OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (10)

Vrijeme:32 min, 28 sec

U ovom nastavku opširne političke analize iz 1981. Korsky nastavlja i dočinje razmatrati temu „Tri generacije na hrvatskoj ljevici“. Nakon što je osvijetlio jugoslavensko-demokratsku orijentaciju M. Đilasa te neupitnost jugoslavenskog i liberalno-komunističkog okvira hrvatske (zavnohovske) misli kod Ivana Supeka, sada prelazi na raščlambu nacionalno-političke misli dvojice drugih pripadnika ljevičarsko-komunističkog pokreta, Franje Tuđmana i Marka Veselice.

TUĐMAN: HRABRO ODBACIVANJE PREDRASUDA

Posve je drugačiji razvitak dr. Franje Tuđmana koga je Jugoslavija već jedanputa osudila na jednu godinu zatvora (što je kasnije sniženo na 9 mjeseci) a koji je dne 20. veljače 1981. ponovno osuđen, ovaj puta na tri godine zatvora i zabranu javnog nastupa, radi protujugoslavenske propagande u savezu s inozemstvom.

Dok Supek spada u predratnu komunističku generaciju, Tuđman, rođen 1922., spada u one komuniste koji su se izgradili za vrijeme rata i u redovima Titovih partizana. Svršivši vojničke škole postaje najmlađim generalom jugoslavenske vojske a kasnije se povlači u građanski život i kao povjesnik doktorira i djeluje u Zagrebu.

Uzevši u obzir pritisak koji vlasti vrše na njega i otvorene progone kojima je podvrgnut, razumljivo je da Tuđman ne može razjasniti da li je još uvijek na stajalištu Jugoslavije, dakako reformirane, ili, kako to Jugoslaveni vole reći, bolje i pravednije, ili je već povukao konzekvencije iz svojih proučavanja. Ne možemo ni od koga tražiti da u domovini govori onako otvoreno kao u inozemstvu, moramo priznati da je u domovini zastupanje korjenitih reforma Jugoslavije znak hrabrosti, dok je zastupanje istih reforma u inozemstvu znak kapitulacije. Možemo biti i oštriji i reći, da nakon iskustva s desničarskom Jugoslavijom do 1941. te s onom ljevičarskom od 1945. do danas, nakon svih ustava, amandmana, demokracija, diktatura, fašizma i komunizma, zastupanje “bolje” Jugoslavije u inozemstvu, na slobodi, u biti je izdaja hrvatskih narodnih interesa.

1. Nacionalna suverenost i samoodređenje naroda

Prateći Tuđmana ne smijemo zaboraviti da je njegovo polazište Jugoslavija i marksizam, dakle ideje vodilje partizanskog pokreta ili, kako se ovaj sam naziva, Narodno-oslobodilačke borbe (NOB), a da mu je smjer prema sve većem isticanju ljudskih i nacionalnih prava. Razumljivo je zato što je njegova argumentacija posve drugačija od argumentacije onih Hrvata koji su ušli u politički život u starčevićanskim ili radićevskim oblicima, kao i od onih koji potiču iz katoličkih krugova. Čovjek upotrebljava one argumente koji su mu najbliži i sazrijevanje u politici je uvijek postepeno ako je iskreno. Skokovi su sumnjivi, jer su nelogični. Na tom mukotrpnom putu prema odbacivanju predrasuda i političkom sazrijevanju Tuđman pokazuje neprekidni slijed od dana pisanja eseja “Velike ideje i mali narodi” pa do završne riječi na drugom procesu u Zagrebu. Kao okosnicu mogli bismo uzeti njegove riječi :

“Pitanje nacionalne suverenosti i prava na samoodređenje postalo je osnovnim postulatom međunarodnih odnosa u suvremenom svijetu, uključujući i odnose između malih i velikih naroda, odnosno država.”³⁹

Kao povjesniku, Tuđmanu su bliži povijesni argumenti od ekonomskih ili socioloških. On ih raščlanjuje, sređuje u cjelinu i daje im filozofski oblik.

“Ali dok je teorija liberalnog nacionalizma, temeljena na načelu samoodređenja naroda i na shvaćanju da svaka nacija ima biti posebna politička jedinica i suverena država pod nezavisnom ustavnom vladom, bila u biti duboko demokratična, zalažući se za pune građanske slobode puka a protiv održavanja svih pojava tiranije, aristokratskih pojava i crkvenog utjecaja, i istodobno svrhovito internacionalna, u interesu čovječanstva, jer samo slobodna ‘domovina može biti radionica čovječanstva’ (Mazzini), a protiv svakog osvajačkog militarizma i imperijalizma, ideologija integralnog, državnog nacionalizma, u našem slučaju jugoslavenstva i čehoslovakizma, bila je u svojoj biti duboko antidemokratska, jer je vladajuća nacija, ugnjetavajući u svakom pogleda druge narode, sputavala građanske slobode uopće, ali isto tako i protivna pravom internacionalizmu i kozmopolitizmu, jer je, uzdižući ideju države, njezin integritet i interese kao najviše ciljeve, ne samo ograničavala potlačene narode nego je bila i suprotna stvarnim probicima međunarodne zajednice.”⁴⁰

U potkrepu svoga gledišta o pravu na nezavisnost, Tuđman citira Lenjina, što je logično u njegovu slučaju kao i u prilikama u kojima je živio kad je pisao svoje glavne radove. Prema Lenjinu samoodređenje ima daleko širi pojam nego kod drugih marksista, jer kaže:

