koji su pretrpjeli poremećaj središnjeg živčanog sustava i imunološkog sustava ili smrt nakon cijepljenja protiv hepatitisa B.

 

  •  Cjepiva protiv dječje paralize kontaminirana virusima majmuna mogla su uzrokovati razvoj HIV-a i rijetkih oblika raka kostiju, mozga i pluća kod ljudi.

 

  •  Djeca ozlijeđena cjepivom i drugim toksičnim uvredama imaju poremećaje u biokemiji kao što su neravnoteža u metabolizmu masnih kiselina i neurološke disfunkcije kao što su poremećaji autističnog spektra i poremećaji napadaja.

 

  •  Podaci s Novog Zelanda i nekoliko europskih zemalja sugeriraju da je cijepljenje u ranom djetinjstvu uzrokovalo porast maloljetničkog dijabetesa.

 

  •  Kombinacija višestrukih cijepljenja i višestruke izloženosti okolišnim i kemijskim toksinima može uzrokovati imunološke i neurološke disfunkcije u općoj populaciji poput one koju pate veterani Zaljevskog rata.

 

  •  Državni zdravstveni dužnosnici u saveznim zdravstvenim agencijama zatajili su od javnosti informacije o rizicima od cjepiva.“

 

Dr. Obomsawin spominje intervju australskog liječnika  Archiea Kalokerinosa  (1927. – 2012.) iz lipnja 1995. koji je liječio Aboridžine. Intervju je  objavljen u International Vaccination Newsletteru (Krekenstraat 4, 3600 Genk, Belgija). Dr. Archie je čovjek koji zaslužuje veliko priznanje za svoju hrabru borbu s establišmentom u svojoj zemlji, koji su pokušali blokirati njegove napore da razotkrije i preokrene velike stope smrtnosti (čak 50 %) uzrokovane masovnom imunizacijom aboridžanske djece. U ovom intervjuu on navodi da je upravo to ‘ekstremno neprijateljstvo’: „… me natjeralo da dalje razmatram pitanje cijepljenja, a što sam dalje gledao, to sam bio šokiran. Otkrio sam da je cijeli posao s cjepivima doista bila ogromna prevara. Većina liječnika je uvjerena da su korisni, ali ako pogledate odgovarajuću statistiku i proučite slučajeve ovih bolesti, shvatit ćete da to nije tako…


…Moj konačni zaključak nakon četrdeset ili više godina u ovom poslu je da je neslužbena politika Svjetske zdravstvene organizacije i neslužbena politika ‘Save the Children’s Fund’ i … (drugih koji promoviraju cjepivo) politika ubojstva i genocid… Ne vidim nikakvo drugo moguće objašnjenje… Ne možete imunizirati bolesnu djecu, pothranjenu djecu i očekivati ​​da ćete se izvući. Ubit ćete mnogo više djece nego što bi umrlo od prirodne infekcije.“

Dok neki znanstvenici, kao Aled Clayton priznaju da ne zna što je exosom, ali mu se sviđa raditi na tome, druga ekipa već, ta preliminarna otkrića, odmah stavlja u funkciju kako bi ‘poboljšali svijet’.  I dogodi se koješta. Nije čudo da je Albert Einstein (1879. – 1955.) uskliknuo: „Uz svaki laboratorij trebao bi biti oratorij!“

Drag mi je jedan citat upućen štovateljima Srca Isusova. „Ti promatraš samo neznatne stvari. Rješenja koja se tebi čine najpodesnijima često su puta opasna za budućnost. Ja gledam dalekozorom koji seže u vjekove.“ To reče Onaj koji je stvorio i proteine i lipide i nukleinske kiseline i ugradio  ih u stanice, dajući im funkcije koje čovjek nije uspio dokučiti. 

„Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.“ Ps 139, 14

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.