“…ako želimo shvatiti značenje samoodređenja naroda, ne upuštajući se u pravne definicije, ne ‘stvarajući’ apstraktna određenja, a ispitujući povijesno-ekonomske pretpostavke nacionalnih pokreta, to ćemo neizbježno doći do zaključka: pod samoodređenjem naroda podrazumijeva se njihovo državno odvajanje od drugih narodnih zajednica, podrazumijeva se stvaranje samostalne nacionalne države.”⁴¹

Prema Tuđmanu:

“Lenjin je prvi u marksističkom pokretu do kraja shvatio da borba proletarijata protiv carizma, i uopće protiv kapitalizma i kolonijalizma nije moguća bez saveza s ugnjetenim narodima na načelima priznanja njihova prirodnog prava na samoodređenje do otcjepljenja. Lenjin je bio prvi marksistički teoretik, koji je imao toliko duboke znanstvene dosljednosti, i gotovo jedini socijalistički državnik koji je imao toliko stamene političke hrabrosti i povijesne dalekovidnosti, da načelo samoodređenja naroda dovede do logična dalekosežna zaključka: najprije treba da se razjedinimo da bismo se mogli ujediniti na ravnopravnoj podlozi!”⁴²

U jednom značajnom odsjeku Tuđman upotrebljava i dr. Antu Starčevića da potkrijepi svoju tezu da je odcjepljenje naroda napredna, a ne nazadna ideja, te ispravno ističe da Starčevićev nacionalizam nije suprotan općeljudskoj solidarnosti:

“No, Starčević nipošto nije za razdvajanje naroda i za pravljenje umjetnih ograda među njima, nego za sjedinjenje svih naroda, za jedinstvo celoga čovečanstva, ali kao zajednice jednakopravnih malih i velikih naroda.”⁴³

Čovjek koji je tako daleko došao u shvaćanju prava naroda na slobodu i nezavisnost, i to ne na formalnu, ograničenu, nego na punu državnu slobodu, pokazuje danas razumijevanje za mladež koja nestrpljivo zahtijeva rješenja, iako sam u tome ne sudjeluje. U intervjuu uredniku švedske televizije Bengtu Göranssonu (zbog kojega je nedavno proglašen krivim) posve logično zaključuje:

“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji…”⁴⁴

2. Kritika protivnika samoodređenja u marksizmu

Premda je marksistički povjesnik, Tuđman ipak vidi da je u marksizmu bilo (a postoji još i danas) važnih zastranjivanja u pitanju prava na samoodređenje.

“Gledajući na nacionalno pitanje isključivo sa stajališta klasne borbe, Marx i Engels su držali da je ujedinjavanje pa i asimilacija malih narodnosti povijesno napredan proces što ubrzava društveni i tehnički razvitak a prema tome i proletersku revoluciju koja će riješiti sve klasne i nacionalne razlike.”⁴⁵

“Polazeći od naprednog značenja ujedinjavanja njemačkih zemalja, i od svoje pretpostavke društvenog kretanja k socijalizmu, Marx i Engels su došli do zaključka da je svaki zahtjev malih naroda (koji se već nalaze u sklopu većih državnih zajednica) za samoodređenje natražnjački, da vuče povijesni razvitak unatrag pa su dosljedno tome ne samo takve pokrete već i same takve narode smatrali kontrarevolucionarnim, dok su asimilaciju malih, nepovijesnih; nedržavnih, seljačkih, ili kontrarevolucionarnih naroda od velikih naroda i moćnijih osvajača smatrali povijesno naprednim procesom.”⁴⁶

Ova gledišta nisu slučajna i imala su teških posljedica što se još i danas osjeća.

“Protivnici samoodređenja naroda u ruskoj SDP bili su osobito protiv primjene federalističko-autonomističkog načela u stranačkom ustrojstvu. Stoga je i onda kad je Sovjetska Rusija u državno-političkom ustrojstvu primijenila federativni sustav, partija i na dalje ostala centralizirana, a to je u biti ostala i kasnije kad je formalno i u njoj provedeno to načelo. Iskustvo ne samo SKP(b) nego i KPJ (BKJ) i KPČSR nedvojbeno dokazuje da je centralizam partijskog ustrojstva bio jedan od važnih razloga koji je omogućavao staljinističke deformacije socijalističkog društva uopće, a posebno da je bio najveća smetnja ostvarenju ravnopravnosti i suverenih prava naroda i nacionalnih manjina.”⁴⁷

3. Slavenske iluzije

Ali marksistička zastranjivanja u pitanju prava samoodređenja naroda ne bi dovela do takvih posljedica, da nije na području slavenskih naroda postojala iluzija o slavenskoj uzajamnosti, koja se kasnije regionalizirala i iskazala poslije prvog svjetskog rata tlačenjem Ukrajinaca po Poljacima s jedne strane a Rusima s druge strane, Slovaka po Česima, Hrvata i Makedonaca po Srbima i, uopće, u stvaranju državnih integracija s umjetnim, državnim nacionalizmom (za razliku od nacionalizma kao samoobrane narodne zajednice). Ovi slavenski regionalizmi uglavnom su odraz straha i slabosti u svom začetku, a kad budu ostvareni, pretvaraju se u hegemoniju jednog naroda nad drugima.

“Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je u nacionalnom životu Hrvatske i ostalih južnoslavenskih naroda nedvojbeno nastavak ilirske panslavističke ideje. Ono je u talijanskom i njemačkom ujedinjenju dobilo nov poticaj, ali ne samo da nije moglo gotovo ništa učiniti na približavanju katoličke i pravoslavne crkve nego je i u kulturno-političkom pogledu ostalo ograničeno uglavnom na Hrvatsku, pa se prema tome i ono već u svoje doba razotkrilo kao trošenje nacionalnih snaga jer nije naišlo na primjeren odziv u slovenskom, srpskom i bugarskom političkom životu.”⁴⁸

“Već tada, na polovici XIX st. u povijesnoj zbilji očitovale su se u biti sve one duboke razlike u interesima i težnjama pojedinih slavenskih naroda, što će još više čitavo stoljeće poslije toga činiti gotovo nepremostive zapreke ne samo oživotvorenju panslavizma nego i uspostavljanju povjerenja između pojedinih slavenskih naroda. Na temelju razlika u povijesnu razvitku, pri čemu je od osobito negativna značenja bilo to što su se pojedini slavenski narodi razvijali u sklopu bizantske civilizacije i istočno-ortodoksne crkve, dijelom i pod višestoljetnom turskom okupacijom, a drugi u okviru zapadne civilizacije i rimokatoličke crkve, potčinjeni različitim evropskim državnim tvorevinama s jedne strane, a s druge po samoj prirodi posebnih državnih i nacionalnih interesa, slavenski svijet razdirahu tako ozbiljne suprotnosti da su imale značajke trajnog sukoba i svestranog političkog i kulturnog raskola.”⁴⁹

“Stvaranje Čehoslovačke Republike i Kraljevine SHS u sklopu novog versailleskog poretka bio je rezultat zajedničkih nacionalnih interesa tih naroda u odnosu na opasnost od talijanskog, njemačkog i mađarskog imperijalizma, ali i iluzije da će se u ‘bratskoj zajednici’ pitanje nacionalne ravnopravnosti razmjerno lako i brzo riješiti. Očitovalo se, nasuprot očekivanjima, da je za hrvatski, slovenski, makedonski i crnogorski narod, koji su se u novoj državi našli u potlačenom položaju, jaram ugnjetavanja još nesnošljiviji baš zato što bijaše nametnut u ime ‘bratske jednakosti’ i još k tome od buržoazije koja je uslijed mnogih povijesnih razloga bila na nižem stupnju društveno-političkog razvitka od onih zemalja što su bile pod Austro-Ugarskom.

Teorija o jugoslavenstvu kao istorodnom ili troplemenskom narodu pokazala se – kao i teorija čehoslovakizma – romantičarskom iluzijom i pukim sredstvom za održavanje hegemonizma vladajuće nacije i za odnarođivanje podređenih naroda.”⁵⁰

Zanimljivo je. međutim, za duševnu strukturu dr. Tuđmana, da i onda kad otkriva osloboditeljske pokrete u narodima Jugoslavije, zastane pred dubljom analizom njihovih ostvarenja. Možda je to samo posljedica “slobode” koja vlada u Jugoslaviji za hrvatske znanstvenike s područja povijesnih i društvenih znanosti, koji znaju do koje granice im svemoćna partijska birokracija u Beogradu dopušta djelovati. Tuđman samo skicira taj razvitak ne ulazeći u pojedinosti i o najnovijim pojavama nakon stvaranja Jugoslavije i Čehoslovačke kaže:

“…težina hegemonije vladajuće nacije uvjetovala (je) stvaranje općenacionalnog hrvatskog i slovačkog nacionalnog pokreta, koji se zbog različitih okolnosti dotadašnjeg društveno-političkog razvitka u Hrvatskoj ostvaruje u okviru i pod vodstvom seljačkog a u Slovačkoj pod vodstvom klerikalnog pokreta, dok je radnički pokret i usprkos početnom revolucionarnom vrenju proživljavao ozbiljnu krizu baš zbog zanemarivanja Lenjinova načela o samoodređenju naroda.”⁵¹

No ipak, s mnogo građanske hrabrosti donosi zaključak:

“Jugoslavenski i čehoslovački primjer pokazuju da je, unatoč općem prihvaćanju u međunarodnom revolucionarnom pokretu Lenjinove teorije o pravu naroda na samoodređenje, primjena tog načela u svim višenacionalnim zemljama bilo najsloženiji i najsporniji problem.” ⁵²

I taj zaključak ponavlja, trinaest godina kasnije na sudu, kad odgovara na optužnicu:

“Činjenica, da je do tog došlo (tj. do vojničkog sloma i državnog rasula kraljevske Jugoslavije; primj. pisca) usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak, da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem. A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji, drugo, da je izgradnja besklasnog socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno uklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti, i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoče, jamačno, da nacionalno pitanje u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.”⁵³

4. Problem slobode

Kritično proučavanje povijesti i stvarnosti dovelo je Tudmana sve više do problema slobode, prvo u odnosu na mnogonacionalnu državu koja, po sebi, uvijek predstavlja ograničenje slobode, a onda na slobodu kao bitno dobro, što predstavlja odstupanje od lenjinizma i približavanje demokraciji. Kvalificirati ovu demokraciju kao socijaldemokraciju u njemačkom smislu ili kao neki novi oblik demokratskog socijalizma, što rade neki komentatori u inozemstvu, za sada nema temelja u samim spisima, iako je najvjerojatnije da zbog osjećajnih razloga i tradicije razvitak dr. Tuđmana prije će ga dovesti u socijaldemokraciju nego li u kršćansku demokraciju, seljačku demokraciju ili liberalnu demokraciju. S mnogo taktičnosti i umjerenosti pristupa ovom pitanju u intervjuu danom dopisniku zapadnonjemačke televizije ARD Peteru Miroschnikoffu:

“Kao što znate. mi u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređivanja. Međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju. To je i teško moguće uopće, ali u Jugoslaviji to je do sada bio jedan od glavnih problema, osim inih problema, koje donosi sam socijalistički sustav kao takav, pitanje proizvodnje, intelektualnih sloboda, građanskih sloboda.” ⁵⁴

Od ovog zaključka ne odstupa ni pred sudom kad veli u svojem odgovoru na optužnicu:

“Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini. U slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.”⁵⁵

“Dijelim mišljenje onih što smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu svaka isključivost prijeti katastrofom.”⁵⁶

Zanimljivo je da se Tuđman ne služi toliko ekonomskim razlozima kao što to rade drugi kritičari jugoslavenskog režima u zemlji, nego da ovim problemima pristupa filozofski, skoro bismo mogli reći s moralne podloge, gledajući u ljudskoj slobodi i u ljudskim pravima, naravno uz nacionalna prava, vrednote koje valja braniti i omogućiti im punu primjenu. Ne traži revolucionarne promjene, nego pokušava doći do takvih rezultata u okviru današnjeg sustava:

“Prema tome, nacionalni problemi Jugoslavije su pitanje demokratskih sloboda za izražavanje tih socijalističkih pluralizama samoupravnih interesa kako se to službeno naziva i za oživotvorenje onih prava za koje se jugoslavensko vodstvo inače zauzima na međunarodnom području.” ⁵⁷

Dosljedan ovom pokušaju da postigne demokratski poredak bez revolucije, evolutivnim putem unutar današnjeg sustava – što može biti ili iluzija ili taktika – on u svojoj obrani ograničuje uživanje slobode samo na one koji priznaju socijalizam.

“Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo ‘pluralizma samoupravnih interesa’ dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje ‘pluralizma samoupravnih interesa’ je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.”⁵⁸

Nije vjerojatno da je na dulji rok moguća ovako ograničena sloboda. Ona može postojati samo kao prelazna faza prema punoj slobodi ili kao odah dok diktatura opet mogne pritegnuti šarafe. Ali znači zanimljiv pokušaj jednog marksista da unese ideju slobode u sustav koji radi svog filozofskog determinizma ne može priznati slobodu kao cilj, nego samo kao privremenu taktiku.

6. Obrana Hrvatske

Možda najznačajniji dio optužbe protiv dr. Franje Tuđmana leži u odsjeku u kojemu mu državni tužitelj spočitava razgovor s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem, koji je ovaj poslao različitim hrvatskim publikacijama u inozemstvu i koji je objavljen u münchenskoj “Hrvatskoj Državi”. Za taj razgovor kao i za naivnu vjeru da kao “ubeđeni komunista” i “slobodan građanin Jugoslavije” ima pravo čitati opozicioni tisak, bijedni Marković danas sjedi u ludnici (kamo i spada ako misli da se u komunističkoj Jugoslaviji smije slobodno pisati ili djelovati). Tuđman dobro ističe da to nije bio intervju i da tekst nije bio od njega pregledan prije objavljivanja, što je inače normalno u takvim prilikama, da ne bi “lapsus linguae” govornika ili pogrešno tumačenje slušatelja iskrivili misao onoga koji daje intervju. Odgovarajući na optužnicu u ovoj točki, dr. Tuđman pita što je to “lažno ustvrdio” u inkriminiranom tekstu, te odgovara:

“Da je, ’po mom mišljenju’, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji pitanje odnosa ‘između Srba i Hrvata’! Sada se mogu popraviti pa reći ne samo po ‘mom mišljenju’ nego i po mišljenju svakog onog tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.”⁵⁹

Tuđman je svjestan da se ne nalazi pred sudom radi nedužnih izjava koje je davao različitim novinarima, nego radi obrane hrvatskog naroda od službenih objeda. Ratna i poratna jugoslavenska propaganda učinila je sve što je mogla da ustaški režim prikaže monstruoznim, te da nakon toga hrvatski narod poistovjeti s ustaštvom i time ga proglasi krivim za sva ta navodna djela. Ne možemo očekivati da će Tuđman kao partizanski borac, koji je izgubio oca i brata u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, u današnjem stadiju svoga razvitka smoći toliko snage da prizna da je NDH bila, sa svim ograničenjima koja je nametao svjetski rat oko nje i građanski rat u zemlji, ipak hrvatska narodna država, a da su njezini politički protivnici, hrvatska ljevica, osim borbe protiv režima, što je bilo njihovo pravo, vodili i borbu protiv same države i za uspostavu Jugoslavije, što je njihova povijesna krivica bez obzira na konkretne prilike koje su ih na to natjerale. Ipak i na sudu Tuđman upire prstom na pokušaje onih koji žele prikazati hrvatski narod monstruoznim, te kaže da:

“…valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom rutu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji ako ne i veći prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke. Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernesta Blocha, koji je (1973. pa opet 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da se ne zna da li su baš svi.”⁶⁰

U svojoj završnoj riječi popunjava gornju misao izrečenu u odgovoru na optužnicu, te veli:

“A iz njih (tj. iz odgovora na pitanja koja su Tuđmanu postavljali inozemni novinari u inkriminiranim intervjuima; primj. pisca) očito proizlazi da je moja znanstvena i javna djelatnost usmjerena na afirmiranje istine o novijoj povijesti hrvatskog naroda, ne na obranu ustaša i njihovih nedjela u NDH, ali na pobijanje fame o fašističkom karakteru hrvatskog nacionalnog pokreta pa čak i naroda uopće, na pravilno vrednovanje njegova udjela u antifašističkom NOP, socijalističkoj revoluciji i izgradnji.”⁶¹

Kao čovjek znanosti, s mnogo građanske hrabrosti, Tuđman zaključuje svoju obranu a da ne odstupa od svojih spoznaja i uvjerenja koja je izgrađivao tijekom više od dvadeset godina:

“Uvjeren sam da – na osnovi svih izloženih povijesnih činjenica – svaki razborit i dobronamjeran čovjek mora zaključiti, da iz sve moje djelatnosti, pa i iz inkriminiranih intervjua, proizlazi težnja i moje dobronamjerno nastojanje, da se riješe životni problemi hrvatskog naroda – od kojih su neki, povijesno gledano, dostigli zabrinjavajuće razmjere – a da bi to trebalo biti ne samo u njegovu posebnom interesu, već i u interesu cijele samoupravne socijalističke zajednice, tj. i ostalih naroda SFRJ.”⁶²

VESELICA: RAZVITAK TITOVA PIONIRA

Nešto posve novo predstavlja dr. Marko Veselica, rođen 1936. godine. Kao sin poginulog partizanskog borca, s 18 godina staža u komunističkoj stranci, bez traga osjećaja krivnje koji u sebi nose starije nacionalističke generacije prignječene stalnim pranjem mozgova poslije 1945. godine, ali i bez odbojnosti prema porivima za ostvarenje hrvatske nezavisnosti koja je značajka predratnih i ratnih hrvatskih komunista, Veselica pristupa hrvatskom problemu posve otvoreno. Njegova marksistička argumentacija može nam biti tuđa i njegov ekonomski pristup hrvatskim problemima može biti jednostran, no njegovi su zaključci nevjerojatno jasni ako ih usporedimo s fraziranjem koje je obično posljedica odgoja u različitim totalitarističkim državama, a posebno u Titovoj Jugoslaviji u kojoj taj totalitarizam ima dva izvora: jugoslavensko-nacionalistički i marksističko-komunistički.

Da li je dr. Veselica doista bio glavni ideolog hrvatskog proljeća, kao što mu to žele podmetnuti današnji jugoslavenski vlastodršci u Zagrebu da bi ga ponovno mogli ušutkati, ili je bio samo jedan od najlucidnijih sudionika u “špici”⁶³, kako to sam veli, pokreta koji su jedni prozvali “hrvatskim proljećem” a drugi masovnim pokretom, nije važno kad se bavimo s njime kao s pojavom odnosno izdankom nove generacije izrasle iz marksizma.

1. Ciljevi “hrvatskog proljeća” ili mas-poka.

Veseličine formulacije su značajne, jer autoritativno tumači stvarni politički program hrvatskog osloboditeljskog gibanja iz 1967. do 1971. godine. Po Veselici, ciljevi ovog pokreta bili au slijedeći:

Radikalan i neodložan prijenos sredstava akumulacije, tj. novih investicija, s organa federacije, njenih banaka i reeksportera, na osnovne nosioce razvoja – radne asocijacije, nacije i republike.⁶⁴
Potpuna izmjena metodologije i tehnologije političkog odlučivanja u federaciji, tj. da se strategijske odluke o sudbini naroda izuzmu iz vlasti savezne birokracije u kojoj je imala premoć srpska kadrovska struktura i njena strategija.⁶⁵
Prijenos značajnog dijela vanjsko-političkih i ekonomskih funkcija sa svijetom od federacije na nacije i republike.⁶⁶
Da se otvori proces oblikovanja moderne hrvatske nacionalne svijesti, da se napiše hrvatska povijest, da se oblikuje hrvatski jezik u svim svojim aspektima i sačuva hrvatska narodna i kulturna individualnost.⁶⁷
Da Hrvatska bude maksimalno slobodna i da bude tako pluralistička zemlja u svim dimenzijama ljudskog, vjerskog i ostalih prava, i znanstveno-umjetničkog stvaralaštva, da se do kraja poštuju prava svakog pojedinca, da Hrvatska bude oaza i domovina, kao i pravi zavičaj svih građana Hrvatske.⁶⁸

Ovaj program doista nije ekstreman u današnjem svijetu. Više bi se mogao proglasiti preumjerenim, jer svjesno ograničava suverenost hrvatskog naroda i zadržava se u onim okvirima koje izričito jamče jugoslavenskim građanima jugoslavenski ustavni i zakonski propisi. Ali sama činjenica da je takav program morao biti formuliran kao i da je zbog njega uništena cijela jedna intelektualna generacija odgojena od današnjeg režima, najbolji je dokaz da su svi ustavni propisi samo za “opsjeniti prostotu” i da mimo njih djeluje željezni zakon jugoslavenske države: Jugoslavija mora biti diktatura ili mora propasti. Veselica i njegovi sumišljenici morali su biti osuđeni, jer su nehotice, u najboljoj namjeri, skinuli pokrivač s jugoslavenske zbilje i ova se ukazala u cijeloj svojoj ružnoj golotinji.

Hrvatsko proljeće nije ostavilo nikakvih konkretnih političkih dostignuća, ali je omogućilo mlađoj hrvatskoj inteligenciji, koja je bila programirana od Jugoslavije stalnim pranjem mozga da u hrvatskoj nezavisnosti vidi najveći grijeh, da progleda i da sama, bez jugoslavensko-marksističkih kapaka, promatra položaj Hrvatske i hrvatskog naroda. Zato je taj period s gledišta hrvatske budućnosti plodan i potreban. U njemu su se nove generacije osjećajno odvojile od marksizma i od jugoslavenstva i postale politički punoljetne.

2. Razlozi nezadovoljstva

Teško je vjerovati da je Veselica razloge hrvatskog nezadovoljstva tako točno uočavao prije 1971. kao što ih danas uočava, poslije iskustva koje mu je dao šestgodišnji, brutalni zatvor, čije strahote opisuje u svom intervjuu njemačkom časopisu. Za stranu publiku, pogotovo za onu kojoj su socijalisti prikazali Titov režim okićen lažnim vijencem liberalizma, ovaj opis može biti koristan. Hrvatskoj javnosti ne donosi ništa nova. No unatoč tome nijednom Hrvatu ne može biti ravnodušna tragedija iskrene hrvatske ljevice koja je u Staroj Gradiški morala uvidjeti da je sve što su je učili laž i prevara i da u jugoslavenskoj komunističkoj državi hrvatski narod nije nimalo slobodniji nego što je bio u kraljevskoj, četničkoj Jugoslaviji.

Govoreći o odgoju koji su imali, Veselica piše:

“Moderno je da se Hrvatska stalno drži u kritici fašizma da bi se zaustavio proces njene demokratske ekspanzije, da bi se programirano njegovao osjećaj njene stalne krivnje i frustriranosti i onda kad je ona sasvim nedužna.” ⁶⁹

I s posebnim osvrtom na “hrvatsko proljeće”, odnosno na masovni pokret, Veselica iznosi:

“Preko toga pokreta i njegovih glavnih političko-moralnih aktera i raznovrsnih kulturno-političkih formacija provalile su dugo brutalno potiskivane, iskonske težnje hrvatskog naroda za slobodom, dostojanstvom i samostalnošću. Sve ono što se na ovaj ili onaj način, od Drugog svjetskog rata do 1970. godine, suprotstavilo velikosrpskoj. hegemoniji i staljinističkoj represiji, vidjelo je u ovom pokretu, u njegovim načelima i ciljevima borbe, mogućnost ostvarenja vjekovnih snova hrvatskog naroda i narodnosti koje žive u Hrvatskoj, da se jednom živi u skladu sa opće čovječanskim idealom pravde, slobode i prava na puni nacionalni suverenitet, koji ničim ne smije, u ime nikakvog apstraktnog jedinstva, biti ograničavan.”⁷⁰

Upravo je dirljivo njegovo opisivanje prigovora koje su vlastodršci upravljali ovom idealnom i pacifističkom pokretu hrvatske mladeži, jer pokazuje kako je ta mladež bila potpuno neinformirana o nedavnoj prošlosti svoga naroda i kako mora na svojim leđima ponovno sticati iskustva koja su prošle generacije već skupo platile životima i uništenim karijerama.

“Nama se zamjerilo što smo tako visoko uzdigli velikana hrvatske državno-pravne misli i oca Domovine dr. Antu Starčevića, kojeg se stalno, od strane režima, baca u zapećak zato što se odlučno i vidovito nadahnuto borio za slobodnu hrvatsku državu. Nismo smjeli slobodno slaviti ni mučeničku smrt genija hrvatske politike, Stjepana Radića, koji je ubijen na najkriminalniji način od strane velikosrpske kraljevske klike, u Parlamentu, preko razbojničke ruke Puniše Račića.

Sve ovo nije ni jednog momenta bilo upereno protiv Srba u Hrvatskoj, niti srpskog naroda općenito, nego protiv jugo-unitarista i veliko-srpskih pretenzija na hrvatski prostor i hrvatsku slobodu, koja nije sa ničim u sukobu sa pravim demokratskim srpstvom, o čemu je prije smrti pisao lucidno početni veliko-Srbin Svetozar Pribićević. On je prije smrti prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu i domovinu svih Srba u Hrvatskoj, oštro napadajući velikosrpsku i unitarističku jugoslavensku ideju i koncepciju na kojoj je počivala stara Jugoslavija i radi čega je konačno, 1941. godine, propala.”⁷¹

Da je upravo savezno sa slavljenjem hrvatskih velikana morao spomenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj, tragični je memento svim Hrvatima kao i prečanskim Srbima, neizrečeni poziv da svi stanovnici Hrvatske moraju biti za svoju domovinu, jer svi žive u njoj i od nje.

3. Ekonomsko iskorištavanje

Normalno je da Veselica prilazi hrvatskim pitanjima više s ekonomskog nego li s povijesnog ili filozofskog gledišta, jer kao ekonomski stručnjak on se kreće na terenu koji mu je najbolje poznat. Njemu su ekonomski argumenti najbliži i s njima najbolje barata. I preko njih ulazi odmah u bit hrvatskog pitanja u današnjoj Jugoslaviji.

“Hrvatska radnička klasa, hrvatski narod i glavni nosioci hrvatskog demokratskog preporoda tražili su da se likvidiraju umjetno stvoreni centri moći u federaciji koji su bili formirani izvan ekonomskih kriterija od najbrojnije nacije.” ⁷²

Iz njegova opširnog razlaganja možemo navesti dvije zanimljive konstatacije koje ulaze u srž ekonomskog uništavanja Hrvatske.

“Socijalistička Republika Hrvatska, u razdoblju od 1960.-1970. godine, u takozvanim novim investicijama, učestvovala je sa svega 11 %, dok je otprilike u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije učestvovala sa 27 %. Istovremeno, SR Srbija u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije učestvovala je s oko 33 %, ali u novim investicijama sa preko 60 %. Iz ovog proizlazi da je Srbija u novim investicijama imala dva puta veće učešće nego u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije, dok je Hrvatska imala tri puta manje učešće u novim investicijama nego u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije.”⁷³

I dodaje još zorniju sliku sustavnog ekonomskog iskorištavanja Hrvatske, kad je uspoređuje s onom republikom kojoj Beograd daje najviše sredstava, jer iz nje dolazi upravo nerazmjerno visok broj članova vladajuće klase.

“No, i pored dvostruko manje sredstava po uposlenom, a to znači stupnju opremljenosti rada s modernom opremom, prosječni zaposleni radnik u SR Hrvatskoj stvorio je tri puta veću akumulaciju nego isti u Crnoj Gori. Znači da je prosječno zaposleni hrvatski radnik, u odnosu na opremljenost sredstvima rada, 6 puta efikasniji.”⁷⁴

4. Politički cilj

Potpuno iskreno, i povijesno točno, Veselica navodi ograničenje koje su nosioci “hrvatskog proljeća’’ nametnuli svojim zahtjevima – jer vjerojatno osjeća da bi doista bilo logično da su Hrvati već tada trebali zahtijevati puno odcjepljenje kao jedino rješenje svojih odnosa.

„Mi nismo htjeli istupanje Hrvatske iz Jugoslavije (i nitko od nas tada nije zastupao tako radikalne ideje, niti bilo što konkretno radio u tom pravcu.”⁷⁵

Iz njegovih izlaganja vidi se nedorečenost mnogih stavova, posljedica kako odgoja tako i konkretnih prilika u kojima su živjeli novi hrvatski naraštaji. Njihova je želja bila da bi “nacije i republike svoj primarni suverenitet” ostvarivale “u okviru svojih nacionalnih država i demokratskom metodom odlučivanja. U federaciji su, po tom konceptu, trebali odlučivati samo demokratski izabrani predstavnici svih nacija bez nadglasavanja, s time da se globalni jugoslavenski interes derivira iz posebnih i autentičnih interesa svih njenih naroda.”⁷⁶ Ovo je najdosljednija formulacija konfederacije. Da li je ostvariva? Da li je konfederacija uopće moguća na dulji rok? Dosadašnje povijesno iskustvo pokazalo je da su sve konfederacije bile kratkog vijeka i da su obično prelazile u oblike u kojima primarni suverenitet već nije bio u državama članicama, nego u federaciji, a da su članice samo derivirale dio svojih prava iz federacije. Kao dokaz idealizma, svakako je ovaj program bio pohvalan. Tito je, pak, dokazao da je neostvariv, čime je zadao konačni udarac jugoslavenstvu i dao opravdanje svim pokretima koji idu za separacijom. Zato zvuče malo naivno riječi dr. Marka Veselice:

“Hrvatska je bila najdublje zainteresirana da u okviru minimuma zajedničkih principa i zakona potpuno autonomno u praktičkoj realizaciji, prema svojim specifičnostima, kreira svoju ukupnu strategiju i taktiku u međunarodnim ekonomsko-političkim, kulturno-znanstvenim i umjetničkim odnosima. Međunarodne funkcije moraju najvećim dijelom preći na nacije i republike, jer je bez toga njihov suverenitet obična fikcija.” ⁷⁷

Odgovor je dao Tito u Karađorđevu i toga je svjestan Veselica kao i mlađe hrvatske generacije.

“Sve ono što se je od 1945. g. do 1971. g. iz svih slojeva generacija i raznovrsnih političkih formacija formiralo kao otpor ugnjetačkoj represiji i velikosrpskoj hegemoniji, bilo je nemilosrdno progonjeno i šikanirano. Gvozdena metla, načinjena u Karađorđevu, počela je masovno i sustavno čistiti sve one koji su tražili punu ravnopravnost i suverenitet hrvatskog naroda u zajednici naroda Jugoslavije.“⁷⁸

VII.

NEDOVRŠENI PROCES

Supek – Tuđman – Veselica, tri imena i tri etape na dugotrajnom putu hrvatske ljevice da se otrese besmislenosti diktature i nacionalnog izdajstva. U njima se očituje zdrav temelj hrvatskog naroda, jer su oni, unatoč strašnog pritiska, uspjeli izaći iz začaranog kruga i shvatiti da im je mjesto kod svoga naroda. Stariji (Supek) manje, srednji (Tuđman) više, ali još uvijek s dosta rezerve, a najmlađi (Veselica) iskreno, iako još možda neizgrađeno i nedorečeno.

U veljači 1952. godine pisao je prof. Ivan Oršanić o hrvatskim komunistima ove porazne riječi:

“Svi Hrvati komunisti našli su se u procjepu, čim su došli na vlast, jer su im se dužnosti kretale na izdajničkom kolosijeku. No to nije moglo ići tako jednostavno. Nije se moglo uništavati sve što je hrvatsko tobože kao ustaško. Proces hrvatske problematike, koji je uzdrmao Aleksandrovom diktaturom, uzdrmao je i Titovom.”⁷⁹

“Po kakvoj to Marks Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji sa razvitkom srpskog društva? – pitao se u daljnjem svom razlaganju Ivan Oršanić. – Da li je ikada ijedan Hrvat komunist formulirao ikakvo gledanje na hrvatsku problematiku? Osim brbljanja o fašizmu, satelitstvu i ustaštvu, zato da ne bi morali ništa reći, da bi sakrili siromaštvo pogleda i da bi opravdali zločine na liniji svoga izdajničkog služinstva, nema ništa, apsolutno ništa. Valjda nijedan narod nema tako primitivnu kategoriju komunista kao hrvatski narod.” ⁸⁰

Trebalo je proći četvrt stoljeća da bi se slika promijenila i da bi nove generacije, izgrađene u jugoslavenskoj, komunističkoj stvarnosti, mogle na ljevici izvršiti onaj nacionalni proboj koji je na desnici konačno izvršen između 1935. i 1941. Dok su liberalni i katolički krugovi trebali samo sedam godina Aleksandrove diktature da se pročiste od jugoslavenstva, ljevičarski su trebali dvadeset i pet godina, te ni onda još nisu potpuno shvatili što njihov narod treba.

To pokazuje bjelodano jedan od glavnih govornika hrvatskog proljeća, Miko Tripalo, koji je na vrhuncu nacionalnog zanosa u Hrvatskoj mogao izjaviti, a da mu nitko nije javno prigovorio:

“Mi nismo za svaku Jugoslaviju. Jedino Jugoslavija samoupravnog socijalizma je za nas prihvatljiva.”⁸¹

Dakle, još je idealizirao one oblike koji su sputavali hrvatski narod.

Tek oni koji su nakon Karadorđeva prošli kroz novu vatru, a nisu u njoj izgorjeli, shvatili su da njihova prvenstvena briga mora biti Hrvatska.

Možda će novi progoni koje sada vrše Titovi nasljednici dovesti hrvatsku ljevicu do konačne spoznaje: Hrvatska, prva i jedina.

“Republika Hrvatska” br. 131 (lipanj 1981.), str. 19-64.

____

39 Franjo Tuđman: “Velike ideje i borba malih slavenskih naroda za nacionalnu slobodu” (Od romantičarskog panslavizma do socijalisti integraliznma i neoimperijalističkog univerzalizma). “Kritika”, dvojezični časopis za kritiku i kulturno-politička pitanja, br. 2/1968. Izd.: Nakladni zavod Matice Hrvatske.

40 Idem, str. 158/159.

41 V.I. Lenjin, Sočinjenija, izd. Čet., 20, MEL pri CK VKP(b). 1948, 368-369; po Tuđmanu, op. Cit., str. 153.

42 Tuđman, “Velike Ideje…”, str. 154.

43 Idem, str. 150.

44 Citirano po optužnici Okružnog javnog tužioštva u Zagrebu, u brošuri “Franjo Tuđman: Na braniku povijesne istine – Dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu.” Izdanje: Bokatron AB, Odenvagen 6, S-181 82 Lidingo, Švedska

45 Tuđman, “Velike Ideje…”, str. 143.

53 Idem, str. 33/34.

54 Tuđman “Na braniku…”, intervju od 20. I. 1980., str. 9.

55 Idem, str. 35.

56 Idem, str. 36.

57 Idem, intervju dan 21.V.1980 . Dopisniku radiostanice “France-Internationale” Michelu Barthélémy, str. 11.

58 Idem, odgovor na optužnicu, str. 37.

59 Idem, str. 24.

60 Idem, str. 24.

61 Idem, Završnici govor, str. 43.

62 Idem, str. 45

63 Dr. Marko Veselica; “Die Todkrankheit Jugoslawiens – Die kroatische Frage” – Izdanje Karl-Heinz Aldag, Hamburg 1980 (na njemačkom jeziku).

Brošura sadržava intervju koji je dr. Veselica dao dopisniku jednog njemačkog časopisa. Neki hrvatski listovi tvrde da se radi o zapadnonjemačkom magazinu “Der Spiegel”, no ne postoji službeni dokaz o tome.

Za razliku od Đilasa, koji je shvatio da za propagandu u širim slojevima na Zapadu treba lagano, pripovjedačko pisanje, pa i tračevi (njegov prikaz Titova života “Der rote Monarch” u njemačkom magazinu “Der Spiegel”), Veselica je izvanredno ozbiljan, znanstveno pouzdan, ali zato i težak.

Citirat ću po hrvatskom tekstu koji je izašao na 40 šapirografiranih stranica i koji je vjerojatno poslužio njemačkom prevodiocu kao temelj.

Gornji navod nalazi se na str. 1 ovog hrvatskog teksta.

79”Republika Hrvatska”, br. 2, 1952., str. 7

80 Idem, str. 8.

81 “Na pragu sutrašnjice”, god. 1. br. 2/3, kolovoz 1974. Citirajući ovu izjavu uredništvo nadodaje iza riječi “samoupravni socijalizam” kao tumačenje “što, konkretno, znači ravnopravna konfederacija”. Ovo može biti želja urednika, ali nije u skladu s normalnim značenjem koje se u Jugoslaviji daje ovom terminu.